Dvadesetak minuta na terenu bilo je potrebno kapitenu Reprezentacije Bosne i Hercegovine Edinu Džeki da upiše prvi pogodak za svoj novi tim, Schalke.&nbsp;Džeko je debitirao u susretu 19. kola 2. Bundeslige protiv Kaiserslauterna, a nakon što je u 67. minuti nedovoljno oporavljen zamijenio Junesa (Yunes) smanjio je prednost gostiju, da bi njegov tim u nadoknadi vremena uspio doći i do neriješenog rezultata.Dijamant je pokazao da ne gubi sjaj, a njegov transfer i prve minute na terenu najavljuju povratak Schalkea u Bundesligu. Inače, povratak Džeke u Njemačku, nakon 15 godina, izazvao je oduševljenje, posebno navijača kluba čiji dres nosi, te se očekuje da će nastaviti rešetati mreže protivnika.

Njegov transfer i prve minute na terenu najavljuju povratak Schalkea u Bundesligu

Edin Džeko: Dijamant ne gubi sjaj

Prijevoznici iz BiH, s kolegama iz regiona, danas izlaze na granice s Evropskom unijom, najavljujući blokadu uvoza i izvoza. Bit će to možda i posljednji pokušaj da domaću transportnu industriju sačuvaju od kolapsa, na što već duže vrijeme upozoravaju. Njihovi dosadašnji apeli da ih država zaštiti, da se zaustave diskriminacija, privođenja, kazne i protjerivanja, nisu naišli na adekvatan odgovor, te najavljuju da će, ako sve ostane kao do sada, hiljade profesionalnih vozača krenuti ka zapadu. Tamo gdje su otišli mnogi prije njih, registrirali svoje firme i pronašli neuporedivo bolje uvjete za rad. Ne može se reći da ih nije bilo, ali pokušaji bh. vlasti da Brisel promijeni pravilo 90/180 nisu bili dovoljni i pokazali su samo nemoć bh. institucija.Nemoć aktuelnih vlasti vidljivija je na domaćem terenu, na primjeru BHRT-a vjerovatno i najupečatljivija. Uprkos više nego zabrinjavajućim informacijama iz ove medijske kuće i izjavama da su svjesni njenog značaja, nadležni ministri i njihovi kabineti ne uspijevaju pronaći način da se izbjegne gašenje BHRT-a. Dok se dugovi gomilaju, više od 60 posto uposlenih živi od 1.000 maraka mjesečno, dok jednom od simbola ove države prijeti višemjesečna blokada računa i definitivan krah, bh. zvaničnici čekaju reakciju visokog predstavnika Kristijana Šmita (Christian Schmidt).Dok su lideri stranaka aktuelne većina sa sjedištem u Sarajevu, pa i onih opozicionih, zaokupljeni oktobarskim izborima, budžetima, kreditima i sumnjivim investicijama, ali i međusobnim podmetanjima, novi hladan tuš stiže od Milorada Dodika. Uprkos brojnim posjetama bh. zvaničnika Vašingtonu i Njujorku, Dodik je za godinu, iz izolacije i pozicije osuđenika, prešao put od američke crne liste do političara koji će se pridružiti uglednim zvanicama na ovogodišnjem Molitvenom doručku u Vašingtonu. Domaćini će biti predstavnici Kongresa SAD, a očekuje se i prisustvo američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump). Ako se ova informacija pokaže tačnom, bez obzira šta o ovoj kontroverznoj pojavi na političkoj sceni mislili, bit će to simbolična Dodikova pobjeda. Onima koji su se izrugivali njegovom kačketu, performansima i lobiranjima, s dobrim povodom i s pravom može … pokazati “šipak”.&nbsp;

Nemoć aktuelnih vlasti vidljivija je na domaćem terenu, na primjeru BHRT-a

Nemoć i porazi

Još u doba Osmanskog Carstva, odnosno njegovih početaka na našim prostorima, otpočelo je spajanje desne i lijeve obale Miljacke, na današnjem Marindvoru, odnosno nekadašnjim Hisetima. Bila je to drvena ćuprija koja je dobila ime po fabrici ljepila - Čiriš, koja se nalazila u neposrednoj blizini ćuprije, odnosno mosta. S vremenom će ova ćuprija biti zamijenjena betonskim mostom, danas svima poznatim po imenu Suadin i Olgin, koji se prije rata zvao Vrbanja most.Taj nekadašnji drveni most spajao je dva naselja, današnji Marindvor s naseljem Kovačići. Ovo naselje se nalazi na padinama Debelog brda koji je sastavni dio Trebevića.<h2>Ime po potoku</h2>Kovačići, zapravo, imaju mnogo starije porijeklo, vjerovatno još iz srednjeg vijeka. Smatra se da naziv naselja potječe od naziva potoka Kovačić koji je nekada tekao cijelim područjem i ulijevao se u Miljacku. Na tom potoku su postojali mlinovi, što potvrđuje dug kontinuitet naseljenosti ovog kraja.Još 1455. godine, u prvom turskom katastarskom popisu sarajevskog područja, zabilježeno je naselje s imenom Kovačići, koje je tada bilo pusto.

