Tragična smrt 19-godišnjeg Mehmeda Hasanamidžića iz naselja Hodžići kod Doboja, koji je stradao u minskom polju još nas je jednom podsjetila na to da mine nisu prošlost već porazna zbilja. Ona koja govori da se kontaminirana površina u BiH prostire na 800 kvadratnih kilometara, a u čijoj blizini živi gotovo pola miliona ljudi čiji jedan pogrešan korak može biti koban.Na toj minski sumnjivoj površini, prema dosadašnjim procjenama, nalazi se približno 170.000 mina koje nisu očišćene ni čak tri decenije od rata.Od 1992. do 2024. godine od mina, kasetne municije ili eksplozivnih sredstava zaostalih iz rata u BiH je stradala 8.471 osoba. Od mina je tokom rata stradala 6.391 osoba. Od 1996. do 2024. u eksplozijama mina u BiH stradala je 1.781 osoba, od čega 624 smrtno. Tokom obavljanja poslova deminiranja u BiH su poginula 53 deminera, dok je 81 teže ili lakše ranjen.Ti podaci, kao i posljednji tragični slučaj, ukazuju da mine ne nestaju same od sebe, već da ostaju tamo gdje su postavljene, i to decenijama, dok s druge strane, proces deminiranja predugo traje.Iako su se na tom putu ispriječili brojni problemi, poput nedostatka sredstava i činjenice da je donatora sve manje do toga da je sve manje onih koji se žele baviti opasnim, deminerskim poslom, porazno je da institucije BiH ni nakon toliko godina ne preuzimaju odgovornost.Tako su rokovi za potpuno uklanjanje mina zaostalih iz rata više puta pomjerani i sasvim je jasno da ako ne bude političke volje, podrške svih nivoa vlasti, BiH neće ni do 2034. godine biti očišćena od mina.Proces deminiranja ne smije ostati na marginama, jer to nije samo sigurnosni problem. Činjenica da je naša zemlja toliko zagađena minama predstavlja prepreku i povratku, i razvoju, i turizmu, i investicijama, a posebno ljudskoj svakodnevici. Vrijeme je da se ovo poglavlje zatvori.

Proces deminiranja ne smije ostati na marginama, jer to nije samo sigurnosni problem

Nevidljive ubice

Prijevoznici u Bosni i Hercegovini jučer su se okupili na ulicama gradova blokirajući brojne saobraćajnice kako bi još jednom ukazali na svoje probleme. Iako su više puta upozoravali nadležno ministarstvo, pomaka nije bilo. Oni su ustali i digli glas kako bi vlasti ispunili njihove zahtjeve.Još jednom, ukazali su na svoje nezadovoljstvo!Zbog velikog broja kamiona na magistralnim putevima kao i gradskim saobraćajnicama, graničnim prijelazima i carinskim terminalima, nastao je saobraćajni kolaps. Ministarstvo komunikacija i prometa BiH tvrdi da su uradili ono što je u njihovoj nadležnosti. Kako kažu u saopćenju, realizirali su jedanaest zahtjeva, a pet je u fazi realizacije.Glavni koordinator Konzorcijuma Logistika BiH Velibor Peulić potvrdio je kako će njihov protest trajati sve dok im vlast ne ispuni zahtjeve. Poručio je kako su oni krvotok privrede i da je ovo bilo sasvim normalno za očekivati. Mnogi vozači iz BiH rade u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji i drugim zemljama. Oni održavaju veze između dijaspore i domovine – i često šalju doznake koje su važne za ekonomiju BiH.Postavlja se pitanje do kada će uvijek narod trpiti? Zašto se vozači hapse koji svojim mukotrpnim radom pokušavaju zaraditi za koru hljeba?!

Još jednom, ukazali su na svoje nezadovoljstvo


Prijevoznici digli glas!

Novak Đoković još jednom je potvrdio zašto ga mnogi smatraju najvećim teniserom svih vremena. U posljednjem meču pokazao je nepokolebljivu snagu, nevjerovatnu smirenost i šampionski duh, upisavši novu pobjedu koja ga dodatno učvršćuje na tronu svjetskog tenisa.Njegova posvećenost sportu i želja da stalno pomjera granice postali su sinonim za vrhunsku profesionalnost. Publika širom svijeta, pa i u regionu, s ponosom prati svaki njegov korak, jer Đoković ne donosi samo sportske trijumfe, već i inspiraciju mladim generacijama koje sanjaju o uspjehu.Svaka njegova pobjeda odavno je više od običnog rezultata – ona je podsjetnik na snagu rada, discipline i vjere u sebe. Zato nije slučajno što se Novak već godinama nalazi na vrhu, a upravo ova posljednja pobjeda samo je još jedan pečat u impresivnoj karijeri teniskog majstora iz Srbije.Novak Đoković rođen je 22. maja 1987. godine u Beogradu. Pet puta je bio proglašen za najboljeg sportistu svijeta, rekorder je po broju osvojenih Gren slemova (24), a sada je i olimpijski prvak. Ima i 99 titula u svojoj bogatoj karijeri.

