Vlada FBiH je usvojila set zakona iz resora Ministarstva finansija, a nakon jučerašnje sjednice poručeno da je riječ o najopsežnijoj reformi finansijskog sistema u posljednjoj deceniji. Ključna figura iza svega je federalni ministar finansija i dopremijer Toni Kraljević.Usvajanjem cijelog seta zakona, pri čemu je posebna pažnja usmjerena na reformske zakone iz oblasti platnog prometa, Kraljević i njegov tim su pokazali da su fokusirani, zapravo, na srž svakodnevnog ekonomskog života građana i privrede.Taj set zakona donosi brojne benefite kako za građane, tako i poduzetnike, ali i državu. Ukratko, Kraljević postavlja temelje za konkretne promjene koje građani svakodnevno mogu osjetiti, ali usto, on nameće i znatno širu sliku, jer to nisu samo reforme zakona, već i strateški koraci.U vremenu kada mnogi ministri i funkcioneri traže naslovne strane, Kraljević svoj posao radi tiho, ali odlučno. Iako je nekada bio medijski radnik, u medijima se ne nameće, već umjesto toga, svoj posao radi principijelno i fokusirano.

Usvojen cijeli set zakona koji donosi brojne benefite

Toni Kraljević: Reforma s vizijom

Nije tajna da se veliki dio političke i medijske pažnje u Bosni i Hercegovini i dalje ponaša izrazito sarajevocentrično. Tema zagađenja zraka, koja je krajem godine s pravom dominirala javnim prostorom, praktično je nestala onog trenutka kada je vjetar rastjerao smog iz Sarajeva. Kao da je problem riješen – barem za one koji odlučuju o tome šta je vijest, a šta nije.U tom kontekstu zvuči gotovo frapantno podatak da je indeks zagađenosti zraka u Kaknju u utorak navečer iznosio čak 469, što spada u kategoriju vrlo opasnog i po život štetnog zraka. Ipak, za razliku od Sarajeva, gdje se dizala ogromna fama, s razlogom, kada su vrijednosti prelazile 200, Kakanj je ostao gotovo nevidljiv u javnom prostoru. Ta disproporcija jasno pokazuje koliko su životi građana izvan glavnog grada često tretirani kao manje važni.Pitanja poput toga kako su pojedine fabrike u Zeničko-dobojskom kantonu uopće dobijale okolinske dozvole, šta se tačno loži u Termoelektrani „Kakanj“ i ko snosi odgovornost za kontinuirano zagađenje, postala su marginalne teme.Važno je naglasiti da Kakanj nije izoliran slučaj. Visoko, Banja Luka, Prijedor, Tuzla i Zenica danima bilježe katastrofalne vrijednosti kvaliteta zraka, a na vrhu crnih lista često se nalaze i Maglaj i Lukavac.Uprkos tome, nikada nije donesena ozbiljna, dugoročna strategija za rješavanje ovog problema. Umjesto toga, svake zime svjedočimo istim, već viđenim populističkim potezima – privremenim mjerama, najavama i obećanjima koja traju tačno onoliko koliko traje i javni pritisak.U takvoj situaciji čak i Indija i Pakistan, koji se često navode kao simboli ekstremnog zagađenja, mogu da se “pravdaju”, jer pojedini gradovi u BiH redovno bilježe još gore vrijednosti kvaliteta zraka. To je porazna činjenica za zemlju koja se formalno obavezala na evropske ekološke standarde.Posebno je bezobrazno ponašanje dijela zvaničnika u manjim sredinama, koji nezadovoljstvo građana dočekuju otvorenim ili prikrivenim ucjenama. Poruka je jasna: ili ćete šutjeti i trpjeti ekološku i zdravstvenu katastrofu, ili ćete ostati bez investicija i radnih mjesta. Time se odgovornost prebacuje na leđa građana, dok se najveći zagađivači amnestiraju od obaveze da unaprijede ekološke standarde.Takav odnos jasno pokazuje da se u BiH zagađenje zraka i dalje ne tretira kao pitanje života i smrti, već kao politički i ekonomski teret koji se, po mogućnosti, treba ignorisati. Sve dok se zagađenje zraka tretira kao sezonska smetnja, a ne kao trajna zdravstvena i društvena kriza, neće biti napretka.&nbsp;

Tema zagađenja zraka traje onoliko koliko je zrak zagađen u glavnom gradu BiH

Ko preživi, pričat će

Energetska politika rijetko je samo pitanje infrastrukture. U savremenoj Evropi ona je istovremeno instrument sigurnosti, vanjske politike i unutrašnje kohezije država. Bosna i Hercegovina danas predstavlja ilustrativan primjer tog preklapanja, jer se oko plinske infrastrukture ne vode rasprave o tehnologiji ili tržištu, već o državnom autoritetu i geopolitičkom usmjerenju zemlje.Dok Vlada FBiH, uz otvorenu podršku Sjedinjenih Američkih Država, Južnu interkonekciju definira kao strateški projekt od državnog značaja, vlasti u manjem bh. entitetu RS rade paralelno na Istočnoj plinskoj interkonekciji oslonjenoj na infrastrukturu ruskog gasa. Taj potez dio je dugotrajnog obrasca u kojem jedan entitet djeluje izvan i često suprotno državnim strateškim opredjeljenjima.Važno je naglasiti: ovdje se ne radi samo o širenju gasne mreže. Naprotiv, Bosni i Hercegovini je potrebna energetska infrastruktura. Radi se o strateškim ciljevima! Južna interkonekcija ima jasno definiranu funkciju, od povezivanja BiH s evropskim gasnim tržištem do pristupa alternativnim izvorima snabdijevanja i smanjenja ovisnosti o ruskom gasu, u skladu s politikama EU koje predviđaju njegovu potpunu eliminaciju do kraja 2027. godine.Istočna interkonekcija, nasuprot tome, oslanja se na sistem koji Evropska unija i SAD tretiraju kao geopolitički rizičan i strateški neodrživ. U tom smislu, radi se o suprotstavljenim logikama koje reflektiraju odnos RS prema državi.Za Vašington, Južna interkonekcija je dio šire strategije stabilizacije Zapadnog Balkana i smanjenja prostora za neželjen politički pritisak. Energetska zavisnost u ovom kontekstu nije apstraktan rizik, već dokazano sredstvo političkog utjecaja.Kada se jedan entitet u takvom okruženju odluči za zasebnu politiku pod ruskim utjecajem, posljedice će se odraziti i na kredibilitet države u odnosima s međunarodnim partnerima, na investicionu sigurnost i na sposobnost BiH da ispuni obaveze koje proizlaze iz evropskog puta.Zato se vlasti manjeg bh. entiteta suočavaju s pitanjem da li smiju nastaviti s projektom koji je u suprotnosti s državnim strateškim opredjeljenjima i jasno izraženim stavovima ključnih partnera BiH.

