Predstava "Schindlerov lift" u režiji Kokana Mladenovića, nastala po istoimenom romanu jednog od najznačajnijih živućih bh. pisaca – Darka Cvijetića, bit že izvedena 18. januara u Kamernom teatru55.-&nbsp; Sam roman karakteriše dominantno dokumentaristički prikaz života i smrti stanovnika Crvenog solitera u Prijedoru, i obuhvata prijeratni, ratni i poratni period. Cvijetićevo pismo je kondenzirano, lišeno prekomjerne sentimentalnosti i sukobnosti - poručuju iz Kamernog teatra.U predstavi igraju: Tatjana Šojić, Gordana Boban, Admir Glamočak, Aleksandar Seksan, Muhamed Hadžović, Maja Izetbegović, Senad Alihodžić, Sabit Sejdinović, Davor Golubović, Dina Mušanović i djeca: Tijana Zeherović, Lana Zeničanin, Sin Kurt, Isa Seksan te Dino Hamidović.

Reditelj je Kokan Mladenović prema djelu Darka Cvijetića

"Schindlerov lift" u Kamernom teatru 55: Život i smrt stanovnika Crvenog solitera u Prijedoru

Na današnji dan 1955. godine, ugasio se život bosanskohercegovačkog velikana riječi Isaka Samokovlije. Preminuo je od degeneracije bubrega u 66. godini, ostavivši iza sebe mnoštvo neobjavljenih rukopisa. Na Samokovlijino književno djelo mnogo je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu, gdje je rođen 3. septembra 1889. godine, u trgovačkoj porodici, a otac Moša i majka Rifka dali su mu ime po djedu Isaku. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovjedač poslije Kočića.

<h2>Sunce nad Drinom</h2>Isak Samokovlija rastao je s četiri brata i jednom sestrom: Baruhom, Haimom, Jakobom, Leonom i Mirjam. Mirjam je umrla kao dijete u Goraždu, a Baruh i Leon stradali su u logorima 1941-1945. U pripovijetki “Sunce nad Drinom” Isak je opisao svoje mjesto rođenja s velikim emocijama: - Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za mene jedan od dubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…U rodnom Goraždu Isak je završio osnovnu školu nakon koje je otišao u Sarajevo kod majčine rodbine, gdje je završio Prvu gimnaziju sa školskim drugom Ivom Andrićem, također velikim književnikom i našim jedinim nobelovcem. Kako je volio kristalno čistu i zelenu boju Drine, tako je zavolio i „sarajevske mahale, krivudave sokake, male kućerke nakrivljenih krovova pokrivene uglavnom ćeramidom ili šindrom i okružene baštama u kojima gustu sjenu čini drveće dudova, lipa ili krušaka jerbasmi“.

<h2>Pisao noću</h2>Medicinski fakultet u Beču upisao je 1910. godine, ali početkom Prvog svjetskog rata, 1914., biva mobiliziran i poslan na front, zbog čega studije završava tek 1917. godine. U Beču, na jednoj plesnoj večeri, upoznao je mladu Hedu Bruner (Hedda Brunner), svoju buduću suprugu, koju je njena majka poslala na krojački zanat. S Hedom je dobio troje djece: Mišu, Mirjanu i Rikicu.Nakon rata Samokovlija se se vratio u BiH i zaposlio kao ljekar u rodnom Goraždu, zatim u Fojnici, da bi 1925. počeo raditi u bolnici „Koševo“ u Sarajevu. Kako je sam često kazivao, imao je mnogo posla kao ljekar, pa je pisao noću, kada bi završio s poslom, jer je književnost bila njegova najveća ljubav.- Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar. Radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove, bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih.<h2>Žuta traka</h2>Godinama je Samokovlija svoje tekstove držao u ladici neobjavljene, jer je pisao za svoju dušu, o životu sunarodnjaka, sefardskih Jevreja, saosjećajući s patnjama siromašnih i obespravljenih, koji su bili glavni likovi njegovih lirski intoniranih pripovijedaka. U tome je, izgleda, i bila tajna velike čitanosti i uvažavanja njegovih djela, koju otkrivaju i brojni današnji čitatelji.Uporedo s ljekarskim poslom bio je jedan od urednika sedmične novine „Jevrejski život“, gdje je, 1927., objavio svoju prvu pripovijetku „Rafina avlija“, a dvije godine poslije i prvu zbirku pripovijedaka "Od proljeća do proljeća", te 1936. „Pripovijetke“.Međutim, početkom Drugog svjetskog rata Samokovlija je ostao bez posla i, kao i ostali njegovi sunarodnjaci, morao je nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali Jevreje. Ubrzo su ga ustaše odvedele u logor u Sarajevu.&nbsp;

<h2>Ukradena bista</h2>U proljeće 1945. godine, uspio je pobjeći od ustaša i krio se sve do oslobođenja zemlje. Po završetku Drugog svjetskog rata uređivao je književni časopis "Brazda", od 1948. do 1951. godine, a potom je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću "Svjetlost". Godine 1946., Samokovlija je objavio svoju najpoznatiju pripovijetku „Nosač Samuel“, koja je, prema mišljenju mnogih, njegovo najbolje djelo. Napisavši drame „On je lud“ i „Fuzija“ okušao se i kao dramski pisac. Prema njegovim djelima realizirano je više pozorišnih i TV dramatizacija („Plava Jevrejka“, „Ženidba nosača Samuela“, „Simha“ i „Ratni hljebovi“). U režiji Slavka Vorkapića, prema djelu “Hanka”, 1955. snimljen je istoimeni igrani film, koji je godinu kasnije predstavljao jugoslavensku kinematografiju na Filmskom festivalu u Kanu. Prije tri godine, tačnije 18. januara 2021., ponovo je postavljena Samokovlijina bista na Trgu oslobođenja - Alija Izetbegović, koja je bila ukradena 2016. godine.<h2>Samokovlijin kutak</h2>Svake godine polovinom januara, u Goraždu se održava manifestacija „Dani Isaka Samokovlije – Sunce nad Drinom“, a u Domu pisaca u Sarajevu jedan kutak je posvećen ovom velikom književniku, što je, ustvari, minijaturni porodični muzej koji su formirali Isakova kćerka Mirjana i njen suprug Milutin. U tom kutku smješteni su radni sto za kojim je Isak pisao i stvarao, vitrina s njegovim knjigama, vaza za cvijeće koju je Isak dobio od svoje majke nakon što je položio maturu u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, nalivpera i olovke, tabakera… Na zidu je nekoliko umjetničkih slika, među kojima dominira piščev portret, rad Marija Mikulića, slikara i Samokovlijinog velikog prijatelja.