Svaka njegova pobjeda odavno je više od običnog rezultata – ona je podsjetnik na snagu rada, discipline i vjere u sebe

Novak Đoković: Nikada ne prestaje

Pod sloganom „Kad svijet šuti, mi dižemo sidro“, flotila s humanitarnom pomoći i aktivistima, među kojima je i Greta Tunberg (Thunberg), krenula je jučer iz Barselone kako bi ponovo pokušali prekinuti ilegalnu opsadu Gaze.U narednim danima flotili koja nosi hranu, lijekove i jasnu poruku svijetu: „Solidarnost nije zločin, a pomoć nije prijetnja“ će se pridružiti i brodovi koji će isploviti iz Italije i Tunisa 4. septembra. Među učesnicima je i Sarajlija, Boris Vitlačil. Njegov čin zaslužuje iskreno divljenje i duboku zahvalnost jer nam pokazuje šta znači istinska solidarnost, hrabrost i humanost, i to u trenucima kada mnogi okreću glavu od užasne patnje naroda Gaze.U simboličnom ispraćaju Borisa na Sarajevskom aerodromu naglašena je solidarnost između Sarajeva i Gaze – između gradova koji poznaju šta znači opsada. Simboli te povezanosti bili su Vučko s palestinskom kefijom i Handala, univerzalni lik palestinskog otpora i nade.U svojim medijskim istupima, ovaj aktivista i humanitarac je naglašavao kako ovo nije priča o njemu, nego o ljudskoj pravednosti.

Sarajlija na brodu koji će pokušati probiti opsadu Gaze

Boris Vitlačil: Čin vrijedan divljenja

Bosna i Hercegovina je u dva dana prošla cijeli svoj sportski ciklus: pobjeda nad trećerazrednim Kiprom i zatim bolna lekcija od Španije. Teren je pokazao ono što svi znamo, ali ne želimo priznati – nemamo kvalitet da igramo s velikima. To nije sramota. Sramota je što svaki put sami sebe ubijedimo da imamo.Naš mentalitet najbolje se ogleda kroz sport. Prije svakog prvenstva narodna prognoza glasi: „Idemo po medalju, razbit ćemo ih.“ Hajde, narodu se to nekako i može oprostiti. Ali kada vam to istu izjavljuju selektor i igrači, onda imamo posla ili s ozbiljnim deluzijama i neznanjem.Na osnovu čega se tačno BiH mogla nadati medalji? Na osnovu jednog NBA igrača, 2-3 iz Eurolige i ostalih iz prosječnih ekipa?Umjesto ozbiljnih priprema – svadbe, derneci, janjetina i Sinan. Kad najbolji igrač ode na operaciju, uvjeravamo se da će to nadoknaditi penzioner iz druge turske lige. Pobijedimo Kipar i opet smo u transu. Onda nas prva ozbiljna ekipa razbije dvadesetak razlike i probudi iz sna.Nakon toga slijedi već uhodani ritual: kmečanje, traženje krivaca, teorije zavjere. Savez nema pojma, trener je nesposoban, država nešto mora uraditi.Male zemlje poput Litvanije ili Srbije pokazale su da se u sportu može dominirati, ali samo uz ozbiljan rad, jasnu strategiju i kulturu koja sport gradi dugoročno. Kod nas se sve svodi na euforiju i depresiju – od medalja do nacionalne tragedije u tri dana.Poraz od Španije sam po sebi nije tragedija. Tragedija je što iz njega ni ovaj vjerovatno ništa nećemo naučiti. Dok god budemo igrali prvenstva u vlastitim glavama, umjesto na parketu, naše medalje ostat će kafanske, a ne sportske.

Kod nas se sve svodi na euforiju i depresiju – od medalja do nacionalne tragedije u tri dana

Iluzije i stvarnost bosanskog sporta

Dok se cijeli region vrti u krugovima ekonomskih, političkih i društvenih problema, jedno je neosporno – mi, Bosanci i Hercegovci, smo nenadmašni u jednoj disciplini. Ne, nije ni fudbal, ni košarka, ni bilo koji drugi sport ili nauka. Mi smo najbolji u muzičkim takmičenjima. Kad sve drugo zakazuje, tu barem postoji neka utjeha.Uzmimo za primjer „Zvezde Granda“. Ako pogledate pobjednike posljednjih 15 godina, primijetit ćete poznata imena iz Bosne i Hercegovine. Od Džejle Ramović, Mirze Selimovića, Ibre Bublina, pa sve do Amara Gileta – gotovo kao pravilo, bosanski glasovi osvjetljavaju prvo mjesto. Da ne spominjemo i ostale regionalne festivale i emisije, gdje Bosanci redovno odnose krune.U „Zvezdama Granda“ je gotovo postala praksa da prvo mjesto uvijek pripada nekome iz Bosne i Hercegovine, valjda smo toliko predani u glasanju za naše, da i ne biramo i ne slušamo, već je najvažnije da naš bude prvi. Onako žustro i jako glasamo, kao da nam život zavisi od toga. Iako, posmatrajući to reklo bi se da smo i po drugim pitanjima vrlo ažurni, međutim, kad treba podignuti glas oko društvenih pitanja, tada nastaje tajac.Možda nam je u ovom suludom vremenu ostala samo muzika kao slamka spasa, pa čim vidimo da neko s naših prostora zapjeva u nekom od muzički takmičenja, to shvatamo kao ljudsku obavezu da glasamo za njega.Uskoro kreću „Pinkove zvezde“, možda ćemo sada i tu da narednih nekoliko sezona Bosance i Hercegovce dovodimo do pobjeda, jer smo definitivno u “Zvezdama Granda” uzeli primat koji teško ko može da nadvlada.U krajnjoj liniji, dok se drugi bave političkim igrama i prepucavanjima, mi kroz pjesmu šaljemo poruku – nije sve izgubljeno. U svemu drugom smo na margini, pa bar u muzici možemo ponosno da kažemo da smo prvi.&nbsp;

