Po Ustavu, vanjsku politiku Bosne i Hercegovine bi trebalo voditi Predsjedništvo BiH, koristeći Ministarstvo vanjskih poslova i diplomatsku mrežu kao glavne alate. U stvarnosti se te ustavne odredbe ne poštuju.
Milorad Dodik do podne vuče ka Sjedinjenim Američkim Državama, a popodne ka Rusiji. Tročlano Predsjedništvo BiH se ne može dogovoriti ni o jelovniku. Ministarstvo vanjskih poslova, koje je po Ustavu tek izvođač radova, demonstrira da se vanjska politika može krojiti i bez Predsjedništva BiH.
Uz to, jedina smo država u Evropi koja nema Zakon o vanjskim poslovima. Nakon duže od dvije decenije, zapeo je na usaglašavanju u Parlamentu, pred entitetskim vetom i strahom Republike Srpske od prenosa nadležnosti na državni nivo.
Bez pravila o napredovanju, edukaciji i disciplinskoj odgovornosti diplomata, političke stranke lakše trguju, i u diplomatska predstavništva imenuju osobe bez diplomatskog iskustva i obrazovanja. Nerijetko i one pod istragama i sa sumnjivim diplomama, koje padaju na sigurnosnim provjerama zemlje domaćina.
Nižu se skandali na štetu države, poput izdavanja viza Sirijcima i Iračanima, bez neophodnih sigurnosnih provjera, ili one kad je sin ambasadora slupao službeno auto i pobjegao. Nestajale su i desetine hiljada KM iz naših ambasada, kroz nezakonite transakcije.
Stoga ne čudi da je vanjska politika BiH puna hijerarhijskih rupa, u kojima su stranački apetiti jaki, a državni interesi nebitni. Naša diplomatija nam često donosi više štete nego koristi, svedena na nivo poligona za političku trgovinu i prepucavanja.
Političari svih profila na međunarodnoj sceni iznose lične, a ne usaglašene stavove institucija, a međunarodni rejting BiH jedva da i postoji. Bez zakona da spriječi anarhiju i soliranje funkcionera na međunarodnoj sceni, ostat ćemo na svjetskoj pozornici tek nebitni posmatrač koji najviše šteti sebi.
