Kristijano Ronaldo nastavlja da ispisuje historiju svjetskog fudbala, a novi korak ka nevjerovatnom jubileju napravio je u azijskoj Ligi prvaka.Njegov Al Nasr je ubjedljivo savladao Al Vasl rezultatom 4:0 i izborio plasman u polufinale takmičenja, a upravo je portugalski napadač ponovo bio u centru pažnje. Postigao je prvi gol na utakmici i otvorio put svom timu ka sigurnoj pobjedi.Ovim pogotkom Ronaldo je stigao do impresivne brojke od 969 golova u profesionalnoj karijeri, čime je napravio još jedan korak ka nevjerovatnom jubileju od 1.000 pogodaka. Ta granica sve više djeluje kao realan cilj, iako je do nje ostao još 31 gol.Uprkos godinama i dugoj karijeri iza sebe, Ronaldo i dalje igra na visokom nivou i redovno donosi razliku u ključnim utakmicama. Njegova forma u Al Nasru potvrđuje da i dalje spada među najubojitije napadače današnjice.Osim što vodi klub ka trofejima u Aziji, Ronaldo dodatno učvršćuje svoj status u historiji fudbala kao jedan od najvećih i najkonstantnijih golgetera svih vremena.

Nastavlja da ispisuje historiju svjetskog fudbala

Kristijano Ronaldo: Mašina za golove

Kad je 12. aprila 2026. Viktor Orban priznao poraz nakon 16 godina neprekinute vlasti, mnogi su u Evropi odahnuli s olakšanjem. No prava priča nije samo u smjeni vlasti, već u tome što je pobjedu odnio Peter Mađar (Magyar) – političar koji dolazi iz konzervativne tradicije, a ne iz liberalnog centra ili socijaldemokratske ljevice. Njegova uvjerljiva dvotrećinska većina s Tisza strankom označava nešto dublje: konzervativni povratak klasičnoj liberalnoj demokraciji i konačno rušenje “carstva” populističke desnice kakvo je gradio Orban.Peter Mađar nije “briselski liberal” kakvog je Orban godinama prikazivao kao glavnog neprijatelja. On je 45-godišnji advokat iz ugledne konzervativne porodice, bivši insider Orbanove stranke. Njegova kampanja nije bila revolucionarna ljevičarska pobuna protiv “nacionalnih vrijednosti”, već kritika korupcije, klijentelizma i autokratskih mehanizama koje je Orbanova vlast izgradila. Mađari nisu glasali za “woke agendu” ili otvorene granice – glasali su za vladavinu prava, neovisno sudstvo, slobodu medija i evropsku integraciju, a da pritom nisu odbacili konzervativne vrijednosti.To je ključna razlika. Orban je svoju vladavinu temeljio na modelu liberalne demokracije – snažan vođa, kontrola nad institucijama, medijima i ekonomijom, te stalna mobilizacija protiv “vanjskih neprijatelja” (Brisel, Soroš, migranti, LGBTQ+). Taj model, koji su kopirali mnogi populistički desničari širom Evrope i svijeta, pokazao se korumpiranim i iscrpljenim. Mađarska je platila visoku cijenu: sukobe s EU, zamrznuta sredstva, izolaciju i ekonomsku stagnaciju unatoč snažnoj propagandi.Mađarova pobjeda predstavlja konzervativni reset. On želi vratiti Mađarsku u okvire normalne evropske demokracije – one u kojoj konzervativci mogu pobijediti na izborima, a da ne moraju rušiti ustavne institucije i gušiti slobode da bi ostali na vlasti. To je povratak ideji da konzervativizam ne mora biti sinonim za autoritarizam, a da liberalna demokracija nije “lijevi projekt”, već zajednički okvir u kojem se mogu natjecati različite vrijednosti.Istovremeno, ovo je težak udarac za populističku desnicu u njenom najčistijem obliku. Orban je godinama bio idol za Marine Le Pen, Matea Salvinija (Matteo Salvinii), AFD, kao i veći dio američke MAGA desnice. Njegov poraz pokazuje da čak ni najdugovječniji populistički sistem nije imun na umor birača kad korupcija i zloupotreba moći postanu preočite.Mađarska je nakon 16 godina rekla “dosta” Orbanovom carstvu. Time je možda označila kraj jedne ere populističke desnice u Evropi – ne njenu potpunu smrt, nego nužnost da se desnica vrati korijenima: slobodi, odgovornosti i poštivanju institucija. Ako Peter Mađar uspije u tome, bit će to jedna od najvažnijih lekcija evropske politike posljednjih desetljeća.

Mađari su izabrali konzervativca koji ruši liberalni model i vraća zemlju u okvire klasične evropske demokracije

Desnica protiv desnice

Miron Muslić omiljeni je čovjek u Gelzenkirhenu nakon što je njegov Šalke (Schalke) u 30. kolu Cvajte sa 4:1 savladao Projsen Minster (Preußen Münster) i ostao na prvom mjestu tabele. Domaći tim do pobjede su vodili Kenan Karaman, Adil Aušiš (Aouchiche) i Musa Sila (Moussa Sylla), uz jedan autogol, a poslije ovog kola Šalke ima 61 bod, tri više od Paderborna i šest više od Elversberga. To znači da je Muslićeva ekipa napravila još jedan veliki korak ka povratku u Bundesligu.Muslić, rođen u Bihaću 1982. godine, na klupu Šalkea stigao je prošlog ljeta i ima ugovor do ljeta 2027. U Gelzenkirhenu su ga doveli poslije zapaženog rada u Serkl Brižu (Cercle Brugge) i Plimut Argajlu (Plymouth Argyle), gdje je posebno odjeknula pobjeda protiv Liverpula (Liverpool) u FA kupu. U klubu su tada poručili da su u njemu dobili trenera koji zna inspirisati grupu, a tabela pokazuje da to nisu bile prazne riječi.Ipak, uz sportski uspjeh, Muslićeva priča nosi i jaču, ljudsku dimenziju. Kao dječak je 1992. s porodicom izbjegao iz Bihaća u Austriju, a kasnije je govorio da ga je upravo to iskustvo oblikovalo i kao čovjeka i kao trenera. Zato slika, u kojoj Bosanac vodi posrnulog njemačkog velikana prema eliti, ima posebnu težinu. Miron Muslić je u Gelzenkirhenu simbol upornosti, karaktera i tihog, ali velikog uspjeha.