Možda nam je u ovom suludom vremenu ostala samo muzika kao slamka spasa

Ako ništa, bar smo muzički prvaci

Selektor košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine Adis Bećiragić može biti izuzetno zadovoljan nakon sjajnog otvaranja Eurobasketa. Njegova ekipa upisala je prvu pobjedu, savladavši domaćina Kipar rezultatom 91:64, uz podršku oko 2000 navijača u dvorani u Limasolu.Iako su mu nedostajali ključni igrači (poput Muse), Bećiragić je uspio složiti ekipu i odvesti ih do uvjerljive pobjede. Pod njegovim vodstvom, Zmajevi su dominirali od prve minute, pokazujući timski duh, disciplinu i borbenost.Bećiragić je rođen 18. juna 1970. godine u Sarajevu, a košarku je počeo trenirati u Bosni za koju je debitovao sa samo 16 godina. Jedno vrijeme je igrao i za Sarajevo, a rat je dočekao kao igrač zeničkog Čelika.Nakon što je s reprezentacijom Bosne i Hercegovine napustio opkoljeno Sarajevo, po povratku s Evropskog prvenstva u Njemačkoj otišao je u Tursku gdje je potpisao za PTT iz Ankare. Sjajne partije su ga dovele do Ülkera, tadašnje najjače turske ekipe za koju je igrao od 1996. do 2000. godine kada je odlučio završiti karijeru sa samo 30 godina.

Može biti zadovoljan nakon otvaranja Eurobasketa

Adis Bećiragić: Selektor s vizijom

Podaci Direkcije za civilnu avijaciju BiH zgrozili su javnost. Međunarodni aerodrom Sarajevo nije uskladio svoje akte i organizaciju s čak 20 odredbi domaćih i međunarodnih akata koji se odnose na sigurnost. Na čelu Međunarodnog aerodroma se nalazi NiP-ovac Sanin Ramezić, inače adut Elmedina Konakovića, predsjednika ove stranke. On je u decembru prošle godine imenovan na ovu poziciju, a već je uspio da ugrozi poslovanje kompanije, koje su prethodni rukovodioci godinama stvarali i dovodili na svjetski nivo.Ovo je izuzetno alarmantna informacija i pokazuje koliki je stepen neodgovornosti u institucijama koje bi morale biti stub sigurnosti države. Aerodrom Sarajevo je ulazna kapija Bosne i Hercegovine i svaka greška ili propust može imati nesagledive posljedice.Ako zaista kontrole vrše neosposobljeni i necetrificirani kadrovi, onda to znači da sigurnosni sistem praktično ne postoji. Putnici koji dolaze i odlaze mogu s pravom osjećati strah i nesigurnost. Ovakvo stanje šalje vrlo lošu poruku i međunarodnoj zajednici i turistima. Nije normalno da se u 2025. godini sigurnosni pregled povjerava ljudima bez adekvatne obuke.To direktno otvara prostor za šverc, kriminal i potencijalne terorističke prijetnje. Odgovornost snose oni koji su postavili takve ljude na ta mjesta. Politička kadrovska trgovina i zapošljavanje po stranačkoj liniji opet dolazi na naplatu. U ozbiljnim državama, ovo bi već izazvalo ostavke ili smjene. Međutim, u BiH se vjerovatno sve opet pokušava zataškati. Građani i putnici zaslužuju da znaju ko je krivac. Sigurnost Aerodroma je prioritet koji ne smije biti predmet improvizacije. Ako se hitno ne reagira, BiH bi mogla doći pod sankcije i zabrane letenja. Ova afera je dokaz raspada sistema.

Ako zaista kontrole vrše neosposobljeni i necetrificirani kadrovi, onda to znači da sigurnosni sistem praktično ne postoji

Raspad sistema

Dva dana nakon što je Smiljan Novak iz Zenice preminuo i nepomično ležao u svom stanu, komšije su konačno pronašle njegovo tijelo. Iako su pokušavali kontaktirati nadležne institucije, niko nije želio preuzeti odgovornost za organizaciju ukopa.U situaciji bezizlaza, pomoć je pružio hfz. Sumedin ef. Kobilica, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Zenici, koji je poznavao Smiljana iz naselja Brist. Efendija je samostalno odlučio organizirati i finansirati ukop, ističući da to radi iz ljudskosti i poštovanja prema svom komšiji.- Nisam očekivao medijsku pažnju, ali kao musliman i čovjek želim da se o ovome govori. Briga o komšiji je temeljna vrijednost naše zajednice – kazao je ef. Kobilica.On je odmah stupio u kontakt s protojerejem Markom Malešem, policijom i pogrebnim preduzećem „Neven“, dogovorio besplatne usluge i najniže troškove. Kasnije se javila i Smiljanova sestra iz Zagreba, koja je preuzela organizaciju i finansiranje ukopa.Efendija je zahvalio i lokalnim policijskim zvaničnicima na podršci, poručivši da svi moramo voditi računa jedni o drugima, posebno u teškim trenucima.Ovaj slučaj podsjeća na to koliko je važna solidarnost i koliko jedan čovjek, poput hfz. Kobilice, može učiniti kada sistem zakaže. Njegov čin humanosti i odgovornosti sada je primjer zajedničke brige i poštovanja u zajednici.

Odmah stupio u kontakt s protojerejem Markom Malešem

Kobilica: Svi moramo voditi računa jedni o drugima

Hfz. Sumedin ef. Kobilica: Veliko srce imama iz Zenice

Karatista, višestruki državni prvak, reprezentativac BiH i viceprvak svijeta, Hamza Turulja osvojio je titulu univerzitetskog prvaka Evrope u kategoriji seniori do 84 kg na EUSA Combat 2025, održanom u Varšavi. Na ovom prestižnom takmičenju Turulja je savladao predstavnike Velike Britanije, Italije, Albanije i Bosne i Hercegovine i nakon prošlogodišnjeg srebra, ove godine uspio je doći do najsjajnijeg odličja.Kolika je veličina ovog uspjeha bh. karatiste, govori činjenica da je na takmičenju učestvovalo 1.430 sportista iz četiri borilačka sporta, sa 385 univerziteta iz 32 evropske države. Svojim rezultatom još je jednom pokazao zbog čega se nalazi na samom svjetskom vrhu. Turulja, koji je član Univerzitetskog karate kluba Bosna Sarajevo i student Univerziteta u Sarajevu jedan je od najboljih mladih sportista naše države.Rođen je u Sarajevu 9. avgusta 2001. godine. Na nekoliko svjetskih takmičenja bio je osvajač i prvih zlatnih medalja u historiji BiH.