U prilozima Stare crkve iz 1682. godine bilježe se imena Nikša i Milisav iz Kovačića te Sava zvani „s Kovačića“, što potvrđuje dug kontinuitet korištenja tog imena. Iako nije potpuno jasno da li je potok dao ime naselju ili obrnuto, smatra se da je naziv potoka Kovačić stariji i da je po njemu cijelo područje dobilo ime.Naseljavanje Kovačića u novom dobu počinje u austrougarskom periodu, a punu urbanizaciju doživljava u bivšoj SFR Jugoslaviji. Danas je poznat i po tome što je isprepleten ulicama koje nose nazive jugoslavenskih gradova.Neke od ulica nose imena Ljubljanska, Splitska, Visočka, a među njima je najpoznatija Zagrebačka ulica, koja je dobila ime po gradu Zagrebu, i to poslije Prvog svjetskog rata, tačnije 1919. godine.Za Kovačiće je posebno je značajna 1930. godina, kada su u potpunosti izgrađene ulice Užička i Novosadska, s planski građenim jednoporodičnim kućama za opštinske službenike. Ove „opštinske kuće“ predstavljaju prvu plansku stambenu izgradnju u Sarajevu u tom periodu.

U periodu vladavine Osmanskog Carstva, ovaj prostor, kao i sam dio, zvao se Šatorija. Taj urbani dio naselja bio je veoma popularan u Sarajevu i posebno interesantan iz razloga što se nalazio dijelom uz obalu Miljacke. Cijelo naselje se prostire na ravnici koja se širi prema Grbavici, odnosno sarajevskom polju koje zahvata i lijevu i desnu obalu Miljacke.Među prvim većim javnim objektima u ovom dijelu grada bile su pivara i zgrada Franjevačke teologije. Pivara, poznata kao Gerduševa češka pivara, sagrađena je 1864. godine uz potok Kovačić i bila je prva pivara u Sarajevu. Osnovao ju je Josip Feldbauer, a njenom otvaranju prisustvovali su visoki osmanski zvaničnici i strani konzuli.Centralni objekt ove moderne ulice je zasigurno zgrada samostana zajedno s crkvom koja se nalazi u Zagrebačkoj ulici, odnosno u popularnim Kovačićima.To je prostor koji je pripadao bosanskim franjevcima, koji su se u Bosnu naselili još u 13. stoljeću. Naime, franjevci su imali veliki utjecaj u Bosni pa tako i u Sarajevu, a za svoje potrebe su izgradili kompleks zajedno s crkvom koja će biti prepoznatljiva po svojoj veličini.Interesantno, a manje poznato je to da je kompleks izgrađen na stadionu tadašnjeg hrvatskog NK “Sašk”, koji je osnovan 1910. godine. Ovaj nogometni klub se takmičio u sarajevskoj, a kasnije i u ligi Kraljevine Jugoslavije.Franjevci su kupili zemljište od NK “Sašk”, odnosno stadion, a predaje kažu da je cijena iznosila hiljadu krava, to jest današnjih tristo pedeset do četiristo hiljada KM.

Gradnja kompleksa započela je 1938. godine, a radovi su završeni u toku Drugog svjetskog rata, tačnije 1942. godine. Projektant i arhitekta kompleksa bio je Franjo Lavrenčić. Prvobitna zamisao bila je da se u sastavu objekta izgradi i crkva Nikole Tavelića. Gradnja crkve je otpočela, ali uslijed ratnih prilika, nažalost, nije dovršena.Odmah po oslobođenju grada, objekt je nacionalizovan, franjevci iz Kovačića premjestili su se na Bistrik, tačnije u kompleks Crkve Svetog Ante, koji je nastao u doba Austro-Ugarske, čiji je projektant bio popularni Josip Vancaš.<h2>Vratila se duhovnost</h2>U iseljenom objektu franjevaca, nakon Drugog svjetskog rata djelovale su različite visokoškolske ustanove, da bi se kasnije formirali današnji Poljoprivredni i Šumarski fakultet, koji sve do danas koriste taj prostor, zbog čega je Zagrebačka ulica postala jedan od univerzitetskih centara Sarajeva. Baš taj živi studentski prostor je ubrzao gradnju, ne samo Zagrebačke ulice nego i cijelih Kovačića.Nakon agresije na RBiH, odnosno Dejtonskog sporazuma u devastirane objekte su se vratili franjevci. Obnovljeni i dovršeni prostor oplemenjen je sadržajima koji su mu vratili smisao i funkciju, te zaokružen u cjelinu kakvu franjevci tradicionalno stvaraju – jednostavnu, korisnu i otvorenu prema zajednici.Danas u ovom kompleksu samostana Svetog križa i crkve Svetog Nikole Tavelića smješten je i studentski dom s pratećim sadržajima i s velikom multimedijalnom salom.Tako se u Zagrebačku ulicu vratila duhovnost s franjevcima koji su utkani u srce našeg Sarajeva.

Nakon agresije na RBiH, odnosno Dejtonskog sporazuma, u devastirane objekte su se vratili franjevci