Ivo Andrić nazvao ga je jednim od najboljih književnika koje je Bosna i Hercegovina imala

Isak Samokovlija: 69. godišnjica smrti bh. ljekara i književnika

Na današnji dan 1932. godine, u Bitunji kod Stoca rođen je Alija Isaković, jedan od najvećih boraca za identitet bošnjačkog naroda, a naročito za afirmaciju bosanskog jezika, kojeg s pravom nazivamo utemeljiteljem moderne bosanske jezičke kulture. Osnovnu i srednju školu Isaković je pohađao u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet – Odsjek za južnoslavensku književnost i jezik, u Sarajevu. Bio je i geološki tehničar, prospektor urana, tv-scenarist, urednik časopisa „Život“ te urednik edicije „Kulturno naslijeđe BiH“ u sarajevskoj izdavačkoj kući "Svjetlost".Njegovi rječnici, „Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku“ (1993.) i „Rječnik bosanskoga jezika“ (1995.), prekretnice su u bošnjačkoj leksikografiji. Osim toga, jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih dramatičara, pisaca i historičara jezika i književnosti, koji je isticao svoje bošnjaštvo i principe kojih se čvrsto držao. Istraživao je i ponosio se historijom Bošnjaka, pa je jedne prilike svom prijatelju Huseinu Brkiću pokazao popisni listić iz 1962., kada se još kao student izjasnio imenom Bošnjak.

<h2>Utemeljitelj moderne bosanske jezičke kulture</h2>Historijske studije navode da se početak kulturnog preporoda Bošnjaka desio krajem '60-ih i početkom '70-ih godina prošlog vijeka, kada su se pojavila kapitalna djela naših književnika: „Kameni spavač“ Maka Dizdara, „Derviš i smrt“ Meše Selimovića, „Soneti“ Skendera Kulenovića, te prva antologija bošnjačke (muslimanske) književnosti „Biserje“ Alije Isakovića. Tih godina vođena je i velika borba za bosanski jezik, koju su predvodili Alija Isaković i Mak Dizdar, ali brojniji su bili protivnici bošnjačke afirmacije koji su nastojali sve zaustaviti putem partijskih foruma, prijetnji, uhođenja, privođenja i zatvaranja bošnjačkih prvaka.Osim rječnika i najpoznatijeg djela "Biserje - Izbor iz muslimanske književnosti", koje je objavio davne 1972. godine, a 1993. ga proširio i reizdao, Isaković je napisao i: „Sunce o desno rame“, „Semafor“, "O nacionaliziranju muslimana - 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana", "Bibliografija radova o Hasanaginici 1774-1974", „Taj čovjek“, "Hasanaginica", "Hodoljublje- Izbor iz bosansko-hercegovačkog putopisa (1842-1970)", „Krajnosti“, „Pobuna materije“, „Jednom“, „Neminovnosti“, „Lijeve priče“...Isaković je bio uzor mnogim našim književnicima, a književnim kritičarima i historičarima inspiracija i tema izučavanja.- Kao mladi pisac u njemu sam gledao učitelja, kasnije smo se družili često i posjećivali porodično. Bio je lijep i mudar čovjek. Ratno siroče, odrastao po internatima bivše države, djelovao je suzdržano i oprezno, kao da drži nevidljivi obrambeni štit oko sebe. Ne znam smijem li napisati da sam bio čovjek njegova povjerenja, jer mi je, kažem, ponekad izgledao kao vuk samotnjak – napisao je o Aliji književnik Mile Stojić.- Pripovjedač i romansijer, dramatičar i putopisac, esejista i književni kritičar, lingvist i bibliograf, antologičar, urednik i redaktor, on se knjigama javljao samo onda kada je rukopis sazrio da u svemu bude nov i poseban, kada je nudio i anticipirao novo i neistraženo – rekao je o Isakoviću prof. dr. Enes Duraković.- Isaković je svojom antologijom „Biserje“ napravio prvi korak u prikazivanju kontinuiteta u bošnjačkoj književnosti. On je uzeo i usmenu književnost, i lirsku pjesmu, i sevdalinku, i epsku pjesmu i umjetničku prozu, zatim srednjovjekovnu književnost, onda književnost na orijentalnim jezicima i alhamijado pisce, i time zapravo napravio taj kontinuitet. Ta antologija je mini historija bošnjačke književnosti i prvi korak, ne samo izbora dobrih tekstova već i poredak tih tekstova – istaknuo je prof. dr. Alija Pirić.

<h2>Zapisi o agresiji na BiH '92.-'95. </h2>- Ovaj uzburkani historijski tok jedan je od uzroka što se u bošnjačko-muslimanskom narodu mogu sresti svi oblici krajnosti. Nigdje nisam sreo tako dirljivo dobrodušne, naivne i predane ljude, beskrajno samopožrtvovane, spremne na svaku ličnu i kolektivnu žrtvu, i nigdje takve pojedince i skupine apsolutno uskogrude, beskrajno samožive, potkupljive, politički ljigave i, nadasve, opsjednute omalovažavanjem svega vlastitoga, vlastitoga imena, vjere, običaja, prošlosti. Ne nalazim tome nikakva opravdanja - rekao je Alija Isaković na Bošnjačkom saboru, održanom 27. septembra 1993. godine. Prema mišljenju mnogih bh. intelektualaca, ovo je jedna od najboljih analiza bošnjačkog mentaliteta, aktuelna i danas, koja ujedno nosi poruku da njegujemo i jačamo naše pozitivne, a minimiziramo negativne osobine, da budemo jedinstveni i ponosimo se onim što jesmo i što baštinimo od svojih predaka.Alija Isaković dobio je brojne nagrade za svoje prozno i dramsko stvaralaštvo, među kojima je isticao kao najdražu Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva iz 1976. godine. Mnogi književni kritičari ga upoređuju s još jednim bh. velikanom Safvet-begom Bašagićem: „Ono što Bašagić bijaše na prekretnici vijeka, spiritus movens bosansko-muslimanskoga općega preporoda – to je Isaković ponovio na kraju vijeka. Kao izvorni pisac u više žanrova (roman, drama, putopis, pripovijetke) Isaković tek čeka na pravo vrednovanje, i slobodno se može reći da je njegovo djelo kao kreativnog autora pomalo zanemareno“. Veoma emotivnim i vrijednim analizama naroda pogođenog ratom proglašeni su Isakovićevi zapisi o agresiji na Bosnu i Hercegovinu '92.-'95. - Rat je, teško nam je, ne znam da je nekome bilo ovako teško, ali - vrijeme je da se počnemo baviti sobom. Kao narod. I kao narod u svojoj državi. I da se bavimo državom, sa svim onim šta to podrazumijeva. Sve što u ovome ratu činimo, činimo jer smo prisiljeni na to. Nismo birali ni vrijeme, ni mjesto, ni način obračuna sa susjedima. Branimo se uspravno i do kraja, kako se brani onaj koji nema drugog izbora. Neće trebati mnogo vremena i mnogo riječi da se pokaže kako je ta naša borba bila začuđujuća u svojoj odlučnosti i istrajnosti. U našem heroizmu ima neke srdačnosti koja izvire iz naše epike o Budalini Tali, srdačnosti i netipičnosti koja stoji prema agresorskoj podmuklosti i kukavičluku. Možda stoga što u ovome oslobodilačkom ratu mi moramo biti pobjednici. Ili nas neće biti…Veliki bh. patriota i borac za afirmaciju i očuvanje identiteta svoga naroda i zemlje Alija Isaković preselio je na bolji svijet 14. marta 1997. godine, a sahranjen je u među bh. velikanima u haremu Ferhadije džamije u Sarajevu. Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, 30. novembra 2020., postavilo je spomen-ploču na njegovoj rodnoj kući u Bitunji kod Stoca, a Bošnjačka zajednica kulture "Preporod" dodjeljuje godišnju nagradu "Alija Isaković" za najbolji dramski tekst.<h2>Musliman, Bošnjak i Bosanac</h2>Isakovićev je na najjednostavniji način objasnio značenja i razlikovanja termina Musliman, Bošnjak i Bosanac: - Termin Bosanac (i Hercegovac) potpuno je jasan i označava svakoga ko je rođen u Bosni i Hercegovini ili je to stekao življenjem u BiH. To je regionalni, geografski termin, a može biti i državni. Savez komunista uveo je za nas termin Musliman (s velikim „M“), umjesto Bošnjak, da bi se Musliman asimiliralo u musliman, a musliman može biti bilo koje nacije, jer označava svakoga od milijardu pripadnika islamske vjere, bez obzira gdje žive, kojim jezikom govore i bez obzira koje su nacije. Poznato je da svaki od islamskih naroda ima svoje narodno ime, a Bošnjak je tradicionalno nacionalno ime bosanskohercegovačkih muslimana, sandžačkih muslimana i svih drugih muslimana koji govore bosanskim jezikom.&nbsp;

