Bosiljka Pušić, crnogorska i jugoslovenska književnica, dugogodišnja profesorka srpsko-hrvatskog jezika i književnosti u hercegnovskoj srednjoj školi, preminula je danas u 88. godini, objavio je portal “Herceg Novi Cool”.Bosiljka Pušić rođena je 2. maja 1936. u Ćupriji.U Jagodini završava osnovnu školu i gimnaziju a u Beogradu na Filozofskom fakultetu odsjek za jugoslovensku i svjetsku književnost.Objavila je preko 20 romana, knjiga poezije i knjiga za djecu. Svojim prvim romanom "Otvaranje lutke" izazvala je veliku pažnju kritike i čitalačke publike.Oktobarska nagrada, najznačajnije hercegnovsko priznanje, dodijeljena joj je prije svega nekoliko dana.Muzičar Antonije Pušić, poznatiji kao Rambo Amadeus, je njen sin.

Objavila je preko 20 romana, knjiga poezije i knjiga za djecu

Preminula crnogorska književnica Bosiljka Pušić

Na današnji dan prije 22 godine, 23. oktobra 2001., u sobici jednog sarajevskog staračkog doma, prestalo je kucati srce usamljenog pjesnika tužne sudbine, koji pred kraj života, od posljedica nervnog sloma, nije ni znao da je bio pjesnik. A Ilija Ladin je bio, ostao i ostat će upamćen kao jedan od najvećih bosanskohercegovačkih lirika, koji je, osim o ljudima, pjevao o pticama, gljivama, cvjetovima i travkama; o antičkim junacima i starozavjetnim likovima. - Razgovarao je s Bogom i sa pticama (jedna knjiga mu se zove “Pjesme o pticama”), i bavio se prvim i posljednjim pitanjima ljudskosti: zašto i čemu zlo, zašto ljudi ubijaju jedni druge. Sve što je na zemlji živo, dosljedno je doživljavao jednakim po važnosti: svo bilje i sve životinje, skupa sa čovjekom, bili su, u Ilijinom doživljaju svijeta, dio jedne velike cjeline. Pjesme su mu bile ritmične, često himničnoga tona, s puno ponavljanja i inkantacija. Bio je veliki pjesnik, ali je u toj konstataciji od pridjeva neusporedivo važnija imenica. Velikih je, naime, u bosanskohercegovačkoj i u hrvatskoj poeziji našega vijeka bilo više, i još ih se nađe među živima, ali baš ni za koga se ne bi moglo reći da je bio više pjesnik, ili da je bio toliko pjesnik koliko je to bio Ilija Ladin – napisao je o Ilijinom pjesništvu književnik Miljenko Jergović.<h2>Pisao i u ratu</h2>Rođen je kao Ilija Kozić, 19. jula 1929. godine, u selu Stratinska kod Banje Luke. Otac mu se zvao Lado, pa je on tako postao Ilija Ladin. Nakon osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u Banjoj Luci, u Sarajevu završava Višu pedagošku akademiju, a potom i studij romanistike, odnosno francuskog i talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu. Radio je kao učitelj i profesor francuskog jezika u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima, a najduže u Sarajevu.Prvu zbirku pjesama “Prije tebe ničega” objavio je tek 1968., u četrdesetoj godini života. Uslijedile su “Od neba naovamo”, “Pjesme o kolibi”, “Pjesme o pticama”, “Patnja je počela” i “Takav sam vam večeras”, u kojima je pisao o antičkoj i biblijskoj tematici, te fenomenima prirode, života i zajedništva svih živih bića. U zbirkama “Gospodin Mo” i “Muzama se ispričavam”, koje je objavio 1995. godine, opisao je svoje doživljaje i preživljavanje u ratnom Sarajevu tokom agresije na BiH 1992.-1995. Svaka od tih stotinjak pjesama izražavala je njegovu saživljenost s patnjom i nesrećom svojih sugrađana, a najviše ga je boljela dječija tragedija. Smrt ima posla po gradu danas nemojNemoj dijete i tiImatiSmrt gleda kroz prozor na te danas nemojNemoj dijeteI tiGledatiOno smrt u grimizu i svili ploviNije oblakNije neboPlavo(Dijete gleda kroz prozor)<h2>Grah za Iliju Ladina</h2>„Račun svodeći“ je autobiografska pjesma Ilije Ladina, za koju je kazao da ju je najduže pisao, prepravljajući je i mijenjajući iz zbirke u zbirku skoro trideset godina, te da je nikad nije smatrao dovršenom:Samo san: o tom sanI obilje mene što već jede meneNije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: davnoPod vjeđama moj san: još ničega ovdjePod nogama moj put: još ničega tamoNa izmaku snaga samo san: o tom sanNije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: davnoPod datumima san: ništa upisanoPod naslovima san: sve je prazno ispodNa svim kazaljkama: vrijeme je odavnoNije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: davnoPod zvijezdama san: još ničega doljePod oblacima san: još ničega goreNa izmaku snaga samo san: o tom sanNije počelo nije još ništa ili gotovo ništaAli jest moja patnja počela ona je počela: kakav divanpočetak!Ilija Ladin je dobitnik brojnih književnih nagrada, kao i Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, 1998. godine. Nakon njegove smrti ustanovljena je pjesnička manifestacija “Grah za Iliju Ladina”, kojom su kolege pjesnici željeli sačuvati sjećanje na njegov lik i djelo. Naziv „Grah za Iliju Ladina“ manifestacija je dobila prema sjećanju na ratne godine, kada se grupa sarajevskih pisaca, uprkos granatama, već u ljeto 1992. počela okupljati u devastiranom „Domu pisaca“, gdje je i Ilija dolazio „da pojede grah“.Godine 2010., u Fojnici je snimljen kratki igrani film "Kako je Ilija Ladin predavao njemački", autora Mire Petrovića, koji je režirao Segor Hadžagić. Film je priča o istinitom događaju iz života Ilije Ladina koji je kao student francuskog jezika došao u jednu osnovnu školu predavati njemački jezik. Kako ni sam nije znao njemački, učio ga je zajedno s učenicima, uvodeći nove pedagoške metode kojima su djeca bila oduševljena. Glavnu ulogu u filmu, Iliju Ladina, odigrao je glumac Dragan Šuvak.<h2>Anegdote o Ladinu </h2>Ilija Ladin je početkom sedamdesetih kupio auto, citroen diana, premda nije imao položen vozački ispit. Smjestio je dianu u dvorište, i godinama je promatrao kako stari, hrđa i trune. O njezinom je propadanju napisao barem jednu pjesmu, a u mnogim njegovim stihovima i pjesmama se sudbina tog auta javlja mimogred i u primisli. A druga anegdota priča kako je Ilija putovao u Pariz, obilazio grad svoga akademskog zvanja i jezika, i slikavao se po onim fotografskim automatima, koji bi izbacili po šest slika, ali se trudio da na svakoj slici ima drukčiji izraz lica… (Miljenko Jergović)

Prvu zbirku pjesama 'Prije tebe ničega' objavio je tek u četrdesetoj godini života

