Jedan od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca, pripovjedača, hroničara i dramatičara profesor Alija Nametak napustio nas je 8. novembra 1987., ostavivši nam vrijedna književna djela koja su ujedno i kulturno-historijski dokumenti vremena u kojem je živio. Njegovi romani, pripovijetke, drame, novele i tekstovi su, prije svega, hronike bošnjačkog naroda, zbog čega ga mnogi književni kritičari nazivaju novovjekim Bašeskijom. Rođen je u Mostaru, 6. marta 1906. godine, u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici. Njegov otac Hasan-efendija, stručnjak za šerijatsko pravo, radio je kao imam Jahja-esfel džamije u Mostaru i muderis Gazi Husrev-begovog hanikaha u Sarajevu, te kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Alijina supruga Saliha bila je najmlađa kćerka Fehima ef. Spahe, reisa Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji u periodu od 1938. do 1942. godine i brata dr. Mehmeda ef. Spahe, nekadašnjeg ministra u Kraljevini SHS i velikog borca za prava bošnjačkog naroda. <h2>Presuda kulturi</h2>Nametak je svoj književni, kulturni, društveni i javni rad počeo sa samo 12 godina, zapisivanjem narodnih pjesama od svoje majke. Bio je vrlo zainteresiran za svoju vjeru, za život i običaje Bošnjaka, te je, osim što je pisao, cijelog života sakupljao i objavljivao narodne umotvorine. U njegovom radu primjetan je veliki utjecaj tradicionalnog odgoja i odnosa prema islamu, što je najbolje i opisao sam Alija:- Bilo ljeto, bila zima, on (otac, op.a.) je dolazio barem pola sata prije zalaza sunca, provrtio se malo po dvorištu i po bašči, uvijek raspoložen, i razgovarao s nama, djecom, kao sa odraslima, a onda bi pošao u džamiju na akšam, večernju molitvu, i ja za njim, sam od sebe, bez ikakva nagonjenja, jer mi je nešto iz dna duše govorilo da mora dobro biti ono što radi moj babo.Od 1929. do 1945. godine radio je kao urednik časopisa „Novi behar“ u Sarajevu, potom profesor književnosti u Gazi Husrev-begovoj medresi, Učiteljskoj i Srednjoj tehničkoj školi. Do 1945. godine objavio je knjige „Bajram žrtava“, „Dobri Bošnjani“, „Ramazanske priče“, „Za obraz“, „Mladić u prirodi“, „Dan i sunce“ i „Abdullahpaša u kasabi“. Zbog aktivnog učešća u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH osuđen je 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je „odležao“ devet. A, ustvari, on uopće nije bio politički angažiran već je radio isključivo na afirmaciji kulture, što je najbolje opisao prof. dr. Nadan Filipović, u tekstu „(T)ko je u Bosni i Hercegovini bio Alija Nametak“:- Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u travnju 1945. godine, partizani, tačnije „partizanski osloboditelji“ su ga osudili na petnaest godina teške robije ne samo zato što se tokom rata uopšte nije petljao u politiku, niti je surađivao s režimom Nezavisne države Hrvatske, već zato što je i u ratnim okolnostima ostao aktivni djelatnik na polju književnosti i kulturnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine.&nbsp;

<h2>Skroman i nenametljiv</h2>Najbrojnija Alijina djela su socijalne tematike, u kojima on prikazuje najprelomnija i najdramatičnija zbivanja u historiji Bošnjaka, uvjetovana događajima nakon Prvog svjetskog rata, stvaranja Kraljevine SHS i provođenja agrarne reforme. U tim pripovijetkama pisao je o materijalnom propadanju bošnjačkih plemićkih porodica i posljedicama tih zbivanja: nesnalaženju u novim uvjetima, njihovim padovima i borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave i krenu naprijed. Čovjekovu iskonsku povezanost sa zemljom i sredinom u kojoj je ponikao, Nametkov junak Ahmet u noveli „Kmet“ objašnjava ovako: „Zašto li je ovo, Bože jedini. Šta je ovo? Kakva je ovo slast u ovoj zemlji, pa je ne možemo ostaviti, a kad je ostavimo ne možemo je zaboraviti.“ Nametak je bio umjeren i nenametljiv u svemu, pa je tako jedne prilike skromno izjavio da bi se iz njegovog opusa moglo izabrati desetak vrijednih novela, a svi koji poznaju njegovo djelo saglasit će se s mišljenjem hrvatskog književnika Ive Balentovića: “Nametak je pisac naš, sviju nas, umjetnik našeg podneblja... čije je književno djelo ugrađeno u našu književnost i u njoj trajno ostaje.”Iako je dugo vremena bio izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, Nametak nikad nije, čak ni s najmanjom primjesom mržnje govorio o ”državi” ili pojedincima koji su ga osudili na dugogodišnju robiju. Ponovo je počeo objavljivati 1966. godine, kada je odštampana njegova knjiga novela „Trava zaboravka“. U predgovoru ove knjige rahmetli prof. dr. Muhsin Rizvić obradio je i novele iz zbirke „Dobri Bošnjani“, čime je bliže pojasnio stvaralački rad nepravedno zapostavljenog Alije Nametka, skrenuvši pažnju na veliku važnost njegovog lika i djela za bosanskohercegovačku historiju i književnost. Nametkova djela, u kojima je dokumentaristički, ali i uz specifičan humor, kako bismo ih bolje razumjeli, sačuvan i oživljen jedan vijek naše historije, nesumnjivo spadaju među najznačajnija djela bh. kulturno-historijske baštine i uopće historije naše zemlje.

<h2>U početku mi je bio stran</h2>Prof. dr. Fehim Nametak, turkolog, arabist, nekadašnji direktor Orijentalnog instituta, profesor na univerzitetima u Sarajevu, Skoplju i Zagrebu, u intervjuu za „Anadolu Agency“, sjećajući se oca Alije, između ostalog, rekao je:- Ja bih ga posebno želio predstaviti kao oca, kao jednog finog, nježnog, prijatnog čovjeka koji nije vršio nikakvu prisilu na svoju djecu, koji nas je odgajao na jedan najprijemčiviji način. Moram napomenuti da ga kao oca mogu intenzivnije pratiti tek od 11. godine, kada je on izašao iz zatvora - dodavši kako mu je otac čak u početku bio strani čovjek, neko ko je došao u njihovu porodicu kada je njegova majka odgajala njihovo četvero djece. <h2>I u kući je nosio fes</h2>Inžinjerka elektrotehnike Feriha Nametak-Serdarević, Alijina unuka i kćerka prof. dr. Fehima Nametka, Alijinog sina, u sjećanjima na svog djeda, izjavila je za „Avaz“:- Posebno se sjećam vrućih somuna koje bi dedo donosio svakog jutra, i ljeti i zimi, u povratku sa sabaha iz Hadžijske džamije... Nikad ga nisam čula da je povisio ton razgovora, čak ni prema djeci. Insistirao je na vjerskom odgoju unučadi. Nije pokazivao emocije, ali ih je dokazivao, naprimjer, u vrijeme redukcija struje u cijelim kvartovima, kad sam bila gimnazijalka, on bi dolazio na Baščaršiju po mene, da mi se ne bi nešto loše desilo. I onako, s fesom, svake noći bi me čekao na stanici. <h2>Nijedan dan bez crtice</h2>Magistrica etnologije i kustosica Zemaljskog muzeja BiH Lebiba Džeko, također Alijina unuka i kćerka prof. dr. Fehima Nametka, za „Avaz“ o svom djedu kaže:- Imala sam privilegiju da do 18. godine živim sa svojim djedom. Mnogo učenih i zanimljivih ljudi ga je posjećivalo, ne samo iz Sarajeva i BiH nego iz svih krajeva bivše Jugoslavije i inozemstva, a ja bih još kao djevojčica, uvijek bila u blizini i slušala o čemu su razgovarali, što mi je otvaralo sasvim nove vidike.Kad sam imala 10 godina, djed me je počeo učiti krasnopisu, jer je smatrao da je lijep rukopis važan i da tome trebamo posvetiti vrijeme i pažnju. Na prvoj strani sveske djed je napisao „Nulla dies sine linea“, latinsku izreku koja znači „Nijedan dan bez crtice“.