Šalke slavio bez Džeke i Katića

Miron Muslić: Čvrsta ruka

Domaće vlasti već decenijama nezakonito privatizuju energetski sektor i rasprodaju energetski suverenitet Bosne i Hercegovine. Građane oba entiteta čeka drastičan rast cijena struje, a na vrata nam kucaju i redukcije.Rudnici su urnisani korupcijskim aferama upravnih i nadzornih odbora. Uglja više nema dovoljno, pa ga elektroprivrede kupuju od domaćih kompanija, koje pokazuju da rudarenje može biti unosan biznis. Međutim, i bez toga je era jeftine struje iz uglja završena. Evropa je uvela CBAM porez na emisije CO2, pa je struja iz uglja neisplativa u evropskim zemljama.Nespremni smo i bez alternative dok nam izdišu stari, zapušteni blokovi termoelektrana, iz kojih dobijamo najviše struje. Prošle godine je 40 neplaniranih kvarova i havarija u termoelektranama u kombinaciji s hroničnim nedostatkom uglja, oborilo proizvodnju. EPBiH je kupovala struju po cijeni i do tri puta višoj od cijene proizvodnje u vlastitim pogonima, i završila s gubitkom od više od 52 miliona KM. Slično stanje je i u Republici Srpskoj.Tri javne elektroprivrede su nekad izvozile trećinu viškova proizvedene struje. Prošle godine nisu mogle pokriti čak petinu domaćih potreba. Svjetlo još gori zahvaljujući infuzijama skupe uvozne struje i proizvodnji u postrojenjima privatnih investitora, poput Vuka Hamovića. Oni su posljednjih godina preuzeli posao izvoza struje od državnih elektroprivreda.Istovremeno, distributivna elektroenergetska mreža je zapuštena, i postala je "usko grlo" koje ne može da primi nove investicije u solarne i vjetroelektrane. Računi „Elektroprenosa BiH“, u čijoj je nadležnosti održavanje i širenje mreže, pucaju po šavovima od neiskorištenih miliona, ali za obnovu nema političke volje. Privatne kompanije se snalaze same i instaliraju fotonaposke solare. Ljeti ih moraju gasiti, jer im vlast ne dozvoljava da viškove vrate u mrežu. Fali vam još jedan papir, poručuje im vlast gaseći svjetlo.&nbsp;

Od zemlje koja je izvozila trećinu proizvedene struje, koju nismo mogli sami potrošiti, BiH je postala ovisnik o skupom uvozu

Energetski suverenitet BiH

Bosna, osim svojih prirodnih blagodati koje su sakrivene u vodama, planinama i poljima, ima i specifično stanovništvo koje se odlikuje bogatom tradicijom i načinom života. Baš to stanovništvo ima svoje navike koje se brižno čuvaju i praktikuju od davnina, prenoseći se s koljena na koljeno. Jedna od tih navika zauzima posebno mjesto u svakodnevnom životu svih Bosanaca, a to je pravljenje i ispijanje crnog napitka po nazivu kafa ili kahva, kako je izvorno preuzeto iz arapskog jezika, te se i danas u narodu često koristi taj naziv.Njena pradomovina je etiopska pokrajina Kaffa, po kojoj je ovaj napitak i dobio ime, a gdje su ljudi još u davna vremena prepoznali njena posebna svojstva. Tadašnji Arabljani su je 575. godine presadili u Jemen i počeli uzgajati u većim količinama, te se ona vremenom proširila na teritoriju cijele Arabije. Posebno je bila zastupljena u dijelu Hidžaza, tj. predjelu između Meke i Medine, gdje je postala važan dio svakodnevnog života, pa su je prozvali Al-Qahwa.<h2>"Kuća kafe"</h2>Po osmanskom osvajanju Arabije, pijenje kahve se ubrzo prenijelo i u Carigrad, gdje je ovaj napitak dobio još veći značaj i popularnost. Pamti se da je 1534. godine, za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog, poznatog i kao Zakonodavac, otvorena i prva kafana ili kahve-hana, što u prevodu znači "kuća kafe". Ta mjesta nisu bila samo prostori za ispijanje kahve, već i važna središta društvenog života, gdje su se ljudi okupljali, razgovarali i razmjenjivali vijesti.Nije trebalo mnogo vremena ovom specifičnom napitku da utaba svoj put ka Bosni, jer se zajedno s osmanskom kulturom brzo širio i na druge prostore Carstva. Velikom popularizovanju kahve diljem islamskog svijeta uveliko su doprinijeli derviši, koji su je rado pili zbog njenog posebnog djelovanja. Naime, kofein im je omogućavao manje sna i veću budnost, kako bi duže tokom noći mogli obavljati zikr i voditi duhovne razgovore, poznate kao muhabet, što je dodatno učvrstilo značaj kahve u svakodnevnom i duhovnom životu ljudi.