Ilija Ladin: 22. godišnjica smrti bh. pjesnika i profesora

Dokumentarni film "Kvale" (2023) o životu Nisveta Džanke, nakon premijere u Sarajevu, bit će prikazan i u Tuzli u okviru 4. Dana audio-vizuelnog naslijeđa i umjetnosti, koje organizuje Bosanski kulturni centar Tuzlanskog kantona.Film autora Bojana Filipovića, rađenog u produkciji FIST Sarajevo, govori o životu legendarnog bh. novinara kojeg većina građana Bosne i Hercegovine pamti kao autora i voditelja TV serijala “Pozitivna geografija”.&nbsp;<h2>Sačuvati sjećanje</h2>Namjera ekipe iz produkcije FIST, koja je radila i Džankinu „Pozitivnu geografiju“, bila je da ovim filmom od zaborava sačuva sjećanje na harizmatičnog novinara čija zanimljiva životna priča završava u Tuzli, gradu gdje je proveo jedan period života i preminuo 2012. godine."Kvale" je nadimak Nisveta Džanke, kojeg mnogi pamte i po čuvenoj kariranoj košulji u kojoj se pojavljivao u svakoj od emisija "Pozitivne geografije", dokumentarno-zabavnom eseju, u kojem je Džanko bilježio zanimljive trenutke iz bosanskohercegovačke svakodnevnice i malo poznate fenomene ljudskog življenja na ovim prostorima.Za tuzlansku premijeru vrijedi istaći i to da je Nisvet Džanko, profesor geografije, te da je rat proveo u Tuzli, gdje je kasnije i radio. Za period proveden u ovom gradu Džanko je ostavio zapis u kojem kaže:„Rat proveo u Tuzli. Bio vojnik na liniji i pisao u novinama različitim. Što je bitno upoznao mentalitet tuzlanske nahije. A to nije malo“.<h2>Bio orginalan</h2>O njegovim počecima u dokumentarnom filmu govore prijatelji iz različiih razdoblja njegovog života. Dijelovi iz epizoda “Pozitivne geografije” dodatno obogaćuju priču i prisustvo njegovog bića u kreiranju ovog popularnog video putopisa, koji nas vodi kroz život priznatog bh. novinara koji je bio originalan u svakom smislu.Dijelovi ovog dokumentarnog filma su snimani i u Bosanskom kulturnom centru Tuzlanskog kantona, gdje će film "Kvale" biti prikazan u četvrtak 26. oktobra 2023. godine u 18.30 sati. Ulaz na projekciju filma je slobodan.U okviru 4. Dana audio-vizuelnog naslijeđa i umjetnosti koji u tuzlanskom BKC-u počinju 25. oktobra bit će upriličene projekcije filmova iz bh. kinematografije za školsku populaciju, a dio programa je i panel diskusija na kojoj će se govoriti o značaju festivala u razvoju bh. turizma. Ovu manifestaciju JU BKC TK realizuje pod pokroviteljstvom Turističke zajednice TK i u partnerstvu za Filmskim centrom Sarajevo i Centrom za kulturu "Ahmed Muradbegović" iz Gradačca, gdje će također učenicima biti prikazan dio filmova iz bh. kinematografije.

Kvale" je nadimak Nisveta Džanke, kojeg mnogi pamte i po čuvenoj kariranoj košulji u kojoj se pojavljivao u svakoj od emisija "Pozitivne geografije"

Tuzlanska premijera dokumentarnog filma o Nisvetu Džanki 26. oktobra

Prije 83 godine, 20. oktobra 1940., u Sarajevu je rođen jedan od najvećih bosanskohercegovačkih patriota, književnik, publicist, urednik, vajar, vječnik oštrog pera Nedžad Ibrišimović, čija genijalnost ni danas nije izblijedjela.Nakon prerane očeve smrti, usljed djejstava tokom Drugog svjetskog rata, kao trogodišnjak seli s majkom u Žepče, gdje je završio osnovnu školu. U Sarajevo se vraća da bi pohađao Srednju školu za primijenjene umjetnosti, Odsjek vajarstvo, a potom i studij filozofije na Filozofskom fakultetu. Počeo je rano pisati, već u 13. godini, a 1964. godine postao je i zvanično najmlađi književnik u Bosni i Hercegovini.- Pisac sam odavno, od rođenja, objavio sam prvu noveletu s trinaest godina, prvu ozbiljniju priču s osamnaest, ali, kad malo o tome razmislim, uviđam nešto neobično, a to je da još nisam odlučio da li da budem pisac – govorio je u svom prepoznatljivom maniru Ibrišimović.

<h2>Veliki perfekcionist</h2>Ibrišimović je bio veliki perfekcionist pa je, kako je sam govorio, pisao teško i porađao književnost, osjećajući ogromnu odgovornost prema knjigama i čitateljima. Želio je da, kada na papiru napiše „kiša“, papir postane mokar, da svaka rečenica u njegovoj knjizi ili tekstu bude „živa“, puna i moćna, kako bi čitatelja navodila na razmišljanje i učila. Mnogo je volio svoj narod i svoju BiH, za koju je obukao i vojnu odoru, braneći je i perom i oružjem od agresora. U toj ljubavi ovaj genijalni sin svoje domovine pronalazio je i najveću ispiraciju. Bosna, to je jedna dobra zemljakad plače klobučaju kiseljacisagni se i pij, niko se ne ljuti......Izuj obuću kad prelazišKoranu, GlinuSavu i DrinuOperi noge u rijekamaBosna je ćilimom zastrta. <h2>Brojne nagrade</h2>Među brojnim nagradama koje je dobio ističu se: „Šestoaprilska nagrada“ grada Sarajeva za roman „Ugursuz“, Prva nagrada za televizijsku adaptaciju „Ugursuza“ na Bledskom festivalu, Godišnja nagrada Izdavačke kuće „Svjetlost“ za roman „Karabeg“, Godišnja nagrada Izdavačke kuće „Veselin Masleša“ za roman „Braća i veziri“, Nagrada Društva pisaca BiH za knjigu „Knjiga Adema Kahrimana“, Nagrada „Skender Kulenović“ za „Izabrana djela I-X“, Godišnja nagrada Udruženja izdavača i knjižara BiH za roman „Vječnik“, nagrade BZK „Preporod“ i „Hasan Kaimija“ za roman „Vječnik“.Ibrišimovićevu karijeru obilježio je roman ”Vječnik“, kapitalno djelo na kojem je radio 47 godina, a za koje ga je Društvo pisaca BiH kandidiralo za Nobelovu nagradu. Pisao ga je, kako je sam kazivao, cijeloga života. A posljednje njegovo djelo „El-Hidrova knjiga“ je, ustvari, nastavak „Vječnika“. Prema mišljenju Nedžadovog sina Ora, ali i mnogih domaćih i svjetskih intelektualaca, za “Vječnika“ i “El-Hidrovu knjigu“ njegov otac je trebao dobiti Nobelovu nagradu.- Sama nominacija je velika stvar i donijela nam je mnogo radosti. Ali, lično mislim da se za nominaciju treba dobro pripremiti i uraditi sve prema njihovim pravilima i procedurama. Jer, ako se to dobro ne pripremi, knjiga koja je možda i najbolja, poput “Vječnika“, neće doći do žirija koji odlučuje. A onda je pitanje da li se nagrađuje kvalitet ili nešto sasvim drugo – kazao je Oro.<h2>Muslimanska trilogija</h2>Najčešće teme u djelima Nedžada Ibrišimovića su Bosna i Hercegovina i bošnjački narod. Njegova, kako ju je sam imenovao, “muslimanska trilogija“ („Ugursuz“, „Karabeg“ i „Braća i veziri“) mnogo govori o našoj zemlji i njenoj stvarnoj historiji, koja je nerijetko prešućivana i sakrivana, dajući nam lekcije za budućnost. - Ne vidim šta to čovjek ima osim pamćenja i sjećanja! Davno sam se još usudio izreći da prošlost nije prošla, a da je historija jedna neiscrpna, živa, stvarna, faktička, pulsirajuća storija i za onog koji hoće da piše i za onog koji hoće da čita – govorio je Ibrišimović o svojoj smjelosti u opisima bosanskohercegovačke historijske realnosti.Njegova najznačajnija književna djela su: „Zlatni most“, „Ugursuz“, „Karabeg“, „Glas koji je pukao o Egidiju“, „Zmaj od Bosne“, „Braća i veziri“, „Knjiga Adema Kahrimana“, „Vječnik“... Osim književnošću, bavio i novinarstvom. Bio je urednik u „Našim danima“ i „Oslobođenju“, te glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost „Život“, od 1995. do 1998. godine. Neko vrijeme Ibrišimović je radio kao nastavnik u Goraždu, a svoja vajarska djela prikazao je u desetak samostalnih izložbi. Djela Nedžada Ibrišimovića prevedena su na: engleski, njemački, španski, češki, arapski, turski i albanski jezik.