Osvojio titulu univerzitetskog prvaka Evrope

Hamza Turulja: Zlatni karatista

Bosna i Hercegovina je država koja funkcioniše sama od sebe. Bez jasnog pravca i bez političke volje da se bilo šta promijeni. Više ambicije i optimizma je bilo u prvim godinama nakon agresije na našu državu. Danas, vlast je zarobljena u beskonačnim političkim kalkulacijama. Institucije su ostavljene da se same snalaze. Evropska unija, nekada ključna tema u svakoj izbornoj kampanji i obećanjima lidera, potpuno je nestala iz fokusa. Nema više govora o reformama. Nema ni volje da se proces pristupanja EU održi živim.Naše niko ništa ne pita, oni nikome ne odgovaraju.Umjesto evropske perspektive, građanima se svakodnevno serviraju iste priče o nacionalnim interesima, preglasavanjima i vječnim nadležnostima. Dok političari prave od države poligon za međusobne obračune, sistem se urušava. U tišini. Nema više ni ulice, ako je ikada i bilo.Sudovi su pretrpani neriješenim predmetima, zdravstvo se bori s dugovima i odlaskom kadra, obrazovanje tone u zastarjelim programima, a korupcija i nepotizam kao dvije sestre rođene u ponoć, jedna malo prije a druga kasnije.Evropski put BiH, koji je trebao biti izlaz iz ovog začaranog kruga, više niko i ne spominje ozbiljno. Šatro lideri znaju da reformski zahtjevi znače gubitak privilegija, pa je lakše gurati sve pod tepih i držati građane u uvjerenju da promjene nisu moguće.Ono što najviše zabrinjava jeste činjenica da građani polako gube nadu. Umor, apatija i odlazak mladih postaju svakodnevica. Što narod manje vjeruje u promjene, to je vladajućima lakše – jer se u tišini i bez pritiska može nastaviti po starom. Takvo stanje odgovara svim nacionalnim elitama, bez obzira na to da li sjede u Sarajevu, Banjoj Luci ili Mostaru.Ukratko, ko nas je kleo, nije dangubio.&nbsp;

Evropska unija, nekada ključna tema u svakoj izbornoj kampanji i obećanjima lidera, potpuno je nestala iz fokusa

Ko nas je kleo, nije dangubio

Stolački Bošnjaci su više od deceniju strpljivo čekali da gradske vlasti iznađu rješenje za novu lokaciju harema, budući da su dva postojeća mezaristana već odavno popunjena. I baš kad se činilo da je rješenje iznađeno, da su u svojoj vlastitoj sredini uspjeli ostvariti osnovno ljudsko pravo, ono na dostojanstven ukop i nakon što su otpočeli radove, brzo ih je zapljusnula bolna zbilja - poništavanje rješenja za gradsko mezarje u blizini Radimlje, jer se, eto, radi o državnom zemljištu.Iako u cijelom procesu nije izvršena promjena titulara, već je zemljište tamošnjem Medžlisu Islamske zajednice dato na korištenje, Gradska administracija odlučila je poništiti ranije date dozvole. Štaviše, gradske vlasti su otišle i korak dalje, nakon što su preglasavanjem bošnjačkih vijećnika usvojili Prostorni plan, i to bez prethodne saglasnosti i odobrenja nadležnog kantonalnog ministarstva i ucrtavši u njega drugu lokaciju za harem na nepristupačnom i zabačenom području Dragovilja prema Ljubinju blizu administrativne entitetske granice.Iako čine gotovo 40 posto stanovništva grada na Bregavi, stolačke Bošnjake se nije pitalo za drugu lokaciju baš kao što im je bez dijaloga poništeno rješenje za prethodnu. U međuvremenu je MIZ Stolac na poništeno rješenje uložio žalbu, ali su Bošnjaci Stoca odlučili na sve dati građanski odgovor i to izgradnjom zida. Onim oko budućeg harema i koji svjedoči o dostojanstvu, odlučnosti i borbi za osnovno ljudsko pravo. Jer, kad se jedna zajednica mora boriti da za mjesto ukopa u svom gradu, u svojoj zemlji, onda to nije pitanje komunalne infrastrukture.Svoj graditeljski poduhvat započeli su bez pompe, gotovo šutke, ali je taj čin bio glasniji od bilo kakvog predizbornog skupa. Više od stotinu njih održali su mnogima lekcije u ovoj zemlji i pokazali da se samo zajedništvom mogu nositi s dubokom nepravdom koju proživljavaju. I trebao im je samo jedan dan da izgrade zid koji je simbol otpora nepravdi i diskriminaciji, ali i istrajnosti u njihovoj borbi za osnovna ljudska prava.