Uvidjevši tu gotovo čarobnu moć kahve, derviši su je donijeli i u Sarajevo, gdje je ubrzo pronašla svoje posebno mjesto u svakodnevnom životu ljudi. Tako se 1592. godine, u neposrednoj blizini prve mevlevijske tekije na Bentbaši, otvorila i prva kafana. Upravo tu je utemeljitelj grada, Isa-beg Ishaković, započeo gradnju grada, čime ovaj prostor dobija dodatni historijski značaj.Ta kafana bila je prva takve vrste u ovom dijelu Evrope, otvorena čak i prije nego što su svoje kafane dobili London i Pariz. S vremenom je postala kultno okupljalište, kako u doba Osmanlija, tako i kasnije u periodu austrougarske vlasti, zadržavajući svoj značaj kroz različite historijske epohe.U narodu je ova kafana godinama kasnije bila poznata kao hadži Šabanova kafana, a rado su je posjećivale sve Sarajlije, bez obzira na društveni sloj, jer je predstavljala mjesto susreta, razgovora i zajedništva.<h2>Tahmis čaršija</h2>Kako je popularnost kahve rasla, tako se i u našem gradu već u 16. stoljeću formirala čitava čaršija posvećena upravo ovom napitku, poznata pod nazivom Tahmis, u neposrednoj blizini Careve džamije. Ova čaršija bila je posebno značajna jer se u njoj razvijao zanat vezan za kahvu, pa je osnovan i poseban esnaf koji se bavio njenom pripremom i prodajom. U Tahmis čaršiji kahva se prodavala, na pojedinim mjestima se pržila i mljela, dok su u kafanama posjetioci mogli uživati u njenom ispijanju u posebnom ambijentu. Kako se kahva masovno pila u Sarajevu, tako se postepeno širila i na ostala mjesta i gradove u Bosni, te su se kafane otvarale u Foči, Mostaru i širom zemlje.Tek polovinom 17. stoljeća Zapadna Evropa počinje masovno konzumirati ovaj napitak. Zabilježeno je da se u Londonu prva kafana otvorila 1654. godine, a tek nakon toga u Parizu te Beču, što jasno pokazuje da su Bosanci tradiciju ispijanja kahve stekli prije većeg dijela Evrope.Zbog tadašnje skupoće, kahva se smatrala pravim bogatstvom, te se koristila kao izraz posebnog i iskrenog gostoprimstva, po čemu su Bosanci i danas prepoznatljivi. Tolika je popularnost kahve i tada bila da su se u bogatijim kućama i kulama pravile posebne prostorije koje su se nazivale kahve odaje. Bile su to manje prostorije sa kahve odžakom gdje se kahva spremala za domaćine i goste. Sačuvan je adet kod Sarajlija da se gost uvijek dočeka sa kahvom, koja se popularno i danas zove "dočekuša", dok je „sohbetuša“ ona koja se služi kako bi se produžilo sijelo i razgovor.<h2>Četrdeset naziva</h2>Kod nas se razvio veliki broj naziva za kahvu i načina njenog pripremanja, a prema nekim predanjima spominje se da ih ima čak četrdeset. U narodu su posebno poznati slikoviti nazivi koji često opisuju vrijeme kada se kahva pije ili njen učinak na čovjeka. Tako se, naprimjer, jutarnja kahva koja se pravi malo jača naziva „razgalica“, dok je „razgaluša“ ona koja se pije do podne-namaza. Postoji i „šutkaša“, kahva koja se pila nakon ikindija-namaza, u vrijeme kada ljudi nisu naročito raspoloženi za razgovor. U siromašnijim kućama, zbog nedostatka prave kahve, koristio se i toz, od kojeg se pripremao napitak poznat kao „proljevuša“, nazvana tako zbog svog djelovanja na probavu. Najpoznatija i možda najsimpatičnija među njima je „sikteruša“, treća kahva po redu koja se iznosi gostima kao tiha i nenametljiva najava da je vrijeme za polazak..Za viši ritual ispijanja po kome je prepoznatljiva bosanska kahva, kazandžije su izrađivale posebne džezve i kompletne servise koji su uključivali tablu, fildžane, šećerluk i džezve različitih veličina. Ovi predmeti nisu bili samo funkcionalni, nego i estetski izraz domaće zanatske vještine i kulture. Kazandžije su ih oblikovale s posebnim dizajnom koji je i danas prepoznatljiv u Sarajevu, a taj stil se naziva savat. On predstavlja ručno graviranje i ukrašavanje kalajisanog bakarnog posuđa, sa posebnim ornamentima i motivima koji odražavaju duh vremena i tradicije. Takav komplet se zvao kahveni takum i imao je posebno mjesto u svakom domaćinstvu, jer je služenje kahve predstavljalo važan društveni i kulturni čin.U Sarajevu su postojale različite vrste kahve. Jedna je mljevena, a druga tucana, a upravo način obrade zrna davao je i različite okuse i jačinu napitka. U starim kafanama postojali su mali mlinovi gdje su vlasnici, a često i sami gosti, ručno mljeli kahvu, što je dodatno doprinosilo posebnom ugođaju i mirisu koji bi se širio prostorom. Tucana kahva je, međutim, bila posebno zahtjevna i mnogima „zabremedet“, jer je iziskivala veliki fizički napor. U kamenim dibecima, odnosno havanima, kahva se tucala željeznom ćuskijom sve dok ne bi bila potpuno samljevena u fini prah.Ostalo je zapisano, a starije generacije i danas pamte tucanu kahvu povrh Višegradske kapije na Vratniku, u takozvanoj Mušinoj kafani. Rahmetli Muharem Bekrić, zvani Mušo, u starom objektu pokrivenom šindrom, koji je nekada služio i kao carinarnica, otvorio je kafanu koja je postala prepoznatljiva u cijelom Sarajevu. Iako te kafane danas više nema, sačuvan je njen dibek, koji se i danas čuva kod Hajrudina Bureka, zvanog Banča, koji je oženjen Mušanovom unukom. Banča je tu tradiciju nastavio svojevremeno prodajući i čuvajući sjećanje na tucanu kahvu u svom dućanu u neposrednoj blizini Gazi Husrev-begove džamije. <h2>Tradicija ispijanja kahve</h2>Prva kafana, odnosno Šabanova kafana, zajedno sa kompleksom koji je obuhvatao tekiju, imaret i musafirhanu koje je podigao Isa-beg Ishaković, porušena je nakon Drugog svjetskog rata. Time je nestao jedan važan dio historijskog naslijeđa, ali je tradicija ispijanja kahve, uprkos svemu, ostala sačuvana i prisutna je i danas u svakodnevnom životu ljudi.Poznata slovenska književnica Zofka Jelovšek-Kveder ovako je početkom dvadesetog stoljeća pisala o stanovnicima Bosne i Hercegovine: „Vole cigaretu i kafu i u njih ti nema na Vi, sve je na ti. Nisu nametljivi niti drski, veoma su ponosni, govore slikovito kao da slušate pjesme...“ Ovim riječima dočarana je posebna toplina, neposrednost i duh ljudi ovih krajeva, ali i način na koji kahva postaje više od običnog napitka – ona je dio identiteta i svakodnevnog života.Imajući to u vidu, nije ni čudo što je upravo ovdje nastala sevdalinka, pjesma prožeta emocijama, pričama i dubokim osjećanjima, koja se najljepše doživljava upravo uz kahvu. Koliko je kahva duboko vezana za ove prostore, najbolje svjedoči jedna od sevdalinki – „Kahvu mi draga ispeci“. Prvi ju je otpjevao i na njoj stekao veliku popularnost Predrag Gojković Cune, a kasnije su je izvodili i najveći interpretatori ove vrste muzike, poput Zaima Imamovića i Safeta Isovića, čime je dodatno učvrstila svoje mjesto u kulturnom naslijeđu. Gotovo da nema dobrog sijela ili druženja gdje se ona i danas ne zapjeva, jer u sebi nosi duh tradicije, emociju i neizostavnu povezanost kahve, pjesme i zajedništva.<h2>Ačik kahva</h2>Među svim navedenim kahvama, posebna je ačik kahva. To je kahva koja se prži u šišu, a ne smije biti skroz dopržena, pa traži veću potrošnju zrna pri spremanju, ali ima baška kajmak i baška okus. Danas je prava rijetkost popiti negdje ačik kahvu.