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kovačići i Zagrebačka ulica

Sve češće se suočavamo s pričama u kojima mlade žene koje su jedva zakoračile u punoljetstvo, ulaze u brakove koji se vrlo brzo pretvore u zatvor bez izlaza. Uda se djevojka sa 18, 19 ili 22 godine, a uskoro javnost čita o maltretiranju, psihičkom i fizičkom nasilju, prijetnjama i strahu.I tada se svi zgražavamo, pitamo se kako je moguće da se to desi, a rijetko ko postavi ključno pitanje – kako je uopće do toga došlo?Nasilje nikada nije krivica žrtve, i to mora biti jasno. Ali isto tako, zatvaranje očiju pred uzrocima vodi samo ponavljanju istih tragedija. Ovdje se radi o vrlo mladim ženama koje zakonski jesu odrasle, ali često emocionalno, psihološki i životno nisu spremne za brak. Brak nije romantična fotografija s Instagrama, niti rješenje za nesigurnost, pritisak sredine ili želju da se „što prije skrasi“.Najveću odgovornost u svemu ovome snosi porodica. Roditelji koji šute, koji guraju kćerku u brak „da se ne vrati kući“, koji normalizuju ljubomoru, kontrolu i prve znakove nasilja, saučesnici su problema. Ako djevojka iz kuće izlazi bez znanja šta je zdrava veza, bez svijesti o vlastitim granicama i bez podrške da kaže „ne“, onda društvo ne smije biti iznenađeno posljedicama.Prevencija mora početi mnogo ranije. U srednjim školama se mora ozbiljno razgovarati o emocionalnim odnosima, nasilju, manipulaciji i odgovornosti. Razgovori s psiholozima ne smiju biti tabu, već standard.Mladi ljudi moraju naučiti da brak nije društvena obaveza niti životni trofej, a posebno ne cilj koji se ostvaruje po svaku cijenu. Djevojkama treba govoriti istinu da kontrola nije oblik brige, a strah nikada ne smije biti normalan dio partnerskog odnosa.Roditeljima, s druge strane, mora biti jasno da njihova uloga nije formalna, nego suštinski zaštitnička, da prepoznaju rizike, reagiraju na vrijeme i budu oslonac, a ne nijemi posmatrači.Jednu pogrešnu odluku moguće je spriječiti, ali često ne posljedice koje ona može ostaviti. Ako želimo manje crnih hronika, moramo prestati reagovati tek kada je tragedija već počinjena. Odgovornost jeste kolektivna, ali porodica ostaje prva, ključna i nezamjenjiva karika zaštite. Brak može čekati. Izgubljeno zdravlje i život ne mogu.

U srednjim školama se mora ozbiljno razgovarati o emocionalnim odnosima, nasilju, manipulaciji i odgovornosti

Djevojka prijavila fizičko zlostavljanje 

Brak kao zatvor

Rasprava o izmjenama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) u Federaciji BiH ogolila je ozbiljan problem položaja građana koji su u poznim godinama, ali nemaju dovoljan penzijski staž.Pojednostavljeno rečeno, čovjek koji je otišao u penziju s 15 godina staža prije mjesec imat će penziju od 701 KM, a onaj ko krajem januara ode s istim stažem dobijat će 437 KM.Tokom polemike o izmjenama Zakona o PIO, zastupnici Admir Čavalić (SBiH) i Adnan Aliefendić su uputili amandman da se ovim izmjenama ne tretiraju ljudi koji imaju između 60 i 65 godina, odnosno osobe koje će uskoro postati penzioneri, a radni vijek su proveli u godinama kada je bilo normalno da radnik radi neprijavljen, pa sada nisu konkurentni na tržištu rada i svoju situaciju praktično ne mogu promijeniti.Oni su na taj način bar malo pokušali smanjiti tu nepravdu, a onda je na scenu stupio ministar rada i socijalne politike Adnan Delić, pokazujući elementarno nerazumijevanje prema, vjerovatno, desetinama hiljada ljudi koji su u ovoj situaciji.Njegovo insistiranje na tezi da se mora „nagrađivati rad, a ne nerad“ u ovom kontekstu djeluje ne samo promašeno, nego i duboko nepravedno.To nisu ljudi koji nisu htjeli raditi, nego ljudi koji su, naročito u poratnim godinama, radili u uslovima potpune pravne i institucionalne anarhije - bez prijava, bez uplaćenih doprinosa i bez ikakve zaštite države.U tom smislu, ministrova izjava da „nije on kriv što država nije stala ukraj crnoj i sivoj ekonomiji“ predstavlja svojevrsno prebacivanje odgovornosti s institucija na građane, što je u najmanju ruku bezobrazno.Upravo je država ta koja je zakazala u borbi protiv sive ekonomije, a sada, tri decenije kasnije, isti ti ljudi se dodatno kažnjavaju niskim penzijama i porukama da su, praktično, sami krivi za svoj položaj.Zato se Delićevo izlaganje s pravom može ocijeniti kao degutantno: ono ignoriše društveni i historijski kontekst, relativizira odgovornost države i svodi složen socijalni problem na pojednostavljenu floskulu o „nagrađivanju rada“. U državi koja je decenijama tolerisala nepravdu, Delić se, umjesto institucionalne odgovornosti, odlučio za potpuno odsustvo empatije i socijalne osjetljivosti.

Izjava da treba nagrađivati rad, a ne nerad potpuno je promašena i prikazuje elementarno nepoznavanje situacije

Ministar bez empatije

Iako je nedavno odbranila doktorsku disertaciju kojom je stekla zvanje doktorice nauka iz oblasti historije države i prava i postala jedna od svega pet poslijeratnih doktora ove katedre u BiH, Amila Dudo Alić, uprkos izuzetnom akademskom dostignuću, na birou je za zapošljavanje.Kao osoba sa stopostotnim invaliditetom tokom svog obrazovanja i školovanja, prema vlastitom priznanju, nije imala prepreke, ali su je one „zaskočile“ sada kada se našla na tržištu rada.Suočena s odbijenicama i predrasudama koje zasjenjuju sve što može, Amila ne traži nikakve privilegije, već priliku i posao u kojem bi svoje zanje i trud mogla pretočiti u stvarni doprinos zajednici.Iako nije izgubila vjeru u smisao obrazovanja i lični trud, njen primjer je bolan podsjetnik na to koliko sistem često zakaže i koliko društvo često ne prepoznaje potencijal koji ima pred sobom.