Kada se jedna zajednica mora boriti za mjesto ukopa u svom gradu, u svojoj zemlji, onda to nije pitanje komunalne infrastrukture

Stolačka lekcija

Amir Hadžiahmetović postao je novo pojačanje engleskog Hal Sitija. Vijest je to koja je jučer odjeknula u sportskoj javnosti nakon što su pregovori između Bešiktaša i kluba iz Championshipa uspješno okončani.Tako će ovaj 28-godišnji veznjak u novoj sezoni igrati kao posuđen igrač u Hal sitiju, a BiH će uz Asmira Begovića imati još jednog predstavnika u Championshipu.Prošlu sezonu Hadžiahmetović je proveo u dresu Rizespora, a budući da na njegove usluge Ole Gunnar Solskjer nije računao ni ove sezone, odlučeno je da potraži novu sredinu.On se na kraju odlučio za Englesku i klub koji s klupe vodi bh. stručnjak Sergej Jakirović. Nema sumnje da će novi dres za Hadžiahmetovića biti ozbiljan izazov.Hadžiahmetović je rođen 1997. godine u danskom gradu Nexonu. Svoju fudbalsku karijeru je započeo u tamošnjem lokalnom klubu, nakon čega je prešao u Željezničar.U Turskoj je od 2016. godine, gdje je nastupao za Konjaspor, a u februaru 2023. godine je u transferu vrijednom tri miliona eura potpisao za Bešiktaš. Od svoje rane mladosti iskazivao je želju da nastupi u dresu BiH.

Fudbaler je novo pojačanje engleskog Hal Sitija

Amir Hadžiahmetović: Ozbiljan izazov

Pobjedom u prijateljskom meču protiv Belgije bh. košarkaška reprezentacija najavila je nastup na Evropskom prvenstvu, gdje će svoju priliku tražiti u duelima sa Španijom, Italijom, Grčkom, Gruzijom i Kiprom, s kojim već u četvrtak igramo prvu utakmicu.Najefikasniji u redovima košarkaških Zmajeva bio je Jusuf Nurkić, s postignutih 25 poena, koji je u danu velike pobjede protiv Belgije proslavio svoj 31. rođendan. Sjajnim nastupom Bosnian Beast pokazao je zašto je jedan od glavnih aduta ove generacije. Zanimljivo je da je, nakon utakmice protiv Belgije, u Skenderiji doživio iznenađenje, kada mu je saigrač Edin Atić uručio sliku s karikaturama bh. košarkaša. Izazvalo je to novo oduševljenje i potvrdilo dobru atmosferu pred EuroBasket.Jusuf Nurkić rođen je 23. avgusta 1994. godine u Živinicama. U NBA je zakoračio 2014. godine. Nakon tri godine u dresu Denver Nuggetsa, igrao je za Portland Trail Blazers, Phoenix Suns, a zatim Charlotte Hornets, te Utah Jazz.

Jusuf Nurkić rođen je 23. avgusta 1994. godine u Živinicama

Jusuf Nurkić: Slavljenik pod koševima

Osnova privrednog razvoja svake zajednice predstavlja njena unutrašnja i vanjska saobraćajna infrastruktura. Trgovačka razmjena je, u svakom aspetku razvoja civilizacije, bila baza opstanka društva. Neki od najvećih imperatora svijeta su, u svojoj eksploataciji drugih, pravili putne komunikacije. Tako je Džingis-kan, veliki vođa Mongola poznat po svireposti svoje vojske, napravio putnu komunikaciju od Budimpešte do Pekinga. Kad posmatrate i ovdašnji prostor, bez obzira na to da li je to bilo vrijeme Rima, Osmanlija ili Austro-Ugarske, razvoj promente infrastrukture je bio veoma izražen – pravila se kaldrma, mostovi preko rijeka ili željeznička mreža!Svaki okupator je imao svoj ekonomski interes, ali zbog njega i gradio prometne veze unutar ovog prostora te ga spajao s drugim dijelovima svoje imperije. Najpoznatija prometnica koja se ovih dana privodi kraju je evropski put „Via Carpatia“. Ovaj autoput povezuje sjevernu i jugoistočnu Evropu. Dovoljno je pogledati kuda prolazi, ili bolje rečeno koga zaobilazi, pa da nam brojne geopolitičke stvari budu jasne. Uvijek je bio cilj povezati Crno more sa ostatkom Evrope. Dvije rijeke su spojene kanalom zbog toga – Dunav i Rajna, a na ovaj način su povezani luka Konstanca u Rumuniji i Roterdam na Sjevernom moru.<h2>Svojevrsna „granica“</h2>„Via Carpatia“ prolazi kroz Litvaniju, Poljsku, Slovačku, Mađarsku, Rumuniju, Bugarsku i Grčku. On kreće od luke Klaipeda na Baltičkom moru sve do Soluna u Grčkoj, a krakovi ceste se odvajaju prema Plovdivu u Bugarskoj i Konstanci na Crnom moru. Spomenuta cesta je svojevrsna „granica“ današnje Evrope, ili bolje rečeno Evropske unije i NATO-a prema istoku. Zanimljivo je da ovaj autoput ne „dodiruje“ države zapadnog Balkana koje su u svojevrsnoj izolaciji. S druge strane, Srbija se lako „nakači“ na tu komunikaciju preko Temišvara koji je nekoliko kilometara od granice, a Hrvatska preko brze ceste za Zagreb i Rijeku spojena na Jadransko-jonsku magistralu. Lako se da zaključiti da je u najvećoj izolaciji Bosna i Hercegovina.