Tradicija ispijanja kahve, uprkos svemu, ostala je sačuvana i prisutna je i danas u svakodnevnom životu ljudi

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kafa i prva kafana - Šabanova kafana

Odrastali ste igrajući se od jutra do mraka, dok vas neko ne dozove s prozora ili dok se svjetla na ulici sama ne upale. Drugove ste zvali na kućni telefon, pa kad se javi nečija mama, u sekundi postajete najkulturnije dijete u mahali. Slika na televizoru hvatala se okrećući onu tvrdoglavu, metalnu antenu – “stani, stani, sad je dobra!” – i niko nije smio da se pomjeri dok traje utakmica. Još uvijek ste presnimavali kasete, potom ste kupovali CD-ove svojih omiljenih muzičara, pa listali knjižice na njima i čitali tekstove pjesama kao da su poezija. A videoigre… videoigre su bile naša mala ilegalna magija. Mi nismo imali luksuz. Mi u Sarajevu smo imali Terminator – onu bofl kinesku konzolu koja je dolazila s “9999 u 1” kasetom, iako je realno bilo deset igara koje su se samo vrtjele u krug. Ali tih deset… bilo je dovoljno za cijelo djetinjstvo. Na toj plastici koja je škrgutala pod prstima igrali smo čuda, no ja pamtim Street Fighter 2. Oni od boljestojećih roditelja su se mogli pohvaliti i s Nintendom 1 i 2. Kasnije je došla plejka, pa s njom i FIFA, soccer, Taken...

Internet ... Eh to je bio onaj spori, nervozni dial-up koji je zvučao kao da doziva svemir, a ne da se spaja na mrežu. Čekali ste da se učita stranica, red po red, i gledali kako se svijet polako otvara pred vama. I da, tražili ste i one mutne slike Pamela Anderson, strpljivo, kao da učestvujete u nekom tajnom ritualu odrastanja. Uglavno je vrijedilo čekanja, ali niste puno vremena gubili na to.Znali ste čekati. I to nije bila kazna – to je bio način života.U Sarajevu, i ne samo u Sarajevu, svijet je imao miris: asfalt poslije kiše, hljeb iz pekare ujutro, dim iz kafića koji se uvlači u kosu i odjeću. Znali ste gdje vam je raja bez da im pišete. Znali ste kad će se pojaviti, jer se stvari nisu dogovarale – dešavale su se. Postojala je neka nevidljiva mreža među ljudima, jača od bilo kojeg Wi-Fi signala danas.A onda je došao drugi svijet. Brži. Glasniji. Neprestano uključen. A opet beskrajno usamljeniji. Vi ste bili tamo kad se to desilo.

Gledali ste kako dolaze prvi kompjuteri, prvi mobiteli, prve poruke koje nisu morale da čekaju. Muzika na dugme bez plaćanje. Onda su stigli i filmovi i serije na dugme. Učili ste sve to bez uputstva, bez sigurnosne mreže. Padali ste, brisali fajlove, rušili sisteme, pa opet ustajali i pokušavali. Dok su stariji odustajali, a mlađi sve dobili gotovo, vi ste morali da naučite.Zato danas hodate s dvije verzije svijeta u sebi. Jednom u kojoj se čeka, i jednom u kojoj se sve dešava odmah. Jednom u kojoj se ljudi gledaju u oči, i drugom u kojoj se gledaju kroz ekran. I često vam se čini da nijedna nije do kraja vaša.I znam da vam svima, makar pomalo, nedostaje onaj stari svijet u kojem ste odrasli. Kao što i meni svakodevno nedostaje.

Ne zato što je bio savršen – nego zato što je bio sporiji. Tiši. Stvarniji. U njemu nije sve bilo dostupno, ali ono što jeste – bilo je vaše. Nije bilo beskonačnog izbora, ali je bilo više osjećaja. Manje slike, više uspomena. I morao si se bogami potruditi za sve. I više pričati s ljudima. I više poznanstava steći. Odeš do videoteke pa sretneš 5 ljudi. Pa se ispričaš s onim radnikom tamo. Pa sretneš raju koja te zove da odigraš jednu sokera s njima, jer je videoteka odnedavno nabavila i plejku.A roditelji čekaju film kući i sve ti po spisku. A ne mogu da dođu do tebe, jer mobitela nema. Al' zavise od tebe, pa će gledati šta god da im doneseš. Nema svađe ni prepirki, ni listanja 2 sata po Netflixu. Eventualno će ti na kraju reći "e đe si ovo sranje našao, majke ti?".