<h2>Klesao sjene</h2>Ibrišimovićev prijatelj i sljedbenik u književnoj riječi, Miljenko Jergović, dao je Nedžadu metaforičan, ali znakovit epitet pisca koji je klesao sjene. I zaista, u svojim skulpturama Ibrišimović je istezao ljudsku figuru u izduženu sjenu čovjeka u jutarnjem svjetlu, simbolizirajući time čovjekovu vječnu potrebu da vidi dalje od prepreka i ograničenja. - Uspio sam izvajati nekoliko skulptura na kojima ne preovladavaju greške i to smatram svojim velikim uspjehom. I kad vajam i kad crtam i kad slikam i kad pišem, uvijek i nehotično pokušavam izraziti istu stvar, u likovnom to je sjenka i odraz, u pismenu stvarno i privid, a šta je to uistinu, još ne znam – kazivao je Ibrišimović.Nedžad Ibrišimović preminuo je u 71. godini života, 15. septembra 2011. godine, u Sarajevu. Sjećanje na ovu ljudsku i intelektualnu veličinu živi u njegovim djelima koja je ostavio u amanet svojoj Bosni i Hercegovini i njenom narodu.<h2>Bio jednom jedan…</h2>Bio jedan car i bio car i ništa više.A bila jedna ljepotica, bila lijepa, bila prelijepa i– ništa više.A bio jedan prosjak, samo prosjak i ništa više.A bio jedan bogat, samo bogat, i ništa više.A bio jedan pehlivan, bio samo pehlivan.A bio jedan darovit da darovitiji ne može biti,darovit i ništa više.A bio jedan mudrac, bio samo mudar.A bio jedan sažaljiv.A bio jedan duševan.A bio jedan samo jak, samo jak i ništa više.A bio jedan za džabe.A bio jedan onako.I bio jedan.

Mnogo je volio svoj narod i svoju BiH, za koju je obukao i vojnu odoru, braneći je i perom i oružjem od agresora

Nedžad Ibrišimović: 83. godišnjica rođenja bh. književnika, urednika i vajara

Na današnji dan 1862. godine, u Maglaju je rođen Edhem Mulabdić, jedan od predstavnika prve generacije bošnjačkih književnika koji pišu na bosanskom jeziku, zajedno sa Mehmed-begom Kapetanovićem Ljubušakom, Safvet-begom Bašagićem, Osmanom Nurijem Hadžićem, i Šemsudinom Sarajlićem, zbog čega ih nazivamo začetnicima bošnjačkog književnog preporoda.Naime, da bi se prilagodili novim društvenim tokovima, bošnjački pisci su prekinuli dotadašnju tradiciju pisanja književnih djela na arapskom, turskom i perzijskom jeziku i počeli pisati svoja djela na narodnom bosanskom jeziku.&nbsp;

<h2>Zeleno busenje</h2>- Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem, danas je došlo vrijeme da to branimo naukom. Nauka nam to može očuvati, pa ako mi ne budemo valjani te se ne prihvatimo za nju, niko nam neće biti kriv ako sva ta dobra izgubimo i ona pređu u tuđe ruke, u ruke onoga koji je za vremena prihvatio nauku – napisao je Edhem Mulabdić u svom romanu „Zeleno busenje“, koji uz ovu citiranu, obiluje analizama bošnjačkog mentaliteta i savjetima koji prerastaju u svevremenske mudrosti. Iako mnogi književni kritičari i analitičari roman „Zeleno busenje“ proglašavaju prvim bosanskohercegovačkim romanom, treba reći da je to, ipak, roman „Bez nade“ Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića (Osman-Aziz), koji je objavljen tri godine prije Mulabdićevog. Oba romana tretiraju austrougarsku temu u našoj književnosti, ali činjenica je da je za razliku od „Bez nade“ roman „Zeleno busenje“ mnogo više odmakao od dokumentarističkog u književno-umjetnički stil. U romanu “Zeleno busenje“ Mulabdić opisuje, ne samo proces smjene vrhovne vlasti nad Bosnom, nego i dilemu običnog čovjeka, šok i borbu zbog gubitka jednog identiteta i nasilnog upoznavanja s drugim, stranim, koju je je on živio u stvarnosti, izgubivši neke od najbližih članova svoje porodice. <h2>Amanet našem potomstvu</h2>Mulabdićevi preci bili su imami u Kuršumliji džamiji pa su se i prezivali Kuršumlić, a prezime Mulabdić naslijedili su od imena djedovog brata - Mula Abdija. Edhemov otac Selim bio je porezni službenik, a majku Nur-hanumu su ubili pljačkaši nakon austrougarske okupacije Maglaja. U tim bitkama poginuo je Edhemov stariji brat Mehmed, a mlađi brat Đulaga ranjen. Godine 1887., Mulabdić odlazi u Sarajevo i upisuje Učiteljsku školu, te nakon sticanja diplome prvi posao dobija 1890. u Brčkom, a 1892. biva premješten u Sarajevo na Darul-muallimin (učiteljska škola za muallime), gdje je osam godina predavao bosanski jezik, historiju i zemljopis. U to vrijeme počeo je i saradnju s Mehmed-begom Kapetanovićem, pokrenuvši politički sedmičnik „Bošnjak“ (list namijenjen Bošnjacima na bosanskom jeziku), čiji je bio glavni i odgovorni urednik od 1892. do 1894. godine. Također, bio je urednik muslimanskih kalendara „Bajraktar“ (1894) i „Mearif“ (1898/99), sekretar sarajevske Kiraethane (čitaonice), a potom pokretač (sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nurijem Hadžićem) muslimanskog časopisa „Behar“ (1900), koji je uređivao od 1900. do 1906. godine. Veoma značajan Mulabdićev doprinos bošnjačkoj kulturi bio je rad u časopisima „Gajret“ i „Behar“, a zajedno s reisu-l-ulemom Džemaludin-efendijom Čauševićem, Safvet-begom Bašagićem, Huseinom Đogom Dubravićem i drugima Mulabdić je, 1927. godine, pokrenuo kulturni časopis muslimana Bosne i Hercegovine „Novi Behar“. <h2>Porodična tragedija</h2>Godine 1893., Mulabdić je izdao prvu knjigu, zbirku pripovijetki „Rukovjet šale“, a svoje najpoznatije djelo “Zeleno busenje” objavio je u izdanju Matice hrvatske 1898. godine. ”Nova vremena” je roman manjeg značaja, ali ipak vrijedan dokument za izučavanje tog perioda historije BiH. Zbirku novela ”Na obali Bosne” izdaje 1910. godine, upisavši se njome kao prvi bošnjački novelist. Svjestan da samo pisanjem neće moći mnogo učiniti za svoj narod, Mulabdić se i politički aktivirao, pa je kao kandidat na listi JMO-a (Jugoslavenske muslimanske organizacije) tri puta biran u Narodnu skupštinu u Beogradu, 1923., 1925. i 1927. godine. Paralelno s politikom pokrenuo je i osnivanje Kulturno-prosvjetnog društva “Narodna uzdanica”, na čijoj je godišnjoj skupštini, 1929. godine, jednoglasno izabran za predsjednika. Od 1933. do 1945. godine “Narodna uzdanica” je izdavala kalendar čije je priloge uređivao Mulabdić. U tom periodu doživio je i veliku porodičnu tragediju, kada mu je u Bihaću umro sin jedinac Ešref.