Vlasti manjeg bh. entiteta suočavaju se s pitanjem da li smiju nastaviti s Istočnom plinskom interkonekcijom

Dilema za RS

Hrabro, dostojanstveno i istrajno imam džemata Noble Park bh. islamske zajednice u Australiji Ismet ef. Purdić nastavlja svoju borbu za odbranu vrijednosti društva u kojem će rasizam, mržnja i nasilje biti strogo kažnjeni i suzbijeni u korijenu.Hidžab njegove supruge Sabine bio je povod za rasističke uvrede, a potom i fizički napad huligana u predgrađu Melburna, ali je ovaj Podrinjac, rođeni Zvorničanin, nakon udaraca ostao na nogama i pokrenuo borbu protiv vjerske i nacionalne mržnje u zemlji u kojoj su utočište našli i svoj život izgradili ljudi različitih vjera i više od 70 nacija.Sudeći prema reakcijama prolaznika koji su ga zaštitili od napadača, zatim policije koja ih je brzo privela, te predstavnika nevladinih organizacija, medija i zvaničnika vlasti koji osuđuju ovaj incident, Purdić je u tome uspio, a Australija ponovo demonstrira da je zemlja u kojoj nema mjesta za mržnju i nasilje.- Na svakoj strani ima ekstrema, to su minorne grupe koje mogu pokvariti blagostanje i vrijednosti koje svi zajedno uživamo. Ako ćemo im dopustiti da nam pokvare tu životnu idilu, onda je do nas, a ne do njih – poručio je nakon incidenta Ismet ef. Purdić.

Rođeni Zvorničanin pokrenuo borbu protiv vjerske i nacionalne mržnje u Australiji

Ef. Purdić: Napadnut u Melburnu, ali ostao na nogama

Imam Ismet ef. Purdić: Borba protiv mržnje

U utakmicama koje nose težinu trofeja i historije, razlika se često svede na jednog igrača. U Džedi je to bio Rafinja (Raphinha). Brazilski krilni napadač Barcelone odigrao je finale Superkupa Španije protiv Real Madrida odlučno, hrabro i bez zadrške.S dva postignuta pogotka, Rafinja je bio ključna figura El Klasika, igrač koji je u najvažnijim trenucima preuzeo odgovornost i pretvorio pritisak u prednost. Njegovi golovi bili su potvrda karaktera, jer zabijati u finalu protiv Reala znači ostaviti trag koji se pamti.Rafinja je igrač koji nikada nije pripadao najglasnijem sloju zvijezda, ali je upravo zato izgradio reputaciju fudbalera za velike utakmice. Radna etika, disciplina i direktnost u igri godinama su ga gurali naprijed, a u Barceloni je postepeno izrastao u jednog od lidera svlačionice.Finale u Saudijskoj Arabiji pokazalo je i njegovu zrelost. Nije nestao kada je utakmica ušla u haos, nije se povukao kada je Real pritisnuo i dva puta se vraćao u utakmicu, već je ostao dosljedan svom stilu – agresivan prema golu, odlučan u završnici i fokusiran do posljednje minute.U El Klasiku, utakmici u kojoj se često rađaju heroji, Rafinja je dokazao da velike noći traže igrače odluke. U Džedi je upravo on bio taj čovjek.

Prvo se obrukao promašajem, pa s dva gola riješio El Klasiko

Rafinja: Čovjek odluke

Odluka radnika „Željeznica FBiH“ da najave proteste i generalni štrajk ako im se u budžetu za 2026. ne poveća novac za infrastrukturu i ne potpiše novi kolektivni ugovor nije nikakav „hir sindikata“. To je alarm iz jednog od rijetkih sistema koji ovu zemlju doslovno drži na šinama - i koji se godinama sistematski gura prema kolapsu.Ovo sa „Željeznicama FBiH“ je čista slika bosanskog „socijalizma bez novca“.Imate državno preduzeće koje svi smatraju strateškim, patriotskim i “kičmom zemlje”, ali ga u budžetu tretiraju kao stari frižider – dok radi, niko ne pita, a kad crkne, svi se čude. Ljudi koji upravljaju vozovima i održavaju pruge rade za 1.027 KM, dok im minimalac već puše za vratom. NK i VKV radnik praktično su izjednačeni. To nije „socijalna pravda“, to je institucionalno poniženje struke.S druge strane, država se ponaša kao tipični loš gazda. Godinama se dizalo kredite za nove vozove, rezale plaće i prava radnicima da bi se „stabilizovalo poslovanje“, a sada kad treba dati 62 miliona da se pruga ne raspadne - odjednom nastupa fiskalna skromnost. Za sve ostalo ima: za povećanja administracije, za nova ministarstva, za partijske uhljebe. Za šine i signalizaciju - nema.Najopasnije je to što se sistem održava u režimu permanentne improvizacije. Gotovo 24 miliona za infrastrukturu u zemlji koja ima stotine kilometara pruga i tone tereta je budžetska šala. To je kao da pokušavaš održavati autoput s par kanti asfalta godišnje. Naravno da će doći do zida – i taj zid se sada zove štrajk.Sindikat ovdje nije radikalan, nego racionalan. Ljudi ne traže luksuz, nego da im plaća ne bude ispod prosjeka i da vozovi ne iskliznu jer nema dijelova. Kada ti radnici koji su u ratu branili državu danas moraju prijetiti generalnim štrajkom da bi dobili osnovne uslove, to govori sve o „brizi za javni sektor“.Ovo nije priča o pohlepi radnika. Ovo je priča o državi koja voli kontrolu nad preduzećima, ali ne voli plaćati cijenu te kontrole. „Željeznice FBiH“ su ogledalo tog modela: politički važne, ekonomski zapuštene i finansijski iscrpljene.Ako vlast i ovaj put pokuša kupiti vrijeme umjesto da riješi problem, štrajk će biti samo uvod. Jer pruga može još malo škripati - ali sistem koji je gurnut ispod minimuma, prije ili kasnije pukne.