Izlasci su bili nešto između rituala i improvizacije – nije se ništa posebno dogovaralo, znalo se gdje se ide i ko će se pojaviti. Okupljanje ispred zgrade, klupe, parkovi, pa onda lagano prema gradu, bez plana i bez pritiska da “noć mora uspjeti”. Nije bilo storija da se dokumentuje izlazak, pa si ga stvarno živio. Muzika je dolazila iz kafića ili nečijeg kasetofona, razgovori su trajali satima, a najvažnije stvari su se dešavale usput, između dvije šetnje ili jedne cigare. I ono najbitnije – niko nije gledao u telefon, jer telefon nije imao šta da ponudi. Sve što ti treba bilo je tu, oko tebe.Kažem vam, djeca rođena u osamdesetim su posebna. Posebni su jer posljednji koji pamte kako je svijet izgledao prije nego što je postao buka. I prvi koji su morali naučiti kako da prežive u toj buci. Ostali su već bili stari, pa smo im oprostili.I negdje između ta dva svijeta – još uvijek živite.

Između kaseta i Wi-Fija, između čekanja i instant svijeta – generacija koja je odrasla bez interneta, a naučila živjeti u njemu, danas nosi dva pa

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

U Mostaru je nekidan predstavljena knjiga “Škripari – Hrvatski pokret otpora u BiH od 1945. do 1951.” Ator je Ivo Lučić, nekad visokopozicionirani obavještajac Hrvatske, ratni general HVO-a, savjetnik u Predsjedništvu BiH. Ovom knjigom se historičar Lučić pokušava etablirati i kao profesionalni relativizator i revizor historije. Nema sumnje da su jugoslavenske vlasti u godinama nakon Drugog svjetskog rata progonile i ubijale škripare gdje su stigli i kako su mogli.Zlonamjerno je, najblaže rečeno, govoriti o škriparima a ne spomenti da je riječ o ostacima najzloglasnijih ustaških jedinica, koji su znali šta je adekvatna kazna za ono što su radili prethodnih godina. Nisu imali sreću pobjeći u Argentinu ili Španiju, pa su se morali kriti po hercegovačkim škripama - kraškim rupama i pećinama. A znali su ih dobro, jer su prethodnih pet godina proveli puneći ih preklanim civilima. Tako su u avgustu 1941. godine budući škripari, pod komandom Ivana Jovanovića "Crnog", odveli kolonu od oko 500 žena i djece do jame u Šurmancima kod Međugorja. Tu su ih žive ili preklane bacili u jamu duboku gotovo 60 metara. Od približno 1.000 stanovnika Prebilovaca, tu su budući škripari ubili njih 826. Zna to dobro i „historičar“ Lučić.Zločin je, naime, zabilježio Alesandro Luzano (Alessandro), general italijanske fašističke vojske. Zgroženi fašista je o tome pisao Musoliniju, nazvavši svirepost ustaša prema djeci i ženama u Prebilovcima, "vrhuncem ljudskog beščašća". Od gotovo 3.000 ustaša Jovanovićeve „Samostrijelne bojne“, osuđeno je njih 14, od čega šest na smrt, i to 16 godina nakon rata. Ostali su ili izbjegli kaznu ili se odmetnuli u škripare. Ukupno je u ljeto 1941. godine ubijeno 4.000 Srba u ovom kraju, te bačeno u jame Šurmanci, Bivolje Brdo, Kukauša i druge.Zato šminkati škripare i odijevati im kostime pokreta otpora već u naslovu knjige, jasno pokazuje da je to tek bijedan pokušaj prekrajanja istine i historije, te tužno mjaukanje nad sudbinom ratnih zločinaca. Još je bjednije, ali i opasnije, što iza Lučićeve knjiga stoje Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru i Hrvatski institut za povijest iz Zagreba. Smrt fašizmu – sloboda narodu.

Šminkati škripare i odijevati im kostime pokreta otpora već u naslovu knjige, pokazuje da je to tek bijedan pokušaj prekrajanja istine i historije

Lučićevo 'šminkanje' ustaških krvnika

Vensan Kompani (Vincent Kompany) bio je čovjek večeri u Minhenu nakon što je s klupe odveo Bajern u polufinale Lige prvaka preko najvećeg mogućeg rivala – Real Madrida. Njegov tim je u revanšu četvrtfinala slavio sa 4:3, a ukupno prošao dalje sa 6:4, iako je tokom utakmice čak tri puta bio u rezultatskom zaostatku.U noći punoj drame, grešaka, velikih poteza i nervoze, Kompanijev Bajern nijednog trenutka nije izgubio vjeru. Primili su pogodak već nakon 35 sekundi, pa još dva puta morali juriti rezultat, ali su svaki put nalazili odgovor. Upravo ta mentalna čvrstina najbolje oslikava trenera koji je uspio uvjeriti ekipu da i protiv evropskog velikana može ostati mirna, hrabra i svoja.Kompani je poslije utakmice posebno istakao vjeru, smirenost i zajedništvo svoje ekipe, a ovaj trijumf dodatno je učvrstio njegov status u Minhenu. Nije mala stvar izbaciti Real Madrid u nokaut fazi, a još je veća kada to uradite poslije tri povratka u istoj utakmici. Bajern sada ide na Pari Sen Žermen u polufinalu, dok će Kompani zbog kartona propustiti prvi meč, ali ono što je uradio protiv Reala već je dovoljno da ponese epitet ličnosti dana.