Pisao je o materijalnom propadanju bošnjačkih plemićkih porodica, njihovim padovima i borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave 

Alija Nametak: 36. godišnjica smrti bh. književnika i profesora

Tuzlanski pozorišni dani, 29. izdanje, počinju u četvrtak, 9. novembra, a publika će do 16. novembra koliko će trajati, imati priliku pogledati osam predstava. <h2>Predstave iz BiH i regiona</h2>- U susret jubilarnim 30. Tuzlanskim pozorišnim danima i 75. godišnjici osnivanja Narodnog pozorišta Tuzla, imamo posebne Tuzlanske pozorišne dane. Imamo različite predstave, drugačije žanrovski, izražajno, i publika će zaista moći uživati u predstavama recentne proizvodnje iz BiH i regiona - kazao je direktor Narodnog pozorišta Tuzla Mirza Ćatibušić. Miralem Djedović je govorio o historijatu Tuzlanskih pozorišnjih dana, odnosno pozorišnoj reviji koja je startala 1988. godine. Novitet za 29. Tuzlanske pozorišne dane je ustanovljenje nagrade "Radoslav Zoranović" u čast utemeljitelja Narodnog pozorišta Tuzla. <h2>Na otvorenju predstava "Škrtac"</h2>Tuzlanske pozorišne dane otvorit će predstava "Škrtac" Narodnog pozorišta Tuzla, a potom slijede predstave "Tri i pol sestre" GK "Joza Ivakić" Vinkovci i GK "Zorin dom" Karlovac, "Postolar i vrač" GK "Joza Ivakić" Vinkovci, "Grobbnica za Borisa Davidoviča, kako je danas zidamo" Bosansko narodno pozorište Zenica, "Bog masakra" Hrvatsko kazalište Pečuh, "Vjernik" JU KSC Kakanj - Dramski studio, "Večera budala" Pozorište mladih Sarajevo i "Noć s Aleksom" Hrvatsko narodno kazalište Mostar.

Novitet za 29. Tuzlanske pozorišne dane je ustanovljenje nagrade "Radoslav Zoranović"

Osam predstava u okviru 29. Tuzlanskih pozorišnih dana koji počinju 9. novembra

Promocija knjige „Bijela tačka" novinarke i književnice Amile Zonić upriličena je večeras u Art kući sevdaha u Sarajevu. Govoreći o nazivu knjige autorica je kazala da je to bijela tačka koja se nalazila na ultrazvučnom aparatu ginekološke ordinacije na kojem je, kako kaže, prvi put vidjela svoju kćerku.- Bila je to ta bijela tačka. Taj utisak ne mogu zaboraviti ni decenijama poslije - kazala je Amila Zonić.Knjiga Bijela tačka sadrži 123 kratke priče ispisane na 250 stranica. Podijeljena je u četiri poglavlja, odnosno "Rani dani i radovi", "Mladost i rat", "Od svega pomalo, za svakog ponešto" i "Mi volimo životinje, one vole nas".- Često kažem da je ova knjiga nastajala 50 godina, ali je napisana za par mjeseci. Znači sve ono što se nakupljalo u meni. Impresije, utisci, rane, radosti, tuge... ja sam sublimirala u ovoj knjizi. Dakle moj život je u ovih 250 stranica, mada knjiga nije isključivo autobiografsko štivo. Ima neka opšta mjesta u kojima su se svi pronalazili - kazala je autorica knjige "Bijela tačka" Amila Zonić.Amila Zonić je rođena u Tuzli, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Školovanje je nastavila 1988. godine na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu gdje je, prije početka rata, stekla zvanje diplomiranog žurnaliste. Od 1996. godine radi u Radio–televiziji Tuzlanskog kantona na poslovima urednice Dnevnika i drugih informativnih emisija.

Govoreći o nazivu knjige autorica je kazala da je to bijela tačka koja se nalazila na ultrazvučnom aparatu ginekološke ordinacije

Promovirana zbirka priča "Bijela tačka" Amile Zonić

Bosanskohercegovački umjetnik Adis Lukač otvorio je sinoć u Fotogaleriji Jelićeva izložbu “Stranice figure“. Ova postavka predstavlja opus u vidu skica i crteža i bavi se temom neverbalne konverzacije, tačnije, onim što figura govori. Na izložbi je predstavljeno trideset radova kombinirane tehnike. <h2>Duša modela</h2>- Svaki pokret je refleksija nutrine, duhovnog stanja, zapisan linijama, patinom i koloritom. Ono što često ostaje prešutno, što ne dobije formu glasa i izgovorene riječi, ostaje zabilježeno u formi crteža i slično. Tako skup svih stranica čini jednu knjigu koja nema kraj, jer, koliko god duša modela traga za svojim smislom, toliko i duša umjetnika prati i prevodi te znakove kroz kreativno djelovanje - rekao je Lukač za „Dnevni avaz“. Inače, koliko je teško tu nutrinu barem aproksimativno preslikati na platno?- Teško je preslikati, ali u tome i jeste slast, u borbi, traganju koje u isto vrijeme ogoljuje i samog umjetnika spoznavajući suštinu svog postojanja.<h2>Velika čast</h2>Uskoro ćete se predstaviti i u Istanbulu? - U Istanbulu ću se predstaviti s dva rada. Očekivanja su uvijek velika, s obzirom na to da poznajem koliko su dobri organizatori i domaćini.Nedavno ste dobili priznanje na prestižnom bijenalu u Sloveniji, kolika je to čast za Vas kao umjetnika?- Velika je čast kada, kao predstavnik svoje zemlje Bosne i Hercegovine, dobijete priznanje na internacionalnom bijenalu od stručne komisije. Poticaj je to za rad i potvrda kvaliteta.Šta Vas pokreće u radu? - Zahvalnost i obaveza. Zahvalnost Bogu na daru koji mi je poklonio i obaveza prema Bogu da s tim darom nešto napravim i ispunim svoju misiju na ovom svijetu, da barem jednu dušu potaknem na dobro i podsjetim i sebe i nju na veličanstvenost Božijeg.<h2>Izložba o Srebrenici u Turskoj</h2>U turskom gradu Bursi Lukač se prošle godine predstavio izložbom "Svjedok" o genocidu u Srebrenici. Izložba u Bursi, kulturnoj prijestonici turskog svijeta, otvorena je u saradnji Međunarodne organizacije turkijske kulture (TURKSOY), Grada Burse i Grada Sarajeva. Riječ je o postavci slika, crteža i skulptura koja se temelji na temi o genocidu u Srebrenici te se fokusira na motiv zbjega, kao fragmenta i simbola užasa i traume koju je proizveo i koju još proizvodi eho tog tragičnog događaja.