Radnici traže 62 miliona za infrastrukturu i novi kolektivni ugovor, dok vlast godinama održava „strateški sistem“ na budžetskom minimumu

Štrajk na šinama

Kenan Kodro još jednom je pokazao da golgeterski instinkt ne blijedi s godinama, već da se aktivira onda kada je najpotrebnije. Bh. napadač obilježio je večer u Santanderu hat-trickom kojim je Zaragozi donio jednu od najvažnijih pobjeda sezone i praktično je izvukao s dna tabele španske La Lige 2.U trenutku kada je pritisak bio najveći, a borba za opstanak postajala sve surovija, Kodro je preuzeo odgovornost i sam riješio utakmicu. Tri gola na gostujućem terenu, protiv neugodnog Racinga, koji je ujedno i lider na tabeli i prvi kandidat za plasman među kremu španskog fudbala.Zahvaljujući ovoj pobjedi Zaragoza je pobjegla s posljednje pozicije i sada zauzima 21. mjesto sa 20 bodova, tri manje od sigurne zone.Put do opstanka i dalje je dug i neizvjestan, ali Kodrina rapsodija vratila je nadu klubu koji je predugo gledao u dno tabele.Za Kenana Kodru ujedno je ovo bio i podsjetnik da i dalje može biti faktor odluke, čovjek koji jednim potezom mijenja tok sezone. U noći kada je Zaragozi trebao heroj, on je bez dileme to bio.

U razmaku od 54 minute postigao tri gola protiv lidera lige

Kenan Kodro: Nemilosrdni strijelac

Od početka rada Uprave za indirektno oporezivanje BiH i uvođenja PDV-a prije 20 godina prihodi od indirektnih poreza nikada nisu bili veći. Novi rekordi oboreni su u 2025. godini u kojoj su poreski obveznici uplatili više od 12 milijardi maraka, a stotine miliona više nego godinu ranije potom se slilo uglavnom u entitetske budžete.Sudeći prema finansijskim pokazateljima, vlasti u ovoj zemlji nikada nisu imale bolju priliku da barem dio ogromnih prihoda, čijem rastu nisu same doprinijele, vrate u džepove građana i iskoriste ih za kapitalne projekte i otvaranje novih radnih mjesta.Međutim, dok do građana stižu samo mrvice iz pretijesnih državnih kasa, čak ni vrhunski ekonomski i finansijski stručnjaci ne mogu sa sigurnošću tvrditi gdje nestaju stotine miliona dodatnih prihoda. Ili dodatnih pet milijardi za posljednjih pet godina, koliko su rasli prihodi od indirektnih poreza. Uz privredu, budžete najvećim dijelom pune upravo građani, opterećeni inflacijom, sve većim troškovima života i višegodišnjim, konstantnim rastom cijena, posebno hrane.Od rekordnih prihoda oni i nemaju preveliku korist, jer minimalna plaća radnika će u ovoj godini rasti za mizernih 27 maraka, te će iznositi 1.027 KM. Boračke populacije niko i ne spominje, a penzioneri se raduju rastu penzija za stotinjak maraka, jer se većina njih nada da će s približno 700 KM mjesečno lakše preživjeti nego s 599 KM. Istovremeno, entitetski funkcioneri mogu zadovoljno trljati ruke i s rastom plaća za 540 – 600 KM, sa ukupnih 5.292 – 5.400 KM mjesečno blagosiljati inflaciju i sve što je podstiče. Godinama je već jasno da, pored glomaznog administrativnog aparata od lokalnih zajednica i kantona do entitetskih i državnih institucija, najveći dio sredstava “isparava” i kroz sistem javnih nabavki.Podsjetimo, prema analizi Agencije za javne nabavke BiH, objavljenoj u septembru prošle godine, samo u periodu od 2023. do 2025. godine više od dvije milijarde maraka javnog novca potrošeno je na netransparentan i sumnjiv način. A kada, nakon domaćih i stranih organizacija, na kriminalno trošenje novca građana upozori i jedna državna institucija, evidentno je da je sistem postavljen potpuno naopako. S toliko felera u praktično svim oblastima života, pitanje je ima li snage i vremena da on bude popravljen. Kod onih što su ga takvim kreirali volje sigurno nema.&nbsp;&nbsp;

Vlasti u ovoj zemlji nikada nisu imale bolju priliku da prihode iskoriste za kapitalne projekte