Više od četvrt stoljeća se pokušava izgraditi autoput „VC“ koji bi bio poveznica Panonije i Jadranskog mora. On je trebao pratiti M17, cestu koja se od Save na sjeveru proteže do juga države. Osim entuzijazma i želje, jedan od osnova ovoj projekta je njegova „brzina“ izgradnje. Ovdašnji vic glasi da se u BiH u zadnjih 25 godina „nadogradilo više noktiju nego autoputa“. Osim nekoliko desetina kilometara gornjim tokom Bosne, Posavinom do Gradiške i cca 20 kilometara prema Konjicu – može se reći da je gradnja autoputeva skromna. Tek prije dvije godine se napravila brža cesta od Stoca do Neuma – jedinog grada BiH koji je na Jadranu.Osim ove spore gradnje autoputa 5C, treba istaći iznimno lošu povezanost unutar države. Tako putovanje u Krajinu iz Sarajeva automobilom traje pet sati, a ceste ka istoku i sjeveroistoku se ne razlikuju mnogo od perioda Austro-Ugarske. Svakako je nama idealno kritikovati Evropu koja nas „izoluje“, ali smo u dobroj mjeri i sami krivci zbog toga jer nismo putno povezali unutrašnjost države. Ovome treba dodati i veoma skromnu željezničku infrastrukuturu koja je mnogo veći promet imala početkom XX stoljeća nego danas. Sve ovo utječe i na trgovinu, a posebnu katastrofu čini broj nesreća sa smrtnim ishodom na ovdašnjim cestama.Ogroman je broj prometnih nezgoda, a statistika kaže da svaki treći dan jedna osoba izgubi život na našim putevima. Slučaj mlade doktorice koja je izgubila život krajem jula na cesti kod Foče je zgrozio javnost. Na automobil kojim se vozila ona i njen otac pala je stijena i nju usmrtila. Odroni na cestama su veoma česta pojava, a tek kada se završe sa smrtnim ishodom, onda se o tome razgovara. Veoma brzo se zaboravi da se slična katastrofa dogodila i na Lapišnici kod Sarajeva, a samo spletom sretnih okolnosti niko nije nastradao. „Prometni rulet smrti“ koji je uzrokovan neadekvatnim putevima, nesavjesnim vozačima i odronima uz ceste je svakodnevan. Svi koji su vozili putem ka Foči i Šćepan polju znaju da njihov put više zavisi od sreće nego što se mogu uzdati u kvalitet saobraćajne infrastrukture.<h2> Svaki litar</h2>Ogromna sredstva se sakupljaju na razne načine i trebalo bi da se ulažu u prometnice. Ovdje ne treba spominjati samo putarine ili izdvajanje iz registracija na automobile – ovdje zakonski postoji akciza koja se plaća pri kupovini goriva za putnu infrastrukturu. Na svaki litar kupljenog goriva izdvaja se akciza od 0,15 KM za puteve i 0,20 KM za izgradnju autoputeva. Godišnje se u BiH potroši više od 1,5 milijardi litara goriva, a akcize su uvedene 2017. godine. Procjena je da se, samo od akciza, prikupilo za osam godina više od četiri milijarde KM!Uprkos tome, gradnja autoputeva, kao i održavanje onih postojećih, nije na nekom adekvatnom nivou te o toj činjenici svjedočimo svakodnevno. S druge strane, predizborno asfaltiranje je postao svojevrsni „fetiš“. Prije svakih izbora se desi „slikanje“ na nekom komadu asfaltirane ceste ili kružnog toka koji je izgrađen u nekoj lokalnoj sredini. Svakako treba pohvaliti svaku aktivnost, ali hvaliti se time dok mreža autoputeva u državi liči na riječnu mrežu Saudijske Arabije nije baš najrealnije. Ništa bolja situacija nije ni u gradovima, a posebne gužve se dešavaju u glavnom gradu. Arteriju svakog grada čine njegove ceste, a infarkt u gradu uvijek onemogućava gradski saobraćaj.Sarajevo je longitudinalni grad smješten u kotlini te njegove osnovne komunikacije jesu pravca istok – zapad. Grad reljefno nije u mogućnosti da pravi neke „cirkove“ kao što mogu nizijski gradovi, a penetracijske ceste spajaju rubne dijelove grada s centralnom kotlinom. Osnovu brzog prometa trebaju činiti transverzale, ali je veliki problem ako na tim transverzalama dozvolite „skretanje ulijevo“, a posebno kada nemate posebnu traku za tu aktivnost. Današnja infrastruktura se ne razlikuje mnogo u odnosu na period ranih devedesetih, kada je Sarajevo imalo mnogo manje automobila.U Kantonu Sarajevo je registrovano nešto više od 180.000 automobila, a to je gotovo duplo u odnosu na 2013., kada ih je bilo 98.000. Današnji broj je gotovo 500 posto veći nego 1991., a to je donijelo dva osnovna problema – saobraćaja u fluktuaciji i saobraćaja u mirovanju. Nedostatak parking-prostora je postao „rak-rana“ svakog dijela grada, a izgradnja zgrada nije pratila razmišljanja o tom „problemčiću“. Još gori su određeni periodi dana kada vam za nekih 10-ak kilometara, koliko je grad „dug“, treba više od sat vremena vožnje. Grad jednostavno nema kapacitet za toliki broj automobila, a za nekoliko godina je pretpostavka da će ih biti više od 200.000.<h2>Gradski saobraćaj</h2>Evidentno je da veći broj automobila donosi veći profit, od prodaje goriva do registracije, ali, s druge strane, pravi „trombove“ u arterijama grada. Svi su saglasni da je osnova rješavanja problema razvoj gradskog saobraćaja. Na ovaj način bi se, makar unutar grada, smanjila frekvencija vožnje vlastitim automobilima. Proteklih mjeseci se uglavnom priča o obnovi tramvajskih šina te novim vozilima za gradski saobraćaj. Prije nekoliko mjeseci je, nakon 33 godine pauze, obnovljena trolejbuska linija za Vogošću. Većina ljudi nije krila oduševljenje zbog toga, ali su neke stvari ovdje zanemarene. Vogošća danas ima 12.300 automobila, a 2013. ih je imala 5.800.U odnosu na period kada se posljednji put ovdje kretao trolejbus broj automobila je porastao za blizu 600 posto! Gledajući cestu koja spaja ovaj dio s ostatkom grada, ona se nije mnogo promijenila, odnosno nije se ubrzala ili proširila. Današnji automobili, osim što ih je mnogo više, imaju i drugu karakteristiku – traže brži promet. Veza s dijelovima grada koji su industrijske zone ili „spavaone“ mora biti riješena mnogo adekvatnijom fluktuacijom saobraćaja. Trolejbusi