Mnogi književni kritičari ga upoređuju s još jednim bh. velikanom književnikom Safvet-begom Bašagićem

Alija Isaković: 92. godišnjica rođenja bh. prosvjetitelja, pisca, lingviste i leksikografa 

Ilustrator i dizajner te koncept artist Emir Durmišević, zajedno s bratom Edinom i bh. dizajnericom Vanesom Prodanović-Durmišević, radio je dizajn društvene igre „Radgostova šuma“. Samo za naš list otkrio je kako je došlo do realizacije ovog projekta. <h2>Tim profesionalaca</h2>- U pitanju je veoma zanimljiv projekt, društvena igra koja ima za cilj promociju kulturnog naslijeđa starih Slavena. Autori ideje su supružnici iz Beograda Ivan i Aleksandra Rajković te njihov sin Dimitrije, koji su kreirali društvenu igru kako bi provodili vrijeme zajedno, ali su se vrlo brzo uvjerili u potencijal same ideje te su odlučili da okupe tim profesionalaca koji bi im pomogao u realizaciji projekta - ispričao nam je Durmišević.Edina, Vanesu i njega kontaktirali su prema preporuci. Prije početka rada na ilustracijama i dizajnu ekipa je posjetila Beograd kako bi s autorima odigrali igru i upoznali se s detaljima.- Vrlo brzo smo se dogovorili za saradnju. Edin i ja smo radili sve ilustracije, promo ilustracije i vizual likova u projektu, Vanesa je radila generalni brending, dizajn vizuala i fonta za igru. Rajkovići su radili tekstualni sadržaj i logiku igre. Bilo je tu dosta saradnika koji su, svako na svom profesionalnom polju, doprinijeli realizaciji ove jedinstvene igre - dodao je kreativac.Inače, igra je prevedena na nekoliko jezika i smatra se jednim od najuspješnijih projekata s Balkana.- Kampanja i realizacija projekta "Radgostova šuma" (Forest of Radgost) trajala je otprilike tri godine i doživjela je zaista zapažen uspjeh, kako u regiji tako i na svjetskom tržištu.

<h2>Sačuvani prikazi</h2>Svaki kreativan projekt ima svoju čar, ali i izazove s kojima treba izaći nakraj, tako je bilo i u njihovom slučaju.- Meni je bilo posebno zanimljivo kako s Edinom ilustrirati sva stara slavenska bića koja se pojavljuju u igri. Iako postoje sačuvani prikazi ovih karaktera, bilo je važno naći najbolji način da se ova tematika ilustrira i vizuelizira kako bi bila prezentirana djeci na jedan zanimljiv način i potakla ih da se zainteresiraju za samu igru, ali i tematiku starih Slavena - rekao je Durmišević.<h2>Posjećena izložba</h2>Nakon realizacije projekta "Radgostova šuma" Emir, Edin i Vanesa su odlučili sarajevskoj publici prezentirati projekt kroz izložbu.- Publika je imala priliku pogledati proces nastajanja ilustracija i dizajna skice, ilustracije, karakter dizajn, dizajn fontova, pakovanja, knjižica i popratnog materijala u igri, karata i sl. Izložba je realizirana u saradnji s JU Centar za kulturu i mlade Općine Centar i može se još neko vrijeme pogledati. Vrlo smo zadovoljni reakcijama publike i samom posjećenošću izložbe. Izložba "Radgostova šuma" je poprimila naglašen edukativni karakter - zaključio je bh. dizajner.Autor je knjige "Kraljevi i kraljice Bosne", koja je krajem prošle godine doživjela svoje treće izdanje.

U pitanju je društvena igra koja za cilj ima promociju kulturnog naslijeđa starih Slavena, kazao je Durmišević

Emir Durmišević otkrio detalje nastanka projekta: Grupa Sarajlija radila na dizajnu igre "Radgostova šuma"

Bosanska narodna bajka “Dva groša” imat će svoju izvedbu na Omladinskom festivalu “Kulturna baština kroz prizmu modernih tehnologija”, na smotri omladinskih filmova 25. i 26. januara u JU Centar kulture i mladih Općine Centar Sarajevo.<h2>Kulturno naslijeđe</h2>Premijera predstave desit će se već u subotu, 13. januara, u 17 sati, u istom prostoru. U režiji Belme Lizde Kurt i Ide Avdibegović, uloge u dramatizaciji bosanske narodne bajlke pripale su Hani Mirvić, Adni Hasanbegović, Mireli Salihović, Lejli Sajri Ramović i Nori Dizdar.&nbsp;Sjajnu muziku potpisuju Iman Đipa, Sergej Lemez, Erliha Mekić i Jan Zeherović.

“Kulturna baština kroz prizmu modernih tehnologija” je, inače, projekt koji se implementira u sklopu Regionalnog programa lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu 2 – ReLOaD2, koji finansira Evropska unija (EU), a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) uz podršku Općine Centar Sarajevo.

- Projekt je baziran na integriranju nematerijalnog kulturnog naslijeđa u nove kulturne sadržaje koje kreiraju mladi producenti, projekt-menadžeri, ali i svi oni koji su mogli osmisliti i realizirati medijsku kampanju. Ponudio je mogućnost da se mnogi okušaju kao režiseri predstave/uprizorenja bajke ili svog kratkog stop-motion filma ili kao pripovjedači i glumci koji obrazuju prizore iz bajki – kažu organizatori Festivala. <h2>Uži izbor</h2>A bosanska narodna bajka “Dva groša” vrlo brzo je ušla u uži izbor za pripovjedačku predstavu/uprizorenje.&nbsp;

- Razbijmo predrasude, bajke su priče za odrasle – uoči premijere poručuje tim iz Bajke “Dva groša”. <h2>Brojni mentori</h2>U radu na stop-motion filmu, pripovjedačkoj predstavi kao i u sticanju novih znanja na polju menadžmenta u kulturi i samostalnog organizovanje trodnevnog događaja, festivala, mentori i saradnici su: Osman Arslanagić, Tatjana Šojić, Marina Đorđević, Alan Savić, Tijana Vignjević, Dženan Medanović, Lejla Hasanbegović, Nazif Hasanbegović i Željka Lemez.

