Bosna i Hercegovina ponovo ulazi u ono što najbolje poznaje – neizvjesnost, pritisak i utakmice koje odlučuju sve. Šesti baraž u historiji naše reprezentacije više nije samo sportski događaj, nego ogledalo jednog nesređenog i vječno nedovršenog sistema. Svaki put ista priča: ciklus počnemo s nadom, nastavimo s turbulencijama, a završimo s kalkulatorom u ruci, moleći se za još jednu šansu. Pa opet, kao po nekom nacionalnom obrascu, upravo u tom posljednjem pokušaju često budemo najbliže snu, iako je ova situacija možda i najbolja od Mundijala u Brazilu, jer smo prvi put nakon 2011. godine imali sve u svojim rukama za direktan plasman do posljednje utakmice, pa i do posljednjih 15 minuta, te zauzeli drugo mjesto u kvalifikacionoj grupi.Baraž je za našu reprezentaciju postao ritual, svojevrsni prelazni rok između loše propuštenih prilika i novih, ne uvijek zasluženih, nada. Ali ako je išta konstanta u našoj fudbalskoj priči, onda je to činjenica da Bosna i Hercegovina najbolje izgleda kad joj je najteže. U tom grču, u toj borbi za „posljednji voz“, reprezentacija zna pokazati karakter koji se rijetko vidi u regularnom kvalifikacionom ritmu.Ipak, ne smijemo se zavaravati. Šesti baraž nije znak napretka, nego upozorenje. Zemlje koje napreduju u kontinuitetu idu direktno na velika takmičenja – mi stalno tražimo zadnji izlaz iz tunela. Umjesto da bude nagrada, baraž nam je postao navika. A navike, kažu, određuju karakter. Šta onda ova govori o našem?Uprkos svemu, narod će, kao i uvijek, vjerovati, a to su, ruku na srce, mladi fudbaleri predvođeni selektorom Barbarezom i kapitenom Džekom i zaslužili. Jer fudbalska reprezentacija BiH u baražu nosi onu specifičnu, teško objašnjivu emociju: uvjerenje da se čudo može desiti baš ovaj put. Da će se sve loše izbrisati s dvije pobjede koje vode na smotru najboljih na svijetu. I da ćemo, napokon, umjesto od baraža do baraža, krenuti od uspjeha do uspjeha.

Zmajevi ponovo na raskrsnici između nade i propuštenih prilika

Od baraža do baraža

Lenart Karl (Lennart), mladi napadač čije ime sve češće odjekuje evropskim terenima, ponovo je skrenuo pažnju na sebe, i to protiv jednog od najvećih klubova današnjice. Iako je njegov tim poražen rezultatom 3:1 u duelu Lige prvaka protiv Arsenala, Karl je pogodio mrežu londonskog giganta i time pokazao da se ne boji najveće pozornice.Njegov gol nije promijenio krajnji ishod, ali jeste naglasio ono što stručnjaci već neko vrijeme tvrde: pred njim je velika karijera. Svojim kretanjem, sigurnošću pred golom i izuzetnom mirnoćom podsjetio je na mnogo iskusnije igrače.Ipak, Karlov gol ostaje najsvjetlija tačka večeri. Dok su favorizirani Englezi kontrolirali veći dio utakmice, njegov precizan udarac pokazao je da se u redovima njegovog tima krije igrač sposoban napraviti razliku i u najtežim okolnostima. Takvi trenuci govore više od rezultata – otkrivaju karakter, hrabrost i glad za napretkom, zbog čega se Lenart Karl sve glasnije nameće kao novo veliko ime evropskog fudbala.