su na mreži koja može podnijeti maksimalno kretanje od 40 km/h, a realnost je da je to i duplo sporije u praksi. Čak i kada promet ide bez problema, odnosno kada nema zastoja, trolejbus teško može odgovoriti potrebnoj brzini.Prije nekoliko dana su se srušile trolejbuske žice na kolovoz. Došlo je do oštećenja dva vozila, a takva je širina te prometnice da su se napravile ogromne gužve jer se dalje saobraćaj nije mogao odvijati. Naravno da se nesreće ovog tipa mogu desiti svugdje i u svako vrijeme, ali je teško očekivati da će nekadašnji oblik putne komunikacije zadovoljiti današnji kvantitet i brzinu prometa. Jasno je da je trolejbus ovog tipa mreže zadovoljavao standarde 1990., ali teško da može odgovarati prometu 2025. godine – posebno ne u prostoru gdje gradski saobraćaj nema mogućnost „vlastite trake“.Saobraćajna struka je ta koja će morati dati odgovore na sve ove probleme, a svakako se mora razmišljati o reljefnoj infrastrukturi Sarajeva kada se pokušavaju riješiti ovi problemi. Postoji dio struke koji smatra da bi neki tuneli napravili brži promet s jugozapadnim i sjeverozapadnim dijelovima Sarajeva, a za povezivanje grada s istoka na zapad čuju se i ideje metroa. Realno je ovo mali grad i površinom i brojem stanovnika za te aktivnosti, ali da se mora riješiti saobraćaj u gradu, postaje više nego evidentno. Broj vozila gradskog saobraćaja je manji nego prije 35 godina, a spominje se podatak da je potreban 51 tramvaj da se zadovolji red vožnje. Ovome treba dodati i činjenicu da je Sarajevo danas „turistički div“ u odnosu na period prije 1990., odnosno da ima mnogo veću inostranu posjetu.Turizam i njegova validnost zavise u dobroj mjeri od kvaliteta saobraćaja. Gradske gužve posebno dolaze do izražaja u zimskom periodu kada u određenom postotku i vozila povećavaju zagađenost zraka u kotlini. Neki gradovi Evrope, kao što je Pariz, u periodu povećanja zagađenja zraka omoguće besplatan javni saobraćaj. Osnovna želja je smanjiti broj automobila. To gradovi rade i na drugačiji način – posebnim taksama za prometovanje određenim dijelovima istih.Rješenja je, vjerovatno, mnogo lakše reći nego ih ostvariti. Smanjenje broja automobila i jači javni prevoz – to djeluje tako jednostavno. Ne treba zaboraviti da Sarajevo ima i aerodrom, a čak vlasti i subvencioniraju neke „cheapflight“ letove – sve u svrhu promocije turizma. S druge strane, ne postoji adekvatna linija koja bi spajala aerodrom s ostatkom grada. Prosječan turista koji sleti u Sarajevo se mora dobro „napatiti“ da pronađe neki prevoz do centra grada – osim ako to nije taxi vozilo! Iz ove činjenice se jasno može postaviti pitanje – pa zar nije logičnije bilo ulagati i napraviti neku vezu javnog saobraćaja između aerodroma i centra grada, a tek onda razmišljati o subvencioniranju letova?<h2>Pametna ulaganja</h2>Trenutno je u izgradnji i tramvajska šina od Ilidže do Hrasnice. Raniji industrijski gigant, FAMOS, sigurno bi bio sretan zbog toga. S obzirom na činjenicu da Druga industrijska revolucija ovdje više nije zastupljena kao prije pola stoljeća treba promijeniti i ideje koje su bile u razgovorima u tom periodu. Slična stvar se spominje i kada je Dobrinja u pitanju, odnosno postoji neka „želja“ da se i taj dio grada poveže tramvajskim šinama. Kada se već vidi tolika „budućnost u tramvajima“, možda bi logika bila da se počne razmišljati o potencijalnim postrojenjima proizvodnje i remonta za iste – ili ćemo se vječno „hvaliti“ kako smo nešto kupili!?Jasno je da unutrašnja putna komunikacija u državi, bila ona međugradska ili gradska, nije adekvatna i da infrastrukutra zahtijeva ozbiljna i pametna ulaganja. Putovanja na relativno kratkim relacijama između gradova udaljenosti približno 100 kilometara i u ovo doba traju po dva sata. Dovoljno je pogledati bilo koji međugradski promet u Evropi pa uvidjeti da naš problem nije samo to što nas zaobilazi „Via Carpatia“ ili bilo koja druga putna komunikacija. Djeluje nestvarno da država koja ima izlaz na more i spaja Jadran s Panonijom sebi dozvoli da bude izolirana u prometu, a posebno da njen glavni grad bude na taj način prometno izoliran.<h2>Nešto se mora promijeniti</h2>Jer realno, Sarajevo je u problemu – lako će Bihać i Banja Luka putno do Zagreba, Mostar do Splita ili Tuzla do Beograda – ali gdje će Sarajevo!? Glavni grad mora riješiti svoje unutrašnje prometne „čepove“ te se vanjski povezati s ostatkom države – iste one koja je omogućavala da dubrovački trgovci putuju nesmetano preko nje prije više od 800 godina. Kada imate ceste na kojima postoji mogućnost odrona te da neka stijena padne na vas i kada vam treba sat vremena da pređete 10 kilometara automobilom u gradu, evidentno je da nešto morate promijeniti – a to sigurno nije povećanje broja automobila na identičnu infrastrukturu kao prije nekoliko desetljeća!Bosna i Hercegovina, koja je smještena na dodiru raznih regija Evrope, i dalje je država kojoj nedostaje moderna saobraćajna mreža. Dok susjedi ubrzano grade i povezuju svoje gradove s evropskim centrima, BiH ostaje prostor gdje vožnja od 150 kilometara često traje duže nego putovanja u tri susjedne države zajedno. Autoputevi koji bi trebali biti kičma razvoja još su u fazi planiranja ili parcijalnih radova, a željeznice, nekada ponos industrijskog razvoja, danas su gotovo zaboravljene. Saobraćajnice nisu samo asfalt, betonske konstrukcije ili šine – one su krvotok jedne države. One spajaju ljude, ubrzavaju trgovinu, omogućavaju razmjenu ideja i kultura. Bez njih, društvo ostaje izolirano, a ekonomski napredak usporen ili onemogućen. Bosna i Hercegovina zato mora shvatiti da ulaganje u saobraćajnice nije trošak, nego najvažnija investicija u budućnost. Jer država koja nema puteve – nema ni vezu sa svijetom.