U režiji Belme Lizde Kurt i Ide Avdibegović uloge su pripale Hani Mirvić, Adni Hasanbegović, Mireli Salihović, Lejli Sajri Ramović i Nori Dizdar 

Premijera bosanske narodne bajke u subotu: "Razbijmo predrasude, bajke su priče za odrasle"

Na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo u subotu će biti će izvedena opera “Madama Butterfly” kompozitora Giacoma Puccinija, u režiji Tadije Miletića, uz pratnju Sarajevske filharmonije kojom će dirigovati maestro Josip Šego. Dramatična i potresna priča o srazu dva svijeta u kojima bezuslovna ljubav nije bila dovoljna za sreću i miran život, uzburkala je publiku i kritiku već na samom početku i njenoj praizvedbi, ne prestajući očaravati ljubitelje opere sve do danas.<h2>Umjetnička ekipa</h2>U operi „Madama Butterfly“ uloge će ostvariti: Katarina Kikić-Marić, Amir Saračević, Amila Ravkić, Ileš Bečei, Ivan Šarić, Marko Kalajanović, Jasmin Bašić, Lejla Huseinćehajić, Siniša Markanović, Edin Daši, Josip Katavić, Dajana Šegvić, Zdenka Vaniček, Laura Kozlinger, te članica baletnog ansambla NPS Marijana Marić.U predstavi učestvuju solisti i hor Opere Narodnog pozorišta, Balet Narodnog pozorišta, te Sarajevska filharmonija.- Naš zadatak nije bio samo da posle trideset godina ponovo postavimo ovo značajno delo na scenu već da oživimo jedan daleki svet Japana koji kroz duboku i potresnu priču iz gledalaca izvlači svu tugu, radost i strast skrivenu između nota i pokreta. Ovaj nepoznati svet protkan drevnim pravilima igra ulogu sudbine duboko ukorenjene u ljudsku dušu, osvetljavajući tamne kutke koje obasjava samo iskra časti.<h2>Duhovno putovanje</h2>U ovom spoju opere, butoh plesa, noh drame ali i dubokih moralnih pitanja, trudili smo se da stvorimo čaroliju u kojoj se suze stapaju sa notama, gde se pokreti pretvaraju u molitvu u želji da ovo delo postaje više od opere – duhovno putovanje koje treba da ostavi neizbrisiv trag u duši gledaoca, upozoravajući kako izgleda život sa i bez moralnih načela a podsećajući da smo svi mi, na kraju krajeva, samo protagonisti u sopstvenoj operi života...- izjavio je reditelj opere “Madama Butterfly” Tadija Miletić.Scenografkinja je Mirna Ler, dok je kostimografska rješenja uradila Vanja Ciraj Džudža.

U predstavi učestvuju solisti i hor Opere Narodnog pozorišta, Balet Narodnog pozorišta, te Sarajevska filharmonija

Opera “Madama Butterfly” na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo

Predstava "Žiranti", prema tekstu Marija Ćuluma, a u režiji Muhameda Bahonjića, na repertoaru je Bosanskog narodnog pozorišta Zenica u petak i subotu. - Dramski zaplet teksta baziran je na sučeljavanju oprečnih htijenja dvaju bračnih parova: jednog da riješi stambeno pitanje i drugog koji im u tome može i hoće pomoći, ali zauzvrat traži bizaran ustupak (zamjenu partnera) - objašnjava dramaturg predstave Hasan Džafić.Dodaje da navedena nemoralna ponuda kod supružnika rezultira nesporazumima, pobunom, ljutnjom, sukobima... - U kulminaciji radnje, zanimljiv dramski obrat, ipak, raspliće se u simpatičan happy end - navodi Džafić.U predstavi igraju Tamara Miličević-Stilić, Zlatan Školjić, Adna Kaknjo, Adem Smailhodžić, Ermina Nišić i Muhamed Bahonjić. Dramaturgiju predstave potpisao je Hasan Džafić. Scenograf je Mensur Begičević, a kostimografkinja Ena Begičević-Čeliković. Za muziku je bio zadužen Igor Kasapović, a za koreografiju Semir Šerić.

Predstava na repertoaru u petak i subotu

BNP Zenica: "Žiranti" u duplom izdanju

Tridesete po redu Sarajevske večeri muzike (SVEM) bit će održane od 15. do 24. maja u Narodnom pozorištu Sarajevo. Jubilarno izdanje ove manifestacije donosi niz izvanrednih koncerta te ekskluzivnih gostiju među kojima je i Ivo Pogorelić.Slavni pijanist koncert će održati 18. maja, što će biti istinska poslastica za muzičke sladokusce.- Genije koji svira kao da je 200 godina ispred svog vremena - često su upravo ovako kritičari opisivali virtuoznost Ive Pogorelića.

Slavni pijanist nastupit će u Narodnom pozorištu Sarajevo 18. maja

Ivo Pogorelić stiže u Sarajevo

U Kamernom teatru 55 u Sarajevu, u ponedjeljak, 15. januara, bit će izvedena predstava „Ljubičasto“. To je autorski projekt Selme Spahić, koji se bavi našom konzervativnošću i uskogrudošću koje krijemo iza najboljih namjera, mnogo brige i još više ljubavi. Predstava prati okupljanje jedne građanske porodice u kojoj svi znaju šta je najbolje za njihove bližnje, bolno su iskreni jedni prema drugima, savjetuju se i međusobno pomažu čak i kad im niko to ne traži, sve samo da bi svi bili sretni. Taj privid sreće biva narušen kada jedna od protagonistkinja potraži svoju istinsku sreću.U predstavi igraju: Tatjana Šojić, Maja Izetbegović, Davor Golubović, Anja Kraljević, Sabit Sejdinović te Boris Ler.Scenografiju i kostimografiju potpisuje Adisa Vatreš-Selimović.

Rediteljica predstave Selma Spahić

"Ljubičasto" u Kamernom teatru u ponedjeljak: Kad privid sreće bude narušen

Povodom 40 godina od održavanja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, koje su zatvorene plesom na ledu Britanaca Džejn Torvil (Jayne Torvill) i Kristofera Dina (Christopher Dean), u Narodnom pozorištu Sarajevo uskoro će biti premijerno izveden balet „Bolero“. Koreografiju radi Takuja Sumitomoa (Takuy Sumitomo), a u predstavi učestvuju Balet NPS-a, Opera NPS-a i orkestar Sarajevske filharmonije.Premijera je zakazana za 8. februar.