Ne traži privilegije, već priliku za posao

Dudo Alić: Izuzetno akademsko dostignuće

Amila Dudo Alić: Doktorica na birou

Nebojša Dimovski, akademski slikar iz Mostara, već godinama dosljedno istražuje granice umjetnosti, a sada kroz svoj rad povezuje tradiciju i savremeni izraz u kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine. Njegova nova izložba „Sevdisanje slikom“ bit će otvorena u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine u subotu, 24. januara.Dimovski u svom radu ne samo da odaje počast najvećim interpretatorima sevdalinke, već i anonimnim dušama koje su kroz generacije nosile sevdah. Izložba je podijeljena na četiri dijela i obuhvata slike izvođača, pjesama i ličnih interpretacija sevdaha, a podržana je i od UNESCO-a.Rođen u Mostaru, Dimovski je svoje akademsko obrazovanje sticao u Sarajevu, Rimu i Madridu, učestvujući na prestižnim izložbama i nagradnim konkursima. Putovanja kroz različite kulture oblikovala su njegovu umjetničku percepciju i donijela nova iskustva i izazove.Za mlade umjetnike Dimovski ima jasnu poruku: iskustva i putovanja otvaraju vidike, a istrajnost u umjetnosti je ključna – trud se uvijek isplati kada dođe pravi trenutak.

U svom radu ne samo da odaje počast najvećim interpretatorima sevdalinke, već i anonimnim dušama koje su kroz generacije nosile sevdah

Akademski slikar Nebojša Dimovski: Između baštine i savremenog izraza

Ako bi se u Bosni i Hercegovini ponovo održavale olimpijske igre, teško je reći kakvi bi bili sportski rezultati. U jednoj disciplini, međutim, medalje bi bile zagarantovane: u dugotrajnom preživljavanju. Ne zbog posebnih sposobnosti, već zbog iskustva stečenog godinama života u sistemu koji građane ne štiti, nego ih troši.Rast cijena više nije izuzetak niti privremeni poremećaj. On je postao trajno stanje. Osnovne životne namirnice – hljeb, ulje, mlijeko, meso, voće i povrće – kupuju se uz stalno vaganje šta se može izostaviti. U prodavnicama se više ne bira prema potrebi, a još manje prema želji, nego prema nužnosti. Potrošačka korpa, koja bi trebala mjeriti životni standard, za većinu građana predstavlja spisak onoga što sebi ne mogu priuštiti.Povećanje minimalne plaće u Federaciji BiH na 1.000 maraka formalno izgleda kao pomak. U praksi, to je iznos koji ne osigurava ni osnovnu stabilnost. Ne govorimo o komforu, putovanjima ili luksuzu, nego o elementarnim stvarima, plaćenim računima, ratama kredita, vrtiću, školskoj užini, redovnim obrocima i mogućnosti da se mjesec završi bez novih dugova. Minimalna plaća više ne znači minimalnu sigurnost, nego minimalnu vjerovatnoću da se izdrži do naredne isplate.Penzioneri su u tom sistemu u najtežem položaju. Njihov svakodnevni izbor svodi se na dilemu između lijekova i hrane, između grijanja i ostalih osnovnih potreba. To nije pitanje lične snalažljivosti, nego posljedica dugogodišnje politike koja starost tretira kao teret, a ne kao društvenu odgovornost.Preživljavanje u Bosni i Hercegovini odavno je prestalo biti samo ekonomsko pitanje. Ono je i psihološko. Umor je postao kolektivno stanje. Umor od stalnog računanja, od odricanja, od obećanja o „boljim vremenima“ koja se stalno pomjeraju unaprijed. Raditi i istovremeno biti siromašan više nije izuzetak, nego normalizovana pojava.U takvom kontekstu posebno upada u oči politička neosjetljivost. Dok se veliki dio građana bori da pokrije osnovne troškove, nosioci vlasti odbijaju da se odreknu privilegija poput takozvanog „bijelog hljeba“.Taj kontrast nije samo simboličan već jasno pokazuje jaz između političkih odluka i stvarnosti u kojoj većina ljudi živi. Problem Bosne i Hercegovine nije u tome što građani ne znaju izdržati. Naprotiv, pokazali su da mogu podnijeti gotovo sve. Problem je što se njihova izdržljivost godinama koristi kao izgovor da se ništa suštinski ne mijenja.Bosna i Hercegovina danas pati od nedostatka odgovornosti. Građani već godinama plaćaju cijenu političkog nerada, dok se njihovo siromaštvo normalizira, a privilegije vlasti štite kao stečeno pravo. Ovo više nije pitanje reformi, strategija ili izbora u nekoj budućnosti. Ovo je pitanje elementarne pravednosti. Ako država ne može osigurati dostojanstven život onima koji rade cijeli mjesec ili su cijeli život radili, onda problem nije u građanima. Problem je u onima koji odlučuju i koji za svoje odluke ne snose nikakve posljedice.