Svaki okupator je imao svoj ekonomski interes, ali zbog njega i gradio prometne veze unutar ovog prostora te ga spajao s drugim dijelovima

Zubić: Saobraćajna nepovezanost Bosne i Hercegovine

Profesor Vedran Zubić piše za „Dnevni avaz“: Saobraćajna nepovezanost Bosne i Hercegovine

Zbog činjenice da im već osam mjeseci nisu isplaćeni poticaji, što se prvi put desilo u posljednjih 15 godina, poljoprivrednici Kantona Sarajevo namjeravali su jučer, simbolično - „pet do 12“- jer očito je da je stanje alarmantno, održati mirni protest.Međutim, kolona od 70 traktora kojima su upravljali praktično oni koji nas hrane, nije uspjela doći do mjesta protesta - zgrade Vlade Kantona Sarajevo.Zaustavila ih je policija - jednu grupu kod Stupa, a drugu do Semizovca, spriječivši ih tako da izraze svoje nezadovoljstvo ponižavajućim odnosom kantonalne vlasti prema njima, premda su svoj protest uredno najavili i danima u medijima iznosili razloge svog mirnog okupljanja.Od sarajevskih vlasti nisu tražili mnogo, isplatu subvencija tek za prva dva kvartala. Suša je - valjda je to očito - uzela danak na prinosima i ispaši stoke pa su farmeri na koncu bili prisiljeni svojim novcem kupovati hranu, dok im nadležni uskraćuju ono što im pripada.Uz to su htjeli upozoriti i na nemilosrdnu birokratiju s kojima se satima i danima bore nakon što dođu svojim kućama s njiva, oranica i iz štala, pa umjesto da koji sahatak odmore moraju lutati od šaltera do šaltera.Ništa od toga nisu uspjeli izgovoriti ni povikati, pa ni ono: „Dosta je“, jer su se, eto, izgleda, vlasti prepale naroda. S pravom je generalni sekretar Udruženja peradara FBiH Mesud Pinjo rekao: „Ovo je bruka i sramota“.Zanimljivo je kako skoro svaki put kada bilo ko u ovoj zemlji krene put protesta ili štrajka vlasti posežu za metodom zabrane. Jer, postala je praksa da se preko sudova traže privremene mjere zabrane štrajka, kako to, naprimjer, očekuju medicinari u Hercegovini, koji su najavili obustavu rada. Slično se, naime, desilo s njihovim kolegama iz prosvjete i u HNK, ali i u KS. U svim tim situacijama oni na vlasti, nekako po pravilu, vide političke intonacije. A, ljudi koji te iste vlasti finansiraju iz vlastitih džepova samo traže ono što im po zakonu pripada.&nbsp;

Zanimljivo je kako skoro svaki put kada bilo ko u ovoj zemlji krene put protesta ili štrajka vlasti posežu za metodom zabrane

Poljoprivrednici zaustavljeni na putu u Nebočaju

Nevidljive ubice

Prijevoznici digli glas!

Novak Đoković: Nikada ne prestaje

Boris Vitlačil: Čin vrijedan divljenja

Iluzije i stvarnost bosanskog sporta

Ako ništa, bar smo muzički prvaci

Adis Bećiragić: Selektor s vizijom

Raspad sistema

Hfz. Sumedin ef. Kobilica: Veliko srce imama iz Zenice

Hamza Turulja: Zlatni karatista

Ko nas je kleo, nije dangubio

Stolačka lekcija

Amir Hadžiahmetović: Ozbiljan izazov

Jusuf Nurkić: Slavljenik pod koševima

Profesor Vedran Zubić piše za „Dnevni avaz“: Saobraćajna nepovezanost Bosne i Hercegovine

Strah od naroda

Kolumne

Nevidljive ubice

Prijevoznici digli glas!

Novak Đoković: Nikada ne prestaje

Boris Vitlačil: Čin vrijedan divljenja

Iluzije i stvarnost bosanskog sporta

Ako ništa, bar smo muzički prvaci

Adis Bećiragić: Selektor s vizijom

Raspad sistema

Hfz. Sumedin ef. Kobilica: Veliko srce imama iz Zenice

Hamza Turulja: Zlatni karatista

Ko nas je kleo, nije dangubio

Stolačka lekcija

Amir Hadžiahmetović: Ozbiljan izazov

Jusuf Nurkić: Slavljenik pod koševima

Profesor Vedran Zubić piše za „Dnevni avaz“: Saobraćajna nepovezanost Bosne i Hercegovine

Strah od naroda