Golobradi fudbaler koji još nije ni punoljetan, može u isti koš s najvećima

Lenart Karl: Pred njim je blistava karijera

Lenart Karl: Nadolazeća zvijezda

U Banjoj Luci se posljednjih godina odvija nešto što sve više liči na politički inženjering nego na spontane društvene tenzije. Pet godina se obilježava svečana akademija povodom Dana državnosti BiH, u početku je prolazila bez najmanjeg incidenta.Tek kada je SDP postao dio vlasti, iznenada se pojavljuju problemi: od 2023. godine policijske zabrane, okupljanja boračkih grupa i provociranja demonstranata postaju „novo normalno“. Ove godine incident se ponovo desio odmah nakon politički zapaljive izjave o „20.000 Bošnjaka“ koji su navodno glasali za opozicionog kandidata na prijevremenim izborima.Nije potrebno puno imaginacije da bi se vidjelo kako se tenzije ciljano podižu.Ono što ovaj obrazac čini posebno opasnim jeste pokušaj da se Banja Luka predstavi kao netolerantna sredina, iako stvarnost pokazuje suprotno. Brojni učesnici akademije cijeli su dan boravili u gradu bez ikakvih problema. Grad koji je danju miran, a „opasan“ samo kada to odgovara nečijoj političkoj priči – očito postaje žrtva konstrukcije, a ne realnog stanja.U takvoj atmosferi dovoljan je jedan usmjeravani, neinformisani ili isprovocirani pojedinac da posluži kao dokaz unaprijed napisane političke teze.Time se ne targetira samo politički protivnik, nego i sama ideja suživota i normalnosti. Činjenica da se sve češće manipuliše historijom ZAVNOBiH-a i antifašističkim nasljeđem pokazuje da se političke borbe vode i preko simbola koji bi trebali biti zajednički.Konačno, stvarni problem nije u Banjoj Luci, nego u onima koji žele da ona izgleda gore nego što jeste. Incidenti se ne dešavaju zato što građani to žele, nego zato što je nekome u interesu da društvo bude nervozno, podijeljeno i isprepadano. I to je ono što treba jasno imenovati.

Nije potrebno puno imaginacije da bi se vidjelo kako se tenzije ciljano podižu

Kada politika napravi tenzije

Enco Mareska (Enzo Maresca), menadžer Čelzija, postao je jedno od najaktuelnijih imena u evropskom fudbalu. U klubu koji godinama troši stotine miliona, ali rijetko dobija rezultat, Mareska je uspio donijeti ono što je navijačima najviše nedostajalo – red, sistem i prepoznatljiv stil igre.Preuzeo je ekipu u trenutku kada je Čelzi bio sinonim za nered, skupe promašaje i stalne promjene trenera. Umjesto brzih rješenja, Mareska je uveo princip dosljednosti: visoki presing, strpljivu izgradnju napada i jasne uloge za svakog igrača. Malo po malo, Čelzi je počeo ličiti na pravi tim. Taj tim je ove sedmice demolirao supermoćnu Barcelonu.Posebno se ističe hrabrost Mareske u radu s mladim igračima. Dok su prethodni treneri često posrtali pod pritiskom da „moraju odmah“, Mareska je dao prostor nogometašima poput Kola Palmera (Cole), Mundrika (Mudryk), Džeksona (Jackson) i ostalih, pretvarajući ih u važan dio novog identiteta kluba. Rezultati to potvrđuju – Čelzi više nije haotična ekipa bez ritma, nego tim koji zna šta igra.Nakon niza turbulentnih sezona, Stamford Bridge konačno ima trenera koji djeluje kao dugoročno rješenje. Mareska je u kratkom roku uspio vratiti vjeru i među navijače i u svlačionicu, a Čelzi opet izgleda kao klub s jasnom idejom i rastućom ambicijom.