 Predstava u povodu 40 godina Olimpijade

Narodno pozorište Sarajevo: Premijera „Bolera“ 8. februara

Arhiv Federacije BiH dodijelio je zahvalnicu Indiri Kučuk-Sorguč za doprinos očuvanju kulture pamćenja i afirmaciju naučno-istraživačkih projekata iz kulture.&nbsp;Njena izložba “Građanska kultura Sarajeva” prepoznata je kao primjer modernog i multimedijalnog pristupa naučnom istraživanju. Samo za naš list podijelila je prve utiske, govorila o umjetnosti, slobodi, te otuđenju savremenog čovjeka. <h2>Dugogodišnji rad</h2>Za početak, koliko Vam znači jedno ovakvo priznanje? - Bila bih lažno skromna kada bih rekla da mi ne znači ili da ne smatram da sam ga zaslužila. Pogotovo mi je važno što je ovo priznanje ustvari zahvalnica za moj dugogodišnji istraživački rad na polju očuvanja kulture pamćenja i kulturno-historijskog naslijeđa građanskih porodica u Sarajevu, što je u ovom vremenu dekultivizacije i relativizacije urbane kulture i tradicije itekako bitno bilježiti na vjerodostojan način, i to koristeći znanstveni aparat.Koliko je danas teško egzistirati u umjetnosti? - Uvijek je bilo teško za čovjeka koji vidi umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti. To nije etički, umjetnik onda banalizira tu uzvišenu civilizacijsku korifejnost artizma na onaj prozaičan, tašt i egocentričan način, ili, s druge strane, na povodljiv način, radeći u kolektivu, držeći se za ruke, plješćući po taktu “tašun, tašun, tanana”, udružen u grupe, jer je tako lakše, brže, komfornije. Danas imate i ovih prvih i ovih drugih, koji traže sebe na tom putu, a najmanje je onih trećih, koji žive umjetnost u svakodnevnom životu.

Šta je za Vas sloboda, da li je aproksimativno u svom umjetničkom radu i pronalazite?- Sloboda je u duhu. Ako je duh slobodan, slobodni ste i u zatvoru. Ako je duh neslobodan, um zarobljen, a duša nije našla mir, ne možete biti slobodni da imate milione i prodajete slike, knjige, filmove za milijarde. Za mene je slobodan čovjek onaj koji ne robuje društvenim konvencijama i normama koje ograničavaju njegovu prirodnost, ali to je i onaj čovjek koji nikada neće ni pomisliti ograničiti tuđu slobodu.<h2>Mladi umjetnici</h2>Eklatantno je da živimo u vremenu otuđenja savremenog čovjeka, koliko nas umjetnost, prema Vašem mišljenju, zbližava?- Kultura je ona koja bi nas trebala zbližavati, povezivati i naučiti razumijevati različitosti u tradiciji, običajima, vizijama, šta je to civilizirano i napredno, a šta nazadno. Umjetnost je jedan od stvaralačkih proizvoda ljudskog uma, znanja, dara i umijeća, koja na individualnom planu čini mnogo više nego svi bilateralni i multilateralni diplomatski susreti vlada država. Ona je kulturna i civilizacijska tekovina, koja čini čuda odvajkada u pozitivnoj recepciji naroda i država.Koliko je teško mladim umjetnicima u vremenu kada se kultura ne glorificira, već se destruktivno i subverzivno kontaminira?- Mladi umjetnici imaju mnoštvo prilika koje ih ne vežu nužno za njihov geografski prostor, nego se mogu uključiti u druge prostore i tako se pravi taj networking, ali i otvoreno tržište. Autor s dobrom idejom, koju prati pametan i vrijedan umjetnički credo, može daleko dogurati. Ali, također, mladi umjetnici ne mogu ovdje očekivati sistemsku podršku, institucionalno pokroviteljstvo ili neko radno mjesto, status slobodnog umjetnika koji će im biti neki garant da iza njih stoji društvena zajednica koja će im pružati stalnu potporu ako ispunjavaju svoju kreativnu zadaću.<h2>Konkretne kulturne strategije</h2>- Kulturu, moram to podvući, najviše kontaminiraju oni koji se njome bave na jedan sitno- krupnosopstvenički, vlastodržački i “ja pa ja” način. Ti su nas doveli u ovu kaljužu, jer se nisu borili za osmišljavanje i provođenje konkretnih kulturnih strategija, nego samo za sebe - zaključila je Kučuk-Sorguč.&nbsp;

Uvijek je bilo teško za čovjeka koji vidi umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti

Indira Kučuk-Sorguč za "Avaz“: Kultura bi nas trebala zbližavati

U srijedu i četvrtak, 10. i 11. januara, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo bit će izveden balet „Sjećaš li se...'Sjećaš li se Dolly Bell?'" kompozitora Aleksandera Balaneskua (Alexander Balanescu), u koreografiji, režiji i dramaturškom konceptu Staše Zurovca. U predstavi igra baletni ansambl Narodnog pozorišta Sarajevo.Kostimografska rješenja uradila je Bjanka Adžić-Ursulov, a scenograf je Josip Lovrenović. - Tekst Abdulaha Sidrana prije svega me je zainteresirao kao naslov koji je snažno upisan u kolektivno sjećanje. Koreografija u simbiozi s plesom, a još udružena s literarnim predloškom, zadatak je koji implicira potragu da se pronađe adekvatan jezik kojim bi se tom fantastičnom djelu odala počast, a također i jedna nova vrsta umjetničkog uskrsnuća koje kroz svojevrstan sublimat ponuđene umjetničke stvarnosti potiče sjećanje, a također nastoji ponuditi novu vrijednost i onom gledatelju koji ne poznaje djelo, te mu nudi jednaku priliku da ga doživi i razumije. Koreografija nije samo oblikovanje plesnih pokreta na muziku, već mnogo više od toga kada se stvara kazališna predstava. Ona je i muzika i tijelo, i kostim i scenografija, i svjetlo i dramaturgija, gotovo sve što ga sačinjava, jer radi se o neverbalnom svijetu kreacije. Sidranov svijet nevjerovatno je bogat, prije svega, kao literarni jezik pun poezije čovjeka, lokaliteta i vremena, s druge strane, jako je bogat likovnošću ambijenta, a još i više suosjećanjem s emocijom običnog čovjeka kojeg je zadesio svijet te priče – izjavio je koreograf Staša Zurovac.