Svaki pokret je refleksija nutrine, duhovnog stanja, zapisan linijama

Bh. umjetnik Adis Lukač otvorio izložbu „Stranice figure“: Teško je preslikati nutrinu na platno

Na velikoj sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, povodom Međunarodnog dana baleta, danas je izveden baletni class pod nazivom „Dan otvorenih vrata“. Baletni class vodio je baletni pedagog Rafael Avnikjan gost iz Slovačke, dok je korepetitorica pijanistkinja bila Aida Jažić.Na classu su učestvovali članovi ansambla Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo.

Međunarodni dan baleta počeo se obilježavati 1. oktobra 2014. godine. Tada se pet velikih svjetskih baletnih kompanija udružilo kako bi toga dana publici ponudilo pravu poslasticu. Naime, ove pozorišne kuće osigurale su četiri sata live streama, a publika je mogla zaviriti u živote članova kompanija: od proba, classova do predstava. Plesalo se u ruskom Boljšoj teatru, Australian Balletu, engleskom Royal Balletu, National Ballet of Canada i San Francisco Balletu.Od tada do danas obilježavanju Međunarodnog dan baleta pridružuje se svake godine sve više pozorišnih kuća kako bi podsjetili na univerzalnost plesnog/baletnog jezika.

Baletni class vodio je baletni pedagog Rafael Avnikjan gost iz Slovačke

Narodno pozorište Sarajevo:  Izveden baletni class pod nazivom „Dan otvorenih vrata“

U četvrtak, 2. novembra, s početkom u 19:30 sati, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo bit će izvedena višestruko nagrađivana dramska predstava „Orsetija“ rađena prema tragediji dramatičara Eshila, u režiji Slobodana Unkovskog, jednog od najuspješnijih reditelja u regiji.Dramska predstava „Orestija“ na nedavno završenim 40. Internacionalnim teatarskim susretima Brčko distrikt osvojila je „Grand Prix Susreta“, te nagrade za najbolju režiju, scenografiju, kostimografiju i najbolju sporednu ulogu.U predstavi igraju: Vedran Đekić, Mediha Musliović, Mirvad Kurić, Ermin Sijamija, Eja Bavčić, Amina Begović, Maja Izetbegović, Merima Lepić Redžepović, Mona Muratović, Sanela Krsmanović Bistrivoda, Irfan Ribić, Alen Konjicija, Pavle Novaković, Faruk Hajdarević, Sara Seksan, Vedad Čano i Alisa Čajić.Ostatak autorskog tima čine: dramaturginja Jelena Mijović, scenografkinja Adisa Vatreš Selimović, kostimografkinje Vanja Ciraj Džudža i Irma Saje, te kompozitorica Irena Popović Dragović.- Svako vrijeme treba svoju Orestiju, naše, čini se, više nego ijedno drugo, bez obzira što nas i istorija i literature opominju da “svako vrijeme nosi svoje breme” i što kroz vjekove pluta rečenica da takvih strahota nikad nije bilo.

I naše vrijeme vapi za odgovorima na pitanje gdje je pravda. I šta će društvo s ubicom u svojim redovima. I gdje je mjesto nasilju i osveti, i kako se zločin, osim zločinom samim, iskupljuje. I, možda najvažnije od svega, kakav je to čovjek, po svemu sličan nama, koji nalazi način, najčasniji mogući, da svojim djelanjem, svojim izborima i svojim življenjem ponudi odgovore na ova pitanja, omogućavajući nama da nastavimo sa svojim životima ne nastavljajući lanac zločina, koliko toliko čistih ruku, od grijehova opranih na nekom od čistilišta – izjavila je Jelena MijovićMit o Orestiji su obradili u svojim tragedijama Eshil, Sofoklo i Euripid, njegova problematika nadahnula je mnoge pisce iz kasnijih razdoblja. Predstava je rađena u koprodukciji NPS-a i Scena MESS-a.

Predstava je rađena u koprodukciji NPS-a i Scena MESS-a

Klasik antičke književnosti: Tragedija „Orestija“ na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo

Na velikoj sceni Narodnog pozorišta Sarajevo u srijedu, 1. 11. 2023. godine, sa početkom u 11:00 sati, povodom Međunarodnog dana baleta, publici će biti omogućeno da prisustvuje baletnom classu, što je rijetka prilika za uvid u naporan rad i predanost baletnih umjetnika.Međunarodni dan baleta slavi ne samo ljepotu baleta, već i predanost, rad i posvećenost umjetnicima koji ga izvode. To je dan kada se umjetnost plesa približava publici i inspirira nove generacije da se zaljube u svijet baleta.Baletni class pod nazivom „Dan otvorenih vrata“ vodit će baletni pedagog Rafael Avnikjan gost iz Slovačke, dok će korepetitorica pijanistkinja biti Aida Jažić.Na classu će učestvovati ansambl Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo.Baletni class bit će izveden u okviru projekta “Specijalni programi NPS u povodu obilježavanja značajnih kulturnih datuma i događaja u KS” podržanog od strane Turističke zajednice KS.

<h2>MEĐUNARODNI DAN BALETA</h2>Međunarodni dan baleta prvi put se počeo obilježavati 1. oktobra 2014. godine. Tada se pet velikih svjetskih baletnih kompanija udružilo kako bi toga dana publici ponudilo pravu poslasticu. Naime, ove pozorišne kuće osigurale su četiri sata programa uživo, a publika je mogla zaviriti u živote članova kompanija: od proba do predstava. Od tada do danas obilježavanju Međunarodnog dan baleta pridružuje se svake godine sve više pozorišnih kuća kako bi podsjetili na univerzalnost plesnog/baletnog jezika.Međunarodni dan baleta, koji se obilježava širom svijeta svake godine, predstavlja priliku za sve ljubitelje umjetnosti da se upoznaju s čarima baleta. Ovaj dan posvećen je slavlju i promociji ove plemenite umjetničke discipline. Ove godine obilježavamo ga 1. novembra, a tog dana ljubitelji baleta širom svijeta imat će priliku putem live streaminga zaviriti iza kulisa baletnih kompanija i vidjeti kako ta umjetnost izgleda sa druge strane.