Mrvice građanima

Ova naša kotlina, omeđena olimpijskim planinama, s kontinentalnom klimom i oštrijom zimom zahvaljujući nadmorskoj visini višoj od 500 metara, pripada redu glavnih gradova s najvećom nadmorskom visinom na Balkanu, ali i šire.O tome koliko su u Sarajevu oštre zime, u prošlosti je pisao i čuveni putopisac Evlija Čelebi u svom putopisu iz&nbsp;sedamnaestog stoljeća, pa je tako građane Sarajeva opisao kao stanovnike rumenih lica, što je svakako posljedica oštrih zima i čistog zraka. Dolazak zime na ovim prostorima se od vajkada iščekivao u trudu stanovnika da je spremno dočekaju, odnosno da se opskrbe na vrijeme kako drvima, tako i zimnicom koja se spremala u toku jeseni kako bi se hladniji dani dočekali u miru.<h2>Tlo koje mrzne</h2>Kroz narodni, tradicionalni kalendar, zima je podijeljena na posebne periode. Prvih četrdeset dana zime, koji počinju s početkom kalendarske zime oko 21. decembra, nazivaju se erbeini. U tom periodu nastupa i najljuća zima, poznata kao zemherije - što u prevodu na naš jezik znači tlo koje mrzne ili studen. Baš u tim danima su postavljeni i rekordi o pitanju niskih temperatura, a prema narodnom vjerovanju najhladniji dani su upravo početkom januara, oko 6. januara. U svakodnevnom govoru Sarajlije često čitave erbeine nazivaju zemherijama, radi lakšeg izgovora.Erbeini završavaju 31. januara, nakon čega slijedi period od pedeset dana poznat kao hamsini - od arapske riječi koja u prevodi i znači "pedeset". To je nešto blaži, ali i promjenjiv zimski period u kojem hladnoća postepeno jenjava. U okviru hamsina nalaze se i tri džemreta – simbolični dani koji, prema narodnom tumačenju, najavljuju dolazak toplijeg vremena. Džemre u&nbsp;narodskom tumačenju znači toplotni val, odnosno zračnu struju koja dovodi do postepenog popuštanja studeni. Prvo džemre „pada“ u zrak, drugo u vodu, a treće u zemlju. To je period kada zrak, voda i zemlja prestaju da mrznu i lede. Prvo džemre u zrak nastupa 20. februara, sedam dana kasnije pada džemre u vodu kada ona prestaje da ledi, a treće džemre u zemlju pada 6. marta i od tada je zemlja već spremna za obradu. Ovo su sve nagovještaji proljeća koje se u Sarajevu nekada davno obilježavao i kao praznik „Sultan Nevruz“.Praćenje ovih događaja bio je zadatak muvekithane, gdje su se pratila astronomska vremena matematički precizno. Oni su pomoću astronomskih sprava, satova i drugih instrumenata u muvekithanama pripremali godišnje kalendare i takvime. Na osnovu toga Sarajlije su bivale obavještavane o mijenama mjeseca, astronomskim događajima i kalendarima – kako za solarni, tako i lunarni. Jedna muvekithana radi sve do danas, nalazi se u haremu&nbsp;Begove džamije, a uspostavljena je uoči dolaska Austro-Ugarske.<h2>Mirniji život</h2>Naši preci u hladnim zimskim mjesecima, obično bi živjeli mirniji život, vezan za kuću i porodicu.Poljoprivredni pa i zanatski poslovi u zimskim danima, skoro da su se u potpunosti obustavljali te je i sam odlazak ka čaršiji bio vrlo rijedak, zapravo u čaršiju se islo samo po neophodne stvari.Ljetnikovci bogatijih Sarajlija bi se zamandalili, odnosno zaključali sve do proljeća. U periodu hladnih mjeseci, Sarajlije bi u svojim kućama iz čardaka, silazili u prizemlja radi lakšeg zagrijavanja prizemnih prostorija, što je svakako utjecalo i na manji utrošak drva, do kojih se teže dolazilo. Naime, drva su se sijekla u dijelovima prema Palama, a Miljackom su se spuštala do benta na Darivi, gdje se vršila prodaja, pa su tako u prošlosti kuće imale naslagana drva, spremna da zagrijavaju prostore narednih šest ili sedam mjeseci, koliko je grijna sezona znala trajati u Sarajevu. Zimnice su se čuvale u magazama, na mjestima gdje ta hrana može dugo stajati. Pravile su se turšije, kiselio se kupus, sušilo se meso i spremali su se pekmezi. Sva ta jela morala su spremna dočekati zimu. Suho meso ili pečenica se u taj vakat jela samo zimi i to u periodu erbeina, a bila je pogodna zbog kaloricnosti obzirom da se na maloj količini mesa dobivala neophodna snaga. Većina aginskih kuća imala je svoje sušionice i spremala ovu poslasticu.Jela se hrana koja grije organizam i jača imunitet.U zimskim danima, u Sarajevu bi učestale posjete, odnosno komšijska sijela, a sofre za goste su bile znatno skromnije. Osjećaj zajedništva i usmjerenosti jednih na druge u periodu zime bi dodatno doprinosio idiličnoj atmosferi i dobrom raspoloženju.Na trpezama se najčešće mogao pronaći pečeni krompiri i razni čajevi. Pekare su također radile umanjenim intenzitetom pa tako možemo reći da je život u Sarajevu jedno cijelo godišnje doba, bio na tzv. odmoru.Interesantno je i to da se voda rijetko pila direktno, naročito u periodu erbeina. Naime, uzimao bi se komadić posebne biljke - anduz, koji bi se stavljao na platu drvenog sporeta i tako davao lijep miris prostoriji, a onda bi se ugljenisan ubacivao u posude sa vodom kako bi se ubile bakterije u istoj. Narodu drag zimski napitak bio je salep, koji se pravio od sušene i mljevene lukavice cvijeta kaćuna. Pio se po kućama te po kafanama i čajdžincama. <h2>Miljacka se ledila</h2>U zimskom periodu zabilježene su velike hladnoće u našem gradu. Hroničar Mula Mustafa Bašeskija kroz svoj ljetopis, pisan u 18. stoljeću, spominje nekoliko takvih zima od kojih su se, kako kaže, ledile kosti. Interesantne priče proizišle su iz tih dana. Davne 1789. godine napadao je veliki snijeg, a žestoka studen je zbog snijega bila dvostruko jača. Inače su studeni trajale 5 ili 6 dana, ali je ovog puta takva hladnoća trajala cijelih 20 dana, a ledile su se i najveće vode. Miljacka se zaledila čak i tamo gdje je bila najbrža, kod mlinova Isa-bega Ishakovića na Bentbaši. Istovremeno u velikoj kupoli Begove džamije zaledilo se kamenje i pojavio se mraz i inje, a kada je ojužilo, počela je voda kapati po džamijskim prostirkama, pa su se zbog toga morale skloniti. Takva je zima ostala nezabilježena i prije i poslije toga u Sarajevu.Ne možemo a da ne istaknemo i najveću studen, odnosno hladnoću koja se dogodila na planini Igman, u doba Drugog svijetskog rata, tačnije u periodu druge ofanzive. Naime, poznato nam je da je skoro opkoljena prva proleterska brigada morala preci maršom preko Igmana s noći 27. na 28. januara, te je na mjestu zvanom "mrazište" na Velikom polju, temperatura po kasnijoj analizi meteorološkog stručnjaka Majstorovića, iznosila do minus pedeset stepeni.S obzirom na hladnoću tih dana, naši preci su, nažalost, pretrpjeli velike štete, a izvjestan broj je i podlegao uslijed hladnoće.Borci su govorili da je to bila takva zima od koje se i drveće raspucavalo.Izrazito veliki minus izmjeren je na Igmanu 24. januara 1963. godine, i to čak 42,5 stepeni ispod nule.A mjerenje je izvršeno s osobama koje su bile poslane na planinu sa ručnim termostatima.Nasuprot ovom slučaju bilo je i toplih zima. Bašeskija je tako zabilježio da je 1725. godine u periodu zemherija, bilo toliko toplo da su se morali otvarati prozori kako bi se kuće rashladile. Sarajlije su se tada žalile da su se po magazama mahom pokvarile turšije, a oni koji su oskudijevati u materijalnim dobrima su se radovali jer se drva nisu trošila.<h2>Tuneli kroz snijeg</h2>Nekada je u našem gradu znalo biti i mnogo snijega, pa stare Sarajlije pamte da su kopali tunele kroz snijeg da bi stigli do dućana. Možda nas ništa od ovoga ne čudi jer legenda kaže da je znalo biti i gore, te da je nekada davno studen trajala sedam godina i da je ta silna hladnoća s naših prostora otjerala Rimljane.Bilo je i vakta kada nam je snijega nedostajalo, barem kao dekor, naročito pred otvaranje Olimpijade u Sarajevu, ali on je na radost svih pao, čime je Olimpijada dobila svečanu zimsku atmosferu.Preci su pricali da su se usred studeni u Sarajevu, u ranim jutarnjim satima &nbsp;palile vatre u kantama, tj. posebnim buradima, i to na određenim mjestima kako bi se promrzle Sarajlije ugrijale, a to je najviše koristilo građanima dok su čekali tramvaj za odlazak na posao.Od vajkada se stanovnici ove doline nisu mnogo radovali zimi, s obzirom na studen, snijeg i poledicu koja je ograničavala kretanje, mada u isto vrijeme, djeca i omladina su se radovala snježnim aktivnostima. Danas smo svjedoci da nam zima zbog mnoštva ložišta donosi dodatno zagađenje zraka, koje se zadržava u kotlinama u vidu magle, tzv. smoga, što nije bio slučaj u prošlosti jer u tadašnjoj magli nije bilo zagađenosti, a i vjetrovi su normalno cirkulisali.