U srijedu i četvrtak na repertoaru NP Sarajevo

Koreograf Staša Zurovac o baletu Sjećaš li se..."Sjećaš li se Dolly Bell?": Sidranov svijet nevjerovatno je bogat

Na današnji dan 1984. godine, prestalo je da kuca srce genijalca, humaniste, umjetnika, ratnika, boema, velikog bosanskohercegovačkog sina Ismeta Mujezinovića. Bio je jedan od naših najboljih slikara svih vremena čiji je cijeli život bio ispunjen stvaralaštvom u raznim sferama. Svojim neprocjenjivim djelima upečatljive ekspresivne naracije, koja su i svjedočanstva o vremenu u kojem su nastala, ali i aktivnim učešćem u borbi za odbranu domovine u najtežim momentima njene historije, poput Drugog svjetskog rata, doprinio je mnogo Bosni i Hercegovini i njenom narodu. Osim slikanja, Ismet je uređivao brojne novine i magazine, organizirao filmske sekcije, te dizajnirao plakate i naslovne stranice raznim kulturno-umjetničkim djelatnostima. <h2>Čudo od djeteta</h2>Ismet Mujezinović rođen je 2. decembra 1907. godine u Tuzli, kao prvo muško dijete majci Sadiji i ocu Salihu, tuzlanskom zlataru i sajdžiji. Već kao trogodišnjaku, primijetivši Ismetov dar za crtanje, otac Salih mu je poklonio tablicu sa spužvom i pisaljkom, te ga naučio kako se pisaljka oštri i kako se njome crta po tablici. Slikar se tog momenta sjećao i opisivao ga često: - Dugo sam posmatrao taj poklon uz naizmjenično osjećanje straha i vruće želje da nešto nacrtam. Otac, primijetivši moju nedoumicu, najednom povika: „Hajde šaraj!“. Ne mogavši da se ohrabrim, obratih se ocu: „Babo, de ti nešto...“. „A šta bi najvolio da ti nacrtam?“, zapita me on. „Konja, konja!“, povikah ja, a on vješto i hitro, u dva tri poteza, nacrta konja. Gledam, vidim, konj jeste, u jednoj liniji. Tu su, doduše, noge, glava, rep i griva, ali mu fale usta, frnjokalica, trbuh... Poslije izvjesnog vremena, ohrabren, uzmem pisaljku i dodam ono što je, prema mom mišljenju, nedostajalo crtežu.Kada je navršio pet godina, Ismetu umire otac, a majka se preudaje za policijskog činovnika. Buneći se zbog majčine odluke i ne slagajući se s očuhom, Ismet je utjehu i duševni mir pronalazio u crtanju, što je najviše i volio. Njegov talent je već bio zapažen i od okoline, a kad je imao desetak godina, komšije iz Džafer-mahale su ga prozvali „čudom od djeteta“ i govorili da je „vješt k’o vrag“.

<h2>Suprugu Mariju upoznao u Gracu</h2>Ismet je u Tuzli završio osnovno i srednje obrazovanje, a Likovnu akademiju u Zagrebu, 1929. godine. Još kao student, 1926., pravi svoju prvu samostalnu izložbu u Sarajevu. Godine 1931., Mujezinović iz Zagreba odlazi u Francusku, gdje boravi do 1933., pohađajući čuveni kurs historije umjetnosti na Univerzitetu Sorbona u Parizu. Po povratku iz Francuske, boravi u Bijeljini, Gracu i Splitu. U Gracu upoznaje Mariju Sisarić, kojom se ženi 1939. godine, a koja mu je bila velika inspiracija, ali i sagovornik i kritičar. Od 1936. do 1953. živio je u Sarajevu, a potom se vratio u rodnu Tuzlu, ostavši tu do kraja života.Prva i značajna Mujezinovićeva djela su portreti seljaka i staraca, slikani pastelom. Izradio je i mnogo uljanih kompozicija i crteža o temi Narodnooslobodilačke borbe, čiji je bio učesnik od 1941. godine do kraja rata. Bio je partizanski major i prvi komandant partizanske eskadrile. Nosilac je partizanske spomenice kao prvoborac. U partizanima je, uz stalno crtanje, bilježio događaje, slikao, te oslikao i Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću.

<h2>Slika nastajala 4 godine</h2>Godine 1947., usredsredio se na veliku ratnu temu „Prelaz preko Neretve“, kada je nastao ciklus njegovih slika istoga naziva među kojima se najviše istakla slika „Ustanak“. A jedno od Ismetovih najznačajnijih djela je „Autoportret sa spomenicom“, koji je radio pune četiri godine - počeo je 1966., a posljednji potez kistom nanio na platno 1970. godine.Osim navedenih, više desetaka portreta njegove supruge Marije, slike "Žetelice", "Užina na radilištu", "Portret Romana Petrovića", „Portret majke“, "Kurir, crtež perom, tuš", "Portret maršala Tita, linorez u boji", "Prelaz preko Neretve Proboj", "Nošenje ranjenika", "Prsa u prsa", "Crtež" i brojne druge svjedoče o bravuroznosti ovog bosanskohercegovačkog velikana istančanog dara za prenošenje stvarnosti na slikarsko platno. Godine 1964., zajedno sa slikarem Mevludinom Ekmečićem, Mujezinović je osnovao Galeriju istaknutih ličnosti, odnosno Galeriju jugoslavenskog portreta, prvu i jedinu takve vrste na prostorima bivše Jugoslavije. Također, jedan je od osnivača Škole za likovne umjetnosti u Sarajevu, grupe Collegium Artisticum i Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine, te inicijator osnivanja Univerziteta u Tuzli. Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH.&nbsp;

<h2>Brojne nagrade</h2>Osim što je nosilac spomenice NOB-a, dobitnik je i: Ordena za hrabrost, Ordena bratstva i jedinstva, Ordena zasluga za narod, Ordena Republike sa srebrenim vijencem i Ordena Republike sa zlatnim vijencem. Dobio je i Lenjinovu medalju povodom stogodišnjice Lenjinovog rođenja. Godine 1979., dodijeljena mu je Šestoaprilska nagrade Grada Sarajevo, a dobitnik je i Oktobarske nagrade Grada Tuzla, te nagrada AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Dobitnik je i prve i druge nagrade Savezne vlade bivše Jugoslavije za slike „Miješalica“ i „Prelaz preko Neretve“.Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, 2013. godine, proglasila je „Pokretno dobro – Zbirka slika Ismeta Mujezinovića“ koju čini 2085 djela, a nalazi se u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Ismetova djela i njihov opus su veliki kao i njegov lik. Sve što je radio dovodio je do savršenstva, ne libeći se da kistom izrazi i bunt protiv nepravde, oslikavajući društvenu stvarnost i kad ona nije bila ružičasta. Svaka slika ovog genija nosi i poruku i pouku, što je, uz perfektnu likovnu izvedbu, čini dragocjenom i neprocjenjivom.&nbsp;

<h2>Kuća i atelje Ismeta Mujezinovića</h2>Kuću i atelje u Tuzli Mujezinović je izgradio 1967. godine za svoju porodicu, gdje je živio i radio do svoje smrti. Posjećivali su ga mnogi umjetnici, diplomate i sportisti. Između ostalih, 1966. godine ga je posjetio Josip Broz Tito, a 1983. tadašnji svjetski šampion u šahu Tigran Petrosyan. Danas se u ateljeu nalazi spomen-soba posvećena Ismetu Mujezinoviću, u kojoj su izložene lične stvari, fotografije, dokumenti i ordeni. U prostoru ateljea održavaju se izložbe, koncerti, promocije knjiga, konferencije, radionice i drugi kulturno-umjetnički programi.