U prodavnicama se više ne bira prema potrebi, a još manje prema želji, nego prema nužnosti

Trajno siromaštvo

Bivši reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić u svojoj novoj kolumni osvrnuo se na aktuelnu političku situaciju u BiH,&nbsp;te prokomentarisao profil člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.Kolumnu prenosimo u cijelosti:- Politički profil člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz bošnjačkog naroda: idealni, realni i porazni. Nastavak!DRUGI DIO: REALNI PROFILU politici Bosne i Hercegovine idealno često nije moguće. Sistem je blokiran, institucije su opterećene, veto mehanizmi su stalna prijetnja, a međunarodni faktori često traže “mir po svaku cijenu”.Zato realni profil bošnjačkog člana Predsjedništva mora biti kombinacija principa i sposobnosti preživljavanja političkog pritiska.Realni profil je:1) Principijelan, ali strateški mudarNe smije biti mehak, ali mora znati kada i kako udariti argumentom, a ne emocijom.2) Dovoljno čist da nije ucjenjivNe mora biti “savršeno čist”, ali ne smije imati repove koji ga pretvaraju u taoca.3) Nacionalno odgovoran, bez zapaljive retorikeBrani Bošnjake i Bosnu, ali tako da ga svijet razumije, a protivnici teško karikiraju.4) Institucionalno pismen i proceduralno jakPredsjedništvo nije Facebook status. To je sistem sigurnosti, diplomacije i državne koordinacije.5) Otporan na medijske zamke i psihološke operacijeJer će ga provocirati, vrijeđati, navlačiti na pogrešnu reakciju. Mora biti hladan, staložen i strateški.6) Međunarodno umrežen i sposoban otvoriti vrataNe mora biti globalna zvijezda, ali mora znati s kim se priča, kada se priča i šta se traži.7) Spreman na dijalog, ali nepremostiv na crvenim linijamaCrvene linije su: teritorijalni integritet, suverenitet, istina o genocidu, državne institucije.8)Stranački kandidat koji postaje državnikRealnost je stranka, ali obaveza je da funkcija bude iznad stranke.9) Prisutan među narodom, ali fokusiran na posaoNe smije postati “pjevač kampanje”. Mora raditi, ne samo govoriti.10) Svjestan prošlosti, ali usmjeren na budućnostGenocid je moralni temelj pamćenja, ali politika mora graditi sigurnost, ekonomiju, obrazovanje i stabilnost.Realni profil nije savršen, ali je koristan. On je “minimum državnosti” u maksimalno teškim uslovima.(Sutra, ako Bog da, nastavak: TREĆI DIO: PORAZNI PROFIL) - navodi se u kolumni.&nbsp;

Realni profil nije savršen, ali je koristan, navodi ef. Cerić 

Ef. Cerić: Realni profil bošnjačkog člana Predsjedništva mora biti kombinacija principa i sposobnosti preživljavanja političkog pritiska

U večeri u kojoj je fudbal bio na ivici da izgubi smisao, jedan čovjek vratio mu je dostojanstvo.&nbsp;Pape Gej (Gueye) postao je simbol pravde, inata i mentalne snage Senegala u finalu Afričkog kupa nacija.Nakon neviđenog sudijskog cirkusa, poništenog gola i skandalozno dosuđenog penala za Maroko, Senegalci su bili teško pogođeni, ali ne i slomljeni.U trenutku kada su emocije ključale, a pritisak bio nepodnošljiv, Pape Gej je preuzeo odgovornost koju nose samo istinski lideri.Njegov projektil lijevom nogom u produžecima bio je pogodak za titulu, ali i odgovor svima koji su pokušali režirati drugačiji epilog.Tim golom stavio je tačku na Afrički kup nacija i započeo slavlje jedne nacije koja je vjerovala do kraja.U finalu u kojem se borilo i protiv protivnika i protiv sudijske nepravde, Papa Gej je bio junak kakvog Senegal neće zaboraviti.

Postigao je golčinu i tako Senegalu donio titulu prvaka Afrike

Pape Gej: Junak nacije

Bosna i Hercegovina je još jednom pokazala da najveća prepreka njenom evropskom putu nisu ni zahtijevi za zakonima, ni procedurama, ni Brisel - nego ona sama.&nbsp;Novac iz Plana rasta Evropske unije već je formalno odobren, ali i dalje stoji van domašaja institucija, jer se domaći politički akteri ne mogu dogovoriti ni oko elementarnog, gotovo tehničkog pitanja: ko će biti koordinator.U normalnim državama to bi bila fusnota u zapisniku. U Bosni i Hercegovini to je razlog za blokadu desetina miliona eura i poruka da je politički interes važniji od javnog. I dok se javnost zabavlja terminima poput „Reformske agende“ i „evropskih obaveza“, suština je brutalno jednostavna: stranke se spore oko kontrole, a ne oko reformi.SNSD insistira na imenovanju „svog“ čovjeka, Trojka to odbija, HDZ BiH taktizira i čeka rasplet. Rezultat je institucionalna paraliza, u kojoj niko formalno nije kriv, a država realno gubi. To nije nesporazum, to je sistem. Sistem u kojem se evropski fondovi ne doživljavaju kao razvojna šansa, nego kao još jedan resurs za političko pozicioniranje.Posebno zabrinjava činjenica da je riječ tek o početnoj tranši, koja čak nije uslovljena provođenjem reformi. Ako vlasti nisu u stanju da se dogovore oko prve stepenice, kakve su realne šanse da ispune desetine precizno definisanih reformskih obaveza koje slijede? Odgovor je neugodan, ali očigledan.Bosna i Hercegovina je već kažnjena smanjenjem sredstava zbog ranijih opstrukcija. Sljedeći korak mogao bi biti potpuni gubitak kredibiliteta. Ne zato što Evropa traži previše, nego zato što domaća politika nudi premalo - odgovornosti, racionalnosti i elementarne svijesti da se država ne vodi po stranačkom ključu.Ako se Plan rasta završi bez rasta, to neće biti evropski neuspjeh. To će biti domaća, svjesna odluka.