Dolazak zime na ovim prostorima se od vajkada iščekivao u trudu stanovnika da je spremno dočekaju

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Sarajevske zime - zemherije

Bivši reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić u kolumni je dao svoj komentar, a vezano za obilježavanje 9. januara.Kolumnu prenosimo u cijelosti:&nbsp;- HOHŠTAPLERU RODU BLAGOJEVIĆU (Ne)Gospodine Rod Blagojević,postavljate pitanje s izrazom naivnosti koji bi bio dirljiv da nije uvredljiv. Pitate šta bi Amerikanci uradili da im neko zabrani proslavu 4. jula. Sjajno pitanje — samo ste ga postavili na pogrešnom kontinentu, pogrešnim ljudima i s pogrešnom namjerom.Da se Amerikancima dogodila Srebrenica, ne bi se raspravljalo o "različitim narativima". Ne bi se relativiziralo. Ne bi se vagalo “ko je prvi počeo”. Ne bi se genocid pretvarao u folklor, a zločinci u slavljenike.Da se Amerikancima dogodila Srebrenica, 9. januar ne bi bio praznik — bio bi dan nacionalne sramote, s crnim trakama, minutama šutnje i krivičnim prijavama za svakoga ko bi se usudio da ga slavi.Zamislite, Rod, samo na trenutak: Pearl Harbor, ali da agresor svake godine slavi dan napada.9/11, ali da se krivci ponose datumom, negiraju žrtve i mašu zastavama nad ruševinama.I još da se pojavi neki “bjelosvjetski hohštapler” iz Evrope da Amerikancima objasni kako je to “sloboda izražavanja”.Znate li šta bi Amerikanci uradili?Ne bi pisali kolumne.Ne bi “razumijevali kontekst”.Ne bi pozivali na balans.Amerikanci bi zakonom, sudom i društvenim konsenzusom jasno rekli: Ovo je genocid. Ovo je zločin. Ovo se ne slavi. Tačka.Svaki Amerikanac to zna.Svaki — osim vas.Vi ste ovdje, (ne)gospodine Blagojeviću, ne da pitate, nego da provocirate. Ne da razumijete, nego da zapalite fitilj. Ne da branite slobodu, nego da relativizirate presuđeni genocid — unatoč jasnim i uvjerljivim međunarodnim presudama.Zato, umjesto lekcija o 4. julu, ponesite kući jednu jednostavnu istinu s Balkana:Genocid se ne slavi.Genocid se ne negira.Genocid se ne pretvara u praznik.Shame on you, Blagojeviću.A sad — get lost - naveo je Mustafa ef. Cerić.&nbsp;