Obilježavanju Međunarodnog dan baleta pridružuje se svake godine sve više pozorišnih kuća kako bi podsjetili na univerzalnost plesnog/baletnog jezika

Baletna grupa Narodnog pozorišta Sarajevo

Dan otvorenih vrata u Narodnom pozorištu Sarajevo

Na današnji dan 2015., u 77. godini života otišla je na bolji svijet bosanskohercegovačka diva sevdaha, samozatajna i velika dama Zehra Deović. U njenom baršunastom glasu i hirurškoj preciznosti kojom je interpretirala sevdalinku, bosansku tradicionalnu lirsku pjesmu, mnogi ljubitelji lijepe pjesme uživaju i danas, nazivajući ga dženetskim.Zehra je rođena 9. decembra 1938. godine u Foči, u uglednoj fočanskoj porodici Halima i Abide Deović. U Drugom svjetskom ratu Zehrin otac je ubijen, a ona je kao djevojčica s majkom, sestrom i bratom boravila u izbjeglištu u Sarajevu do 1946. godine, kada su se vratili u Foču. Još kao djevojka počela je pjevati sevdalinke u fočanskom KUD-u „Jedinstvo“. Muzikalnost je naslijedila od majke, koja je također lijepo pjevala i koja ju je naučila njenu prvu i jednu od najdražih sevdalinki „Mlad se Jusuf oženio“. <h2>Bogata karijera</h2>Zehrina profesionalna karijera počinje 1960. godine, dolaskom u Sarajevo na studij na Pedagoškoj akademiji. U Sarajevu se prijavljuje i polaže audiciju za vokalnog solistu Radio Sarajeva. Interpretirala je sevdalinku "Dvije su se vode zavadile", a muzički pedagog i kompozitor Beluš Jungić je Zehrin nastup na audiciji ocijenio najvišim ocjenama, otvorivši estradna vrata budućoj muzičkoj divi. Kada spomenemo sevdalinke “Dvije su se vode zavadile”, “Da sam ptica i da imam krila”, “Moj dilbere”, “Mlad se Jusuf oženio”, “Bosno moja, divna, mila”, “Djevojka je zelen bor sadila”, pa ilahije “Kad procvatu behari”, “Mejra”, odmah pomislimo na Zehru Deović, jer ih je ona svojim interpretacijama učinila posebnim, a sjajnim glasom im udahnula dušu. U ljeto 1968., kada ju je Zehra snimila, pa i kasnije, jedna od najviše emitiranih pjesama na radijskim talasima bila je pjesma “Da sam ptica i da imam krila”. Manje je poznato da to nije bila izvorna sevdalinka, jer je tekst napisao Mustafa Mujezinović. Ali, kao i mnoge druge pjesme, u izvedbi Zehre Deović je to postala, jer je srasla s tlom i dušom svih koji su je slušali.&nbsp;

<h2>Snimala i ilahije</h2>Kao vrhunska interpretatorica sevdalinki čarobnog glasa predstavljala je bivšu Jugoslaviju na brojnim međunarodnim festivalima s etnomuzičkim sadržajima. Bila je redovna učesnica Ilidžanskog festivala, od njegovog pokretanja 1963. godine, te brojnih drugih festivala na prostoru regije i šire. Svojom pjesmom obišla je cijeli svijet i zabilježila prestižne nastupe u mnogim zemljama: Izraelu, Azerbejdžanu, Egiptu, Australiji, Novom Zelandu, SAD, te gotovo svim državama Evrope. Sarađivala je s vrsnim muzičarima i tekstopiscima: Ismetom Alajbegovićem Šerbom, Jozom Penavom, Jovicom Petkovićem, Belušem Jungićem, Mijatom Božovićem, Draganom Kneževićem, Omerom Pobrićem, Elvidinom Krilićem..., snimila je niz duetskih pjesama sa Zorom Dubljević i Safetom Isovićem, te nekoliko horskih s vokalnom postavom tadašnjeg Radio Sarajeva.Zehra je, osim sevdalinki, snimala i interpretirala ilahije i kaside, te je uz pratnju hora Gazi-Husrev Begove medrese iz Sarajeva, godine 1990., snimila ploču i kasetu "Kad procvatu behari". Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, 1992-1995. godine, Zehra je aktivno učestvovala u sarajevskoj ratnoj estradi, kada je snimila pjesme "Bentbaša", "Kovači" i "Ranjena Foča".&nbsp; &nbsp; &nbsp;

<h2>Poklon Bosni</h2>U sedamdesetim godinama života, Zehra je odlučila da snimi nekoliko novih pjesama u duhu sevdaha: "Mirna Bosna", "Baščaršijske noći", "Čekmeđa" i "Safete, Sajo". Ove pjesme, kao i ponovo snimljena pjesma "Poklon Bosni", te druge stare sevdalinke, kasida "Došla voda" i ilahija "Kovači", nalaze se na albumu "Poklon Bosni", koji je izdat početkom 2014. godine.Na Večeri sevdaha u okviru Baščaršijskih noći 2014. godine, Zehra je bila počasni gost, te od mladih interpretatora sevdaha dobila Plaketu za životno djelo u očuvanju sevdaha. Jer, Zehra i jeste svoj život posvetila sevdahu i sevdalinci, kako i sama kaže u stihovima pjesme „Poklon Bosni“: Svaki dan života pjesmi ja sam dala, a sada sam pjesme sve u buket zbrala, da bih tebi Bosno u pjesmama svojim, dio svoje duše ja na poklon dala.Posljednji Zehrin javni nastup bio je 1. marta 2015. godine, kada je gostovala u emisiji „Opušteno nedjeljom“ BHRT-a. Emisija je bila o Safetu Isoviću, a Zehra je tada premijerno interpretirala pjesmu „Safete, Sajo“, koja je posvećena rahmetli Safetu.Iza Zehre Deović ostao je veliki broj arhivskih snimaka sevdalinki. Brojne od njih snimila je u više verzija. Mnogi su izjavljivali kako su njene izvedbe doživljavali kao jedan od najveličanstvenijih zvukova koji su ikada čuli i osjetili u životu. Ostale su upamćene njene riječi kako “pjevač ne smije da se pamti po pjesmama već isključivo po svome pjevanju”, te: “bolje zlatan glas, nego zlatna ploča”.<h2>Beskompromisna i čarobna</h2>Bosanskohercegovački reditelj Haris Pašović u jednoj od izjava za medije uporedio je Zehru s najboljom svjetskom soul interpetatoricom Aretom Frenklin (Aretha Franklin). - Dala je Bosni i Hercegovini svoj genij bez premca u našem vremenu. Zehra je za sevdalinku ono što je Areta Frenklin za soul. Vrhunska vrijednost muzike i umjetnosti, Zehra je uvijek bila diva, svojeglava i posebna, besprijekorno elegantna, beskompromisna i čarobna.&nbsp;

“Da sam ptica i da imam krila” nije bila izvorna sevdalinka, ali je, kao i mnoge druge pjesme, u izvedbi Zehre Deović to postala

Deović: “Bolje zlatan glas, nego zlatna ploča”