Dok se stranke spore oko koordinatora, desetine miliona eura iz Plana rasta EU ostaju nedostupne

BiH blokira samu sebe

Šef Delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini Luiđi Soreka (Luigi Soreca), u autorskom tekstu od prije dva dana naglasio je važnost pravosudne reforme u Bosni i Hercegovini kroz usvajanje dva važna zakona, Zakona o Sudu BiH i Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine.Ističući da reforma vodi jačanju integriteta i nezavisnosti pravosuđa, provedbi načela pravne sigurnosti i evropskih standarda, ambasador Soreka dodao je i da će BiH kroz Plan rasta za Zapadni Balkan biti dostupno 7,26 miliona eura kada uspostavi funkcionalno apelaciono pravosudno tijelo na državnom nivou i 14,52 miliona eura kada usvoji i primjeni sveobuhvatan Zakon o VSTV-u.Međutim, naša aktuelna vlast ponaša se kao da državi Bosni i Hercegovini, njenim građanima i njenim pravosudnim organima ne trebaju sredstva iz evropskog Plana rasta za Zapadni Balkan, ne treba nam pravosudna reforma, odnosno profesionalnije pravosuđe koje bi potpuno bilo usklađeno s evropskim standardima, iako naše društvo razjedaju korupcija, kriminalni i interesni poslovi, neprovođenje sudskih presuda.Deklarativna podrška evropskom putu Bosne i Hercegovine, koja nije suštinska i nije istinska, jer joj je u pozadini stvarna razgradnja državnih institucija od određenih političkih grupacija i pojedinaca, već je dovela do gubitka povjerenja građana u vlast i u pravosuđe, iako u pravosudnim organima u Bosni i Hercegovini radi većina časnih i profesionalnih nosilaca pravosudnih funkcija.Oni koji trenutno upravljaju ovom državom očigledno čekaju da im Evropska unija pokloni sredstva za njihov nerad, nesposobnost i neodgovornost prema građanima ove zemlje. Ali, svijet tako ne funkcionira.Na putu prema Evropskoj uniji Bosna i Hercegovina mora provesti brojne reforme, pa tako i one iz pravosudne oblasti. U tom smislu, Vijeće ministara BiH je nosilac aktivnosti i odgovornosti, a činjenica da ih ambasador Soreka mora javno podsjećati da rade svoj posao, dovoljno govori o stanju upravljanja.

Naša aktuelna vlast ponaša se kao da državi ne trebaju sredstva iz evropskog Plana rasta za Zapadni Balkan

Reforme na čekanju

Majkl Kerik (Michael Carrick) je u jednom od najosjetljivijih trenutaka Mančester Junajteda (Manchester United) pokazao zašto ga u klubu cijene i poštuju. Nakon tri uzastopna remija protiv timova iz donjeg dijela tabele i ispadanja od Brajtona (Brighton) u FA Kupu, bivši veznjak Crvenih đavola preuzeo je kormilo ekipe i odmah isporučio ono što se tražilo.U gradskom derbiju 22. kola Premijer lige Junajted je savladao Mančester Siti (Manchester City) s 2:0, a Kerikov debi na klupi teško da je mogao biti bolji. Iako su dva gola domaćih prethodno poništena zbog ofsajda, ekipa je ostala strpljiva i disciplinovana.Asistencija Bruna Fernandeša (Fernandes) i pogoci Mbeuma te Dorgua potvrdili su trijumf koji je vratio mir na Old Traford. Junajted je sada peti na tabeli, a Kerik je u samo jednoj utakmici pokazao da ponekad tiha rješenja donesu najveći učinak.Osim toga, Crveni đavoli su podsjetili na svoje najslavnije dane. Ne samo da su pobijedili, nego su u potpunosti nadigrali moćnu ekipu s Etihada, a TV kamere prikazale su i široke osmijehe legendi poput Fergusona i Vidića koji su zajedno bili u VIP loži Teatra snova.

Pod njegovom palicom Crveni đavoli su izgledali kao nekad

Majkl Kerik: Tiho rješenje

Sarajevska stambena arhitektura osmanskih osnova je prepoznatljiva po svojim reprezentativnim objektima koji su pod zaštitom Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine i dostupne su javnosti kao otvorene, muzejske postavke.Jedan od takvih objekata je kuća Alije Đerzeleza koja se smatra najstarijom kućom u Sarajevu.Ova kuća nosi i posebnu priču. Naime, prema historijskom predanju, u njoj je živio Alija Đerzelez, koji se smatra jednim od najvećih junaka koje su Sarajevo i Bosna ikada imali.O njegovoj snazi i junaštvu se pričalo generacijama i s koljena na koljeno su prenošene priče o hrabrosti koja ga je odlikovala pa je zato i postao tema mnogih epskih pjesama, koje se i danas čitaju.<h2>Historijska ličnost</h2>Alija Đerzelez je historijska ličnost iz 15. stoljeća. Njegovo odrastanje i život smješteni su u skromnu kuću na lokaciji današnje mahale Vrbanjuša, preko puta Sinanove tekije, tačnije na samom uglu ulice Sagrdžije i ulice koja nosi naziv baš po imenu ovog junaka. Ova kuća je najvjerovatnije i gorjela u doba Eugena Savojskog, nemile 1697. godine, kada je nečasnik upao u Sarajevo. Nakon toga je ponovo izgrađena u 17. stoljeću, a kako Đerzelezi nisu imali muške potomke, kasnije će preći u vlasništvo porodice Čevanja koja je bila iz kazaskog esnafa, a uža specijalnost im je bio rad na svili.Ova kuća je sve do danas sačuvala svoj autentični izgled. Krase se je veliki duvarovi, potom velika bašta, ali i kaldrmisana avlija, unutar koje je smješten bunar, koji i danas obiluje vodom. Koncept kuće je jedinstven i kao takav posjeduje muški dio - selamluk i ženski dio - haremluk. Muški dio kuće sadrži reprezentativni čardak koji je smješten na samom uglu kuće od strane ulice Sagrdžije. Osim čardaka, muški dio sadrži i kamariju, potom divanhanu s drvenim stupovima i lukovima, ali i kafe odžak. Cijeli selamluk je povezan posebnim stepenicama iz avlije.

Ženski dio ili haremluk je dvospratnog karaktera, a dugim stepenicama je povezan s muškim dijelom te tako čine jedinstvenu cjelinu. U prizemlju se nalazi halvat koji je glavna odaja cijelog haremluka i u njemu je smještena kuhinja. Ispred halvata je hajat, odnosno poluotvoreno predsoblje iz kojeg se ulazi u mutvak, dok su na spratu smještene ženske odaje.Ova kuća je dugo godina bila oronula, ali je nakon agresije rekonstruisana te je na taj način sačuvana sve do danas.Napravljena je tako skladno i snažno da svojim izgledom i podsjeća na Aliju Đerzeleza.<h2>Značajna preobrazba</h2>Alija je mlad ostao bez oca te je živio skroman život s majkom i sestrom Ajkunom, a kao dječak je bio slabašan, ali i kao takav je zarađivao za porodicu, tako što se bavio nabavkom ogrjevnog drveta za prodaju.Iz vjerskih ubjeđenja nije htio da siječe zelene grane nego samo osušene, smatrajući suprotnu radnju grijehom. O Aliji Đerzelezu postoji jedna predaja, koja govori o njegovoj preobrazbi iz nejakog i slabašnog tijela u snažno i jako.Kako predaje i legende uvijek sobom nose mrvu nadnaravnog, tako i ova predaja, za koju se danas mahom vjeruje da je istinita, govori kako se jedne prilike slabašni Alija zaputio u šumu iznad Sarajeva radi sječe drva, te je pronašao napušteno novorođenče. Ugledavši ostavljenu bebu, pomislio je da ga je majka ostavila te otišla u pronalazak drva, no zabrinuo se da tako mala beba ne dehidrira od toplote, zbog čega se prvi put odlučio odsjeći živu i zelenu granu prepunu lišća kako bi maloj bebi napravio hlad. Zahvaljujući tom humanom činu, po povratku kući dočekala ga je žena u bijelom i pitala: "Jesi li ti onaj koji je zaštitio novorođenče", na šta je on potvrdno odgovorio. A nakon toga, mu je ona saopćila da će mu se ispuniti želja. Sufije danas kažu da je ona bila evlija, a oni drugi vila.Potom mu je proučila dovu i zamolila ga da podigne jedan ogroman kamen. Alija se na taj zahtjev začudio i rekao kako nema snagu za takvo nešto, no kada se odlučio da pokuša, uvidio je da je tako velik i težak kamen za njega zapravo lagan te da je u stanju podići još veći i teži. Predaje kažu da je do tada slabašni Alija obdaren izrazitom snagom i nadaleko neviđenim kuvetom.<h2>"Borac buzdovanom"</h2>Alija je svoj život od tada posvetio vjeri, a dobio je i nadimak Đerzelez, što u prevodu znači "borac buzdovanom".Buzdovan uz sablju bio mu je glavno oružje, a poznajući njegovu snagu i hrabrost, jedno vrijeme Alija je bio u službi kod Gazi Husrev-bega kao učesnik u borbama.Alija Đerzelez je poginuo na bojnom polju u Mrkonjić-Gradu te postao šehid. Naime, usmrtio ga je Vuk Jajčanin dok je obavljao namaz i bio duboko skoncentrisan i predan molitvi. Na istom mjestu je ukopan, nakon čega je podignuto i turbe, a cijeli predio dobio naziv "đerzelezovo polje" kod Mrkonjić- Grada.Vuk Jajčanin je, između ostalog, poznat i po tome što je sa svojom vojskom popalio Sarajevo, ali ga je tada sustigao Alija Đerzelez koji za vrijeme paljenja nije bio u Sarajevu. Tom prilikom Alija mu je poštedio život, da bi ga kasnije Vuk Jajčanin, umjesto zahvale, usmrtio.Svakako treba istaći i da se nobelovac Ivo Andrić, dok je boravio u Sarajevu, zainteresovao za lik i junaštvo Alije Đerzeleza pa je napisao i pripovijetku "Put Alije Đerzeleza", koja je izdata 1920. godine, što je jedna od njegovih prvih pripovijetki.Đerzelez je bio poznat i po svom čuvenom konju doratu, a njegov buzdovan je godinama kasnije čuvan u Nakšibendijskoj tekiji pored turbeta sedam braće u Jedilerskoj, ali je, spletom okolnosti, nestao u požaru.Malo je poznato i to da se otisci njegovih prstiju u kamenu, nalaze u podnožju munare u džamiji Sagrdžije. Mnogo je stvari koje nas i danas sjećaju na čuvenog i hrabrog Sarajliju Aliju Đerzeleza, a između ostalog, njegova kuća i danas budi sjećanja starih Sarajlija, ali i krasi naš ambijentalni prostor.