Genocid se ne slavi. Genocid se ne negira, poručuje efendija 

Ef. Cerić poručio Blagojeviću: Da se Amerikancima dogodila Srebrenica, ne bi se raspravljalo o "različitim narativima"

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom u svojoj božićnoj poruci snažno je i jasno uputio poziv na mir kao temeljnu hrišćansku i opšteljudsku vrijednost. U božićnoj poruci koja je došla u vrijeme velikih globalnih previranja i nemira, koji se reflektuju i na svakodnevni život čovjeka, mitropolit je vjernike podsjetio da se istinski mir najprije rađa u srcu čovjeka, a zatim se širi na porodicu, zajednicu i čitav svijet.Mitropolit izražava duboku zabrinutost zbog savremenog stanja svijeta, obilježenog nemirima, ratnim prijetnjama i urušavanjem temeljnih vrijednosti mira. Uzrok takvog stanja vidi u ljudskoj gordosti, diskriminaciji i sistematskom kršenju osnovnih ljudskih, vjerskih i nacionalnih prava. Njegova poruka nije samo molitvena, već i apel: svjetske lidere poziva na odgovornost, dijalog i dobru volju i da, umjesto neprestane prijetnje i sukoba, razviju međusobnu dobru volju i otvore koridore dijaloga, kako bi obnovili mir u svijetu u uspostavili miroljubivi svjetski poredak.Božićna poruka mitropolita Hrizostoma je univerzalna i namijenjena svim ljudima, bez obzira na strane svijeta, narode i podjele i upravo zbog toga ima posebnu vrijednost. Apel za više međusobnog poštovanja i rješavanje svih međusobnih zamjerki, političkih razlika u duhu tolerancije, vodeći računa da se sačuva čast i dostojanstvo svakoga, pa i onog najmanjeg.

Njegova poruka nije samo molitvena, već i apel za svjetske lidere

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom: Poruke mira

Od brojnih protagonista stranaka Trojke i pratećih aktivista, pri čemu se posebno isticala Naša stranka, godinama smo slušali istu tezu: da su „velike teme“ koje se bave identitetom, sigurnošću i državom tek apstrakcije kojima se namjerno skreće pažnja s konkretnih problema građana, te da se politika mora svesti na „životne stvari“ – trotoare, saobraćaj i komunalije.I konačno, nakon dugih godina čamljenja u opoziciji, Trojka je došla na vlast – kako na nivou Kantona Sarajevo, gdje upravljaju već sedam godina, tako i na višim nivoima vlasti. O njihovim rezultatima na entitetskom i državnom nivou nekom drugom prilikom, ali je indikativno da su upravo na terenu „konkretnih životnih stvari“, na kojem su sami insistirali da budu ocjenjivani, doživjeli potpuni debakl.Od deratizacije koja se ne provodi pa leptospiroza pohara grad, preko snijega koji parališe Sarajevo, do problema s odvozom smeća – Trojka iz mjeseca u mjesec dokazuje da podbacuje upravo na elementarnim pitanjima obnašanja vlasti.Posebno je porazno to što se, umjesto preuzimanja odgovornosti, nudi poricanje stvarnosti. Građanima se poručuje da ne vjeruju vlastitim očima, snimcima i iskustvu, već saopćenjima i Facebook objavama. U takvom svijetu zaglavljeni tramvaji postaju „dezinformacija“, zaleđena stajališta „pretjerivanje“, a kolaps sistema – problem komunikacije. To nije upravljanje, to je bježanje od odgovornosti.Ovdje se, zapravo, ogolila jedna dublja zabluda: ideja da je država nešto sekundarno i da je moguće imati „normalan život“ bez funkcionalnih institucija. Ne može. Trotoar se ne čisti sam. Tramvaj ne vozi sam. Sistem ne radi sam. I svaki put kada se država svede na floskulu, a institucije na PR, ishod je isti – haos u prvoj ozbiljnijoj krizi.U tome leži i najdublji problem Trojke. Dok se iz opozicije pohodilo skupštine, pisala saopćenja i šlihtalo ambasadorima, vlastite sposobnosti mogle su djelovati znatno veće nego što jesu. Pri tome se zanemarivala ključna činjenica: Trojka jednostavno nema niti je imala kvalitetne kadrove za vođenje države - što, da se razumijemo, ne znači da ih SDA i slični posjeduju.Ne samo da u njihovim rukovodstvima ne sjede naročito ostvareni i sposobni ljudi, nego u međuvremenu nisu učinili apsolutno ništa da u upravljačke strukture privuku dokazane i kompetentne stručnjake. Naprotiv, sistem su napunili partijskim poslušnicima, jaranima i suprugama od jarana, čije se biografije često svode na JMBG.Rezultat je bio predvidljiv - raspad sistema na svim nivoima. I to je, zapravo, najveća izdaja Trojke. Oni nisu izdali ni državu ni Bošnjake, kako ih SDA botovija redovno optužuje. Ali jesu izdali nadu da u ovoj zemlji može postojati ozbiljna, stručna i poštena vlast.Umjesto nje dobili smo produžetak najgorih praksi SDA uz još gore kadrove i nešto novije tramvaje.

Upravo na terenu „konkretnih životnih stvari“, na kojem su sami insistirali da budu ocjenjivani, doživjeli potpuni debakl

Trojka je izdala, ali ne ni Bošnjake ni BiH

Najbolji opis za premijera Kantona Sarajevo bio bi karikatura.&nbsp;Prve dvije godine mandata je prespavao, a i svjesno je tu postavljen kao osoba bez autoriteta, kako bi resorni ministri mogli raditi šta im se prohtije.&nbsp;Tako su i radili pa brojni završili pod istragama s hapšenjima, no onda je neko Nihadu Uku nasavjetovao da mora poboljšati PR.Tako je premijer počeo ove godine da „iskače iz paštete“, kupi gelere i gdje jeste i gdje nije kriv, nesvjesno sebi postavljajući etiketu najgoreg premijera u historiji ovog kantona.Nakon smrti žene koja je krenula na posao i usmrtio je bor, Uk je nastavio da hvali kako se radi punim kapacitetom, s tim da je svima postalo očito da taj puni kapacitet ne bi bio dovoljan da se očisti Travnik, a ne Sarajevo. Mašine stare po nekoliko desetina godina i to svega njih 33, očito nisu dovoljne, ali o tome se trebalo razmišljati naljeto, ali tada su preokupacije bile uhapšene ministrice.Umjesto poziva na odgovornost zbog smrti žene, jedino smo mogli čuti izraze saučešća. Ipak, nije ova karikatura stala s tim, nego je otišla s resornim ministrom Pandurevićem na poplavljena područja i odlučio još jednom da pokupi gelere i kaže da ni najbolja mehanizacija ne može očistiti 40 centimetara snijega. No, onda je Uk odlučio da bude i kontradiktoran sam sebi i od rada u punom kapacitetu je došao do toga da su tramvaji morali stati jer šine nisu bile očišćene.Dodatno poražavajuće je što se premijer u kriznim situacijama ponaša reaktivno i površno, sveden na izgovore i samopromociju umjesto na upravljanje i donošenje odluka. Njegov javni nastup ne pokazuje ni svijest o težini posljedica institucionalnih propusta, ni minimum političke odgovornosti, pa se cijeli mandat pretvara u niz improvizacija koje građani plaćaju sigurnošću i izgubljenim povjerenjem. Ne ponovilo se.

Uk kupi gelere i gdje jeste i gdje nije kriv, a onda svojim neboluznim vokabularom sebi ostavlja etiketu najgoreg premijera

Nihad Uk: Ne ponovilo se

Kada od njihovih odluka ne bi ovisili ljudski životi, ponašanje bh. zvaničnika u vanrednim situacijama, njihovo paradiranje i vanredno zasjedanje u danima prirodnih nepogoda, bilo bi tek dobar povod za zbijanje šala.&nbsp;Većina njih funkcionira na sličan način, pa svaku novu poplavu shvate samo kao dobru PR priliku, povod za slikanje u gumenim čizmama, izdavanje naredbi potčinjenima i slanje dramatičnih poruka iz pogođenih područja.&nbsp;Dok rijeke i potoci napuštaju svoja korita, vreće s pijeskom i lopate ponovo su sastavni dio svakodnevice u državi s nikad više budžeta i prihoda, komandanata i štabova, vlada i ministarstava, službi i agencija. Manje od pola metra snijega sve njih ponovo je bacilo na koljena, pokazujući neefikasnost glomaznog i tromog, u suštini nesposobnog sistema, koji ne sluša pametnije i ne razmišlja dalje od sutrašnjeg dana. Borba s poplavama ne počinje u trenucima kada prognoze i upozorenja meteorologa postaju realnost, kad vodostaji dostignu kritične tačke, a uplašeni građani izađu na obale. Borba protiv katastrofa trebala je početi ljetos. Ili nekog od 30 ljeta od rata. Opomena je bilo mnogo, od katastrofalnih poplava 2014. godine kada su Bosna, Drina, Sana, Sava, Vrbas, Krivaja i druge rijeke potopile brojne bh. gradove, do tragedije u Jablanici, Konjicu i Fojnici u oktobru 2024. Nakon svake obilnije kiše, poplavljena naselja, bujice, klizišta, uništene ceste, mostovi i imovina građana, postaju uobičajena i očekivana pojava.&nbsp;Nemar i neznanje platili smo i desetinama izgubljenih života, ali ni nevine žrtve nisu bile dovoljno bolan šamar da se preventivnim mjerama tragedije pokušaju spriječiti. Od Une do Drine i Ćehotine, od Željeznice i Bosne do Bune i Neretve, poznata je svaka lokacija koja se prva nađe na udaru, ali uređenje korita rijeka kao da se smatra neželjenim troškom. O tome da nam one i dalje služe kao deponije smeća, pa nam odbačeni otpad s poplavama vrate, da ne govorimo.&nbsp;Eksperti godinama upozoravaju na nelegalnu izgradnju objekata u riječnom pojasu, ali rijetki su slučajevi u kojima se takve građevine uklanjaju.&nbsp;Šume koje bi u ovakvim danima primile veću količinu vode iz tla potpuno su devastirane, a njihovu obnovu niko i ne spominje. Od kraja 2024. traje mudrovanje o sanaciji klizišta na Curinim njivama iznad Sarajeva, koje predstavlja očiglednu, sve veću prijetnju stanovnicima. Satima bi se mogle nabrajati greške koje doprinose katastrofama, a koje zaboravimo čim se rijeke vrate u korita. Ne učimo iz grešaka, već srljamo, pa nam nakon poplava i klizišta živote odnose čak i dotrajala stabla u drvoredima.&nbsp; &nbsp;

Nemar i neznanje platili smo i desetinama izgubljenih života, ali ni nevine žrtve nisu bile dovoljno bolan šamar

Zar ni Jablanica nije bila opomena?