<h2>Kraj života u siromaštvu</h2>Pod optužbom za verbalni delikt tokom ratnih godina s NDH (Nezavisna Država Hrvatska) Mulabdić je uhapšen i pritvoren, a na slobodu pušten krajem marta 1946. godine. Kako je zapisao Alija Nametak, Mulabdić je nakon izlaska iz zatvora ostao bez ičega, bez penzije, službe i bilo kakvih prihoda. Do smrti je živio u siromaštvu, oviseći o milostinji nekolicine prijatelja, koji su mu pomagali koliko su mogli, da ne umre u potpunoj bijedi i gladi, a najviše mu je pomagao naš istaknuti historičar i još jedan velikan Hamdija Kreševljaković.- Prema mom mišljenju, to je bio čovjek koji je na početku 20. stoljeća najviše doprinio da se muslimanska mladež počne školovati u austrijskim školama, za osnivanje društva “Gajret” i “Narodne uzdanice” u kojima je bio neumoran radnik, pisac, odgajatelj i koji je cijeli svoj radni vijek koristio za podizanje naše kulture – pisao je Nametak o Mulabdiću s velikim poštovanjem.Edhem Mulabdić umro je u Sarajevu 29. januara 1954. godine. Vijest o njegovoj smrti objavilo je samo „Oslobođenje“, i to 5. februara.Ime ovog velikana danas nose četiri osnovne i jedna srednja škola u BiH, te ulice u Tuzli, Bihaću, Sarajevu, Brčkom i Tešnju. U Edhemovom rodnom Maglaju svake godine u januaru održava se tradicionalna manifestacija “Mulabdićevi dani kulture”, posvećena imenu i djelu ovog značajnog književnika, prosvjetnog, kulturnog i društvenog prosvjetitelja Bosne i Hercegovine.<h2>Iz džamije svak mora otići ganut</h2>Znajući moć javno izgovorene riječi, Mulabdić je savjetovao imamima da njihove hutbe budu kvalitetne, poučne i korisne narodu.- Da je što više prilike da se narod pouči, u čemu je nauk, da se osvijesti, da se dozove k sebi. Stoga je ta pouka od velike neprocjenjive zamašitosti po narod, po njegov intelektualni, etični, narodni i religiozni razvitak… Dobar vaz može učiniti više nego iko u pogledu razvoja narodnog. Vaiz se obraća svim uzrastima, djeci, ali i zrelim osobama. Naprotiv, slab vaiz može štetno da djeluje na svoju okolinu, a onda uvidi da je kriv, kriv je da se izreći ne može. Nije svejedno kazivati vaz samo da se kaže, kad se već troši u to vrijeme i trud, a sami je predmet vaza tako uzvišen, iz džamije svak mora otići ganut i dirnut slatkom riječi vaizovom.

Uz Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i Safvet-bega Bašagića, Edhem Mulabdić je bio najvažnije ime bošnjačkog preporoda na razmeđu vijekova  

Edhem Mulabdić:  161. godišnjica rođenja bh. književnika i prosvjetitelja

Na posljednjoj takmičarskoj večeri Međunarodnog pozorišnog festivala u Kragujevcu sinoć je izvedena dramska predstava “Što spavaš na podu” koja je apsolutni pobjednik 18. „Joakimfesta“. <h2>Glumačka ekipa</h2>Žiri 18. „Joakimfesta“, koji je radio u sastavu Dušanka Stojanović Glid, prvakinja drame Narodnog pozorišta u Beogradu, Jelena Žugić, prvakinja Dramskog teatra iz Skoplja i Željko Hubač, dramaturg (predsjednik žirija), donio je jednoglasnu odluku da Grand Prix festivala za najbolju predstavu dobije koprodukcija Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Gradskog dramskog kazališta „Gavela“ iz Zagreba, Narodnog pozorišta Sarajevo i Festivala MESS – „Što na podu spavaš“, nastala prema istoimenom romanu Darka Cvijetića, u režiji Kokana Mladenovića.U predstavi igraju: Merima Lepić Redžepović, Aldin Omerović, Saša Krmpotić, Maja Izetbegović, Sven Šestak, Tena Nemet Brankov, Ivan Grčić, Nikola Baće, Aleksandra Pleškonjić, Darko Radojević, Stevan Uzelac, Igor Pavlović i Darko Cvijetić.Dramatizaciju potpisuju Kokan Mladenović, Mina Petrić, Darko Cvijetić, Dubravko Mihanović i ansambl predstave, dramaturzi su Mina Petrić i Dubravko Mihanović, scenografkinja je Marijela Hašimbegović, kostimska rješenja uradila je Marita Čopo, autorica muzike je Irena Popović Dragović, dok je saradnica za scenski pokret Amila Terzimehić.

Prema ocjeni žirija, predstava "Što na podu spavaš" je u estetsko-likovnom smislu precizno kodifikovana predstava, s tačnom muzičkom temom, a odlikuje je i izuzetna, znakovno precizna igra nadahnutih glumaca, što sveukupno ovu produkciju čini jednom od najboljih rezultata regionalnog teatarskog života u prethodnom periodu, a reditelja, Kokana Mladenovića stavlja u fokus kao autora, što žiri ovog festivala ima potrebu da istakne, dodjeljujući mu Specijalnu nagradu Grada Kragujevca za režiju predstave „Što na podu spavaš“.<h2>“Iluzije u ogledalu stvarnosti”</h2>Žiri publike 18. Međunarodnog pozorišnog festivala „Joakimfest“ u sastavu Slavica Matović, Bogdan Živanović i Dušan Matović dodijelila je Nagradu žirija publike za najbolju predstavu festivala predstavi "Što na podu spavaš", dok je specijalna nagrada Grada Kragujevca dodijeljena Kokanu Mladenoviću, reditelju predstave "Što na podu spavaš“.Na 18. „Joakimfestu“ koji je održan od 10. do 17. oktobra u selekciji dr. Miroslava Radonjića nastupilo je šest takmičarskih predstava iz Srbije, Hrvatske, BiH pod sloganom “Iluzije u ogledalu stvarnosti”.Od osnivanja Međunarodnog pozorišnog festivala u Kragujevcu, čiji je osnivač reditelj Dragan Jakovljević, do danas, na „Joakimfestu“ je izvedeno više od 150 predstava iz 25 zemalja svijeta u kojima je sudjelovalo više od 700 pozorišnih stvaralaca.

Dramatizaciju potpisuju Kokan Mladenović, Mina Petrić, Darko Cvijetić, Dubravko Mihanović i ansambl predstave

Predstava “Što spavaš na podu” apsolutni pobjednik 18. „Joakimfesta“

Na današnji dan 2002. godine, nakon teške bolesti, u Općoj bolnici u Sarajevu, preminuo je Zekerijah Đezić Đeza, legendarni bosanskohercegovački spiker i sevdalija apolonske ljepote. Napisao je i komponovao jednu od najljepših ljubavnih pjesama komponovanih u duhu sevdalinke, 1966. godine, „Razbolje se šimšir list“.Razbolje se šimšir list, pod pendžerom lijepe Magbule,aman, razbolje se pa od tuge požuti.Crnooka Magbulo, do korijena sav sam ogrez'o,aman, u suzama sevdah jada golemog.Ne plač' više djevojko, svaki momak može biti tvoj,aman, ne plač' više već me zalij vodicom.- To je moja autobiografska pjesma. Ta pjesma je izletjela iz mene u Sarajevu, u jednom trenutku, ali je proživljena u mojoj rodnoj Semberiji. I sama riječ "Semberija" ima neku opijajuću dužinu i melodiju - govorio je Đeza.<h2>Skroman i nenametljiv</h2>Zekerijah Đezić rođen je 1937. godine u Janji kod Bijeljine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Njegov otac Halil efendija Đezić bio je imam, od kojeg je Zekerijah naslijedio talent i lijep glas te je počeo pjevati od malih nogu, i već tada su mu predviđali bogatu pjevačku karijeru. U Tuzli je završio Pedagošku akademiju nakon koje se zaposlio kao spiker, prvo na Radio Tuzli, od 1955. do 1965. godine, a potom na Radio-televiziji Sarajevo. Njegov duboki, sugestivni glas obilježio je mnoge radijske i televizijske emisije. Bio je prvi Tuzlak čiji je glas snimljen na gramofonskoj ploči, a izvođač je i prve tuzlanske narodne pjesme koja je komponovana u duhu sevdalinke "Tuzlanka se Sarajkama hvali" iz 1964. godine.Osim glasa, Đezu je krasila i neobična ljepota, te dostojanstveno gospodsko držanje. Posebna mekoća njegovog glasa u izvođenju sevdalinki doprinijela je njegovoj velikoj popularnosti i sticanju brojnih poštovalaca, a istakao se i kao autor tekstova i muzike.