Smatra se najstarijom kućom u Sarajevu, a nosi i posebnu priču

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kuća Alije Đerzeleza - dom najstarijeg sarajevskog junaka

Predsjednik Panevropske unije Bosne i Hercegovine, akademik Franjo Topić, bio je jedini učesnik iz BiH na konferenciji “Govor o budućnosti Evrope” u historijskom ambijentu vile Ernst Fuchs u Beču, u organizaciji Karla von Habsburga i jedne od najvećih evropskih kraljevskih dinastija.&nbsp;U svojstvu počasnog gosta, monsinjor Topić imao je priliku da pred brojnim visokim zvaničnicima EU, liderima, diplomatama i intelektualcima, predstavi svoje viđenje budućnosti Evrope u izazovnim vremenima, ali i da progovori o statusu svoje domovine, čijem napretku je praktično posvetio cijeli svoj život. Ugledni bh. teolog još jedanput se založio za prijem naše zemlje u porodicu evropskih država, “ovakvu kakva jeste”, a da se ona kasnije postepeno prilagođava.- EU ni sada nije idealna, ali od nje nema ništa bolje – poručio je skepticima sa stranica “Avaza”.Monsinjor prof. dr. Franjo Topić rođen je 1953. godine u Kasapovićima kod Novog Travnika. Filozofsko-teološki studij na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu završio je 1977., a za svećenika je zaređen 1976. godine. Akademsku karijeru počinje 1985. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Pored ostalog, predsjednik je Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ i osnivač i predsjednik Panevropske unije BiH. Autor je osam knjiga i više stotina naučnih, stručnih i popularnih članaka, te dobitnik brojnih nagrada.

Ugledni bh. teolog još jedanput se založio za prijem naše zemlje u porodicu evropskih država

Akademik Franjo Topić: Počasni gost kraljevske porodice

To što je jedna od svjetski vodećih i renomiranih platformi, koja se bavi ekonomskim izvještajima i finansijskim statistikama, Trading Economics, postavila BiH na prvo mjesto po rastu plaća na svijetu, najvećem dijelu građana ove zemlje ne znači ništa.Jer, kad se uzme u obzir životni standard, rast inflacije od 4,4 posto za prvih 11 mjeseci prošle godine u odnosu na isto razdoblje godinu prije, kao i rast cijena hrane od šest posto, stanovanja od 6,6 posto itd., a da je neto plaća za prvih 10 mjesecu prošle godine u usporedbi sa istim razdobljem 2024., realno rasla za 9,3 posto, onda je sve jasno.Jasno je da je rast plaće, odnosno neto realno plaće koju prima svaki radnik u ovoj zemlji, pojela inflacija, odnosno cijena hrane, i to za većinu njih, kako je to primijetio naš ugledni ekonomski stručnjak prof. Igor Živko.Dakle, plaće jesu rasle, i to niko ne osporava, ali je neosporno da je rast cijena hrane bio i ostao znatno brži, dublji i bolniji za većinu građana. Rast plaća nije se osjetio u novčanicima zaposlenih, jer se na kasi u trgovini pretvorio u iluziju.Umjesto zadovoljstva zbog većih primanja, novi koeficijenti i osnovice koje su brojni radnici širom BiH dobili kroz kolektivne ugovore izrodili su ogorčenje uslijed činjenice da stvarni život to demantuje svakim odlaskom do trgovine ili plaćanjem silnih računa.Sindikalna potrošačka korpa lagano se približava cifri od 3.500 KM, jer su cijene hrane rasle, kako se čini, brže nego ikada. Bez stvarne kontrole, ali i bez odgovornosti.I dok se vlasti hvale rastom plaća, dok statistika i ine platforme bilježe procente, razlika između primanja i davanja se najjasnije vidi na kraju mjeseca.Plaće će i dalje, vjerovatno, rasti, ali, ako se ovakvo stanje nastavi, to će biti samo na papiru. U stvarnom životu ostaje ista borba, ona kako skrpiti kraj s krajem.

Edin Džeko: Dijamant ne gubi sjaj

Nemoć i porazi

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kovačići i Zagrebačka ulica

Brak kao zatvor

Ministar bez empatije

Amila Dudo Alić: Doktorica na birou

Akademski slikar Nebojša Dimovski: Između baštine i savremenog izraza

Trajno siromaštvo

Ef. Cerić: Realni profil bošnjačkog člana Predsjedništva mora biti kombinacija principa i sposobnosti preživljavanja političkog pritiska

Pape Gej: Junak nacije

BiH blokira samu sebe

Reforme na čekanju

Majkl Kerik: Tiho rješenje

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kuća Alije Đerzeleza - dom najstarijeg sarajevskog junaka

Akademik Franjo Topić: Počasni gost kraljevske porodice

Troškovi gaze

Kolumne

Edin Džeko: Dijamant ne gubi sjaj

Nemoć i porazi

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kovačići i Zagrebačka ulica

Brak kao zatvor

Ministar bez empatije

Amila Dudo Alić: Doktorica na birou

Akademski slikar Nebojša Dimovski: Između baštine i savremenog izraza

Trajno siromaštvo

Ef. Cerić: Realni profil bošnjačkog člana Predsjedništva mora biti kombinacija principa i sposobnosti preživljavanja političkog pritiska

Pape Gej: Junak nacije

BiH blokira samu sebe

Reforme na čekanju

Majkl Kerik: Tiho rješenje

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kuća Alije Đerzeleza - dom najstarijeg sarajevskog junaka

Akademik Franjo Topić: Počasni gost kraljevske porodice

Troškovi gaze