Posebno se ističe hrabrost Mareske u radu s mladim igračima

Mareska: Vratio Čelzi na kolosijek slave

Enco Mareska: Preporodio Čelzi

Ideja zajedništva i bratstva, kao ni želja da njeni građani skupa grade zajedničku državu Bosnu i Hercegovinu, već decenijama ne živi u svim dijelovima ove zemlje, pa snaga, istrajnost i odlučnost franjevaca Bosne Srebrene izaziva sve veće divljenje i poštovanje. Fra Mirko Majdandžić jedan je od živih simbola njihove ljubavi prema domovini, koje se ne odriču čak ni onda kada ostaju usamljeni, pa i među onima koji samo deklarativno iskazuju vlastiti patriotizam. - Vjerni Bogu, vjerni Bosni. Ako hoću biti vjeran Bogu, ne smijem se Bosne odreći, jer to mi je Bog dao u zadatak. Ja sam katolički svećenik, ja sam franjevac Bosne Srebrene, ja sam po rođenju Hrvat, ali sam ja čovjek iz Bosne i Hercegovine i ovo je moja domovina – kazao je fra Mirko u specijalnom programu TV Alfa povodom Dana državnosti BiH.Jednostavnim riječima, ali snažnim porukama, fra Mirko trasira put ka nekoj boljoj i sretnijoj budućnosti svih nas, podsjećajući na cilj i obavezu potpisanu u Mrkonjić-Gradu, po kojima i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci najviše što mogu i najbolje što imaju trebaju uložiti u zajedničku budućnost. Oduvijek za zemlju Bosnu fra Mirko kaže da je trebamo voljeti kao majku, ali upozorava da naša majka trenutno nije sretna.Fra Mirko Majdandžić rođen je u Busovači, 27. novembra 1960. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a Teološki fakultet u Sarajevu. Službovao je u Zenici, Uskoplju, Sarajevu, Bugojnu, Fojnici i Varešu, a danas je župnik Brestovsko u Kiseljaku. Zagovornik ljubavi, tolerancije, dijaloga i zajedništva, fra Mirko ostaje trajno upisan na ljepšim stranama historije ove zemlje.

Jednostavnim riječima, ali snažnim porukama, fra Mirko trasira put ka nekoj boljoj i sretnijoj budućnosti

Fra Mirko Majdandžić: Voljeti kao majku

Fra Mirko Majdandžić: Simbol bolje BiH

Bosna i Hercegovina je jučer obilježila 82. godišnjicu potvrde svoje državnosti i principe koji su tada utvrđeni u Mrkonjić-Gradu na Prvom zasjedanju, ujedno i osnivačkoj skupštini Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH). Udareni su tada temelji modernoj BiH, koja je u noći sa 25. na 26. novembar zakoračila u sada već historijske godine jednakopravnosti i suvereniteta kao jedna od republika nekadašnje Jugoslavije.Delegati ZAVNOBiH-a bili su sudije, advokati, učitelji, studenti, profesori, trgovci, službenici, seljaci, radnici, partizanski komandanti, ugledni komunisti, ali i članovi narodnooslobodilačkih odbora. Zasjedanje ZAVNOBiH-a zaključeno je proglasom patriotskog jedinstva bh. naroda i poznatom krilaticom da BiH „nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska i hrvatska“, ali i da BiH „bude slobodna i zbratimljena zemlja, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost Srba, Muslimana i Hrvata“.Nažalost, više od osam decenija poslije borba za vrijednosti ZAVNOBiH-a još traje. Dok je u Federaciji BiH to neradni dan i obilježava se uz brojne ceremonije, u entitetu Republika Srpska taj praznik se odbija kao neustavan. Dok američki predsjednik Donald Tramp (Trump) šalje čestitku članovima Predsjedništva BiH i „u ime Sjedinjenih Američkih Država čestita narodu Bosne i Hercegovine na obilježavanju godišnjice vaše državnosti“, uz poziv da se problemi u toj zemlji rješavaju unutrašnjim dogovorom i uz uvažavanje interesa sva tri konstitutivna naroda, dotle bivši predsjednik entiteta RS Milorad Dodik poručuje kako 25. novembar nije nikakav praznik, već je to još jedna muslimanska provokacija.I možda je u toj slici najtuplji rez stvarnosti. Uz brojne međunarodne čestitke, domaći glasovi koji osporavaju kontinuitet BiH, predvođeni Dodikom, nikako da shvate da je ono što je ZAVNOBiH postavio kao temelj najtačniji kompas i za njih i za sve nas.

Nažalost, više od osam decenija poslije borba za vrijednosti ZAVNOBiH-a još traje

Najtačniji kompas

Košarkaši Bosne preksinoć su u Olimpijskoj dvorani Zetra savladali ekipu Rilskog iz Bugarske rezultatom 91:64. Time su izborili drugu poziciju u grupi FIBA Europe kupa, koja joj je značila i plasman u drugu fazu ovog takmičenja.Očigledno je da su naši igrači spremni i da igraju cijelim srcem, predstavljajući našu zemlju u najboljem svjetlu kako Evropi, tako i čitavom svijetu. Jedan od igrača je i Haris Delalić, koji predano igra i očigledno je, radi ono što voli. Delalić je nakon utakmice poručio kako je pobjeda Bosne bila zaslužena. Nije krio da su se borili od samog početka, računajući brojne uspone, ali i padove.Zahvaljujući našim utreniranim košarkašima, napokon su se digli. Delalić ne krije sreću, navodeći kako u zadnjih sedam utakmica, Bosna ima šest pobjeda. Poručio je kako nema vremena za slavlje, jer već u subotu Bosna igra u Ljubljani. Ovime Delalić pokazuje koliko je važno boriti se dalje i iako uspjeh postoji, uvijek treba gurati naprijed i biti bolji. Poručio je da u narednoj fazi svaki meč idu na pobjedu.