Zehra Deović: 8. godišnjica smrti najbolje interpretatorice sevdalinke

Na današnji dan prije 115 godina, 29. oktobra 1908., u Sarajevu je preminuo jedan od najboljih pjesnika naše regije Silvije Strahimir Kranjčević. Pokopan je na sarajevskom groblju „Sveti Josip“, a Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ podiglo mu je nadgrobni spomenik na kojem je vajar Rudolf Valdec uradio reljef naziva „Genij sputanih krila“. Za samo 43 godine, koliko je živio, Silvije Strahimir Kranjčević vječno je opečatio pjesništvo s kraja XIX i početka XX vijeka kao začetnik novog perioda u književnosti naših prostora – realizma. I danas su aktuelne poruke koje nam je ostavio u svojim stihovima: da volimo ljude, domovinu i Boga, da nikad ne sumnjamo u sebe, jer nadom i vjerom u sebe jedino možemo postići zacrtane ciljeve. A gromom grmnu riječ Jehove: »I tebi baš, što goriš plamenom Od ideala silnih, vječitih, Ta sjajna vatra crna bit će smrt, Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam U ideale svoje sumnjati!« (Mojsije) Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brda joj i dol; Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I... gutam svoju bol! (Moj dom)<h2>Na Nehaju</h2>Kranjčević je rođen 1865. godine u Hrvatskoj, u Senju, pod Nehajem, u porodici gradskog činovnika Spiridiona Špire i Marije Kranjčević. Špiri je taj brak bio treći, a Mariji drugi, pa je Silvije, uz braću Antuna i Spiridona, te sestru Ernestinu, imao polubrata Filipa i polusestru Otiliju. U rodnom Senju završio je pučku školu i pohađao gimnaziju, koju zbog svog buntovnog karaktera nije završio niti je maturirao. Otac ga je prebacio u Senjsku bogosloviju, odakle je posredstvom biskupa Jurja Posilovića poslan na teološki studij u Elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, kako bi postao svećenik. Međutim, Silvije napušta teologiju, jer nije želio da se bavi svećeničkim pozivom, te odlazi u Zagreb, gdje završava kurs za učitelja.Poštenje čisto, kao sunce što je, I značaj tvrđi neg što živac-kamen. To zapis svet ti, za njim da mi segneš, Ta u njem sva ti orlovska je snaga, I ne boj mi se; pošteno li pregneš, Ti vijek ćeš svoga odrvati vraga. (Na Nehaju)<h2>Vilovat dovijek, il' mrtvovat živ</h2>Kranjčević se nije uspio zaposliti kao učitelj ni u Senju ni u Zagrebu, zbog čega 1886. odlazi u Bosnu i Hercegovinu i radi u školama u Mostaru, Livnu i Bijeljini do 1893., kada dobija posao u Sarajevu, gdje je proveo ostatak svog kratkog života. Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, 1895. godine, ovlastila je austrougarskog povjerenika za kulturu Kostu Hormana (Hormann) da pokrene prvi bh. dvosedmični časopis za pouku, zabavu i umjetnost „Nada“. Horman je bio zvanični urednik, ali je imao veliko povjerenje i poštovanje prema Kranjčeviću kome je nezvanično prepustio urednikovanje. U devet godina, koliko je „Nada“ izlazila (1895–1903), Kranjčević je stvorio najutjecajniji i najbolji južnoslavenski književni časopis na razmeđu vijekova. Svoju prvu pjesmu „Zavjet“ Silvije je objavio u časopisu „Hrvatska vila“ još 1883., a prvi prozni tekst naslova „Prvi honorar“ izašao je u „Slobodi“ 1885. godine. Za života Kranjčević je objavio tri zbirke pjesama: „Bugarkinje“ (1885.), „Izabrane pjesme“ (1898.) i „Trzaji“ (1902.). Objavljivanje četvrte zbirke „Pjesme“ (1908.) pjesnik nije dočekao, jer ga je smrt preduhitrila.Osim pisanja, Kranjčević je i prevodio brojna djela s njemačkog i engleskog jezika, a njegova djela prevedena su na bugarski, češki, esperanto, francuski, mađarski, makedonski, njemački, poljski, ruski, slovački, slovenski i talijanski jezik.Prvu zbirku pjesama „Bugarkinje“ posvetio je svom uzoru, pjesniku Augustu Šenoi, koji je poput Silvija umro u 44. godini.Al spavaj mirno; grob, gdje genij snije, Vjekovita je knjiga otvorena, U kojoj ljudstvo prerođeno štije Zakonar svijeta po njem posvećena! Ah, daj, da i ja na toj stazi mojoj Božanstvu s grijeha ne budem si kriv; Nek duh se misli uvijek klanja onoj: "Vilovat dovijek, il mrtvovat živ"! (U spomen Augustu Šenoi)<h2>Iza spuštenijeh trepavica</h2>Nakon što se „Nada“ ugasila, Kranjčević je 1904. postavljen za direktora Trgovačke škole. Ubrzo obolijeva od kamenaca u mjehuru i biva tri puta operiran. Poslije neuspješnog liječenja u Sarajevu, 1906. godine odlazi na liječenje u Beč, odakle se, nakon operacije i oporavka, naredne godine vraća u Sarajevo i nastavlja obavljati direktorsku funkciju u Trgovačkoj školi. Te, 1907. godine napisao je i operu u tri čina “Prvi grijeh”, koju je komponirao Ivan Zajc.Već šutim i mislim i - ne mislim ništa! Ah, zar je zato, što mi nijesu Sklopljene vjeđe, i što mi sunce Ne draška više zavjese svilne Između mene i između svijeta, Ah, zar je zato, što ode od mene Dal'ko, daleko - o, vilo šarna Što si mi slatke bajala priče I tankom pređom leptirskih krila Skrivala vječni, ogavni kostur, A ja ga ljubljah kroz tvoju pređu - Sklopljenih vjeđa?! (Iza spuštenijeh trepavica)Tajna vilo, što nam sklapaš oči, Kad bi htjele da još malo glede, Gdje u sreći il u kalu bijede Šareni se ovaj život toči. (Smrt)Kranjčeviću se bolest, nažalost, vraća naredne, 1908. godine. Dok je ležao u sarajevskoj bolnici napisao je svoju posljednju pjesmu „Portret“, a njegovi prijatelji književnici, povodom pjesnikove literarne 25. godišnjice, objavili su poseban broj časopisa „Behar“, koji mu je cijeli bio posvećen. <h2>Ivana Višnja siroče od 7. godine</h2>Kranjčevićeva supruga Gabrijela Ela napustila je ovaj svijet 1911., tri godine nakon pjesnikove smrti, pa je tako njihova kćerka Ivana Višnja ostala bez oba roditelja sa samo sedam godina. Do Višnjinog punoljetstva o njoj su skrbili tetka i tetak, Mila i Dušan Plavšić, a potom se udala za dr. Antu Vuletića s kojim je dobila dvojicu sinova, Duška i Silvija, koji je dobio ime po svom slavnom djedu. Neizmjernu ljubav prema kćerki, koja je imala dvije godine kad je obolio i četiri kad je preminuo, Kranjčević je opisao riječima: - Kad me pogleda tim svojim očicama, čini mi se kao da se nebo otvorilo.