Osim slikanja, uređivao je brojne novine, organizirao filmske sekcije, te dizajnirao plakate i naslovne stranice 

Ismet Mujezinović: 40. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. slikara

Osman Đikić, jedan od najboljih pjesnika koje je Bosna i Hercegovina izrodila, književnik, dramatičar, ali i politički aktivist, rodio se 7. januara 1879. u Mostaru. Iako je živio kratko, samo 33 godine, ostavio je dubok i neizbrisiv trag u našoj kulturno-književnoj historiji, doprinijevši njenom preporodu. Divio mu se i njegov savremenik i prijatelj, također pjesnik Aleksa Šantić. Đikićeve pjesme ne zavređuju ništa manje pažnje od Šantićevih, ali su ostale u sjenci, jer je više govoreno i pisano o njegovoj ljubavnoj priči i braku s beogradskom glumicom Zorom Topalović. U rodnom Mostaru Osman je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije, tokom koje je ušao u krug pisaca časopisa „Zora“, predvođenih Aleksom Šantićem i Svetozarom Ćorovićem. Osim stihova, Osman tada u „Zori“ objavljuje i svoje nacionalne i prosvjetiteljske stavove u kojima „ustaje protiv ugnjetača“, a kako je bio najmlađi i „najraspjevaniji“, biva obilježen kao najopasniji i izbačen iz gimnazije.&nbsp;

<h2>Kandidat za Sabor BiH</h2>Nakon izbacivanja iz Mostarske gimnazije Đikić odlazi u Istanbul, gdje nastavlja školovanje, a potom u Beograd i Beč, gdje završava Trgovačku akademiju. Po sticanju diplome zapošljava se kao bankovni činovnik u Zagrebu, zatim u Brčkom i Mostaru, gdje je od 1907. uređivao časopis „Musavat“ i objavljivao tekstove u „Bosansko-hercegovačkom glasniku“. Godine 1909., Osman se seli u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara Muslimanskog kulturnog društva “Gajret”, te za urednika lista “Gajret”. U vrijeme prvih izbora za Sabor Bosne i Hercegovine, 1910. godine, Đikić se uključuje aktivno u politiku i postaje saborski kandidat Socijaldemokratske stranke za treću kuriju. U to vrijeme je, prema Izbornom redu (zakonu), stanovništvo bilo podijeljeno u tri kurije. Prvoj kuriji pripadali su muslimanski zemljoposjednici begovi i age, bogati trgovci i industrijalci, te vojna lica. Drugu kuriju činilo je gradsko stanovništvo onih mjesta koja imaju gradski statut ili se upravljaju po zakonu od 21. marta 1907. godine, a trećoj kuriji pripadalo je seosko stanovništvo. Osman tada pokreće i politički list “Samouprava”.

<h2>Rodoljub i ašiklija</h2>Još u gimnazijskim danima Đikić je počeo pisati poeziju, a pjesme je objavljivao uglavnom u časopisima ”Bosanska vila”, ”Zora” i ”Behar”. Za svog kratkog života uspio je napisati i objaviti tri zbirke pjesama: rodoljubive ”Pobratimstvo” (zajedno s Avdom S. Karabegovićem i Omer-begom Sulejmanpašićem) i ”Muslimanskoj mladeži”, te ljubavne ”Ašiklije”. Napisao je i tri folklorne drame: ”Zlatija”, koja je često izvođena na zabavama MKD ”Gajret”, potom ”Stana“ i ”Muhadžir”.Danas je malo poznato da je Osman Đikić autor i nekoliko narodnih pjesama napisanih u duhu sevdalinki, koje su dobile i melodiju, a najpoznatije su: ”Đaurko mila”, ”Ašik ostah na te oči” i ”Đela Fato, đela zlato”. Osim toga, Đikić se bavio i sakupljanjem narodnih umotvorina.- On se rađa odmah nakon prelaska iz „otomanskog“ na „zapad“, umire 1912., dakle prije rata (Prvog svjetskog, o.a.), a poslije okupacije i jedan je od rijetkih ljudi čiji čitav život spada u taj kratki period. Kratko je živio, ali je pisao kao oni stari romantičari, kao pisci koji se javljaju sto godina ranije, pa zato njegove pjesme djeluju sto godina starije i staromodnije – napisao je o Đikićevim pjesmama književnik i novinar Muharem Bazdulj.<h2>Ljubav na prvi pogled</h2>- Kakvi smo pjesnici – drugi će reći. A ja tebi da kažem: hrabriji si čovjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i čaršiju. Ti svoju ljubav oženi, a ja?… Malo je Osmana Đikića, malo… Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao čovjeka i volim i poštujem… - ovim riječima je pjesnik Aleksa Šantić svom prijatelju Đikiću odao priznanje za hrabrost da se oženi ženom druge vjere, što je u vrijeme kada su oni živjeli bilo zabranjivano od porodice i osuđivano od društva. Naime, Šantić je bio zaljubljen u katolkinju Anku, ali nije mogao da se suprotstavi svojoj pravoslavnoj porodici i oženi se svojom ljubavi za kojom je patio cijeli život. Dok je radio kao bankarski službenik u Brčkom, 1904. godine, Đikić je upoznao beogradsku glumicu Zoru Topalović i među njima se rodila ljubav na prvi pogled. Zaprosio je svoju Zorku, kako joj je tepao, na posebno romantičan način, pjesmom “Đaurko mila”, koju je za nju napisao: Đaurko mila Tuga me mori Za oči tvoje Što suze rone Ustašca tvoja Prepuna raja Haj, dođi, dođi Sred' zagrljaja Čuj kako srce Umilno tepa Haj, ljubim te, ljubim Đaurko lijepa

<h2>Smrt u 34. godini</h2>Uprkos velikom protivljenju Osmanove ugledne mostarske porodice, ali i Zorine beogradske, njih dvoje su se vjenčali 1905. godine u Beču. Njihova romantična ljubavna priča postala je legenda koja se prepričava i danas.- Ta ljubav između Osmana i Zorke je oličenje Mostara koji pamtimo po dobru. U dvije sobe u velikoj Avdaginoj kući, odvojeno od Osmana ležala je Zorka (oboje oboljeli od u to vrijeme neizlječive tuberkuloze). Avdaga (Osmanov otac, o.a.) nije dozvolio da Zorka sazna kad je umro Osman, jer je htio da je sačuva što duže u životu – kazao je još jedan od poznatih mostarskih pjesnika Pero Zubac.Narodno pozorište Mostar je, krajem 2019. godine, u svoj repertoar uvrstilo poetsku dramu naslova „Đaurko moja“ autorice Selme Dizdar-Cerović, u režiji Kaće Dorić, koja govori o velikoj ljubavi mostarskog pjesnika Đikića i njegove Zorke, ljubavi koja prevazilazi sve prepreke.Osman Đikić umro je od tuberkuloze u 34. godini života, 30. marta 1912. godine, a njegova supruga Zora umrla je od iste bolesti nekoliko mjeseci kasnije, 14. septembra 1912. godine. Oboje su sahranjeni u Mostaru, Zora na pravoslavnom groblju Bjelušine, a Osman u Velikom carinskom haremu ispred Karađoz-begove džamije.