<h2>Gospodin u svakom smislu</h2>Zekerijah je među tadašnjim pjevačima važio za gospodina u svakom smislu. On nije pjevao niti snimao svašta, nije se gurao nigdje. Poštovan od pravih poznavalaca muzike, miljenik žena, jaran i ljudina, živio je svoj život krajnje skromno i nenametljivo. - Nisam ja neki izbirač. Jednostavno, osjetim ono što volim, i to pjevam. Ali, nikada nisam došao u situaciju, kao neke moje kolege, da biram šta ću pjevati, a onda na kraju zapjevam nešto što ni u kom slučaju nije trebalo – kazivao je Đeza.Đezić je nastupao na mnogim festivalima i snimio brojne nove pjesme, ali uvijek birajući kvalitetne melodije i stihove. Bio je jedan od najvećih i naboljih interpretatora sevdalinki, rame uz rame s legendarnim Zaimom Imamovićem, Safetom Isovićem, Himzom Polovinom, Zehrom Deović i drugim velikanima sevdaha.<h2>U ratu pokrenuo festival </h2>Neke od najpoznatijih Đezićevih interpretacija su: "Amanet šehida", "Razbolje se šimšir list", "Bosno moja lijepih planina", "Djevojka sokolu zulum učinila", "Pokidane strune", "Kad ja pođoh na Bembašu", "Puknite strune", "Od Sarajki ljepših žena nema", "Vojnička pjesma", "Znam da moja nećeš biti", "Udadoše moju Fatu"...Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992-1995., zajedno s Omerom Pobrićem i Zaimom Muzaferijom učestvovao je u pokretanju Festivala narodne muzike „Lukavac 94.“ Snimio je i prvu bosansku patriotsku pjesmu “Ne daj se, Bosno”, s Omerom Pobrićem i nekolicinom pjevača. Posthumno mu je, 2003. godine, dodijeljena muzička nagrada "Davorin" za afirmaciju originalne bosanskohercegovačke muzike.<h2>Uzor mnogim pjevačima</h2>Živa legenda sevdaha Nedžad Salković ne krije da mu je Đeza bio pjevački uzor.- Zekerijah je prvi Tuzlak koji je snimio ploču i prvi Tuzlak koji je snimio novokomponovanu pjesmu o Tuzlanki ("Tuzlanka se Sarajkama hvali"). Kada je snimio "Bosno moja lijepih planina" i "Razbolje se šimšir list", osvojio me za sva vremena. Pamtim ga kao prefinjenog gospodina, rijetkog sevdaliju koji je maestralno pjevao šlagere, romanse i napolitanske pjesme. Bio je jedan od mojih uzora.I poznati kompozitor bh. korijena Radoslav Graić Graja, autor najpjevanije pjesme u našoj regiji „Mito, bekrijo“, kao i čuvene „Hajro, Hajrija“ s kojom je Safet Isović pobijedio na Ilidžanskom festivalu 1971. godine, imao je samo riječi hvale o našem Đezi. - Snimao sam ploče i emisije sa stotinama pjevača iz bivše Juge. Bilo je i popularnijih i tehnički boljih pjevača od Zekerijaha, ali Zekerijah je neponovljiv gospodin. Širio je neku smirenost i odmjerenost u ovom našem stalno napetom i naelektrisanom poslu. Komponovao sam mu nekoliko pesama: "Od Sarajki ljepših žena nema", "Druže stari", "Uspomena"...

Mnoge stare sevdalinke Đeza je otkrio i sačuvao od zaborava, a neke divne pjesme, naprimjer legendarnu "Razbolje se šimšir list", i sam komponovao

Zekerijah Đezić: 21. godišnjica smrti legendarnog sevdalije apolonske ljepote

U Dječijoj kući na Grbavici u Sarajevu u petak u 19 sati bit će premijerno izvedena predstava „Mrav i bukva“ u režiji Marija Drmaća, a već sutradan s početkom u 11 sati bit će odigrana prva repriza. <h2>Ukazuje na osnovne ljudske vrijednosti</h2>Predstava „Mrav i bukva“ nastala je prema pripovijetki „Mrav i bukva“ Zvonimira Baloga u produkciji Udruženja dramskih glumaca „Mundo Mondo“. Govori o odrastanju, poštovanju i ljubavi. Ukazuje na osnovne ljudske vrijednosti i na to da smo svi stvoreni sa svrhom. Ova predstava publici poručuje da niko nije manje ili više vrijedan i da svako ima svoju jedinstvenu ulogu u ovom svijetu. Baš tako i mali mrav može zaslužiti ljubav sasvim drugačije, velike bukve.<h2>Interesantna i komična priča o nemogućoj ljubavi</h2>Interesantna i komična priča o nemogućoj ljubavi između zalutalog mrava i jedne nadobudne bukve namijenjena je djeci uzrasta od šest do 11 godina.U predstavi igraju Matea Mavrak i Adis Omerović. Dramatizaciju predstave potpisuju Žaneta Trišić-Bajramović i Džejna Hodžić, koja je radila i tekst songova, dok je autorska muzika songova prepuštena iskusnom dvojcu Hamdiji Salihbegoviću i Nedžadu Merdžanoviću.

 Igraju Matea Mavrak i Adis Omerović

Premijera predstave za djecu „Mrav i bukva“

Sutra se&nbsp; obilježava 106. godina od rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, velikog bosanskohercegovačkog pjesnika, koji je obilježio cijelu jednu kulturno-historijsku eru naše države. Tim povodom u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, Fondacija Mak Dizdar organizira poseban program proslave MakDana, s fokusom na izvođenje poetskog performansa pod nazivom “San pedeset i prvi” , a u produkcijI Mostarskog teatra mladih.Ovim događajem se na dostojan način odaje počast Maku Dizdaru, jednom od rijetkih pjesnika čiji su stihovi nadrasli uske krugove ljubitelja poezije i oblikovali biće i identitet čitavih generacija Bosanaca i Hercegovaca svih nacionalnosti i političkih uvjerenja.Namjera je da “MakDan”, po uzoru na škotski “Burns Day”, postane praznik bosanskohercegovačke kulture.Obilježavanje MakDana odvijat će se pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture is porta KS, a partneri projekta je Grad Sarajevo i Zemaljski muzej BiH.

Namjera je da “MakDan”, po uzoru na škotski “Burns Day”, postane praznik bosanskohercegovačke kulture

Obilježavanje 106. godišnjice rođenja Maka Dizdara

"Svjetska, a naša! Bosanka Ida Fazlić s naučnicima napravila ogromno otkriće najpoznatije svjetske slike, "Mona Lize"!Objavio je ovo na društvenim mrežama doktor elektrotehničkih nauka Edhem (Eddie) Čustović, Tuzlak koji živi u Australiji gdje radi na La Trobe univerzitetu.- Stotine svjetskih medija objavile su najnovije naučno otkriće vezano za "Mona Lizu". Mali uzorak iz skrivenog kutka "Mona Lize" otkrio je veliku tajnu. Čuveni eksperimentalni umjetnik naslikao je portret iz 16. stoljeća koristeći spoj olova koji ranije nije bio otkriven na slikama italijanske renesanse.Koristeći rendgenske zrake i infracrvenu spektroskopiju za analizu hemijskog sastava da Vinčijeve mješavine boja, naučni tim (uključujući Idu Fazlić iz BiH) u Francuskoj i Britaniji ispitali su mikroskopske fragmente iz "Mona Lize" i "Posljednje večere", još jednog od najpoznatijih umjetnikovih djela.Prema studiji objavljenoj u srijedu u "Journal of the American Chemical Society", otkriveni su dokazi ne samo bijelog olovnog pigmenta i ulja u sloju ispod umjetničkog djela, već i olovnog oksida, narandžastog pigmenta koji je pomogao da se boja osuši i učini je gušćom. Mnoga djela iz da Vinčijevog vremena, uključujući "Mona Lizu", bila su naslikana na drvenim pločama. Studija je zaključila da je umjetnik, također inženjer, vjerovatno dodao olovni oksid kako bi stvorio neprozirnu pripremnu podlogu dovoljno gustu da prekrije drvo. Istraživanje odražava kontinuiranu fascinaciju čuvenom slikom, koja se smatra arhetipskim remek-djelom italijanske renesanse - napisao je Čustović između ostalog.