I danas su aktuelne poruke u njegovim stihovima: da volimo ljude, domovinu i Boga, da nikad ne sumnjamo u sebe

Silvije Strahimir Kranjčević: 115. godišnjica smrti pjesnika i začetnika realizma u našoj regiji 

U Crnogorskom narodnom pozorištu danas su počele probe za predstavu “671-Lov”, prema tekstu i u režiji Hane Rastoder.Predstava je inspirirana zločinom u Štrpcima počinjenim 27. februara 1993. godine, odnosno otmicom dvadeset putnika civila iz voza 671.Prema riječima autorke Rastoder, radnja prati dramu porodice traumatizovane gubitkom svojeg člana, odnosno reperkusije društvene krize na jednu od njegovih tvorbenih jedinica – porodicu.- Porodica se preko noći našla bez društvenog oslonca, u mraku bez odgovora na pitanja o sudbini njihovih otetih, usred cijepanja dotadašnje im domovine Jugoslavije. Što je vlast više nijema i gluha na pitanja koja porodica postavlja, to je porodica usljed iznevjerene nade sve više ogorčena prema društvu – u prvom redu vlasti, ali i pripadnicima drugih nacionalnosti, njihovim sugrađanima, komšijama i sl. Porodica živi u strahu, njena svakodnevica obojena je osjećanjem neprestane ugroženosti, a to, paradoksalno, hrani individualnu destruktivnost i u konačnom dovodi do raspada porodice, ostavljajući tragove doživotnih trauma koje će nesvjesno prenijeti na svoju djecu - istakla je rediteljka Hana Rastoder.Autorski tim predstave čine: Ivanka Vana Prelević, scenografkinja, Mia Đurović, kostimografkinja, Enes Tahirović, kompozitor, Nataša Milićević, asistentkinja režije i Danilo Milatović, izvršni producent.Uloge će tumačiti: Dejan Ivanić, Tihana Ćulafić, Milica Šćepanović, Jovana Brnović, Ognjen Sekulić i Kristijan Blečić.Predstava “671-Lov” autorke Hane Rastoder bit će ujedno i njen završni ispit master studija pozorišne režije na Fakultetu dramskih umjetnosti Cetinje u klasi red. prof. Radmile Vojvodić, a premijerno će biti izvedena krajem decembra na Sceni Studio.

Predstava “671-Lov” autorke Hane Rastoder bit će ujedno i njen završni ispit master studija pozorišne režije na Fakultetu dramskih umjetnosti Cetinje 

Počele probe za "671-Lov": Predstava inspirirana zločinom u Štrpcima 1993. godine

U svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu (Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II), u organizaciji Rektorata UNSA, Društva pisaca BiH i Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka sa sjedištem u Sarajevu, danas će s početkom u 18:00 sati biti upriličeno „Sjećanje na Ćamila Sijarića (1913.-1989.)“ u povodu stotinu deset godina od književnikovog rođenja.O Sijarićevu životu i književnom djelu govorit će: akademik Faruk Dizdarević, književnik Hadžem Hajdarević, prof. dr. Sofija Kalezić, prof. dr. Edin Pobrić i prof. dr. Sead Šemsović. U Sjećanju na književnika Ćamila Sijarića učestvuju i: prof. dr. Rifat Škrijelj, rektor Univerziteta u Sarajevu, te Ekrem Lekić, predsjednik Udruženja građana porijekom iz Sandžaka sa sjedištem u Sarajevu.Ujedno će biti predstavljeno i svečano izdanje odabranih priča Ćamila Sijarića „Ram Bulja i druge pripovijetke“, u izboru akademika Faruka Dizdarevića.

Bit će predstavljeno i svečano izdanje odabranih priča „Ram Bulja i druge pripovijetke“

Obilježavanje 110 godina rođenja bh. književnika: Sjećanje na Ćamila Sijarića


U prepunoj sali Narodnog pozorišta Sarajevo večeras je, povodom obilježavanja Međunarodnog dana opere, održan spektakularan koncert “Mlade nade opere“, uz pratnju Sarajevske filharmonije, kojom su dirigovali: Alek Isaković, Bakir Samardžić i Fuad Šetić.Atraktivan umjetnički program ispunjen bezvremenskim opernim arijama svjetskih kompozitora klasične muzike G. Rossinia, C. Saint-Saensa, W. A. Mozarta, O. Nicolaia, G. Verdia, J. Masseneta, G. Puccinia, V. Bellinia i G. Bizeta izveli su solistice i solisti Hana Salihović, Laura Kozlinger, Adelisa Saračević, Amila Ravkić, Kenan Hasić, Siniša Markanović, Erol Ramadanović i Nedim Bašić.Koncert je izveden u okviru projekta “Specijalni programi NPS u povodu obilježavanja značajnih kulturnih datuma i događaja u KS” podržanog od strane Turističke zajednice KS.

Koncert je izveden u okviru projekta “Specijalni programi NPS u povodu obilježavanja značajnih kulturnih datuma i događaja u KS”

Magična noć u NPS: Mlade nade opere poklonile veličanstven koncert publici

Povodom Svjetskog dana opere otvorenim pismom obratio se Dino Mustafić, direktor Narodnog pozorišta Sarajevo, te ukazao na stanje u kojem se nalazi naša opera, koje je daleko od idealnog. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:Iznimni je povod za ovaj programski tekst koji najavljuje jednu novu generaciju sjajnih opernih solista/ica na našoj pozornici. Neki od njih su već uveliko u našim produkcijama pokazali raskošni talent i potencijal. Danas slavimo i svjetski Dan opere čime se Narodno pozorište Sarajevo priključuje mapi velikih teatarskih centara koji slave opernu umjetnost. Međutim, ja ću s pozicije direktora pozorišta ovaj dan iskoristiti da ukažem na veliku sramotu i odsustvo sluha naše kulturne sredine prema egzistencijalnom položaju mladih opernih umjetnika/ica u institucionalnim okvirima. Više od deceniju je prošlo da Narodno pozorište Sarajevo nije primilo niti jednog mladog kolegu/icu u radni status soliste/ice. Naime, naš sistem i institucije, od vrha do baze društvene piramide ne prepoznaju i ne vrednuju operu kao oblik nematerijalnog javnog dobra i bogatstva, već je smatraju sporednom i marginalnom kulturnom djelatnosti. Opera je percipirana kao gubitnički element u društvu: troši mnogo novca, a ne daje mnogo. Pojedinačni napori i institucionalni iskoraci u određenim vremenskim intervalima ne mogu ublažiti nepravdu prema mladim stvaraocima koji vide i egzistencijalno osjete kako živimo u zapuštenom društvu koje je nesvjesno svojih duhovnih vrijednosti.&nbsp;

Ono što me brine jeste da je sve manje onih koji na te vrijednosti mogu i ukazati. Kada se čak ukazuje na očigledne etičke izopačenosti i odsustvo respekta prema našim najvrednijim ljudima koji su proveli život radeći u operi Narodnog pozorišta Sarajevo te riječi nemaju snagu, jer su bez političke i finansijske moći. Smatram da moramo radi mladih i darovitih solista/ica, dirigenata i kompozitora, početi kreirati novu kulturnu klimu koja će ih uvjeriti da njihova budućnost ovisi o njihovom talentu i radu, a ne o sposobnosti snalaženja u životu, nekoj „partijskoj ili rođačkoj“ šteli, darvinističkom čekanju da neki stariji kolega umre ili ode u mirovinu. U protivnom mnogi će otići iz zemlje i potražiti generacijsku sreću na drugim teatarskim meridijanima. Našem društvu mora postati važno šta misli pozorišna struka, tim prije jer radimo u mediju koji njeguje kolektivni duh, uči nas empatiji, formira nam svjetonazor, čini jednu sredinu otvorenom i demokratskom. Opera je odvajkada bila veliki društveni događaj, umjetnički i politički, to je umjetnost koja njeguje duh evropske kulturne tradicije da se obraća emancipiranoj publici. I zato ćemo i na ovaj Dan opere preko muzike buditi pozorište u svakom od nas kao važnu dimenziju čovjekove spoznaje da nas umjetnost može mijenjati i činiti plemenitim ljudima.