Već 23 godine Bugojanac fra Miro Babić, član provincije Bosna Srebrena, obavlja poziv svećenika, a posljednje dvije decenije u misiji je u Africi, svakodnevno angažiran na pomoći djeci i mladima. Misionarsko djelovanje započeo je u Ugandi, a danas živi i radi u selu Subukija u centralnoj Keniji.&nbsp;Osim što brine za misiju sa 16 područnih crkava, vodi sirotište “Mali dom” za bolesnu i napuštenu djecu bez roditeljskog staranja, zatim srednju školu sv. Franje, u kojoj se obrazuje gotovo 500 djece iz najugroženijih porodica, a pokrenuo je i ambulantu i mobilnu kliniku bez ljekara koja s jednom medicinskom sestrom i tehničarem pruža jedinu medicinsku pomoć lokalnom stanovništvu. Fra Miro je tako s prijateljima i saradnicima uspio vakcinacijom iskorijeniti dječiju paralizu, a osigurao je lijekove za malariju i suzbio pothranjenost djece, kao dva najčešća uzroka smrtnosti u ovoj regiji.Da postane misionar odlučio je pred kraj studija i taj trenutak je predstavljao prekretnicu i donio smirenje. Želio je otići u Latinsku Ameriku, ali je Afrika postala njegov dom. Nakon savladavanja niza prepreka – novog jezika, kulture, ljudi, običaja, hrane i načina razmišljanja, ali i susreta s malarijom, prihvatili su jedno drugo.- Misija se ne živi samo kroz riječi, nego kroz prisutnost, strpljenje i spremnost na služenje, često i onda kad je to najteže. Upravo su me te prepreke učile poniznosti, strpljenju i povjerenju, te su postupno postale dio mojeg sazrijevanja u misionarskom pozivu – ispričao je fra Miro.Najljepša iskustva ima u radu s djecom, koja svaki mali znak pažnje dočekuju s osmjehom i zahvalnošću. Vesele se sitnicama, poput nove olovke, knjige, bombone ili vremenu provedenu s nekim ko ih sluša i razumije. Fra Miro Babić ističe da od Afrikanaca možemo naučiti kako pronaći radost u malim stvarima, kako se veseliti životu i biti zahvalni na onome što imamo.

Osim što brine za misiju sa 16 područnih crkava, fra Babić vodi sirotište “Mali dom” za bolesnu i napuštenu djecu

Fra Miro Babić: Spremnost na služenje

Prava zima se vraća na velika vrata. Očekuju nas obilne padavine, kiša u Hercegovini, snijeg u Bosni. Visina novog snježnog porkivača kretat će se od 10 do 25, pa i 40 centimetara. Svijest o mogućim rizicima mora se podići na viši nivo. Sve su ovo danima, pogotovo prvog dana vikenda, iznosili naši meteorolozi.Upozorenja su, dakle, postojala, prognoze bile jasne i javne, ali su, izgleda, ostali nesvjesni oni čija je obaveza bila prepoznati rizike i spriječiti haos.Jer, kako drugačije objasniti to da je 40-ak centimetara snijega, prvog ovogodišnjeg, dovelo do paralize gotovo cijele zemlje i potpunog haosa na gradskim i inim saobraćajnicama.Tih 40-ak centimetara snijega u januaru, dakle, sasvim očekivane pojave, nadležne službe su dočekale kao da je riječ o aprilskoj mećavi s Alpa!Tako su se nadležni tokom jedne normalne zimske epizode ponašali ili, bolje rečeno, glumili kao da snijeg prvi put vide u životu. Kao da je snijeg pao u Mostaru, pa se vlasti našle u čudu, a ne u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Banjoj Luci... Prema, reklo bi se, ustaljenoj praksi, čekali su ne da snježne pahulje zabijele, već da zatrpaju ceste, pa da onda krenu s mehanizacijom. Usput su se, kada su se našli na ozbiljnoj meti kritika građana, koji su s vozilima ostajali na cesti ili sklizali s nje, pješacima koji su gazili po neraščišćenim cestama u mraku, koji su se zavaljivali u snježnim nanosima od posla do kuće, jer je došlo do kolapsa u saobraćaju - pravdali kako ne mogu „osvojiti“ - jer snijeg samo pada i pada.Kao da se radilo o rekordnoj mećavi, a ne očekivanom januarskom snijegu. Cijena tog nemara, nažalost, plaćena je i ljudskim životom.Nadamo se da nas neće iznenaditi nova opasnost - topljenje snijega i moguće bujične poplave, odroni i klizišta. Nadamo se da se više nikad neće ponoviti kataklizma iz Jablanice.Kiša i snijeg će opet padati. To ne možemo spriječiti, ali haos možemo. Jer, kada građani strahuju hoće li po snježnoj noći živi doći kući, hoće li izvući žive glave kada zaprijete bujične poplave, onda je problem mnogo veći od vremenskih neprilika.&nbsp;

Toni Kraljević: Reforma s vizijom

Ko preživi, pričat će

Dilema za RS

Imam Ismet ef. Purdić: Borba protiv mržnje

Rafinja: Čovjek odluke

Štrajk na šinama

Kenan Kodro: Nemilosrdni strijelac

Mrvice građanima

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Sarajevske zime - zemherije

Ef. Cerić poručio Blagojeviću: Da se Amerikancima dogodila Srebrenica, ne bi se raspravljalo o "različitim narativima"

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom: Poruke mira

Trojka je izdala, ali ne ni Bošnjake ni BiH

Nihad Uk: Ne ponovilo se

Zar ni Jablanica nije bila opomena?

Fra Miro Babić: Spremnost na služenje

Kako uvijek snijeg iznenadi

Kolumne

Toni Kraljević: Reforma s vizijom

Ko preživi, pričat će

Dilema za RS

Imam Ismet ef. Purdić: Borba protiv mržnje

Rafinja: Čovjek odluke

Štrajk na šinama

Kenan Kodro: Nemilosrdni strijelac

Mrvice građanima

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Sarajevske zime - zemherije

Ef. Cerić poručio Blagojeviću: Da se Amerikancima dogodila Srebrenica, ne bi se raspravljalo o "različitim narativima"

Mitropolit dabrobosanski Hrizostom: Poruke mira

Trojka je izdala, ali ne ni Bošnjake ni BiH

Nihad Uk: Ne ponovilo se

Zar ni Jablanica nije bila opomena?

Fra Miro Babić: Spremnost na služenje

Kako uvijek snijeg iznenadi