Poručio je da u narednoj fazi svaki meč idu na pobjedu

Haris Delalić: Ponosni košarkaš

Bosna i Hercegovina je 20. novembra 2025. usvojila budžet za 2025. godinu. Na papiru je to tehnička vijest, a u stvarnosti politička sramota koja se ponavlja iz godine u godinu.Skoro jedanaest punih mjeseci država je funkcionisala na privremenom finansiranju, kao da je riječ o vanrednom stanju, a ne o običnoj neodgovornosti onih koji bi trebali voditi računa o kontinuitetu institucija.Budžet je u proceduru upućen više puta. Umjesto ozbiljnog rada, dobili smo institucionalni ping-pong. Odbacivanje prijedloga Predsjedništva BiH dodatno je produžilo agoniju, dok su različiti politički interesi budžet pretvorili u monetu za potkusurivanje. Ministra finansija i trezora, koji tvrdi da kašnjenje “nije do Vijeća ministara nego do onih koji su željeli dorade”, javnost teško može uvjeriti da se odgovornost može tako jednostavno prebaciti s jednih na druge. Kad budžet kasni skoro godinu, krivi su svi.U konačno usvojenom budžetu nema sredstava za institucije kulture ni za dugove BHRT-a, ali povećana su izdvajanja za Oružane snage BiH. To jasno pokazuje da prioriteti nemaju mnogo veze s dugoročnim razvojem, nego s dnevnom politikom. Jednokratna pomoć od 1.000 KM službenicima s najnižim plaćama služi kao flaster na ranu nastalu upravo zbog političkog otezanja.Da apsurd bude potpun, budžet je usvojen bez ijednog glasa protiv – što znači da je politička volja postojala sve vrijeme, samo je bila upakovana u politička prepucavanja.Usvajanje budžeta u novembru nije pobjeda, nego simptom hronične neozbiljnosti. Dok druge države planiraju, BiH improvizira. I dok god budžet bude dokument koji se “rješava kada se mora”, a ne kada se treba, zemlja će ostati zarobljena u krugu vlastite nefunkcionalnosti.

Jednokratna pomoć od 1.000 KM službenicima s najnižim plaćama služi kao flaster na ranu nastalu upravo zbog političkog otezanja

Da apsurd bude potpun, budžet je usvojen bez ijednog glasa protiv

Blamaža u kontinuitetu

Godinu dana bilo je dovoljno Sergeju Barbarezu da od posrnule, razbijene i izgubljene reprezentacije napravi tim koji diše kao jedan. Tim koji je, uprkos skromnim prognozama i nedostatku iskustva, umalo iznenadio cijelu Evropu i osvojio prvo mjesto u kvalifikacijskoj grupi.Barbarez je od prvog dana preuzeo najteži mogući zadatak, obnoviti kult dresa i povjerenje nacije. U tome je uspio. Umjesto zvijezda koje se biraju po inerciji, dao je šansu mladim, motiviranim igračima koji su u svaku utakmicu ulazili kao da im je posljednja. Igrali su srcem, bez kalkulacija, često protiv kvalitetnijih i iskusnijih rivala, ali nikada nisu odustajali.Pod njegovim vodstvom BiH je ponovo počela igrati moderan, discipliniran i hrabar nogomet. Reprezentativci su se vratili osnovama, borbenosti, zajedništvu i karakteru, a upravo je to ono što je Barbareza krasilo kroz cijelu njegovu igračku karijeru. Njegova mirnoća, odlučnost i sposobnost da zaštiti ekipu od vanjskih pritisaka učinile su ga vođom kakvog ova selekcija dugo nije imala.Iako prvo mjesto u grupi nije ostvareno, iako se nismo direktno plasirali na Mundijal, put kojim je Barbarez poveo Zmajeve vratio je vjeru navijačima i donio nadu da ova generacija može napraviti velike stvari. A to je, u zemlji koja rijetko ima pozitivnih vijesti, postalo mnogo više od sportskog uspjeha.

Put kojim je Barbarez poveo Zmajeve vratio je vjeru navijačima

Sergej Barbarez: Obnovio kult dresa

Radio-televizija BiH preživljava možda i najteže dane u svojoj historiji, a uposleni najavljuju proteste, kao posljednji, očajnički korak u borbi za opstanak ovog simbola države. Vlastima su ostavili rok do 27. novembra, a ako propast Javnog servisa BiH nastave promatrati bez ikakvih reakcija, okupit će se ispred Parlamentarne skupštine BiH i u vanrednom programu i direktnom prijenosu javnosti saopćiti ko je kriv za ovakvu sudbinu državnih medija.Uzroci i krivci su odavno poznati, jer BHRT dijeli sudbinu države kojoj se nastoji oduzeti i minimum resursa potrebnih za njeno funkcioniranje. U konkretnom slučaju entitetski emiter RTRS već godinama, od 2017. godine, krši Zakon o Javnom RTV sistemu i samovoljno prisvaja kompletan iznos sredstava od RTV takse, bezočno otimajući dio prihoda BHRT-a. Dug RTRS-a po tom osnovu narastao je na više od 100 miliona KM. Zakonom je utvrđena obaveza entitetskih emitera da dio sredstava od RTV takse uplaćuju na račun BHRT-a. Ona je potvrđena i odlukama Vrhovnog suda RS i Ustavnog suda BiH. Međutim, kao i u drugim slučajevima, napadi na državu i njenu imovinu i bezočna pljačka BiH imaju podršku politike. Uprkos činjenici da je na ovaj način dovedena na rub opstanka, ni simboličnih 22 miliona KM, koliko je prvobitno bilo planirano za BHRT i s kojima bi se isplatio dio dugovanja, nije uvršteno u budžet institucija BiH za 2025. godinu. Da li je, 30 godina od rata, potrebno podsjećati na značaj RTVBiH, njenu ulogu u periodu agresije u širenju istine u cijeli svijet, ili upozoravati da država, bez svog javnog servisa, to praktično i nije?! Hoćemo li svjedočiti da “posao” započet granatama i avionskim bombama bude okončan na ovaj način?Jasna je pozicija aktuelnih politika u manjem bh. entitetu prema državi i njenim institucijama, pa i državnoj RTV, ali konačno urušavanje BHRT-a dokaz je indolentnosti i nemoći dijela vlasti koji se baš ovih dana kune u državu. Zato, poštedite nas zakletvi, patriotskih poruka i krupnih obećanja povodom 30. godišnjice parafiranja Dejtonskog sporazuma i pružite konkretan dokaz brige za državu. Spasite BHRT!&nbsp; &nbsp;&nbsp;

Da li je, 30 godina od rata, potrebno podsjećati na značaj RTVBiH

Spasite BHRT!

Ispred sjedišta Ujedinjenih nacija u Njujorku prekjučer je svečano otkriven "Cvijet Srebrenice", spomenik žrtvama genocida nad Bošnjacima počinjenog u ljeto 1995. godine u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini.Brojne svjetske delegacije prisustvovale su ceremoniji otkrivanja spomenika, koji su svečano otvorili članovi Predsjedništva BiH Denis Bećirović i Željko Komšić, predstavnica Majki Srebrenice Munira Subašić i zamjenik generalnog sekretara UN-a.Majka Munira ponovo je pokazala svoju snagu i obratila se u ime hiljada majki kojim su ubijeni muževi i djeca. Subašić već decenijama nosi teret nezamislive boli, pretvarajući ga u borbu za istinu, pravdu i dostojanstvo žrtava genocida.Ona je postala simbol istrajnosti majki koje, uprkos svemu što su preživjele, nikada nisu odustale od zahtjeva da se zločin prizna, da se žrtve imenuju i da odgovorni budu privedeni pravdi. Njena riječ je uvijek mirna, ali snažna i jednostavna.Subašić je tokom obraćanja zahvalila prisutnima te svima onima koji su zaslužni za spomenik. Poručila je kako je će ovaj spomenik govoriti o nevino ubijenim, te će biti opomena za budućnost.Subašić je kazala kako je ovaj cvijet dokaz da „smo živi i da nas ne mogu uništiti.“ Ovo je još jedan dokaz da se majke Srebrenice nikada nisu prestale boriti za istinu i pravdu.