Mali uzorak iz skrivenog kutka Mona Lize otkrio je veliku tajnu

Bosanka Ida Fazlić u timu koji je napravio ogromno otkriće na slici "Mona Liza"

Grad u kojem su stolovali bosanski kraljevi - Bobovac danas je, iako sa samo nekoliko svojih zidina, svjedok slavnog perioda i moći Bosanske kraljevine i njenog naroda. Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1349. godine, ali postoje dokazi da je napravljen čak u antičkom dobu. Temelje ovog kraljevskog grada navodno je postavio rimski car Trajan krajem prvog i početkom drugog vijeka, između 98. i 117. godine, a u četvrtom i petom vijeku bogumili su na tom mjestu sagradili prvo stambeno naselje - dvor. Dolaskom na vlast dinastije Kotromanić Bobovac se proširivao, te postao najznačajnije vojno i administrativno sjedište Bosanske kraljevine, uz Kraljevu Sutjesku, koja je imala uglavnom administrativno-politički značaj. Smješten je na izduženoj uskoj stepenastoj stijeni strmih strana, koja se južno završava visokim okomitim liticama planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. U nizu ga presijeca pet kraških greda u smjeru istok – zapad, koje zbog visine izgledaju kao bedemi.&nbsp;

<h2>Nepristupačan položaj</h2>Bobovac su činili gornji grad s četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, te donji grad, od kojeg su do danas sačuvani dvorište i bunar. Najveći razlog što je sagrađen baš na tom mjestu jesu rudna bogatstva, ali i nepristupačan i izolovan položaj, zbog kojeg je bio najznačajnije utvrđenje srednjovjekovne Bosne, te predstavljao dobru odbranu u slučaju napada. Upravo zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značaja Bobovac je bio meta napada mnogih osvajača, ali ga nije nikada uspjela osvojiti nijedna strana vojska. Među brojnim osvajačima bio je i srbijanski car Dušan, koji je 1350. godine došao pod zidine Bobovca s 80.000 vojnika, međutim, nije mu uspjelo da ga osvoji.Prvi ban koji se spominje u pisanim dokumentima da je boravio u Bobovcu jeste Stjepan II Kotromanić. Stjepan II je vladao od 1322. do 1353., kada umire i nasljeđuje ga Tvrtko I Kotromanić, sin njegovog brata Vladislava. Tvrtko I je bio posljednji ban, a prvi bosanski kralj, jer je krunisan 1377. godine. U historiji je zabilježen kao najjači vladar srednjovjekovne Bosne. Period Tvrtkove vladavine (1353.–1391.) obilježen je velikim razvitkom bosanskih gradova, trgovine i rudarstva, te prvim kovanim zlatnim novcem na našim prostorima. Zahvaljujući Tvrtku I, Bosansko kraljevstvo je tada bilo najmoćnija balkanska država.&nbsp;

<h2>Radakova izdaja</h2>Ni sultan Mehmed II El Fatih s vojskom od 150.000 vojnika nije osvojio Bobovac oružjem, nego ga je knez Radak, koji je te 1463. godine upravljao gradom, predao Osmanlijama. Razlog je, prema mišljenju mnogih historičara, bio vjerski, jer se kao bogumil htio suprotstaviti nasilnom pokatoličenju koje su u to vrijeme nad bogumilima provodili Papa i Katolička crkva. A, prema narodnim predanjima, knez Radak je to učinio iz pohlepe i očekivanja da će ga Osmanlije nagraditi. To je bio kraj Bobovca, a ujedno i kraj srednjovjekovne bosanske države, pa je u narodu ostala izreka: „Bosna šapatom pade“. Nakon pada Bobovca pod osmansku vlast sjedište bosanskog kraljevskog dvora premješteno je u Jajce. U Jajcu je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461.-1463.) pogubljen, dok je njegova maćeha, kraljica Katarina Kosača Kotromanić, uspjela pobjeći u Dubrovnik, a potom u Rim, gdje je boravila do svoje smrti, 1478. godine. Osmanska vojska je 1463. Bobovac pretvorila u svoje utvrđenje, napravivši objekte u kojima je boravila sve do 1626., kada ga je napustila zbog gubitka strateškog značaja i nastavka osmanskih osvajanja prema sjeveru. <h2>Nacionalni spomenik</h2>Prijestolni bosanski grad Bobovac, u kome su čuvani bosanska kruna, državna riznica, arhiv i druge vrijednosti, na svakog posjetitelja istovremeno je djelovao i zastrašujuće i zadivljujuće. Tu se nalazi i kraljevska grobna kapela, koja je danas djelimično obnovljena i odaje počast kraljevskoj porodici. U kapeli su sahranjeni kraljevi: Stjepan Ostoja, Tvrtko II Kotromanić i Stjepan Kraljevski. Šestog novembra 2002. godine, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je nacionalnim spomenikom historijsko područje – srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac. Ovaj kameni dragulj, nekad najjače utvrđenje i ponos srednjovjekovne bosanske države, njenih kraljeva i naroda, još odolijeva zubu vremena i podsjeća na slavne dane naše historije, privlačeći i mnoge turiste iz cijelog svijeta.

<h2>Toga nigdje na svijetu nema</h2>Bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić, napuštajući kraljevski grad Bobovac, rekla je da nikad neće prežaliti tri dobra u Bosni: - Zbogom ostaj, moja Bosno slavna, i u tebi tri dobra moja: pšenice sa Lijesnice, ribe iz Bukovice i vode Radakovice, jer toga nigdje na svijetu nema.&nbsp;

Prvi ban koji se spominje u dokumentima da je boravio u Bobovcu je Stjepan II Kotromanić, a naslijedio ga je Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj

Bobovac: Grad u kojem su stolovali bosanski kraljevi

Jedna od najpoznatijih i najprodavanijih baletnih predstava u svijetu - „Orašar“, ove zime će zaigrati u Mostaru 4. decembra, u Hrvatskom domu Herceg Stjepan Kosača i u Sarajevu 20. decembra, u Bosanskom kulturnom centru. <h2>Vrhunska umjetnička postava</h2>- Vrhunska umjetnička postava ukrajinskog baletnog ansambla Ukrainian Classical Ballet, vječna muzika Petra Iljiča Čajkovskog, uz koreografiju Valerija Petroviča Kovtuna, razlog su da ovu baletnu predstavu nipošto ne propustite - poručuju organizatori."Orašar" donosi već dobro poznatu priču o djevojčici koja na Badnju večer ispod bora pronalazi nesvakidašnji dar - drvenog orašara, s kojim proživljava čudesne dogodovštine u izmaštanom svijetu.&nbsp;

Balet "Orašar" temelji se na djelu njemačkog pisca E.T. A. Hoffmana „Orašar i kralj miševa", a radnja je ispričana tradicionalnom baletnom koreografijom jednog od najpoznatijih koreografa, baletnog majstora i laureata brojnih nagrada i međunarodnih priznanja –Valerija Petroviča Kovtuna. Ukrainian Classical Ballet, čiji su solisti zaslužni umjetnici Ukrajine te nositelji brojnih baletnih nagrada i priznanja, dali su tradicionalnoj koreografiji moderniji izgled.<h2>Ulaznice su puštene u prodaju</h2>Iza predstojećih gostovanja „Orašara“ u Sarajevu i Mostaru stoji produkcija Art Partner iz Zagreba, koja već četvrtu godinu zaredom organizira zimsku turneju najpoznatijeg baleta „Orašar“. Inače, „Orašara“ je na tri turneje pogledalo više od 24 hiljade zadovoljnih gledatelja u više gradova u Hrvatskoj, a ove se godine na mapi gradova u koje stiže ova baletna atrakcija napokon našlo Sarajevo i Mostar.Ulaznice su puštene u prodaju, a mogu se kupiti u sistemu Entrio.ba i na prodajnim mjestima plato Skenderije i Artikulacija BKC.&nbsp;

"Ukrainian Classical Ballet" u decembru u našoj zemlji

Baletna atrakcija "Orašar" stiže u Mostar i Sarajevo

Monografija „Dušan Karpatsky (1935-2017) život i djelo“ koju su uredili Andreja Stojković, Marijan Lipovac, Jaroslav Pecnik i Mia Stojković promovirana je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH.Karpatsky je jedan od najvećih promotora i prevodioca južnoslavenskih književnosti, koji je na češki jezik preveo gotovo stotinu pisaca s ovih područja. Devedesetih godina organizirao je humanitarnu pomoć za ratom pogođena područja u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini, a u javnom je prostoru Česima približio tadašnja ratna stradanja i kroz susrete s piscima iz Hrvatske i BiH.<h2>Odlomaci iz Dušanovih prijevoda sa južnoslavenskih jezika na češki i slovački</h2>Dragan Marković, izdavač i dugogodišnji prijatelj Karpatskog kazao je da je ova neobična knjigu stuktuirana u sedam poglavlja.- Tu su autobiografski zapisi, zapisi Dušanovih savremenika o njegovom djelu, odlomaci iz Dušanovih prijevoda sa južnoslavenskih jezika na češki i slovački, prijevodi čeških autora na naše, ovdašnje jezike, zatim Dušanovi autorski radovi te što je najvažnije - kompletna bibliografija – kazao je Marković.Organizator promocije je Ambasada Republike Češke u Bosni i Hercegovine.- Promocija ove monografije organizirana je najprije u Sarajevu, ne samo zbog revnosti uposlenika Češke ambasade u BiH već i zbog Dušanovog odnosa i prijateljstva sa Izetom Sarajlićem, Huseinom Tahmiščićem, Janom Beranom i drugima. Ono što je devedesetih godina Dušan napravio u Češkoj za Bosnu i Hercegovinu to svi Česi nisu zajedno – kazao je Andreja Stojković, izdavač i publicist, bliski prijatelj i njegovatelj ostavštine Karpatskog.Jaroslav Pecnik, profesor filozofije na Fakultetu u Osijeku i bivši student Dušana Karpatskog govorio je manje poznatim detaljima iz života ovog autora.

- Velika ljubav Dušana Karpatskog bio je Isak Samokovlija, posebno je volio sva njegova djela. Karpatsky je dugo vremena u Češkoj pisao je pod tuđim imenima, čak je nekim ljudima morao davati svoj honorar, ali njemu je bilo važnije da piše i radi. Veoma je volio kuhati i probao sam njegovu pašticadu koja je bila jednako dobra kao ona koju Dalmatinci prave – kazao je Pecnik. <h2>Značajan dio svog života posvetio je uređivanju književnih časopisa</h2>Dušan Karpatský, rođen je kao Rosenzweig, 28. februara 1935., u Trebišovu, istočna Slovačka, a umro je u Pragu, 31. januara 2017. godine.Karpatsky, kojeg su smatrali i mostom koji spaja južnoslavenske narode sa Česima, značajan dio svog života posvetio je uređivanju književnih časopisa, novina i radio emisija, poglavito u šezdesetim i devedesetim godinama XX stoljeća. Na ponovljenim izdanjima njegovog Labyrinta literatury mnoge su se generacije upoznavale sa češkom i svjetskom književnošću.U sličnoj nakladi s preko 100.000 primjeraka, izašao je, također u više izdanja, i Karpatskijev književno-gastronomski dragulj „Jugoslávská kuchyně“.

Velika ljubav Dušana Karpatskog bio je Isak Samokovlija

Sa promocije u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti BiH

Promovirana Monografija „Dušan Karpatsky (1935.-2017.) život i djelo“ 

Maestro Rikardo Muti (Riccardo) dirigirao je večerašnjim gala koncertom kojim se obilježilo 100 godina Sarajevske filharmonije na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo. Koncert je počeo u 20 sati.Sarajevska filharmonija djeluje od 1923. godine, što je čini jednom od najstarijih institucija kulture u Bosni i Hercegovini. O uspjehu orkestra svjedoče brojna domaća i međunarodna priznanja, kao i gostovanja slavnih imena iz svijeta umjetničke muzike.&nbsp;- Dok god budem živ, možete računati na mene, uvijek ću se ovdje vratiti da dirigujem jedan koncert - poručio je Muti na press konferenciji uoči koncerta.Ispred Narodnog pozorišta u Sarajevu postavljeni su LED ekrani, kako bi što više građana moglo uživati u ovom muzičkom spektaklu.Slavni Italijan bio je među prvim velikim svjetskim umjetnicima koji su posjetili razoreni grad nakon potpisivanja mirovnog sporazuma. Godine 1997., sa orkestrom i solistima Milanske skale održao je koncert u Skenderiji, kada je izvedena Deveta simfonija Ludviga van Betovena (Beethoven).&nbsp;

Sarajevska filharmonija djeluje od 1923. godine, što je čini jednom od najstarijih institucija kulture u Bosni i Hercegovini

100. rođendan Sarajevske filharmonije: Maestro Muti dirigirao gala koncertom

Prije nekoliko dana, tačnije 7. oktobra 2023., navršilo se 11 godina od smrti bosanskohercegovačkog akademskog likovnog umjetnika Mersada Berbera. Bio je i ostao jedan od najboljih bosanskohercegovačkih slikara, koji je često isticao da potječe iz državice kojom se ponose njeni stanovnici, ali na svjetskoj likovnoj sceni njeni predstavnici ne dobivaju mjesto koje zaslužuju.- Moja nesreća je što iza mene nikada nije stajao nikakav lobi. Da sam bio predstavnik nekog od velikih naroda i velikih država, bilo bi možda mnogo lakše. Ali, ovako sam ponosan, jer za sve sam se izborio sam – govorio je Berber. Razlozi, kako je kazivao, nisu samo u tome što smo mali geografski i brojno, nego u tome što sami o sebi i svojim najboljim sinovima, našim velikanima, ne lobiramo, nismo organizirani, nemamo galerija, kritike, te, prije svega, ekonomske moći. Ali, uprkos tom teškom i mukotrpnom putu, Berber je svojim vanserijskim talentom i velikim radom uspio osvojiti svjetske kulturne centre.

<h2>Srebrenica</h2>Inspiraciju je, kako je tvrdio, najviše crpio iz “mističnog svijeta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njenih ljudi”. Često je govorio da "nostalgija curi iz njegovih djela" i da je "tuđina najveći ispit". Znao je mnogo o historiji svoje domovine, koju je proučavao, povodeći mnogo vremena u Zemaljskom muzeju BiH, studirajući artefakte i tražeći njihova značenja i poruke. Naročito ga je boljela tragedija koju je bosanskohercegovački narod doživio u posljednjoj agresiji, te je svoj antiratni stav, saosjećanje i bol izrazio svojim kapitalnim djelom posvećenim genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.- Srebrenica je poslala najuzvišeniji moralni aksiom. Ako želite da krenete ka putu istine, putu slobode, izaberite mali grad koji se zove Bonavia, Srebrenica. Ako želite, dakle, da dođete do istine, istinske pravde... Srebrenica je za mene ostala uzvišeni moralni aksiom. Napravio sam nekoliko putopisnih zapisa o toj vrsti boli. To je prvi put da je jedan genocid, jedan veliki svjetski genocid, bio popraćen neviđenom medijskom pažnjom – govorio je Berber.&nbsp;

<h2>Najuspješniji student</h2>Mersad Berber je rođen 1. januara 1940. godine u Bosanskom Petrovcu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani, 1963., gdje je završio i postdiplomski studij grafike. Već tokom studija se istakao i zadobio simpatije svojih profesora, koji su bili oduševljeni njegovim talentom.- Mersad Berber donio je već na Akademiju seriju neobičnih, prekrasnih crteža u stilu starih muslimanskih, perzijskih motiva. Kada je došao kod mene na grafiku, vidio sam već poslije prvih uspjelih pokušaja u drvorezu, koji je na prvoj godini grafike obavezan, da bi bilo dobro da upotrijebi ove svoje crteže u bakrorezu i tako sačuva svoje značajno djelo u grafici… Mersada Berbera smatram svojim najdražim u najuspješnijim učenikom, značajnim i neobično velikim umjetnikom – napisao je o Berberu njegov profesor, slovenski slikar i grafičar, akademik Božidar Jakac.Berberovi crteži su već od 1961. bili zapaženi na kolektivnim izložbama, a prvu samostalnu izložbu imao je 1965. godine, u Gradskoj galeriji u Ljubljani. Od 1978. do 1982. godine predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.Osim brojnih slika, grafika, tapiserija, ilustracija mnogih značajnih knjiga, scenografija i kostimografija na pozornicama u Washingtonu, Sarajevu i Zagrebu, 1985. završio je i crtani film „Tempo Secondo“. Godine 1984., Galerija „Tate“ u Londonu uvrstila je Berberove slike u svoju stalnu postavku.&nbsp;