Bajern protiv Reala pokazao mentalnu snagu i prošao dalje

Kompani: Vodi Bajern ka tituli prvaka Evrope

Vensan Kompani: Trenerski mag

Otpravnik poslova Ambasade SAD u BiH Džon Ginkel (John) svakako je nakon mnogo godina diplomatska figura u Bosni i Hercegovini koja se posebno istakla. Kako god gledali na angažman stranaca, zasigurno je da odavno nismo vidjeli nekog toliko upornog, komunikativno otvorenog i sposobnog da poveže različite političke opcije i oponente u onom što jest u interesu i građana Bosne i Hercegovine, energetske i sigurnosne stabilnosti.Pokazalo se kao dobra odluka Vašingtona da u Sarajevo pošalje baš Ginkela, iskusnog diplomatu koji dobro poznaje i Balkan i ovdašnje odnose, prilike i političare. Balkanski politički i poslovni mentalitet apsolvirao je dok je bio zamjenik šefa misije u Američkoj ambasadi u Beogradu, politički savjetnik u Prištini i vicekonzul u Sarajevu od 2005. do 2006. godine.Razgovorima, obilascima institucija, kompanija, privrednika, postepeno i dosljedno je otvorio strateški dijalog SAD i Bosne i Hercegovine. Ne radi se samo o Južnoj plinskoj interkonekciji, koja je velikim dijelom i zbog njegove upornosti pokrenuta s mrtve tačke. Kako je i sam kazao, iz perspektive Sjedinjenih Američkih Država, Južna interkonekcija nadilazi pitanje samog energenta. Naglasio je da projekt otvara prostor za snažnije ekonomsko povezivanje, veću energetsku sigurnost i dugoročnije vezivanje Bosne i Hercegovine uz zapadne tokove.Od Ginkela ne dolaze samo poruke političarima, nego i građanima.- Što je naša budućnost više povezana, to je veća sigurnost za obje naše zemlje, a to je u našem strateškom interesu - poručio je Ginkel, koji se raduje i drugim uspjesima BiH, poput svima nama važnog plasmana Zmajeva na SP.

Pokazala se dobrom odluka Vašingtona da u Sarajevo pošalje Ginkela

Američki otpravnik poslova u BiH Džon Ginkel: Lekcije iz diplomatije

Nikola Pranjić, Armin Šljivo i Dino Ćorić osumnjičeni su za ubistvo Adnana Metanovića zvanog „Švabo“ u sarajevskom naselju Dobrinja.Oni su ga nadrogirani satima mučili, udarali metalnom šipkom, kašikom za cipele, rukama, nogama, a onda, u trenutku dok je još bio živ, bacili s balkona na šestom spratu.Ovaj svirepi zločin je jedan od najjezivijih u posljednjih nekoliko godina i potresao je cijelu državu, ali i region.Kada se ovakvo nešto desi, osim zgrožavanja, postavimo sebi pitanje: Među kakvim monstrumima mi živimo?Jesu oni od ranije bili poznati policiji, ali ne po ovim krivičnim djelima. Klošara, sitnih dilera i problematičnih tipova ima na sve strane, ali ipak misliš da niko nije spreman preći neku granicu i na kraju uraditi nešto ovakvo.Šta je prekidač, dokle ide ljudski mozak, da se desi takvo odsustvo empatije, bez obzira o kakvim narkoticima bila riječ, koje će rezultirati ovakvim jezivim zločinom? Na to pitanje teško da ćemo ikada dobiti odgovor. Upravo zbog toga, manijaci i monstrumi su svuda oko nas.Još jedno pitanje koje se nameće jeste to da li je moguće da u satima mučenja niko od komšija nije čuo ama baš ništa ili se samo nije htio „baviti tuđim poslom“.Ovo je očit dokaz da je društvo oguglalo na nasilje, a posebno je jeziv nivo sadizma Pranjića, Šljive i Ćorića, koji su snimali maltretiranje čovjeka, puderisali mu lice kako bi se osjećao još više poniženo.Kada neko osjeti potrebu da snima mučenje i ubistvo, to znači da je izgubljen svaki osjećaj za empatiju, odgovornost i strah od posljedica.

Svirepi zločin na Dobrinji je jedan od najjezivijih u posljednjih nekoliko godina i potresao je cijelu državu

Monstrumi među nama

Fotografije političara rijetko su slučajne. Zato slika Viktora Orbana s knjigom Daglasa Mareja (Douglas Murray) u rukama, dok iza njega stoji etnička karta Bosne i Hercegovine, govori više nego bilo koja izjava.U toj slici sabrana je cijela jedna ideologija. Murray nije bilo kakav autor – on je jedan od najpoznatijih promotora teze da imigracija i islam predstavljaju prijetnju evropskoj civilizaciji. OrbAn nije bilo kakav političar – on je tu tezu pretvorio u državnu politiku. A Bosna i Hercegovina, očito, u toj priči nije država, nego karta. Prostor. Linija razdvajanja. Ona odražava način razmišljanja: svijet podijeljen na etničke i religijske blokove, gdje se društva ne posmatraju kao zajednice građana, nego kao teritorije koje treba kontrolirati i balansirati.U tom okviru, Bošnjaci postaju sigurnosno pitanje i prijetnja Evropi, a BiH “predziđe” koje treba držati pod nadzorom. To nije realnost – to je politički konstrukt koji služi mobilizaciji straha kod Evropljana da će biti „zamijenjeni“ i jačanju desnih populističkih narativa širom Evrope. Orban je u svojim islamofobnim politikama i teoriji o sukobu civilizacija godinama na samom terenu u BiH imao pouzdanog i vjernog saveznika – Milorada Dodika, koji posljednjih godina čini sve što je u njegovoj moći da Bošnjake prikaže kao islamističku prijetnju Evropi, a sebe predstavi kao branitelja kršćanske civilizacije.Zato je Orbanov politički poraz važan i za BiH.On slabi međunarodni legitimitet politika koje našu zemlju svode na etničku kartu i oduzima snagu narativima o „muslimanskoj prijetnji“. Istovremeno, slabi i mrežu iliberalnih savezništava u regionu, uključujući aktere poput Milorada Dodika, koji su godinama koristili isti jezik podjela.Ipak, iluzije ne treba imati. Orban odlazi, ali ideje ostaju.Zato ova fotografija nije samo slika jednog kabineta. To je podsjetnik kako nas mnogi vide – i zašto je krajnje vrijeme da te opasnosti budemo svjesni, a našu politiku prestanemo svoditi na to ko će ugrabiti vodovod i telekom.&nbsp;

Kako je odlazeći mađarski premijer s islamofobičnom knjigom u rukama označio bosanske muslimane kao prijetnju Evropi

Tajna Orbanove karte BiH

Dino Merlin ponovo potvrđuje ono što publika već decenijama zna, njegova muzika ne gubi snagu, a interes za njegove koncerte ne jenjava.Dva rasprodana koncerta na stadionu Asim Ferhatović Hase, odnosno Koševo, najbolje govore o tome. Karte su planule u rekordnom roku, a publika iz cijelog regiona i dijaspore ponovo će imati priliku da uživo doživi hitove koji su obilježili generacije.Pred Merlinom su večeri koje obećavaju spektakl, emociju i atmosferu kakvu samo on zna napraviti. Njegovi koncerti odavno nisu samo muzički događaji, oni su susret publike, uspomena i pjesama koje su postale dio života.Malo je izvođača na ovim prostorima koji mogu okupiti toliko različitih generacija na jednom mjestu. Upravo zato ime Dine Merlina nosi posebnu težinu, a svaki njegov izlazak na scenu potvrđuje status jednog od najvećih muzičkih umjetnika regiona.Sarajevo će ponovo pjevati uglas, a Koševo će još jednom biti epicentar emocije. Dva rasprodana termina jasna su poruka, interes za Dinu Merlina ne jenjava, a njegova muzika i dalje živi punim plućima. Sarajevski čarobnjak je još jednom pokazao da su njegove pjesme kao magija koja dopire do svakoga.

Sarajevo će ponovo pjevati uglas, a Koševo će još jednom biti epicentar emocije

Dino Merlin: Čarobnjak još jednom obara rekorde

Mađarski premijer Viktor Orban, sa svojom strankom Fidesz, doživio je ubjedljiv poraz na nedjeljnim izborima u zemlji čiji su građani, masovnim odzivom i jasno izraženom voljom poslali snažne poruke bližem i daljem susjedstvu. Da, dvotrećinski stav birača može se objašnjavati i cijenom kobasica, kako to slikovito rade pojedini analitičari, jer na primjeru tog proizvoda, po koji Mađari danas putuju u Hrvatsku, evidentni su inflacija, pad životnog standarda i vrijednosti valute. Uz korupciju, autokratiju, „zarobljenu državu“ i sve što ide uz režime poput Orbanovog. Mađari svojim izborom također poručuju da koketiranje sa sankcioniranom Rusijom, balansiranje na dvije stolice, pa ni jeftiniji ruski plin, nisu nikakva garancija napretka, te će ova zemlja konačno prestati da bude kamen na putu ka jedinstvenijoj Evropi i donošenju odluka evropskih institucija.Na izborima u Mađarskoj glasalo je čak blizu 80 posto građana, a rezultat predstavlja potvrdu da se do promjena, koje niko ne može osporiti, ne može bez masovnog izlaska na glasačka mjesta. Važna poruka izbora u Mađarskoj je i da dugogodišnja vlast, a za vrijeme 16-godišnje vladavine Orbana djeca su izrastala u starije maloljetnike, gubi kontakt s realnošću, problemima i željama građana, te na neki način postaje svrha samoj sebi. Orbanov debakl i politička penzija pokazuju da je poraz uvjerljiviji i bolniji što vladavina duže traje i da ograničenja trajanja vlasti na maksimalno dva mandata ne bi bila bez osnova. Poruka je to i domaćim političkim akterima, koji Orbanov poraz izgleda teže priznaju i od samog Orbana, a mnogo ih je okačenih o budžet, u ovoj ili onoj vlasti, još od rane mladosti.Na kraju, Orban je ipak, džentlmenski, samo nekoliko sati nakon zatvaranja birališta, čestitao pobjedniku Peteru Mađaru. Rezultat je to činjenice da Mađarska nema problem s „novim izbornim tehnologijama“ i firmama i politikama koje bi srušile tender za njihovu nabavku, ali i realnosti u kojoj se za osporavanje tako nadmoćne prednosti ne može naći dovoljno uvjerljivih argumenata. Kakvim god kvalifikacijama ga ispraćali i kakva god bila zaostavština njegove vlasti, Orban je na kraju pokazao dovoljno političke mudrosti i demokratičnosti da prizna bolan poraz, ali da čestita protukandidatu. U našim uvjetima pljuštale bi primjedbe i optužbe, danima bi se kopalo po vrećama s glasačkim listićima, stranački aktivisti izašli bi pred institucije, a još su svježa sjećanja i na policijske kordone i osiguranja kojima su se branile pozicije.

Nije samo politika razlog Orbanovom izbornom debaklu


Mađarske poruke regionu

Papa Lav XIV ovog je vikenda predvodio molitveno bdijenje za mir u Bazilici Svetog Petra u Vatikanu i uputio apel svjetskim liderima pred gotovo 10.000 vjernika, pozivajući ih na odgovornost, da zaustave rat i uspostave mir.Otkako traju ratovi koji su odnijeli desetine hiljada života, primarno u Gazi i Libanu, ali i drugim državama Zaliva, papa Lav ne propušta nijednu priliku da pozove na mir. U govoru prošlog mjeseca, poglavar Katoličke crkve rekao je da Bog odbacuje molitve vođa koji započinju ratove i imaju "ruke pune krvi". Također je sukob u Iranu nazvao "strašnim" i pozvao američkog predsjednika Donalda Trampa da pronađe "izlaz". Predsjednikovu je nedavnu prijetnju uništenjem iranske civilizacije opisao kao "zaista neprihvatljivu" i pozvao na dijalog.Zbog svog je kriticizma izložen oštrom Trampovom verbalnom napadu i mada nije želio ulaziti u rasprave s njim, odgovorio je kako će uprkos tome nastaviti govoriti protiv rata.- Nastavit ću glasno govoriti protiv rata, nastojeći promicati mir, promicati dijalog i multilateralne odnose među državama kako bi se tražila pravedna rješenja za probleme - rekao je.Kako je generalno rijedak slučaj da se poglavar Katoličke crkve obraća u svojim izjavama direktno svjetskim liderima, tim je još izraženija i jasnija njegova namjera i odlučnost da se zalaže za mir i prestanak ratova te primjenu sile u bilo kom dijelu svijeta, radilo se o bilo kojoj naciji ili lideru. Ovakve jasne poruke i pozive na mir nismo čuli od apela svetog pape Ivana Pavla II u kontekstu iračke krize 2003. godine.

Ovakve jasne poruke i pozive na mir nismo čuli od apela svetog pape Ivana Pavla II u kontekstu iračke krize 2003. godine

Papa Lav XIV: Neumorno i kategorično zalaganje za mir

Savo Milošević je u kratkom periodu uspio uraditi ono što se od trenera Željezničara najviše traži kada preuzme ekipu u teškom trenutku – vratio je vjeru. Otkako je sjeo na klupu Plavih, tim s Grbavice djeluje organizovanije, čvršće i takmičarski mnogo življe, iako je preuzeo sastav opterećen brojnim problemima, povredama i limitiranim igračkim kadrom.U šest utakmica pod njegovim vodstvom Željezničar je ostvario tri gostujuće pobjede, remizirao u derbiju sa Sarajevom i protiv Širokog Brijega, dok je jedini poraz došao protiv Borca, i to u samoj završnici susreta. Kada se tome doda i činjenica da je ekipa primila samo dva gola, jasno je da je Milošević prije svega uspio stabilizirati tim, donijeti disciplinu i podići nivo odgovornosti u igri.Još važnije za navijače Željezničara jeste to što se uz rezultat promijenio i ukupni utisak. I pored svega što je klub pratilo, od izostanaka do spornih sudijskih odluka, Milošević je ostao miran, odmjeren i gospodski nastrojen. Upravo zato se njegovo ime danas s razlogom izdvaja kao primjer čovjeka koji je u teškim okolnostima uspio probuditi uspavani tim i vratiti optimizam na Grbavicu.

Protiv velikana s Grbavice više se niko ne smije opustiti

Savo Milošević: Probudio Želju

Šef bh. diplomatije Elmedin Konaković ne silazi s društvenih mreža. Napada sve i svakog i brine o svemu i svačemu, osim o svom poslu - zapuštenoj bh. diplomatiji. Tako se ovih dana brine da su novinari „Dnevnog avaza“ potplaćeni i mobingovani, takoreći vezani za tastaturu, i obavezni objaviti šta nam i kad nam kaže vlasnik „Dnevnog avaza“. U redakciji sam tek nešto više od dva mjeseca, ali osjećam potrebu da odgovorim na uvredu. Ministre, imam bolji uvid u stanje u novinarstvu, jer sam radio u protekle dvije i po decenije u šest redakcija različitih profila. Radio sam u privatnim u javnim, u domaćim i u stranim medijima. Radio sam u redakcijama organizovanim kao neprofitne organizacije. One se finansiraju projektima Evropske unije i Švedske. Radeći „za strance“, bio sam „NED-ovac i Soroševac“, a plate su mi stizale i od administracija američkog predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden) i Donalda Trampa (Trump). Radeći za agenciju „Xinhua“, platu sam primao i od administracije kineskog predsjednika Sija Đinpinga (Xi Jinping). Zato, ministre, imam potrebu da vam kažem isto što govorim i prijateljima kad me pitaju - kako je na novom poslu? Vlasnik „Avaza“ Fahrudin Radončić me plaća čak i više nego ovi pobrojani fondovi i administracije. A kako nije sve u novcu, poručujem i da osjećam veću slobodu i odgovornost za ono što napišem, nego što je bio slučaj u većini redakcija u kojima sam do sada radio. Niko me ovdje ne tjera da pišem stvari koje su suprotne mojim uvjerenjima ili novinarskoj etici, niti bih na to pristao. Vjerujte, ministre, dobro sam, ali bi bilo dobro i da se i Vi napokon prestanete baviti glupostima po društvenim mrežama i posvetite svom poslu. Nedavno je u Banjoj Luci napadnut generalni konzul Hrvatske u BiH. Možda ste čuli? Napad su osudili gotovo svi osim vas, koji ste bili najpozvaniji za to. Rizikujete da vaš mandat ostane ozloglašeniji i štetniji po reputaciju BiH od mandata Jadranka Prlića. On je, sjećate se, iz fotelje ministra vanjskih poslova otišao u Hag, gdje je osuđen za ratne zločine u okviru udruženog zločinačkog poduhvata.&nbsp;&nbsp;

Kristijano Ronaldo: Mašina za golove

Desnica protiv desnice

Miron Muslić: Čvrsta ruka

Energetski suverenitet BiH

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kafa i prva kafana - Šabanova kafana

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Lučićevo 'šminkanje' ustaških krvnika

Vensan Kompani: Trenerski mag

Američki otpravnik poslova u BiH Džon Ginkel: Lekcije iz diplomatije

Monstrumi među nama

Tajna Orbanove karte BiH

Dino Merlin: Čarobnjak još jednom obara rekorde

Mađarske poruke regionu

Papa Lav XIV: Neumorno i kategorično zalaganje za mir

Savo Milošević: Probudio Želju

Šef diplomatije o svemu osim o svom poslu

Kolumne

Kristijano Ronaldo: Mašina za golove

Desnica protiv desnice

Miron Muslić: Čvrsta ruka

Energetski suverenitet BiH

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kafa i prva kafana - Šabanova kafana

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Lučićevo 'šminkanje' ustaških krvnika

Vensan Kompani: Trenerski mag

Američki otpravnik poslova u BiH Džon Ginkel: Lekcije iz diplomatije

Monstrumi među nama

Tajna Orbanove karte BiH

Dino Merlin: Čarobnjak još jednom obara rekorde

Mađarske poruke regionu

Papa Lav XIV: Neumorno i kategorično zalaganje za mir

Savo Milošević: Probudio Želju

Šef diplomatije o svemu osim o svom poslu