Njena riječ je uvijek mirna, ali snažna i jednostavna

Munira Subašić: Borba za istinu

Sindikalna potrošačka korpa za oktobar 2025. godine, čija je vrijednost dostigla 3.312,40 KM, još jednom nam je ogolila realnost u kojoj živi prosječni građanin. Dok cijene rastu iz mjeseca u mjesec, primanja ostaju ukopana. Prosječna plaća u FBiH isplaćena u avgustu, u iznosu od 1.595 KM pokriva tek 48 posto životnih troškova jedne porodice – dakle, manje od pola onoga što je potrebno da se preživi, a ne da se živi.Još je poraznija činjenica da minimalna plaća od 1.000 KM pokriva samo 30 posto sindikalne potrošačke korpe. Kako preživjeti na trećini onoga što je potrebno za osnovne životne potrebe? Odgovor je poznat svakoj porodici u ovoj zemlji – kreditima, dugovima, odricanjima, odlascima u inostranstvo.Najveći teret, očekivano, otpada na prehranu – 43 posto ukupnih troškova. To znači da gotovo pola mjesečnih primanja prosječnog radnika ode na osnovnu egzistenciju: hljeb, mlijeko, ulje, meso, povrće. Energenti, stanovanje i komunalne usluge odnose dodatnih 14,86 posto, dok higijena i zdravlje, čak i u minimalnoj varijanti od gotovo deset računanih stavki, uzimaju još desetinu budžeta.Ono što bi trebalo biti pravo, a ne luksuz – obrazovanje, kultura, odjeća, obuća – gurano je na margine svakodnevice. Školski udžbenici, prijevoz, obuća za djecu – sve to postaje sve teži teret, iako su upravo djeca razlog zbog kojeg mnogi roditelji ostaju u ovoj zemlji i uprkos svemu pokušavaju izgraditi normalan život.Ovo nisu statistike. Ovo je mjesečna agonija hiljada porodica. Postavlja se pitanje kada će standard građana konačno krenuti uzlaznom putanjom?Jer zemlja u kojoj radnik ne može prehraniti porodicu nije socijalno pravedna. A društvo koje to normalizira, postaje društvo odlazaka, a ne ostanka.

Ovo nisu statistike. Ovo je mjesečna agonija hiljada porodica

Život skuplji od plaće

Albanski premijer Edi Rama ponovo se našao u centru evropske politike – i to s razlogom. Otvaranjem posljednjih pregovaračkih poglavlja 17. novembra u Briselu, Albanija je napravila historijski iskorak, a Rama postao lice najuspješnije evropske priče zapadnog Balkana u posljednjoj deceniji.Na sedmoj međuvladinoj konferenciji u Briselu otvorena je posljednja grupa poglavlja - "Resursi, poljoprivreda i kohezija" - čime je zaokružen proces otvaranja svih šest klasterskih cjelina. Ono što je donedavno izgledalo kao daleki san, danas je stavka na dnevnom redu koja se kreće ubrzanim tempom.Rama je događaj opisao kao trenutak koji se prije samo nekoliko godina “činio nemogućim”, naglasivši da je inspirisan podrškom koju je proces proširenja dobio u evropskim institucijama. Premijer nije propustio naglasiti da će Albanija zadržati isti intenzitet reformi, disciplinu i rad kako bi ispunila sve tehničke uvjete do 2027. godine.Evropska komisija dijeli optimizam. Komesarka za proširenje Marta Kos otvoreno je pohvalila napredak Tirane, ističući da je “uspjeh Albanije rezultat ozbiljnog i kontinuiranog rada vlasti na provođenju reformi”. Slično je poručila i potpredsjednica Evropske komisije Kaja Kalas (Kallas) ranije ovog mjeseca, stavljajući Albaniju među najspremnije kandidate nove runde proširenja.Albanija je status kandidata dobila 2014. godine, a pristupne pregovore otvorila 2022. Tek sada, nakon otvaranja svih poglavlja, zemlja ulazi u završnu fazu tehničkog usklađivanja, dok će posljednji korak - politička integracija i saglasnost 27 parlamenata EU - biti ključna prepreka koju će morati savladati.Rama, koji je članstvo u EU postavio kao glavni cilj svog četvrtog mandata, može danas s razlogom biti zadovoljan: Albanija je bliže Evropskoj uniji nego ikad. Dok Crna Gora hvata novi zamah, a ostale zemlje zapadnog Balkana zaostaju, Tirana postaje simbol da se reforme, politička stabilnost i strateško opredjeljenje prema Zapadu doista isplate.Zbog ovog historijskog iskoraka i konzistentne vizije kojom vodi zemlju, Edi Rama zasluženo je - ličnost dana.

Albanija u Briselu otvorila posljednju grupu poglavlja za članstvo

Premijer Albanije Edi Rama: Na korak od EU

Slučajevi femicida u BiH nisu niz izoliranih zločina niti nesretne slučajnosti. Oni su ogledalo urušenog sistema i duboko ranjenog društva koje se naviklo na vlastiti mrak. Ubistvo Aldine Jahić u Mostaru još jednom potvrđuje obrazac koji se ponavlja iz godine u godinu: žena upozori na prijetnje, institucije formalno registriraju slučaj, a nasilnik ostaje na slobodi.Kada nasilje dosegne svoj konačni čin, svi se iznenada čude kao da tragedija nije imala prepoznatljive obrise mnogo prije posljednjeg udarca. Onaj ko analizira ove slučajeve s trunom ozbiljnosti shvatit će da institucije ne samo da zakažu, već uporno ne djeluju. Sigurnosne i socijalne službe, umjesto da budu zaštitna mreža, pretvaraju se u birokratski labirint u kojem žene gube vrijeme, sigurnost i, naposljetku, vjeru da će ih iko zaštititi. Struka godinama ponavlja isto: femicid nije iznenadni izljev brutalnosti, nego završna faza dugotrajnog zlostavljanja.Svaki femicid u BiH ima svoju povijest ispisanu prijavama, molbama i vapajima koje niko nije ozbiljno shvatio. Ipak, porazno nije samo to što institucije ne rade svoj posao. Dublju i bolniju ranu otkriva reakcija dijela javnosti. Umjesto jasne, nedvosmislene i bezuvjetne osude zločina, pojavljuju se komentari koji usmjeravaju sumnju prema žrtvi. Takav refleks razotkriva dubinu moralnog rasula. To je dno dna zajednice ogrezle u mraku. To su simptomi društvene patologije.Ako se država želi stvarno suočiti s femicidom, promjene moraju biti istovremeno institucionalne i društvene. Institucije trebaju brze procjene rizika, hitne zaštitne mjere, specijalizirane timove za nasilje i doslovno nultu toleranciju na prijetnje. A društvo mora proći vlastitu terapiju, naučiti prepoznati nasilje i prestati ga opravdavati. Jer femicid se ne događa u vakuumu. On se događa tamo gdje institucije šute, a društvo moralizira. Upravo ta šutnja, ona koja se vraća dva dana nakon svakog ubistva, tiho i uporno priprema teren za sljedeće. Dok se taj začarani krug ne prekine, žene će i dalje plaćati životima za tuđe propuste, predrasude i hroničnu nezainteresiranost.

Svaki femicid u BiH ima svoju povijest ispisanu vapajima koje niko nije ozbiljno shvatio

Krvava rutina

Esmir Bajraktarević postao je junak nacije jednim od najljepših golova koje je reprezentacija BiH ikada vidjela. Njegov projektil protiv Rumunije — eurogol koji je uletio pod samu prečku — odmah je probudio uspomene na kultni pogodak Izeta Hajrovića protiv Slovačke 2013. godine, kada su Zmajevi prvi put zakoračili na Svjetsko prvenstvo. Sličan bijes, ista čista tehnika, isti trenutak prkosa fudbalske sudbine.Ali Bajraktarevićev pogodak ima dodatnu težinu. Došao je nakon provokacija rumunskih navijača, koji su tokom utakmice veličali ratnog zločinca i slali poruke čiste mržnje — a onda ih je upravo dječak porijeklom iz Srebrenice, mirno, hladno i sa zrelošću mnogo većom od svojih dvadeset godina, kaznio potezom koji se pamti. Kakva simbolika, kakva pravda fudbala.Ovaj gol nije bio samo trenutak ljepote, nego i trenutak karaktera. Esmir je pokazao zašto ga Amerikanci smatraju jednim od najvećih talenata svoje MLS generacije i zašto je Barbarez insistirao da bude dio ove reprezentacije. Brzina, dribling, smirenost u završnici — sve je bilo tu, ali najviše od svega bio je tu stav, onaj zmajski, koji se ne uči nego se nosi u krvi.U noći kada je BiH morala pokazati i kvalitet i srce, Bajraktarević je pokazao oboje. Njegov udarac iz daljine nije samo donio gol, već i trenutak kolektivnog ponosa, dokaz da nova generacija itekako ima šta reći. Hajrovićev pogodak 2013. nam je otvorio put ka Mundijalu, a ovaj možda i prema nečemu još većem – Mundijalu i pečatu početka jedne nove, velike generacije bh. fudbalera.

Bajraktarevićev gol podsjetio na onaj Hajrovićev u Slovačkoj, te začepio usta rumunskim navijačima

Esmir Bajraktarević: Junak nacije

U državi u kojoj su “pozitivne vijesti” skoro pa izumrle, gdje se danima vrtimo između političkih prepucavanja, korupcijskih afera i sumorne svakodnevice, nogometna reprezentacija BiH napravila je ono što godinama nismo vidjeli – probudila je nadu, ponos i emociju kod cijele zemlje.Pobjeda nad Rumunijom nije samo sportski rezultat. To je bila eksplozija onoga što smo davno zaboravili: da ova zemlja zna biti jedinstvena, da može biti sretna i da ima zbog čega slaviti. Jedna utakmica vratila je osmijehe na lica ljudi koji su se navikli da im dan počne vijestima o poskupljenjima, sudskim blokadama i političkim igrokazima.Ovi Zmajevi su – makar na 90 minuta – uspjeli uraditi ono što generacije političara nisu u decenijama: ujediniti državu. I ne samo ujediniti, nego inspirirati. Jer pobjeda nad Rumunijom pokazala je da se i u haosu, i u krizi, i u podijeljenom društvu mogu desiti čuda kada na terenu imaš tim koji se bori za grb, za narod i za svoj ponos.Navijači širom BiH slavili su kao da je riječ o mnogo većem takmičenju. U njihovim povicima bilo je nečeg dubljeg, možda vapaja za normalnošću, za radošću, za osjećajem da ova zemlja ipak može.Možda je vrijeme da šaljemo manje poruka mržnje, a više energije prema onima koji nas na trenutke čine normalnima. A sada su to bili upravo oni – Zmajevi koji su pokazali da BiH još ima srce koje može zakucati zajednički.U zemlji koja kronično nema dobrih vijesti, ova pobjeda je postala više od nogometa.Postala je – poruka nade.

Od baraža do baraža

Lenart Karl: Nadolazeća zvijezda

Kada politika napravi tenzije

Enco Mareska: Preporodio Čelzi

Fra Mirko Majdandžić: Simbol bolje BiH

Najtačniji kompas

Haris Delalić: Ponosni košarkaš

Blamaža u kontinuitetu

Sergej Barbarez: Obnovio kult dresa

Spasite BHRT!

Munira Subašić: Borba za istinu

Život skuplji od plaće

Premijer Albanije Edi Rama: Na korak od EU

Krvava rutina

Esmir Bajraktarević: Junak nacije

Zmajevi probudili nadu

Kolumne

Od baraža do baraža

Lenart Karl: Nadolazeća zvijezda

Kada politika napravi tenzije

Enco Mareska: Preporodio Čelzi

Fra Mirko Majdandžić: Simbol bolje BiH

Najtačniji kompas

Haris Delalić: Ponosni košarkaš

Blamaža u kontinuitetu

Sergej Barbarez: Obnovio kult dresa

Spasite BHRT!

Munira Subašić: Borba za istinu

Život skuplji od plaće

Premijer Albanije Edi Rama: Na korak od EU

Krvava rutina

Esmir Bajraktarević: Junak nacije

Zmajevi probudili nadu