Više od deceniju je prošlo da Narodno pozorište Sarajevo nije primilo niti jednog mladog kolegu u radni status soliste

Dino Mustafić: Opera je percipirana kao gubitnički element u društvu

U Sarajevskom ratnom teatru SARTR&nbsp; održana je prva proba kojom započinje proces rada na novoj predstavi.Predstava nastaje prema romanu bosanskohercegovačkog književnika Semezdina Mehmedinovića „Me’med, crvena bandana i pahuljica”, u dramatizaciji Olge Dimitrijević i Jovane Tomić pod nazivom „Stotinu malih smrti”, a u režiji Jovane Tomić.

Za ovaj roman Mehmedinović je dobio značajne književne nagrade, a svakako se izdvajaju Nagrade „Meša Selimović“ i „Mirko Kovač“.- „Me’med, crvena bandana i pahuljica“ je moja najbitnija knjiga u smislu da je najbitnija iskustva životna sabrala u sebe i na neki način pogled na cijeli život donijela u jednom novom svjetlu. Mislim da je ovo ozbiljna knjiga u smislu da sam uspio naći ključ da o najbitnijim, najličnijim stvarima progovorim na dopustiv način. To što je iznimno lično dovedem do univerzalnoga. Roman je priča o ljubavi. Ta tema ljubavi je jedna od onih tema koja prolazi kroz sve što sam napisao - kazao je Semezdin Mehmedinović.

Predstava nastaje prema romanu Semezdina Mehmedinovića „Me’med, crvena bandana i pahuljica”

Prva proba u SARTR-u: Sprema se "Stotinu malih smrti”

Dugo očekivani Gala koncert "Tri tenora" održat će se 18. novembra u 20 sati u sarajevskoj Skenderiji.<h2>Koncert će započeti kompozicijom "Mamma"</h2>- U središtu ovog projekta je ideja da svaki muzički performans, kako bi postao veliko umjetničko djelo, treba da sadrži i etičke elemente. Potreseni recentnim nemilim događajima u društvu, posebno nasiljem nad ženama, odlučili smo da ovaj koncert posvetimo svim ženama: majkama, žrtvama nasilja i svima koji su maltretirani ili napadnuti zbog svoje rodne pripadnosti. Koncert će započeti kompozicijom "Mamma", koja je postala poznata zahvaljujući nezaboravnom tenoru Lučijanu Pavarotiju (Luciano Pavarotti). Ova emotivna pjesma, koja govori o ljubavi sina prema majci i njegovoj zahvalnosti prema njoj, poslužit će kao snažna poruka protiv nasilja nad ženama. Slijedit će niz poznatih operskih arija, Napolitanskih pjesama i popularnih kompozicija.Koncept "Tri tenora" nije novost na svjetskoj sceni. Pavaroti, Kareras (Carreras) i Domingo su postavili temelje ovakvog formata, a naša vizija je da nastavimo ovu tradiciju, ali s lokalnim prizvukom i svjetskim standardima. <h2>Platforma za internacionalnu saradnju&nbsp;</h2>Naš koncert "Tri tenora" nije samo muzička manifestacija, već i platforma za internacionalnu saradnju i talent. Uz velike evropske muzičke zvijezde, koncert će ugostiti evropski filharmonijski orkestar sačinjen od talentiranih muzičara iz šest zemalja EU - poručuju organizatori.Dodaju da je ovo značajna prilika za naše mlade umjetnike da se predstave našoj publici uz svjetski priznata imena, otvarajući vrata za njihovu buduću karijeru kako u BiH, tako i na međunarodnoj sceni.

Odlučili smo da ovaj koncert posvetimo svim ženama: majkama, žrtvama nasilja i svima koji su maltretirani ili napadnuti zbog svoje rodne pripadnosti

Gala koncert "Tri tenora" održat će se 18. novembra u Skenderiji

Na današnji dan prije 30 godina, 24. oktobra 1993., u Beogradu je preminula bosanskohercegovačka i svjetska operska diva Bahrija Nuri Hadžić, primadona koja je tridesetih godina prošlog vijeka nosila eksperimentalni operski repertoar u Evropi. - Umjetnica rijetke mnogostranosti, podjednako dobra u visokom dramskom fahu, kao i u koloraturnom… maestralno vlada svim pjevačkim registrima... univerzalna je pjevačica velike kulture. Nuri Hadžić je božanstvena – napisao je francuski kompozitor, dirigent i profesor Darius Milhaud o Bahriji Nuri Hadžić, prvoj bosanskohercegovačkoj operskoj pjevačici. Između ostalog, bila je prva Lulu u praizvedbi istoimene opere austrijskog kompozitora Albana Berga u Cirihu, 1937. godine.- Bio je to svakako jedan veliki poduhvat i moj najveći umjetnički doživljaj. Na toj premijeri našli su se svi vrhunski umjetnici iz cijelog svijeta: Darius Milhaud, Vilijam Stajnberg (William Steinberg), Pjetro Maskanji (Pietro Mascagni), Tomas Man (Thomas Mann), Konrad Bek (Conrad Beck)... A ja sam tada imala samo 33 godine i sreću da sve to doživim - govorila je Bahrija Nuri Hadžić o svojoj ulozi Lulu u operi koja je izvedena pred najbiranijom svjetskom umjetničkom elitom.&nbsp;

<h2>Otac književnik</h2>Bahrija Nuri Hadžić rođena je u Sarajevu, 4. marta 1904. godine, kao najstarija od četiri kćerke književnika Osmana Nuri Hadžića, Mostarca, autora prvog bosanskohercegovačkog romana „Bez nade“, i Almasa-hanume iz poznate sarajevske porodice Sokolović. Bahrijina sestra Nadžida bila je pravnica i dugogodišnja sudinica u Mostaru, druga sestra Rabija je bila profesorica njemačkog jezika u Gimnaziji Mostar, a treća Šemsa je umrla mlada. Sve četiri sestre su učile svirati klavir. - To su naši roditelji forsirali. A ja još i violinu. Međutim, vjerovatno sam bila netalentovana, pa sam violinu poslije nekoliko godina ostavila… - kazala je jedne prilike Bahrija, prisjećajući se svog djetinjstva.Djetinjstvo i ranu mladost provela je s porodicom u Mostaru, gdje se nakon osnovne škole dalje školovala kod časnih sestara, a uporedo s tim je pohađala časove klavira i violine. Kako u tadašnjem Mostaru nije mogla dobiti adekvatno obrazovanje, otac Osman je odlučio da se porodično presele u Beograd, gdje je Bahrija upisala Srpsku muzičku školu, koja se danas naziva Muzička škola „Mokranjac“.&nbsp;

<h2>Izuzetan talent</h2>U Srpskoj muzičkoj školi Bahrija je nastavila učenje klavira, ali kad je profesorica pjevanja Ivanka Milojević čula njen biserni glas, uzela ju je u svoju klasu i obavijestila Bahrijine roditelje da je njihova kćerka izuzetan talent, te im preporučila da je pošalju na školovanje u neki od najboljih evropskih muzičkih centara. Godine 1923., Bahrija je položila prijemni na Državnoj visokoj akademiji za muziku i umjetnost u Beču, na Odsjeku za pjevanje, kod čuvenog profesora Tea Lirhamera (Thea Lierhammera), s kojim je kasnije tokom karijere povremeno radila. Nakon petogodišnjeg studija prvi profesionalni angažman dobila je u Bernu, u Švajcarskoj, gdje je od 1928. do 1931. godine ostvarila četrdesetak vodećih operskih uloga, koje su je toliko popularizirale da nije mogla odgovoriti na sve pozive za gostovanja na evropskim operskim scenama. Pjevala je u Zagrebu, Mostaru, Beču, Bernu, Cirihu, Pragu, Bratislavi, Varšavi, Krakovu, Ljvovu, Gracu, Minhenu, Frankfurtu, Sofiji, Aleksandriji, Kairu, Istanbulu…U Bernu je prvi put pjevala Salome, glavnu ulogu istoimene opere, za koju su gotovo svi muzički znalci saglasni da je njen najviši umjetnički domet i najbolje tumačenje Salome uopće. Čak je i kompozitor opere „Salome“ Ričard Štraus (Richard Strauss), kada je pjevala pod njegovom dirigentskom palicom prilikom proslave njegovog 75. rođendana, 1939. godine u Cirihu, kazao da je to Salome koju je čekao 35 godina.

<h2>Prvakinja opere</h2>Na nagovor kompozitora Stevana Hristića Bahrija Nuri Hadžić, 1931. godine, postaje članica, a ubrzo i prvakinja Beogradske opere, gdje je pjevala do 1960. godine, osim pauze tokom Drugog svjetskog rata, kada nije htjela, kako je izjavila, pjevati za Musolinija (Mussolini) i Hitlera.Bahrija se proslavila glavnim ulogama mnogim u operama, između ostalih, “Lulu”, “Aida”, “Il trovatore”, „Manon“, “Werther”, „Salome“, “La Fanciulla del West”, „Jenufa“, „Koštana“, koje je ostvarila na operskim scenama bivše Jugoslavije, ali i širom Evrope. Za izvanredna umjetnička dostignuća Bahrija je dobila jugoslavensku Sedmojulsku nagradu, 1988. godine, a posthumno (1996.) u Bosni i Hercegovini joj se za izuzetan doprinos umjetnosti odužila BH Pošta, štampajući markicu s njenim likom. <h2>Emotivni nastup u Mostaru</h2>Bosanskohercegovački književnik, Mostarac, dr. Ibrahim Kajan, u svom tekstu posvećenom našoj operskoj divi Bahriji Nuri Hadžić, između ostalog je napisao:- Samo rijetki podsjete da je velika pjevačica, osim pod svjetlom glamuzonih pozornica svijeta, nastupila i u jednoj skromnoj provincijalnoj sali grada svoga porijekla, u Mostaru, u martu 1941. Odazvala se pozivu da sudjeluje u programu Muslimanske narodne biblioteke. Zahvalni Mostarci oduševljeno su je pozdravili, a ovacijama ispratili. Ona i publika su se razumjeli: njezina svjetska veličina ipak je izrasla iz dubokih, slojevitih senzibiliteta bosanske kajdanke – jer u Bosni, osim sevdalinke, i nije bilo drugog i drukčijeg zvuka.&nbsp;

Alija Nametak: 36. godišnjica smrti bh. književnika i profesora

Osam predstava u okviru 29. Tuzlanskih pozorišnih dana koji počinju 9. novembra

Promovirana zbirka priča "Bijela tačka" Amile Zonić

Bh. umjetnik Adis Lukač otvorio izložbu „Stranice figure“: Teško je preslikati nutrinu na platno

Narodno pozorište Sarajevo: Izveden baletni class pod nazivom „Dan otvorenih vrata“

Klasik antičke književnosti: Tragedija „Orestija“ na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo

Dan otvorenih vrata u Narodnom pozorištu Sarajevo

Zehra Deović: 8. godišnjica smrti najbolje interpretatorice sevdalinke

Silvije Strahimir Kranjčević: 115. godišnjica smrti pjesnika i začetnika realizma u našoj regiji

Počele probe za "671-Lov": Predstava inspirirana zločinom u Štrpcima 1993. godine

Obilježavanje 110 godina rođenja bh. književnika: Sjećanje na Ćamila Sijarića

Magična noć u NPS: Mlade nade opere poklonile veličanstven koncert publici

Dino Mustafić: Opera je percipirana kao gubitnički element u društvu

Prva proba u SARTR-u: Sprema se "Stotinu malih smrti”

Gala koncert "Tri tenora" održat će se 18. novembra u Skenderiji

Bahrija Nuri Hadžić: 30. godišnjica smrti prve bh. operske pjevačice

Kultura

Alija Nametak: 36. godišnjica smrti bh. književnika i profesora

Osam predstava u okviru 29. Tuzlanskih pozorišnih dana koji počinju 9. novembra

Promovirana zbirka priča "Bijela tačka" Amile Zonić

Bh. umjetnik Adis Lukač otvorio izložbu „Stranice figure“: Teško je preslikati nutrinu na platno

Narodno pozorište Sarajevo: Izveden baletni class pod nazivom „Dan otvorenih vrata“

Klasik antičke književnosti: Tragedija „Orestija“ na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo

Dan otvorenih vrata u Narodnom pozorištu Sarajevo

Zehra Deović: 8. godišnjica smrti najbolje interpretatorice sevdalinke

Silvije Strahimir Kranjčević: 115. godišnjica smrti pjesnika i začetnika realizma u našoj regiji

Počele probe za "671-Lov": Predstava inspirirana zločinom u Štrpcima 1993. godine

Obilježavanje 110 godina rođenja bh. književnika: Sjećanje na Ćamila Sijarića

Magična noć u NPS: Mlade nade opere poklonile veličanstven koncert publici

Dino Mustafić: Opera je percipirana kao gubitnički element u društvu

Prva proba u SARTR-u: Sprema se "Stotinu malih smrti”

Gala koncert "Tri tenora" održat će se 18. novembra u Skenderiji

Bahrija Nuri Hadžić: 30. godišnjica smrti prve bh. operske pjevačice