<h2>Pikaso uzor</h2>Motivi po kojima je Berber poznat i jedinstven su: žena, konj i cvijet. Magija njegovog slikarstva je u kombiniranju svijetlog i tamnog, crtanju i oblikovanju ljepote ženskog lika, jarkom likovnom pečatu životinjskog torza u stalnom dinamičkom pokretu, jer konji na njegovim slikama oživljavaju, a cvjetovi mirišu.Berberov najveći slikarski uzor bio je Pablo Pikaso (Picasso), za kojeg je govorio da je najveći svjetski slikar ikad, a na upite zašto tako misli, odgovarao bi:- Zato što je on sve ono što su umjetnici stvarali stoljećima, sve dotadašnje kanone obrnuo na glavu… napravio je svoj sistem i svoj svijet koji je bio sasvim drugačiji od svih ostalih. Samo njegov, neprocjenjiv.Najznačajniji ciklusi Berberovih slika su “Sarajevske kronike”, “Put u Skender Vakuf”, “Srebrenica”, “Hommage Vlahi Bukovcu”, “Otomanske kronike”... a izlagao ih je u svim većim gradovima svijeta, od Istanbula, Londona, Madrida, preko Njujorka do Moskve, Džakarte i Nju Delhija. Dobio je mnogo nagrada širom bivše Jugoslavije, a nagrađivan je i u Sao Polu, Aleksandriji, Firenzi, Tokiju, Nju Delhiju, Monte Karlu, Madridu, Lajpcigu, Varni i Krakovu.Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, '90-ih godina prošlog vijeka, sa suprugom Adom, sinovima Ensarom i Azerom, odselio je u Zagreb, gdje je i preminuo, u 72. godini, 7. oktobra 2012. <h2>Dar Bošnjačkom institutu</h2>Na velikoj izložbi Bošnjačkog instituta u Dolmabahče palači u Istanbulu, u novembru 2004. godine, Mersad Berber zasluženo je dobio posebno mjesto među velikanima bosanskohercegovačke likovne umjetnosti i predstavio se svojim impresivnim platnima i grafičkim listovima. Nakon završetka te izložbe, Berber je sve svoje radove izložene u Istanbulu poklonio Bošnjačkom institutu, uz još mnogo drugih koji su dopunili donirane cikluse: „Sarajevske razglednice“, „Skenderovi soneti“, „Alegorija o Srebrenici“ i „Velika alegorija o Srebrenici“. Institut je 2021. godine izdao katalog „Mersad Berber: Dar Bošnjačkom institutu – Fondaciji Adila Zulfikarpašića“ na bosanskom i engleskom jeziku.

Inspiraciju je, kako je tvrdio, najviše crpio iz “mističnog svijeta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njenih ljudi“

Mersad Berber: Slikar ljepote i magije života

Na današnji dan 2001. godine, u Beogradu je preminula Nada Mamula, jedna od najboljih regionalnih interpretatorica sevdalinki.Kao 19-godišnja djevojka Nada se prijavila na audiciju, 1946. godine, u Beogradu, koju je uspješno položila i tada počinje njena uspješna pjevačka karijera. Nedugo potom udaje se za Nikolu Mamulu s kojim odlazi u Sarajevo, gdje je srdačno dočekana i primljena kao solistica na Radio Sarajevo. U Sarajevu su supružnici Mamula živjeli 15 godina, gdje je Nada zavoljela sevdalinke, a prva koju je otpjevala bila je "Ah, meraka u večeri rane".&nbsp;

<h2>Pjevala srcem</h2>Nadina ljubav prema sevdalinci trajala je cijeli život, pa je u arhivama Radio Sarajeva, Radio Beograda i Radio Novog Sada ostavila više od 150 briljantnih interpretacija ove bosanskohercegovačke najljepše lirske pjesme.Blistava Nadina karijera trajala je duže od četiri decenije, a na prostorima bivše Jugoslavije, pa i šire, bila je nezamjenjiva na festivalima, u muzičkim tv-emisijama, koncertnim dvoranama… Osim nezaboravnih i vrsnih interpretacije sevdalinki, Nada je ostavila brojne snimke komponovanih pjesama, pisanih u duhu tradicionalne narodne muzike. Sve pjesme je pjevala srcem uz posebno izražen temperament kojim je ostavljala utisak snažne i ostvarene žene.

<h2>Prepoznatljivi alt</h2>Njen specifičan, prepoznatljivi, a rijetki alt punio je srca brojnih ljubitelja sevdaha, a naročito je bio izražajan u nenadmašnim interpretacijama pjesama: "Na teferič pošla nana", "Bosno moja", "Omer-beže", "Djevojka sokolu zulum učinila"… Prva je snimila čuvenu pjesmu “Kafu mi draga ispeci” i, prema pričanjima, naučila Cuneta Gojkovića kako se pjeva.Osim snimaka u arhivama radiostanica, Nada je snimila dvije LP-ploče za diskografsku kuću "Jugoton" iz Zagreba, četiri LP-a izdala je u SAD, Kanadi, Nizozemskoj i Bugarskoj, te objavila više desetaka singl-ploča.&nbsp;

Preminula crnogorska književnica Bosiljka Pušić

Ilija Ladin: 22. godišnjica smrti bh. pjesnika i profesora

Tuzlanska premijera dokumentarnog filma o Nisvetu Džanki 26. oktobra

Nedžad Ibrišimović: 83. godišnjica rođenja bh. književnika, urednika i vajara

Edhem Mulabdić: 161. godišnjica rođenja bh. književnika i prosvjetitelja

Predstava “Što spavaš na podu” apsolutni pobjednik 18. „Joakimfesta“

Zekerijah Đezić: 21. godišnjica smrti legendarnog sevdalije apolonske ljepote

Premijera predstave za djecu „Mrav i bukva“

Obilježavanje 106. godišnjice rođenja Maka Dizdara

Bosanka Ida Fazlić u timu koji je napravio ogromno otkriće na slici "Mona Liza"

Bobovac: Grad u kojem su stolovali bosanski kraljevi

Baletna atrakcija "Orašar" stiže u Mostar i Sarajevo

Promovirana Monografija „Dušan Karpatsky (1935.-2017.) život i djelo“

100. rođendan Sarajevske filharmonije: Maestro Muti dirigirao gala koncertom

Mersad Berber: Slikar ljepote i magije života

Nada Mamula: 22. godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki

Kultura

Preminula crnogorska književnica Bosiljka Pušić

Ilija Ladin: 22. godišnjica smrti bh. pjesnika i profesora

Tuzlanska premijera dokumentarnog filma o Nisvetu Džanki 26. oktobra

Nedžad Ibrišimović: 83. godišnjica rođenja bh. književnika, urednika i vajara

Edhem Mulabdić: 161. godišnjica rođenja bh. književnika i prosvjetitelja

Predstava “Što spavaš na podu” apsolutni pobjednik 18. „Joakimfesta“

Zekerijah Đezić: 21. godišnjica smrti legendarnog sevdalije apolonske ljepote

Premijera predstave za djecu „Mrav i bukva“

Obilježavanje 106. godišnjice rođenja Maka Dizdara

Bosanka Ida Fazlić u timu koji je napravio ogromno otkriće na slici "Mona Liza"

Bobovac: Grad u kojem su stolovali bosanski kraljevi

Baletna atrakcija "Orašar" stiže u Mostar i Sarajevo

Promovirana Monografija „Dušan Karpatsky (1935.-2017.) život i djelo“

100. rođendan Sarajevske filharmonije: Maestro Muti dirigirao gala koncertom

Mersad Berber: Slikar ljepote i magije života

Nada Mamula: 22. godišnjica smrti jedne od najboljih interpretatorica sevdalinki