<h2>Turbe na mezaru rušeno dva puta</h2>U periodu između dva svjetska rata, tačnije 1936. godine, na mezaru Osmana Đikića podignuto je spomen-turbe prema projektu čuvenog beogradskog arhitekte i historičara umjetnosti Aleksandra Deroka. Osim što je najviše turbe u Velikom carinskom haremu ispred mostarske Karađoz-begove džamije, Đikićevo turbe se izdvaja i po tome što su mu ime i prezime ispisani ćirilicom.Još je jedna specifičnost u vezi s Osmanovim turbetom. Naime, dva puta je rušeno, prvi put 1941., zatim je obnovljeno nakon Drugog svjetskog rata, pa ponovno srušeno 1992., te ponovno obnovljeno 1998. godine.

Autor je i nekoliko narodnih pjesama napisanih u duhu sevdalinki, koje su dobile i melodiju, poput ”Đaurko mila” i ”Đela Fato, đela zlato”

Osman Đikić: 145. godišnjica rođenja bh. pjesnika 

Srpsko prosvjetno kulturno društvo (SPKD) "Prosvjeta" Sarajevo priredilo je večeras u Narodnom pozorištu Sarajevo tradicionalni Božićni koncert, a kao gosti su ove godine nastupili članovi Hora Srpskog pjevačkog društva "Jedinstvo" iz Kotora (Crna Gora). Koncert su otvorili članovi KUD "Lola" iz Sarajeva duhovnim kompozicijama i folklornim igrama, dok su članovi Hora srpskog pjevačkog društva "Jedinstvo" iz Kotora (Crna Gora) izveli duhovne i tradicionalne božićne pjesme.

Predsjednik SPKD "Prosvjeta" Nedeljko Masleša prethodno je naglasio da se koncertom pridružuju obilježavanju Božića, a nada se da će ovaj događaj upotpuniti i prazničnu atmosferu koja je u Sarajevu tradicionalna na isteku stare i početku nove kalendarske godine.- Želimo da ovaj kulturni događaj, na svoj način, bude doprinos čuvanju i njegovanju tradicije međusobnog razumijevanja, uvažavanja i poštovanja, što je oduvijek krasilo način života na ovim prostorima - naglasio je Masleša.Ovogodišnji 14. Božićni koncert održan je u godini kada se obilježava 40 godina od Zimskih olimpijskih igara održanih u Sarajevu, a doprinos je i obogaćenju oblasti kulture u Sarajevu i BiH.Božićnom koncertu, između ostalih, prisustvovali su i član Predsjedništva BiH Denis Bećirović, kao i članovi njegovog kabineta, te gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić.

Božićnom koncertu, između ostalih prisustvovali su i član Predsjedništva BiH Denis Bećirović te gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić

U Narodnom pozorištu Sarajevo održan tradicionalni Božićni koncert SPKD "Prosvjeta"

Dramsku predstavu "Car Edip" dramatičara Sofokla, u adaptaciji i režiji slovenskog reditelja Diega De Bree (Brea) publika će moći pogledati u ponedjeljak, 8. januara 2024. godine, u 19:30 sati.U predstavi igraju Dino Bajrović, Izudin Bajrović, Mediha Musliović, Emir Fejzić, Damir Čobo i Damir Mašić.Dramaturginja predstave je Džejna Hodžić, scenografiju potpisuje Diego De Brea, kostimograf je Blagoj Micevski."Car Edip" je jedna od najznačajnijih antičkih grčkih tragedija, prvi put izvedena oko 429. godine pr.n.e. Pripada ciklusu triju tebanskih drama, kojem još pripadaju drame "Edip na Kolonu" i "Antigona".

Dramska predstava "Car Edip" rađena je u koprodukciji Narodnog pozorišta Sarajevo i Scene MESS.Rezervaciju ulaznica možete izvršiti putem web stranice: <a href="https://nps.ba/">www.nps.ba</a>.Radno vrijeme blagajne:- na dan izvođenja predstava u dva termina od 9 do 11:30 i od 15:30 do 19:30 sati;- ostalim radnim danima od 9 do 15 sati.

"Schindlerov lift" u Kamernom teatru 55: Život i smrt stanovnika Crvenog solitera u Prijedoru

Isak Samokovlija: 69. godišnjica smrti bh. ljekara i književnika

Alija Isaković: 92. godišnjica rođenja bh. prosvjetitelja, pisca, lingviste i leksikografa

Emir Durmišević otkrio detalje nastanka projekta: Grupa Sarajlija radila na dizajnu igre "Radgostova šuma"

Premijera bosanske narodne bajke u subotu: "Razbijmo predrasude, bajke su priče za odrasle"

Opera “Madama Butterfly” na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo

BNP Zenica: "Žiranti" u duplom izdanju

Ivo Pogorelić stiže u Sarajevo

"Ljubičasto" u Kamernom teatru u ponedjeljak: Kad privid sreće bude narušen

Narodno pozorište Sarajevo: Premijera „Bolera“ 8. februara

Indira Kučuk-Sorguč za "Avaz“: Kultura bi nas trebala zbližavati

Koreograf Staša Zurovac o baletu Sjećaš li se..."Sjećaš li se Dolly Bell?": Sidranov svijet nevjerovatno je bogat

Ismet Mujezinović: 40. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. slikara

Osman Đikić: 145. godišnjica rođenja bh. pjesnika

U Narodnom pozorištu Sarajevo održan tradicionalni Božićni koncert SPKD "Prosvjeta"

Dramska predstava "Car Edip" na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo

Kultura

"Schindlerov lift" u Kamernom teatru 55: Život i smrt stanovnika Crvenog solitera u Prijedoru

Isak Samokovlija: 69. godišnjica smrti bh. ljekara i književnika

Alija Isaković: 92. godišnjica rođenja bh. prosvjetitelja, pisca, lingviste i leksikografa

Emir Durmišević otkrio detalje nastanka projekta: Grupa Sarajlija radila na dizajnu igre "Radgostova šuma"

Premijera bosanske narodne bajke u subotu: "Razbijmo predrasude, bajke su priče za odrasle"

Opera “Madama Butterfly” na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo

BNP Zenica: "Žiranti" u duplom izdanju

Ivo Pogorelić stiže u Sarajevo

"Ljubičasto" u Kamernom teatru u ponedjeljak: Kad privid sreće bude narušen

Narodno pozorište Sarajevo: Premijera „Bolera“ 8. februara

Indira Kučuk-Sorguč za "Avaz“: Kultura bi nas trebala zbližavati

Koreograf Staša Zurovac o baletu Sjećaš li se..."Sjećaš li se Dolly Bell?": Sidranov svijet nevjerovatno je bogat

Ismet Mujezinović: 40. godišnjica smrti jednog od najboljih bh. slikara

Osman Đikić: 145. godišnjica rođenja bh. pjesnika

U Narodnom pozorištu Sarajevo održan tradicionalni Božićni koncert SPKD "Prosvjeta"

Dramska predstava "Car Edip" na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo