Predstava „Što na podu spavaš“ rađena po romanu Darka Cvijеtića, u rеžiji Kokana Mladеnovića, proglašеna je za najbolju na festivalu „Novi tvrđava teatar“ u Čortanovcima.Žiri koji jе radio u sastavu rеditеlj Nikola Zavišić (prеdsjеdnik), glumica Emina Elor i novinar i pozorišni kritičar Igor Burić, nagradu za rеžiju dodijelio jе Kokanu Mladеnoviću. Darko Cvijеtić, pisac koji i igra samog sеbе u prеdstavi „Što na podu spavaš“, dobio jе spеcijalnu nagradu za tеkst i izvеdbu na fеstivalu „Novi tvrđava tеatar“.Ambijentalni pozorišni festival „Novi Tvrđava Teatar“, održao se jubilarni deseti put, u predivnom ambijentu Vile Stanković u Čortanovcima.U predstavi igraju: Merima Lepić Redžepović, Aldin Omerović, Saša Krmpotić, Maja Izetbegović, Sven Šestak, Tena Nemet Brankov, Ivan Grčić, Nikola Baće, Aleksandra Pleškonjić, Darko Radojević, Stevan Uzelac, Igor Pavlović i Darko Cvijetić.“Što na podu spavaš” je koprodukcijski projekat Narodnog pozorišta Sarajevo, Scene MESS, Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad i Gradskog dramskog kazališta Gavella iz Zagreba.

Ovo je koprodukcijski projekat Narodnog pozorišta Sarajevo, Scene MESS, Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad i Gradskog dramskog Gavella iz Zagreba

"Što na podu spavaš" najbolja predstava na festivalu "Novi tvrđava teatar" u Čortanovcima 

Zahvaljujući regionalnoj inicijativi Ministarstva vanjskih poslova Republike Austrije, Austrijski kulturni forum Sarajevo će u povodu obilježavanja 50 godina kulture Austrije u inostranstvu, tokom ove jeseni, uz još jedan značajan događaj u februaru naredne godine, biti domaćin projekta Imagine Arts &amp; Ideas Initiative. <h2>Druge zemlje regiona</h2>Ključne aktivnosti u okviru Imagine programa podrazumijevat će jedinstvene izložbe posvećene arhitekturi, dizajnu i likovnoj umjetnosti ali i niz drugih segmenata pod Imagine okriljem, poput muzičkih i filmskih programa. Osim prezentacije različitih oblika umjetnosti i komunikacije austrijskih s domaćim umjetnicima_ama, Imagine će promovirati i savremene koncepte življenja u duhu poštovanja ekoloških standarda, te stvaranja humanijeg društva zasnovanog na principima lične odgovornosti pojedinaca i pojedinki. Svoje putovanje Imagine počinje u Sarajevu, nakon čega će po ovom modelu program predstavljanja austrijske kulture biti nastavljen u drugim zemljama regije. Sarajevska i bh. Imagine premijera održat će se 15. septembra otvaranjem izložbe arhitekture „100 ideja za Zapadni Balkan. Dizajniranje urbanih imaginarija“ u bivšoj Austrijskoj kući. Sama postavka biće upriličena u okviru tradicionalne bh. manifestacije Dani arhitekture u Sarajevu, čiji kustosi Hubert Klumpner i Michael Walczak, osnivači interdisciplinarnog dizajn studija Urbanthinktank_next iz Züricha, su osmisli i ovu izložbu. Ona će poslužiti prepoznavanju potencijala za stvaranje održivije i fleksibilnije arhitekture, urbanizma i dizajna u skladu sa evropskim i univerzalnim vrijednostima slobode, jednakosti i solidarnosti te biti i uvid u mogućnost urbanih transformacija u postsocijalističkom i postkonfliktnom društvu.<h2>„Koralni greben. Regenerativni dizajn"</h2>Od početka oktobra u Historijskom muzeju u Sarajevu, bit će predstavljeno i prvo izdanje eksperimentalnog izložbenog formata „Koralni greben. Regenerativni dizajn". Ova izložba dizajna koristi poetsku metaforu „koralnog grebena" kao šokantnog pokazatelja globalne klimatske krize, ali i kao inspiracije za buduće strategije „regenerativnog dizajna". Koncipirana je i kao izložba kojom započinje saradnja sa Akademijom likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu i njenim profesorima i studentima. Kustos izložbe je poznati bečki studio za industrijski dizajn EOOS Next koji se zajedno sa Institutom za istraživanje dizajna iz Beča bavi pojmom “regenerativnog dizajna”, koji svoje ostvarenje nalazi u principima prirode. Zahvaljujući Imagine inicijativi, a u saradnji sa Zemaljskim muzejem Bosne i Hercegovine, u februaru 2024. izložbom likovne umjetnosti EX SITU Centra za savremenu umjetnost &lt; rotor &gt; iz Graza pažnja će biti posvećena bosanskom alpskom tritonu, vodozemcu pred izumiranjem, o kojem većina domaćeg stanovništva zna jako malo ili najčešće ne zna ništa. A nalazi se, još uvijek, na planini Vranici, u središtu Bosne i Hercegovine. <h2>Jazz festival</h2>Austrijski kulturni forum Sarajevo će sa svojim aktivnostima u okviru Imagine projekta otići i u druga mjesta BiH, tamo gdje umjetnički doprinos u ovom trenutku može biti najsvrsishodniji. Poput Vlasenice u kojoj se njeni stanovnici_e bore protiv izgradnje fabrike za preradu plastike. Tim povodom će krajem septembra biti prikazan film „Izvan prostora i vremena“ u režiji istaknutog austrijskog reditelja Nikolausa Geyrhaltera u Istočnom Novom Sarajevu.Tokom predstojećeg Jazz festivala, jednog od najznačajnijih umjetničkih događaja u Bosni i Hercegovini, bh. umjetnik Damir Imamović nastupiće sa austrijskom umjetnicom Sofijom Labropoulou.

Sarajevska i bh. Imagine premijera održat će se 15. septembra otvaranjem izložbe arhitekture „100 ideja za Zapadni Balkan

50 godina kulture Austrije u inozemstvu: Putovanje kreće iz Sarajeva

Na današnji dan 1920., prije 103 godine, u Mrkonjić Gradu je rođen bosanskohercegovački legendarni sevdalija očaravajućeg glasa Zaim Imamović, vrsni interpretator, kompozitor, tekstopisac i veliki čovjek. Kada je imao samo godinu s roditeljima se preselio u Travnik, gdje je proveo petnaestak godina, ali za kojim je, kako je sam pričao, čeznuo cijeloga života. Od 1936. godine Zaim je živio u Sarajevu, gdje je učio tekstilni zanat, ali i svirao na dvorednoj harmonici koju mu je kupio otac. Kako su njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili članovi Muslimanskog kulturno-umjetničkog društva “Gajret”, Zaim je često išao s njima na probe. Na jednoj od tih proba, na insistiranje brata i sestre, Zaim, stidljivi momčić, zapjevao je pred rukovodiocem Hora Cvjetkom Rihtmanom, koji ga je, oduševljen njegovom interpretacijom, odmah zadržao. Ubrzo nakon toga Zaim je napustio tekstilni zanat i nastupao na zabavama Društva, prateći sebe na harmonici.

<h2>Zaim i Šerbo</h2>U aprilu 1945. godine počeo je raditi kao vokalni solist Radio Sarajeva, osvajajući svojim milozvučnim glasom i emotivnim pjevanjem slušaoce, pa je dugo prepričavana anegdota kako su mnogi ljudi tražili u prodavnicama da kupe radioaparat „u kojem pjeva Zaim“. - Naša radiostanica počela je s radom 10. aprila 1945. i prvi smo ja i Ismet Alajbegović Šerbo imali muzičku emisiju. Nas dvojica smo na Radio Sarajevu od prvog njegovog dana! Šerbo je bio veliki harmonikaš. To više majka neće roditi! Nije on toliko poznavao notni sistem i teoriju, ali je bio veliki “sluhist”. Znao je začas naučiti i odlomak iz neke opere, neku ariju. I te stvari je on odlično svirao. Mi smo uvijek svirali i pjevali na radiju uživo. Znali smo ja i Šerbo i pod klavirom spavati, da budemo u šest sati na prvoj emisiji. Inače, morali bismo u četiri ustati da dođemo iz kasarne (onda smo bili vojska, u kasarni) do šest sati. Nego, lijepo se mi zamotamo dekama, pa spavaj pod klavirom! Eh, knjiga bi se mogla napisati o tim našim zgodama… - govorio je Zaim o početku svoje karijere.Kao svoje uzore u pjevanju navodio je nekadašnje pjevače Rešada Bešlagića i Sulejmana Džakića. A pjesmu „Evo ovu rumen ružu“ s kojom se proslavio, Zaim je čuo od jednog sarajevskog gospodina u kafani. Tekst ove pjesme bio je poznat, jer ga je napisao veliki bh. pjesnik Safvet-beg Bašagić, ali nije bilo poznato da postoji i muzika sve dok je Zaim nije snimio za Radio Sarajevo.&nbsp;&nbsp;

<h2>Uzor i učitelj</h2>Voljen, cijenjen i poštovan, Zaim je bio uzor i učitelj mnogim doajenima sevdaha, poput Safeta Isovića, Zehre Deović, Himze Polovine, Zore Dubljević, Bebe Selimović... Veliki Safet Isović, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinki svih vremena, s ponosom i zahvalnošću isticao je da je Zaimov učenik.- Zaim Imamović je bio prava škola lijepog pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdalinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno, najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdalinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagan i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu – kazivao je Safet.<h2>Svjetski uspjeh</h2>Specifičnim glasom s urođenim ukrasima, majstorskom dinamikom te pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao. Zaimova vrhunska izvedba sevdalinki, ali i starogradskih pjesama, koje je također volio, mada mnogo manje izvodio, svrstala ga je u sami vrh tadašnje jugoslavenske muzičke scene, te je predstavljao Jugoslaviju na brojnim festivalima u inozemstvu, na kojima je uvijek osvajao nagrade i publike i žirija. Zapaženi su bili njegovi nastupi na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru, Festivalu narodne muzike u marokanskom Marakešu, potom u Parizu, Beču, Sofiji, na Bliskom Istoku... Zaim je snimio mnogo narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajevo, koje su preuzimale i druge radijske i televizijske stanice u zemlji i inozemstvu. Godine 1979., Skupština grada Sarajeva dodijelila mu je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”. <h2>Autor pjesama</h2>Imamović je snimao i pjesme koje su komponirane po uzoru na stare izvorne sevdalinke. Bio je autor i muzike i tekstova mnogih pjesama, koje ni po čemu ne možemo razlikovati od izvornih sevdalinki, poput ”Sve behara i sve cvjeta”, ”Ne pitaj me, stara majko”, ”Što je lijepo vrelo Mošćanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Oj, jeseni, tugo moja”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Nije zlato sve što sja”...Svud po svijetu kud sam hodio,naše želje, pozdrav prenosioostaće Bosna kao što je bila,k'o biser sjajna, ponosna i mila.Ovo su Zaimovi posljednji stihovi, koje je napisao u bolesničkoj postelji.Od Zaima smo se oprostili 2. februara 1994. godine, kada je preselio na bolji svijet. I nakon 29 godina njegova zvijezda ne tamni, a njegove pjesme se slušaju s jednakim divljenjem. <h2>Talent naslijedili sin i unuk</h2>Zaimov muzički talent naslijedili su sin Nedžad i unuk Damir. Nedžad je, osim pjevanja, svirao gitaru u orkestru RTVBiH, a 1983. godine, s ocem je snimio ploču duetskih pjesama „Stara staza“. Njegov sin, a Zaimov unuk Damir Imamović predstavnik je generacije mladih muzičara koji njeguju sevdalinku i prilagođavaju je novom vremenu. Damirove vrsne obrade i specifične interpretacije sevdalinkama udahnjuju svježinu, ali istovremeno čuvaju izvornu prepoznatljivost, što je svojstveno samo vrhunskim umjetnicima, a on dokazuje da to jeste, kao što je bio i njegov djed Zaim.&nbsp;

Majstorskom dinamikom i pjevanjem malo kroz nos slikovito je dočaravao pjesme koje je interpretirao

Zaim Imamović: 103. godišnjica rođenja virtuoza sevdalinke 

Veliki umjetnik, akademik i živa legenda Abdulah Sidran (78) proteklih je dana bio na liječenju na Odjelu hirurgije Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš" u Sarajevu. Kako je tada za "Avaz" rekao predsjednik Upravnog odbora Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš" Sead Željo, u toku je kliničko ispitivanje, a stanje akademika je stabilno.<h2>Napustio bolnicu</h2>Sudeći prema objavama na društvenim mrežama, Sidran je napustio bolnicu, prošetao je i svojim Sarajevom, a prijatelji mu ne prestaju slati želje za što brži oporavak.Mada se Sidran distancirao od javnosti, jučer se javio na poziv „Dnevnog avaza“.Kazao nam je da bi se on ružno osjećao ako bi se javnost bavila njegovim zdravstvenim stanjem pored toliko ozbiljnijih i težih problema u našoj društvenoj zajednici.Ono što ga posljednjih dana najviše zaokuplja jeste smrt književnika Marka Vešovića. - Svi plačemo za Markom, ne može nam to stati u glavu. On je bio prijatelj mog života, 50-60 godina - rekao je Sidran za „Avaz“.<h2>Posjeta sestre</h2>Dok je bio u bolnici, Sidrana je, kako je objavio na Facebooku, posjetila supruga Sabija, a kada je izašao, obišla ga je sestra Edina, sa sinom Miranom.<h2>Odlazak prijatelja</h2>Sidran je duboko potresen smrću prijatelja Marka Vešovića, od koga se oprostio statusom na Facebooku.- Nije bilo boljeg čovjeka, pisca, pjesnika i tumača poezije. Mir njegovoj duši, nama plač i tuga beskrajna - napisao je Sidran na Facebooku.

Sidran nam je rekao da bi se on ružno osjećao ako bi se javnost bavila njegovim zdravstvenim stanjem pored toliko ozbiljnijih i težih problema u našoj

Abdulah Sidran za „Avaz“: Svi plačemo za Markom, ne može nam to stati u glavu

Na današnji dan prije 118 godina, 20. augusta 1905. godine, u Gradačcu je rođen bh. književnik i patriota Hasan Kikić, kao jedan od sedam sinova Hase i Munire Kikić. Njegova porodica, begovskog porijekla, osiromašena jer im je imovinu oduzela država, kao što se desilo mnogim bogatim bošnjačkim porodicama u periodu nakon dolaska austrougarske vlasti, dala je nekoliko partizana. Naime, 6. maja 1942., u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, na planini Čemernici, ubijen je Hasan, a u odbrani svoje zemlje poginula su i njegova tri brata: Safet, Huso i Ago. Svoj kratki život i književno djelo Kikić je posvetio bosanskohercegovačkim ljudima, pišući o njihovom siromaštvu, patnjama, stradanjima, tuzi i brizi, pa ga često nazivaju i socijalnim piscem, a njegove rečenice odišu blagošću i humanošću.<h2>Siromašno djetinjstvo</h2>Kikić je već u ranom djetinjstvu trpio glad i neimaštinu, jer skromna primanja njegovog oca, koji je radio kao školski podvornik, jedva su bila dovoljna za egzistenciju brojne porodice. Uprkos tome, prema kazivanju Hasanovog brata Mustafe, Hasan je bio odličan učenik, ali i fudbaler, pa su jedne prilike fijakerom došli po njega da ga voze u Orašje, kako bi bio pojačanje na nekoj od utakmica. Kikić je svirao i violinu dok je, po završetku osnovne škole u Gradačcu, pohađao Učiteljsku školu u Derventi, koju je završio i maturirao u Zagrebu. Nakon završene škole Hasan se zaposlio kao učitelj, prvo u Hajdarevićima kod Zavidovića, a potom u Rogatici i Ustiprači.&nbsp;

<h2>Zabranjena ljubav</h2>U Rogatici je upoznao kolegicu Anku Jovanović u koju se zaljubio i ubrzo su se vjenčali, u augustu 1932. godine. Zbog velikih problema usljed protivljenja tom braku njegove, ali i Ankine porodice, sa suprugom je odlučio da žive na neutralnom terenu i odselio se u Hrvatsku. Prvo je kao učitelj radio u Gornjem Sjeničaku kraj Vrginmosta, a potom u Pisarevini, gdje je Anka bila učiteljica, a Hasan direktor škole.Uporedo s radom u školi Kikić je privatno položio gimnaziju, a zatim vanredno upisao Pravni fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao 31. oktobra 1938. godine, s ciljem da postane advokat i zastupa sirotinju na sudu. Godinu ranije, 1937., zajedno s grupom lijevo orijentiranih bošnjačkih intelektualaca: Skenderom Kulenovićem, Safetom Krupićem, Ešrefom Badnjevićem i Rizom Ramićem, Hasan Kikić je u Zagrebu pokrenuo časopis „Putokaz“, s ciljem kulturalnog i političkog uzdizanja Bošnjaka, koji je izlazio do 1939.<h2>Pisac sirotinje</h2>Sva Kikićeva djela opisuju Bosnu i Hercegovinu i tešku sudbinu njenih ljudi u periodima tokom i poslije Prvog svjetskog rata. U njegovim pripovijetkama i romanima seoska sirotinja, svijet "poniženih i uvrijeđenih" ljudi, počinje shvatati da živi u nepravednom društvu koje treba mijenjati. Prvo djelo, priču „Iz zapisa jednog alkoholičara“ objavio je 1926. godine, a potom pjesmu "Pjesma bolesne djevojke", u zagrebačkom časopisu "Vijenac". Napisao je zbirku novela „Provincija u pozadini“, te romane “Ho-Ruk”, “Bukve”, a nije uspio dovršiti prozu “Lole i hrsuzi”. „Provincija u pozadini (Beletristički ciklus iz rata 1878-1918)“ je puni naslov Kikićevog najboljeg djela, koje je 1935. godine objavila zagrebačka „Epoha“, a za koje književnici kažu da predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka, te o teškim godinama života u toku Prvog svjetskog rata.&nbsp;

<h2>„Kikićevi susreti“</h2>Književni kritičar Jovan Kršić svoje oduševljenje Kikićevom “Provincijom u pozadini”, u časopisu „Pregled“ 1938. godine, opisao je riječima: “Sem svježine u izrazu, taj mladi talent je odmah uspio da se uživi u one sitne konflikte našega sela i da obilježi prve njegove sudare sa civilizacijom“. Naziv „Hasan Kikić“ dobila je Nagrada za prosvjetne radnike u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. U Gradačcu je 1973. pokrenuta književna manifestacija „Kikićevi susreti“, a dramu „Provincija u pozadini“ snimio je reditelj Faruk Sokolović, u Maglaju 1984. godine.U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu postoji "Radna soba Hasana Kikića", posvećena našem velikom piscu, a uređena je zahvaljujući njegovoj supruzi Anki, koja je poslije Drugog svjetskog rata doselila u Sarajevo i poklonila Muzeju neke suprugove stvari. Ne zna se tačno gdje je mezar književnika Hasana Kikića, ali na planini Čemernici postoji jedna spomen-česma uz koju je mezar, za koji se pretpostavlja da je Kikićev. <h2>Priča o Đulaginom Bajramu</h2>Dolazak Bajrama, muslimanskog najvećeg praznika, u bh. sela Kikić je veoma emotivno opisao u „Priči o Đulaginom Bajramu“. U Kokine je došao Bajram. Bajram dolazi u sva sela. Bajram ide širokim carskim drumovima, puca iz prangija po gradovima, pjeva po sokacima, vijori preko njiva, nove gaće u seljaka, nove čakšire, novi fesovi, novi crveni pasovi. Bajram ide i smije se, Bajram pjeva, Bajram je sit, ljudi su radosni, mirišu pite i revanije, miriše pečeno meso, Bajram ide od kuće do kuće, od sela do sela, od grada do grada. Tako je došao u Kokine. Došao je u Aupine, u Braćine, u Keže i u Deze. Bajram dođe do svačije kuće, on prođe kroz sve sokake, zastane na ledinama, procikuje se i kikoče. Bajram je kao obijesno momče, on je mlad, razdragan, sit, pijan, obijestan, on voli pjesmu, voli punu sofru, masnu sofru, nove čakšire, voli piće, veselje. Bajram neće da bude tužan, Bajram neće da bude siromašan, neće da bude gladan i žedan. On obiđe zemlje, gradove, sela... I ide tako od kuće do kuće, odškrine vrata, proviri, odškrine druga vrata i zirne na sofru: šta ima? ima li ovnetine? ima li pečenja? ima li pita? revanije ima li?

Prerana smrt, u 38. godini, prekinula je književni uspjeh Hasana Kikića, jednog od najdarovitijih bh. pisaca

Hasan Kikić: 118. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote 

Na današnji dan, 18. augusta 2017. godine, u 73. godini života, preminula je Melika Salihbeg Bosnawi,&nbsp; bošnjačka heroina, hrabra i nježna duša, koja je ostavila veliki pečat, ne samo u književnosti nego i u historiji Bosne i Hercegovine.- Ko je Meliku imalo poznavao, znao je da je prijateljstvo s njom – veliki posao, odgovornost, misija, nešto poput dragocjene bašče pune rijetkih, endemskih biljaka, i da tu golemu bašču bezbrojnog šarenog raslinja valja brižno njegovati ako se žele osjetiti i razumjeti sve njene boje i mirisi – opisao je ovu izvanrednu i svake hvale vrijednu ženu jedan od naših najvećih književnika Abdulah Sidran. Osim po svom radu i književnim djelima, Melika Salihbeg Bosnawi poznata je i iz montiranog „Sarajevskog procesa“, 1983. godine, u kojem je suđeno grupi bošnjačkih, odnosno muslimanskih intelektualaca, predvođenih Alijom Izetbegovićem. <h2>Ratno dijete</h2>Melika je “ratno dijete”, rođena je u Sarajevu, 10. januara 1945. godine, u porodici Hakije i Nadžije Smailbegović uz dva brata, Adnana i Jakuba, te sestru Muneveru. Osnovnu školu i Prvu gimnaziju završila je u rodnom gradu, a u Zagrebu je studirala na Fakultetu političkih znanosti, te jedno vrijeme paralelno pratila studij filozofije i komparativne književnosti. Postdiplomski studij iz savremene filozofije, koji je upisala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nastavila je slobodnim istraživanjem, kao stipendistkinja Vlade Francuske, na fakultetima Université Paris-X, Nanterre i Collège de France, Quartier Latin, u Parizu. Godine 1978/9., zbog svojih stavova i otvorenog suprotstavljanja tadašnjem vladajućem političkom sistemu SFRJ, koje je iznosila i javno i u svojim književnim djelima, dolazi u konflikt s jugoslavenskim vlastima.&nbsp;

<h2>Duhovni preobražaj</h2>Pod prezimenom Salihbegović Melika je svoje prvo književno djelo, esej, objavila 1971. godine u časopisu “Izraz”. Od tada je njena književna karijera bilježila stalni uspon, pisala je i objavljivala pjesme, pripovijetke, eseje, scenarija, prevode, prepjeve, političke proteste, u sarajevskim, zagrebačkim, beogradskim i ljubljanskim časopisima i magazinima za književnost i umjetnost, te izdavačkim kućama. Dobijala je i nagrade: za filmski i TV scenarij te novinske priče. Godine 1979., Melika se okrenula vjeri te se počela i oblačiti u skladu s islamskim propisima, što je uzrokovalo dodatne probleme s kojima se suočavala, počevši od bojkota objavljivanja njenih djela do praćenja, progona i hapšenja. Njena djela nisu htjeli (ili smjeli) objavljivati izdavači, osim u rijetkim slučajevima, zbog čega se Melika opredijelila za samostalno autorsko izdavaštvo, te je tako posjedovala vlastiti međunarodni bibliotečki kod. - K'o svilena buba koja tka i ugiba usred svoga tkanja – simbolična je Melikina poruka na njenom web-portalu.Uprkos svim nedaćama koje je doživljavala, Melikin talent je bio toliki da je 1982. dobila jugoslavensku nagradu za dramu "Dvorac od biljura". Osim ove izuzetne drame, Melika je napisala brojna djela, među kojima su: pjesme „Nebeska deva”, “Ruža tmice”, “Srebrenica je zvijezda padalica”, “Na krik gazele zastat”, “Ptica o vratu”, “Kaze”; “Divan” - prepjev derviške poezije Fadil-paše Šerifovića; drame „Citadella Svjetla”, “Sedmi padež ili Pouka iz gramatike”; “Ja sam Kana”; TV scenarij “Oscar je želio”, roman „Katarzični snovi”, eseje „Vlasnik vremena”, “Skupa”…

<h2>Sarajevski proces</h2>Studij arapskog i perzijskog jezika, koji je Melika upisala na Katedri za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, prekinut je političkim razlozima, jer je ujesen 1983. godine uhapšena i osuđena na petogodišnju robiju. Bila je jedna od dviju žena osuđenih u „Sarajevskom procesu“, uz Aliju Izetbegovića, Saliha i Omera Behmena, Edhema i Đulu Bičakčić, Džemaludina Latića, Mustafu Spahića, Hasana Čengića, Ismeta Kasumagića, Husu Živalja i Derviša Đurđevića.- Predsjednik ondašnjeg Udruženja književnika – umjesto da napravi javne demonstracije! – povodom hapšenja i suđenja grupi muslimanskih intelektualaca 1983. godine, dao je staljinsku izjavu: “Što se nas tiče, neka im dadnu po sto godina robije!” – i to je šutke otrpjelo spisateljsko članstvo, bez ijedne jedine ni javno ni nejavno izgovorene riječi neslaganja. A otkud u sudnici, među posmatračima, i mladi pjesnik Sidran, opet je znalo samo dvoje, on i jedna od žena s optuženičke klupe: Melika. Nije bilo lahko ući u sudnicu, sve je to bilo podređeno misterioznoj svrsi jednog po društvo, državu i vlast kompromitirajućeg montiranog procesa – ali sam našao način da preko jednog sudskog administratora tu propusnicu dobijem i suđenje pratim svakodnevno, sve osim posljednjeg dana, kada se izricala presuda. Saslušavši dan ranije završne riječi odbrane (fenomenalni Rajko Danilović!), smatrao sam da ne postoji ni teorijska mogućnost ikakvog kažnjavanja ikoga od optuženih. A ono!? Preko stotinu godina robije za desetak ljudi bez krivice, zbog onoga što misle i pišu, ili eventualno kazuju jedni drugima – napisao je književnik Sidran o „Sarajevskom procesu“.Melika Bosnawi suprotstavila se tom nametnutom i neljudskom postupku jugoslavenskih vlasti, stupivši u štrajk glađu, zbog čega je nakon 73 dana štrajka puštena na uvjetnu slobodu. Politička sudbina Melike Salihbeg obilježila je i sudbinu njene porodice, jer su hapšeni i ispitivani njen tada maloljetni sin Amir Knežević i brat Jakub Salihbegović.<h2>SREBRENICA JE ZVIJEZDA PADALICA</h2>Zaklela bih se Onim,u čijoj je ruci moja duša,da je Srebrenica zvijezda padalica.I zaklela bih se,pet godina poslije,u isto.Tog se datuma,oko srebreničkog vrata,nanizala niska imena,sve dragulji iz ogrlice Civilizacije,da živ čovjek ne povjeruje...

Bila je jedna od dviju žena osuđenih u montiranom „Sarajevskom procesu“, 1983. godine

Šesta godišnjica smrti bh. književnice Melike Salihbeg Bosnawi

Bosanskohercegovačka rediteljica Aida Begić podržala je direktora SFF-a Jovana Marjanovića, nazvavši optužbe na račun organizatora Festivala neutemeljenima. Begić je za N1 poručila da SFF smeta onima kojima smetaju cjelovita BiH i međunarodni uspjesi umjetnika.<h2>Nasilje nad ženama</h2>Ona napade na SFF opisuje kao nepravdu i nasilje:- Ovih dana u javnom prostoru dominira tema nasilja zbog nekoliko tragičnih događaja. Nasilje nad ženama, nasilje nad djecom s posebnim potrebama i nasilje nad samim sobom. U ovo posljednje bih svrstala niz napada na Sarajevo Film Festival i kolege koji su se oglasili o tom pitanju. Nasilje kao takvo je zadiranje u prava druge osobe, stavljanje nečega na mjesto koje mu ne pripada. Pripisivanje zle namjere i četništva Sarajevo Film Festivalu i ljudima koji taj festival vode, prvenstveno direktoru Jovanu Marjanoviću, jeste nasilje i samim tim domen nepravde - pojašnjava.- Neutemeljene optužbe na račun Sarajevo Film Festivala me podsjećaju na situaciju u kojoj nasilnik, zbog nesposobnosti da se suprotstavi nepravdi vanjskog svijeta, svoj bijes iskaljuje na svojim najbližim - rekla je Aida Begić.Prema njenim riječima, Sarajevo Film Festival smeta neprijateljski nastrojenim politikama.- SFF smeta mnogima kao što im smeta i cjelovita država, međunarodni uspjesi umjetnika, sportista. Smeta politikama koje su neprijateljski nastrojene prema nama, ali i onima unutar Bosne i Hercegovine koji nisu u stanju da svojim trudom i kvalitetima uspiju, nego isključivo loveći u mulju medijske kakofonije. Ti ljudi dobro znaju da cilj plasiranja laži nije da se u laž povjeruje, nego da se više ne vjeruje ni u šta - dodala je.<h2>Neprihvatljive stvari</h2>Begić se osvrnula i na programski karakter SFF-a:- Postoje neke stvari koje su neprihvatljive i nisu domen slobode umjetničkog izražavanja, kao što je promocija fašizma, rasizma, diskriminacije. Program Sarajevo Film Festivala nije nikada pod slobodom izražavanja podmetao stvari koje su u domenu ovih neprihvatljivih, tako da bi politički nadzor nad programiranjem filmova značio samo i jedino napad na slobodu, a nikako odbranu bilo kakvih principa. Nemojte nas braniti od Sarajevo Film Festivala, molim vas - poručila je bh. redateljica Aida Begić.Podsjećamo, lavinu optužujućih reakcija na račun SFF-a izazvalo je to što je u okviru biznis prezentacije kompanije Telekom Srbije na poslovnom forumu Festivala najavljen, između njihovih ostalih novih projekata, i film koji je još u postprodukciji – „Heroji Halijarda“.- Date su osnovne informacije o projektu i prikazana tri inserta snimljenog materijala pred 70-ak prisutnih učesnika - rekli su iz SFF-a, dodavši da Sarajevo Film Festival neće dopustiti da se koristi za promociju historijskog revizionizma bilo koje vrste.Među političkim strankama koje su se oglasile bio je i KO SDA, iz koje su naveli da je promocijom filma koji veliča četnički pokret narušen ugled SFF-a.

SFF smeta mnogima kao što im smeta i cjelovita država, međunarodni uspjesi umjetnika, sportista, kazala je Begić

Aida Begić: Nemojte nas braniti od SFF-a, molim vas! 

Na današnji dan 1976. godine, u Zagrebu je od posljedica srčanog udara, u 64. godini života, preminuo naš književnik Enver Čolaković, emotivni i neshvaćeni junak, lirik epskoga srca, kojeg je boljela tragedija običnog bosanskohercegovačkog čovjeka.Čolaković je autor jednog od najboljih bh. romana „Legenda o Ali-paši“, u kojem je opisao životni put glavnog junaka Alije od hamala do paše, poručujući nam time da uvijek moramo vjerovati u sebe i nikada ne smijemo gubiti nadu, da bogatstvo nije u materijalnim stvarima, nego u zdravlju i ljubavi. <h2>Oslobođen optužbi</h2>Enver Čolaković rođen je 27. maja 1913. godine u Budimpešti. Njegov otac Vejsil-beg Čolaković bio je industrijalac, vlasnik mnogih nekretnina, između ostalih i Sarajevske ciglane, a majka Ilona (Fatima-Zehra) potjecala je iz mađarske plemićke porodice Mendiancki (Mednyanszky). Enver je djetinjstvo uglavnom proveo u Budimpešti, a nakon Prvog svjetskog rata s porodicom je doselio u Sarajevo. Pisati je počeo kao dječak, i to pjesme na tri jezika: bosanskom, mađarskom i njemačkom, a od 1934. isključivo na bosanskom jeziku. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a kasnije diplomirao i historiju u Zagrebu. Nakon što su mu u Drugom svjetskom ratu, u bombardiranju Sarajeva, 1944. godine, poginuli roditelji od bombe koja je pobila puno sklonište ljudi, Čolaković se odselio u Zagreb, gdje je prihvatio poziciju atašea za kulturu pri Ambasadi tzv. NDH u Mađarskoj. Zbog toga je po završetku rata privođen nekoliko puta od komunističkih jugoslavenskih vlasti, ali je oslobođen optužbi.

<h2>“Knjiga majci” njegova je autobiografija</h2>Najplodonosniji period Enverovog stvaralaštva bio je između 1939. i 1945. godine, kada je objavio dvadesetak pripovijetki i novela, kratki roman “Mujića Hanka”, nekoliko eseja i prikaza, u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka, autobiografsko djelo “Knjiga majci”, u kome je otvoreno istakao svoje antifašističko opredjeljenje, te roman “Legenda o Ali-paši”.Iako je bio oslobođen optužbi za saradnju s neprijateljem, Čolakoviću su vlasti SFRJ oduzele pravo da se ozbiljnije bavi književnošću i da objavljuje bilo šta osim prevoda, pa je doživio potpunu marginalizaciju i ostatak života proveo u sjeni. Poznato je da je bio anonimni prevoditelj djela Ervina Sinka s mađarskog jezika. Radio je kao korektor po izdavačkim kućama, a hrvatski književnik Miroslav Krleža ga je, 1952. godine, zaposlio kao redaktora u Leksikografskom zavodu. Enver je od tada živio mirnim životom u Zagrebu, gdje se i oženio Stelom Podvinec, profesoricom muzike.<h2>Sudbina bh. čovjeka</h2>– O, ljudi su zli, sitni, osvetoljubivi i pakosni, teško među njima egzistira pjesnik! Neka im bude oproštena njihova glupost – odgovarao bi Enver na pitanja zašto mu je zabranjeno objavljivanje djela.Drugo izdanje Čolakovićevog najpoznatijeg i najznačajnijeg djela, romana “Legenda o Ali-paši”, zbog navedenih razloga, izašlo je skoro četvrt vijeka nakon prvog, tek 1970. godine. Ovaj roman je specifičan po tome što prvi put glavni junak jedne takve priče nije plemićkog porijekla ili ličnost iz usmene tradicije, nego lik koji utjelovljuje običnog bosanskohercegovačkog čovjeka, siroti hamal Alija. Također, Čolaković nas ovom pričom odvodi u prošlost, koja, osim što je poučna, predočava nam i predivne slike i običaje iz doba kada su Osmanlije vladale u Bosni i Hercegovini, ali i govori o važnim životnim pitanjima. Roman nosi mnogo poruka, govoreći o životnom putu, sudbini, ljubavi i borbama s kojima je čovjek suočen kroz slikovit prikaz života osiromašenih begova i hamala.Malo koja književnost se može dičiti djelom kakvo je roman „Legenda o Ali-paši“, jer je izuzetne književno-historijske vrijednosti, ali i maštovit i neuobičajen. Ovim romanom Čolaković prelazi književne žanrovske granice i uspijeva komunicirati s čitateljima svih uzrasta i intelektualnih profila.<h2>Brojna djela u rukopisu</h2>Enver Čolaković ostavio je mnogo djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovijetki, brojne knjige poezije i prevoda, te dnevnike, a objavljena su: roman “Legenda o Ali-paši”, komedija “Moja žena krpi čarape”, poezija “Gyula Illyés”, “Zoltán Csuka”, “Zlatna knjiga mađarske poezije”, “Izabrane pjesme”, proza “Iz Bosne o Bosni”, “Bosni” i “Pismo majci”.Matica hrvatska Čolakoviću je dodijelila nagradu za najbolji roman – “Legenda o Ali-paši”, a dobitnik je i Plakete Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petófi za prevodilački rad s mađarskog i njemačkog jezika, te Plakete i visokog odlikovanja Predsjednika Republike Austrije – Austrijski Križ Časti za nauku i umjetnost I reda, 1970. godine.Značajno je spomenuti i njegove izvrsne prevode: Lesingovu (Lessing) „Hamburšku dramaturgiju“, Šilerove (Schiller) „Razbojnike“; libreta – Vagner (Wagner): „Majstori pjevači“, Kami-Keleman (Camus-Keleman): „Opsadno stanje“, te „Oratorij Psalmus Hungaricus Kodalyja“. Čolaković je i sam pisao libreta, poput onog za operu „Aretej“, prema istoimenoj Krležinoj drami.U čast Envera Čolakovića, danas jedna od ulica u Sarajevu nosi njegovo ime, kao i nekoliko osnovnih škola širom Bosne i Hercegovine. U Zagrebu je, 17. septembra 2019. godine, otkrivena ploča imena Park Envera Čolakovića, a tom događaju prisustvovao je i Enverov sin Esad.

Autor je jednog od najboljih bh. romana „Legenda o Ali-paši“, u kojem je opisao životni put glavnog junaka Alije od hamala do paše

Enver Čolaković: 47. godišnjica smrti bh. lirika epskoga srca

Na sceni Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) počele su pripreme za novu predstave “Alice u krevetu” prema tekstu Suzan Sontag, a u režiji mađarskog reditelja Zoltana Balazsa, saopćeno je iz te teatarske kuće. Predstava se realizira u koprodukciji Festivala MESS, SARTR-a i teatra "Maladype" iz Budimpešte, povodom ovogodišnjeg obilježavaja 90 godina od rođenja Suzan Sontag, kultne američke autorice, esejistkinje, publicistkinje i počasne građanke Sarajeva. "Alice u krevetu" je priča koja govori o mladoj ženi i njenim sukobima s ocem, braćom i društvom. Predstava o mentalnim bolestima s važnom humanističkom porukom. Njena relevantnost za naše vrijeme i kritika društva čine je aktuelnom i danas. "Alice u krevetu" je predstava o gubitku, nadi, ljutnji, duhovnim putovanjima, trijumfima i mašti. Zoltan Balazs je umjetnik poznat po svojim eksperimentalnim, inovativnim produkcijama, njegovo entuzijastično preuzimanje rizika i kreativno eksperimentiranje prikazuje svijet bez ograničenja, nudeći nove mogućnosti za identitet i sudbinu.Uloge ostvaraju Ana Mia Karić, Snežana Bogićević, Kemal Rizvanović, Matea Mavrak, Hana Zrno, Enes Kozličić i Sanjin Arnautović.Premijera predstave "Alice u krevetu" je planirana za 1.oktobar.

Premijera planirana za 1.oktobar

U SARTR-u Počele pripreme za predstavu "Alice u krevetu" prema tekstu Suzan Sontag

Prvi festival „Žena s knjigom“ bit će održan od 22. do 27. avgusta u Mostaru, a program počinje 27. avgusta u 19 sati u Pozorištu lutaka Mostar.Sve je počelo od sjajne zamisli tri vrsne književnice: Bisere Suljić Boškailo, Edhije Mahić i Enise Bukvić. Ove tri autorice su emocije prema svojoj zemlji i književnosti pretočile u ideju o susretu književnica kojima je pisanje knjiga jedna od važnijih motivacija u životu i postojanju, saopćili su organizatori.-	U svakoj ženi se krije po jedna umjetnica i ako se ne pusti prostora i slobode da se pokaže, ona ostane neizražena i vremenom zamre... Nas tri: ja, Enisa i Edhija, da kažem svjetske putnice, smo po svijetu sakupljale iskustva, znanje i mudrost drugih, i nije bilo teško doći na ideju da tim umjetnicama damo mogućnost da se pokažu u ovom gradu koji je lijep poput poezije, odnosno da krenemo s ovim projektom, koji ćemo pokušati da proširimo i na druge gradove u Bosni i Hercegovini i šire. Ženu treba pokrenuti i dati joj mogućnost, a ona će znati to pretvoriti u dobro, isto što su Mostarke to znale i krenule s nama u realizaciju ove ideje, i da nije bilo njih ne bi ni ovo oživjelo - poručila je Bisera Suljić Boškailo.Program festivala održavat će se na nekoliko lokacija u Mostaru, i to: u Narodnoj biblioteci Mostar, Yunus Emre Institutu, Muzeju Hercegovina i Pozorištu lutaka Mostar.-	Aktivirala sam se pri organizaciji Festivala „Žena s knjigom“ da bi prenijela moja saznanja i iskustva iz Italije s obzirom da pišem i objavljujem knjige na talijanskom jeziku, te i iz razloga što sam članica Nacionalnog konkursa Lingua Madre u Italiji. S druge strane, dugogodišnja sam aktivistica u dijaspori tako da sam željela iskoristiti svoje kontakte i uključiti ih u ovu inicijativu žene od pera koje žive van BiH, da se bolje povežemo i zajedno djelujemo - kazala je Enisa Bukvić.Edhija Mahić, koja već 30 godina živi u Norveškoj, kazala je kako je nakon osobne tragedije napisala autobiografsku knjigu, te da sve više žena u dijaspori piše.-	Pišu o ratu 90-tih, o svom životu, pjesme, dječje knjige. Djevojke mi pričaju kako im leže u ladicama napisane knjige, pjesme i da nemaju samopouzdanja i strahuju da ih izdaju ili nemaju mogućnosti za to. Nekima sam pomogla, oslobodile su se predrasuda i izdale knjigu. S tim svojim iskustvom želim da kroz festival „Žena s knjigom“ pružimo šansu književnicama iz dijaspore, Bosne i Hercegovine i regije, da se upoznaju, razmjene iskustva i sklope prijateljstva. Da šira publika čuje za njih i njihova autorska djela - istaknula je Mahić.

U svakoj ženi se krije po jedna umjetnica, rekla je Suljić Boškailo 

Program festivala održavat će se na nekoliko lokacija u Mostaru

Festival "Žena s knjigom" u Mostaru od 22. do 27. avgusta 

Marko Kalajanović, bariton, prvak opere Narodnog pozorišta Sarajevo, završio je diplomske i specijalističke akademske studije iz oblasti solo pjevanja na „Akademiji lepih umetnosti“ u Beogradu , u klasi profesorice Radmile Bakočević. Nastupao je tumačeći prve baritonske uloge u Narodnom pozorištu u Beogradu, pa u Novom Sadu, Zagrebu, Mariboru, Podgorici, onda mu se „desilo“ Sarajevo prije trinaest godina.<h2>Otići u svijet</h2>A, prije nekoliko mjeseci, zajedno sa sarajevskim kompozitorom, muzičarom, svestranim umjetnikom Ammarom Jažićem, a na ideju Mirsada Ibrića desio mu se i projekt snimanje sevdalinki i šumadijskih pjesama na do sada neviđen način.Marko kao bariton snimio je „Žute dunje“, „Emina“,“Snijeg pade na behar i voće“, „Omer beže“,“Da sam ptica“, kao i tri pjesme iz Šumadije „Polomiću čaše od kristala“,“Devojka iz grada“i „Moravsko predvečerje.- Prije svega to je za mene jedan veliki izazov, ili bolje rečeno to je kada se gleda sa strane jedan spoj nespojivog. Ali, kako je rad na ovom materijalu odmicao, sada to više ne mogu da kažem da je spoj nespojivog. Sada je to jedan veliki izazov, i za sve je to veoma bitno znanje i jednog i drugog. Kako poznavanje šumadijskog stila pjevanja, isto tako i sevdalinke, a s druge strane poznavanje operske tehnike da se ona u tim pjesmama koristi, tako da ne smeta. Da ne zvuči kao operska arija, već da zvuči baš u stilu i maniru kako bi to trebalo da bude. Ono što je u toj priči meni najdraže je to što sam ja odrastao i rodio se u Šumadiji, odrastao na toj pjesmi, a opet, s druge strane, evo već 13 godina radim u Sarajevu, pa sam skoro trećinu svog života proveo uz sevdah. I, onda sam nekako ovaj cijeli projekt doživio kao svojevrsni most između svoje tradicije iz koje sam potekao i tradicije koja me prigrlila i grli evo već punih trinaest godina – govori Marko.Rekli ste da ste 13 godina u Sarajevu.- Kada sam započeo svoju umjetničku karijeru prije 19 godina, sam sebi sam dao zadatak da odem negdje u svijet, ali prije toga želim da prođem kroz svoj dom i svoje dvorište. Kako sam se rodio u zemlji koja se zvala Jugoslavija, za mene dom i dvorište nije bila samo Srbija, već su to bili i BiH, Hrvatska, Makedonija, Slovenija, Crna Gora. Moja želja se u potpunosti ostvarila, jer sam nastupao u svim opernim kućama tih zemalja, a u skladu s tim tako sam došao i u Sarajevo. Ako se dobro sjećam 2006. godine razbolio se Pavaroti (pavarotti), a svi znamo da je on ostavio jedan veliki legat u Mostaru, izgradivši Pavaroti centar za mlade naraštaje BiH i. I tada se rodila neka ideja u meni da mu se odužimo, da se uradi jedan koncert. I tada sam onako naivno okrenuo broj kancelarije Pavaroti centra u Mostaru, predložio ideju, da oni okupe svoje umjetnike, da snimimo jedan zajednički CD i da mu to pošaljemo u bolnicu s jednim prikladnim pismom. Tadašnja direktorica tog centra je s ogromnom radošću prihvatila taj projekt, onda sam došao u Mostar i sve to snimili. S obzirom da je taj materijal bio jako dobar, ta ista direktorica je došla na ideju da taj isti materijal pošaljemo za Sarajevsku zimu za 2007. godinu. Sve je to jako, jako dobro prošlo, i u meni se rodi ideja dok sam boravio u Sarajevu, da se javim direkciji opere u Sarajevu i izrazio želju da se prijavim za audiciju.<h2>Zazvonio telefon</h2>Koliko ste tada imali godina?- Ja sam tada imao 23 godine i rekli su mi da sam malo mlad, pa su mi rekli, ako nam zatrebate, mi ćemo Vas zvati. Godine 2008. direktorica Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu, primadona Amila Bakšić me pozvala i pitala me da li još važi onaj dogovor da polažem audiciju kod njih. Tako ja dođem u Sarajevo u jesen 2008. godine, položim audiciju i opet mi bude rečeno, kad nam zatrebate, mi ćemo vas zvati. I onda 2010. godine meni opet zazvoni telefon, broj iz Sarajeva i Amila me pita da li bi došao da budem glavni bariton u jednoj njihovoj novoj postavki opere. Sve su mi poslali, papire, kartu, ja dođem, sve to prođe dobro i na kraju mi Amila Bakšić kaže,: „Jeste da je malo neobično da neko debituje tako mlad s glavnom ulogom, ali nam si se veoma dopao“ i ponudili mi novu ulogu. I tako krene moja karijera u Sarajevu. Nakon pet godina honorarnog rada u operi u Sarajevu, dobijem pitanje od glavnih da li sam stalno zaposlen u Beogradu. Ja sam odgovorio da nisam, pa sam dobio ponudu da me oni stalno zaposle. Tražio sam dva dana da razmislim, imao sam porodicu u Beogradu. Odlučim ja tako da se zastalno zaposlim u Sarajevu.A, onda ste dobili pasoš BiH, pa samim tim i državljanstvo BiH?- Da, tako je. Nakon produžene pete radne vize, rekli su mi da sada imam sve preduslove za dobivanje pasoša BiH. Kada su mi to rekli, srce mi je bilo kao planina veliko i to sam sa zadovoljstvom prihvatio. Tako da sam danas ponosni vlasnik dvojnog državljanstva Srbije i BiH. Bez obzira što je moja baza da tako kažem u Beogradu, Sarajevo je postalo moj grad i tu je moja voljena publika, a koju doživljavam i kao dio svoje rodbine.<h2>Saradnja s Ammarom Jažićem</h2>Ovaj CD će, govori nam Marko, biti nešto posebno na kojem će biti šest sevdalinki i tri šumadijske pjesme.- Sama priprema tog materijala rađena je veoma studijski i u stalnom sam kontaktu sa Ammarom Jažićem, a i meni i njemu je veoma bitno da sve to bude profesionalno odrađeno. A, i bit će tako. Još bih dodao da je „Rotary Club“ iz Sarajeva idejni tvorac, pokrovitelj i organizator bez kojeg ovog projekta ne bi ni bilo – ističe umjetnik.I eto tako već punih trinaest godina kao prvak opere u Narodnom pozorištu u Šeheru.

 Moja baza je u Beogradu, a Sarajevo je postalo moj grad, rekao je

Marko Kalajanović, prvak opere NPS, za "Avaz": Srce mi je bilo kao planina kad su mi rekli da mogu dobiti pasoš BiH

Čežnja i tuga, ljubav i strast – intenzivne emocije kojima se prepuštamo slušajući sevdalinku uvijek podsjećaju na značaj tradicionalne bosanskohercegovačke gradske i narodne pjesme, koja je važan dragulj u ukupnoj baštini naše zemlje. Upravo s ciljem afirmacije i očuvanja sevdalinke, ali i širenja turističke ponude grada, od 11. do 18. augusta u Sarajevu bit će održan prvi festival sevdalinke “Sarajevo Sevdah Soiree”, koji će u ranim večernjim satima, u arhaičnom ambijentu Žute tabije, ponuditi vrhunske izvedbe sevdalinke poznatih interpretatora.U ranim večernjim satima, u arhaičnom ambijentu Žute tabije, publika će moći ispratiti vrhunske izvedbe sevdalinke poznatih interpretatora: Mustafe Šantića, Armina Muzaferije, Jusufa Brkića i Zanina Berbića, te sjajnih bendova Divanhana i Mostar Sevdah Reunion.

U organizaciji ZUP Baščaršija i Turističke zajednice Kantona Sarajevo

Prvi festival sevdalinke “Sarajevo Sevdah Soiree”

Poznati interpretatori i vrhunske izvedbe na 1. festivalu sevdalinke "Sarajevo Sevdah Soiree"

U Sarajevu je danas prigodnim programom obilježen Međunarodni dan mladih u organizaciji "Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative" (Inicijativa za otpornost Bosne i Hercegovine), koji implementira Međunarodna organizacija za migracije.Program je održan u Domu mladih Skenderija uz prisustvo velikog broja mladih osoba iz cijele Bosne i Hercegovine i zvaničnika koji su poručili da mladi trebaju biti na prvom mjestu jer su oni budućnost Bosne i Hercegovine.Slobodan Blagovčanin iz Omladinskog resursnog centra Tuzla izjavio je da položaj mladih u Bosni i Hercegovini nije naročito pohvalan.- Također, čitavo društvo nije previše srećno i zadovoljno sa ovim što imamo u našoj državi, ali mladi u Bosni i Hercegovini imaju veliki broj prilika koje nažalost ne iskorištavaju. Smatram da je položaj mladih nezavidan. Kao čitavo društvo sistematski trideset godina propadamo i mi mladi smo rezultat loših politika. Moram opet reći i pohvaliti prisutnost međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koja je meni kao mladoj osobi i mnogim mojim vršnjacima jedini način za dalje usavršavanje i veliki broj putovanja - rekao je Blagovčanin.<h2>Mladi na prvom mjestu</h2>Dogradonačelnik Sarajeva Samir Avdić istakao je da mladi ljudi trebaju biti na prvom mjestu uvijek, a ne samo na Međunarodni dan mladih.- Meni su mladi na prvom mjestu jer to je budućnost Bosne i Hercegovine, i ovo treba da bude njihova kuća, njihov dom i da ovdje kreiraju svoju budućnost, i naravno uz institucionalnu podršku i ono sve što Bosna i Hercegovina nudi kao lijepa država jer ovo je naša domovina. Mladi ljudi ovdje mogu ostvariti svoje ciljeve i mogu ponuditi mnoga rešenja - kazao je Avdić.<h2>Položaj mladih</h2>Ambasadorica Austrije u BiH Urlik Hartmann uporedila je položaj mladih u Austriji i Bosni i Hercegovini.- Zajedničko je da mladi u ovoj zemlji i Austriji imaju iste želje, interese, iste probleme. Mislim da po tom pitanju nije neka velika razlika, ali jeste razlika u tome da kod nas vidimo više angažmana u smislu civilnog društva. Naši mladi su više angažovani, kada im se nešto ne sviđa izlaze na ulicu, organiziraju se, protestuju. To može da bude u nekoj opštini ili ispred zgrade Vlade, ne mora da bude uvijek političko pitanje nego, recimo, pitanje zaštite okoliša, može da bude pitanje obrazovanja. U tom kontekstu, vidim razliku da se taj angažman i glas čuje, ovdje to postoji malo manje i to treba promijeniti - rekla je Hartmann.Naglasila je da se mladi ljudi u BiH trebaju više angažovati i da nemaju straha od negativnih posljedica svog angažmana i djelovanja.Međunarodni dan mladih obilježava se svake godine 12. augusta, skrećući pažnju na pitanja mladih i slaveći potencijal mladih kao partnera u današnjem globalnom društvu.Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 1965. godine usvojila Deklaraciju o promociji ideala mira, uzajamnog poštivanja i razumijevanja među mladima i ljudima.

Slobodan Blagovčanin iz Omladinskog resursnog centra Tuzla izjavio je da položaj mladih u Bosni i Hercegovini nije naročito pohvalan

Međunarodni dan mladih obilježen u Sarajevu: Oni su budućnost Bosne i Hercegovine

U Narodnoj biblioteci Mostar sinoć je u okviru međunarodne kulturne manifestacije "Mostarsko ljeto“ upriličeno književno veče sa novinarom, publicistom i književnikom Ruždijom Adžovićem.-	Izuzetno mi je zadovoljstvo da imamo u gostima još jednog kulturnog stvaraoca koji je, za razliku od ostalih, svestran te ne znamo šta bismo rekli da je više književnik, slikar ili muzičar. Ono što želim istaknuti, kao i svaki put kad imam priliku to učiniti, jeste da su književnost a i umjetnost uopće, most za bolje međusobno razumijevanje i građenje ljepših međuljudskih odnosa - istakao je direktor Narodne biblioteke Mostar Omer Mičijević.<h2>Rad i djelo</h2>Mostarska publika je kroz književno večer imala priliku da se bolje upozna s cjelokupnim radom i djelom Ruždije Adžovića.-	Ovo nije klasična promocija. Inače volim da moje promocije ne traju dugo i da to bude više druženje sa publikom. Naravno, predstavit ćemo i moje knjige. Do sada sam objavio osam knjiga, deveta izlazi za 15-tak dana, knjiga o Abdulahu Sidranu, našem akademiku, proslavljenom filmskom scenaristi, piscu, poeti. Također, započeo sam i novi roman radnog naslova 'Sjena Sergeja Jesenjina'. Za večeras sam pripremio čak i jedno iznenađenje. Ponio sam svoju harmoniku, pa ćemo malo zasvirati i zapjevati - naglasio je Adžović.Njegov roman prvijenac „Ogrlica iz Šanliurfe“ čiji se prijevod na engleski jezik nedavno pojavio, naišao je na jako dobar prijem i bio veoma zapažen u Americi.-	Što se tiče knjige 'Ogrlica iz Šanliurfe', ovaj roman je u zadnje vrijeme baš ono, da kažem, 'buknuo', što me je jako iznenadilo. Doživio je šest izdanja u BiH, na bosanskom jeziku, sada Buybook treba da štampa sedmo izdanje. Objavljen je na turskom i albanskom jeziku te nedavno, prije dva mjeseca, u Americi, na engleskom jeziku. Prije mjesec dana je američki Fox News, jedna od dvije najjače kuće u Americi, pisala o mom romanu, što je zaista nevjerovatno. Trenutno se roman prevodi na francuski i arapski jezik, tako da mi je to veliko priznanje i zaista mi je drago - objašnjava Adžović.<h2>Izrazio zadovoljstvo</h2>Izrazio je zadovoljstvo učešćem na manifestaciji „Mostarsko ljeto“ koju smatra vrlo ozbiljnom i značajnom.-	Veoma sam počašćen što su me organizatori uvrstili u program 'Mostarskog ljeta' i zahvalan sam Narodnoj biblioteci Mostar na čelu sa direktorom Omerom Mičijevićem. Mostar mi je nekako posebno drag, zato što sam rođen u gradu koji je jako sliči Mostaru, a to je Podgorica. Ima istu panorama, dvije rijeke, sličnu temperaturu, a tu mi je sin završio i fakultet, tako da sam zaista počašćen. Uglavnom, u svakom gradu gdje postoji infrastruktura, gdje postoje ozbiljni ljudi koji rade posao, postoji i manifestacija. To je jako bitno za autore da imaju priliku da se predstave i da ostvare kontakt sa publikom, a 'Mostarsko ljeto' je jako ozbiljna manifestacija i čestitam organizatorima, jer vidim da na njoj učestvuju jaka i značajna imena što je vrlo važno - zaključio je Adžović.Razgovor sa Adžovićem vodio je književnik Asmir Kujović, dok je moderator promocije bila Selma Aškraba.Danas će u Muzeju Hercegovine Mostar - odjeljenje književnosti (Spomen kuća Svetozara Ćorovića) biti održana promocija monografije "70 godina Muzej Hercegovine Mostar 1950-2020" sa početkom u 19:30 sati.Promotori monografije bit će Lebiba Džeko (Zemaljski muzej BiH), Elma Hodžić (Historijski muzej BiH) te urednice monografije Elma Marić i Indira Gaštan Bešo, najavili su iz Mostarskog ljeta.

Inače volim da moje promocije ne traju dugo i da to bude više druženje sa publikom, rekao je Adžović

Mostarci uživali u književnoj večeri sa Ruždijom Adžovićem

U Historijskom muzeju BiH sinoć je održan koncert "Kad sevdah govori" u izvedbi Lejle Jusić, Elvira Solaka i Adnana Gore.Sarajevska publika uživala je u programu na kojem su se našle bosanskohercegovačke sevdalinke: Ah što ćemo ljubav kriti, Kraj tanana šadrvana, Kiša bi pala pasti ne može, Zapjevala bulbul ptica, Sejdefu majka buđaše, Evo srcu mom radosti, Otkako je Banjaluka postala, Snijeg pade na behar na voće, Što te nema, Adio kerida.Lejla Jusić i Elvir Solak bilježe niz zajedničkih nastupa tokom višegodišnje saradnje. Posebno mjesto zauzimaju koncerti u sklopu nedavno održanog prestižnog svjetskog festivala Llangollen International Musical Eisteddfod koji je održan u Walesu, u Velikoj Britaniji, od 4. do 9. jula, a kojima je prethodio i nastup na skupu britanske dobrotvorne organizacije "Remembering Srebrenica" u čuvenoj Lancaster House u Londonu.Veliko interesovanje tokom festivala izazvao je koncert White flower into the light koji je otvoren impozantnom izvedbom kompozicije "Bijeli cvijet", koju autorski potpisuje upravo Elvir Solak, član Hora Opere Narodnog Pozorišta Sarajevo.<h2>Podrška partnera</h2>Koncert je realizovan uz podršku partnera "Kultura na ulice 2023!" Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine.Istu noć, u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine izvedena je dramska predstava “Osramoćeni” autora Ayada Akhtara, u režijskoj postavci Dine Mustafića.U predstavi igraju: Ermin Bravo, Maja Izetbegović, Snežana Bogičević, Boris Ler i Faris Pinjo.Predstava “Osramoćeni”, u produkciji Kontakta, rađena je po tekstu Ayada Akhtara koji je nagrađen Pulitzerovom nagradom 2013. godine.<h2>Vizuelno oblikovanje</h2>Vizuelno oblikovanje radila je Mirna Ler. Za muzičku kompoziciju zadužen je bio Mirza Redžepagić.Predstava je realizovana uz podršku partnera „Kultura na ulice 2023!“ Zemaljskog muzeja BiH, saopćeno je iz Narodnog pozorišta Sarajevo.

Lejla Jusić i Elvir Solak bilježe niz zajedničkih nastupa tokom višegodišnje saradnje

Sarajevska publika uživala u koncertu "Kad sevdah govori" i izvedbi dramske predstave "Osramoćeni"

U prostorijama župne crkve sv. Ante u Šujici u nedjelju je predstavljena nova knjiga don Ante Markovića "Rimski most na rijeci Šujici“.Uz bogat glazbeni program, o knjizi su govorili voditelj i moderator Krešimir Marković te predstavljači Ante Antek Brajko i Teo Trosmann, a na kraju se nazočnima obratio i autor knjige.U samoj najavi za ovu knjigu istaknuto je da, osim o prepoznatljivom rimskom mostu na rijeci Šujici, sadrži autorove zapise o pučanstvu Šujice, o prirodnim ljepotama, Domovinskom ratu i braniteljima, Rajkovači i kapelici sv. Jeronima, o kulturnom i zabavnom životu Šujice, ljekovitom bilju na tim prostorima te da obiluje i brojnim fotografijama.Član Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne Ante Brajko Antek pohvalio je knjigu istaknuvši njen veliki značaj za Šujicu te kazao kako će ona obogatiti i same spoznaje o Šujici.Povjesničar Teo Trosmann, uz pohvale za autorovo djelo, istaknuo je povijesni značaj knjige, odnosno bogatu arheološku riznicu sa raskošnom poviješću i baštinom te mogućom lokacijom rođenja svetog Jeronima koju, kako je naveo, vrijedi dobro istražiti.Nakon prigodnog pozdrava kojeg je uputio šujički župnik fra Antony Burnside, okupljenima se obratio i sam autor obećavši kako ovo nije kraj i da će, ako Bog da zdravlje, napisati još koju knjigu.

"Što na podu spavaš" najbolja predstava na festivalu "Novi tvrđava teatar" u Čortanovcima

50 godina kulture Austrije u inozemstvu: Putovanje kreće iz Sarajeva

Zaim Imamović: 103. godišnjica rođenja virtuoza sevdalinke

Abdulah Sidran za „Avaz“: Svi plačemo za Markom, ne može nam to stati u glavu

Hasan Kikić: 118. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote

Šesta godišnjica smrti bh. književnice Melike Salihbeg Bosnawi

Aida Begić: Nemojte nas braniti od SFF-a, molim vas!

Enver Čolaković: 47. godišnjica smrti bh. lirika epskoga srca

U SARTR-u Počele pripreme za predstavu "Alice u krevetu" prema tekstu Suzan Sontag

Festival "Žena s knjigom" u Mostaru od 22. do 27. avgusta

Marko Kalajanović, prvak opere NPS, za "Avaz": Srce mi je bilo kao planina kad su mi rekli da mogu dobiti pasoš BiH

Poznati interpretatori i vrhunske izvedbe na 1. festivalu sevdalinke "Sarajevo Sevdah Soiree"

Međunarodni dan mladih obilježen u Sarajevu: Oni su budućnost Bosne i Hercegovine

Mostarci uživali u književnoj večeri sa Ruždijom Adžovićem

Sarajevska publika uživala u koncertu "Kad sevdah govori" i izvedbi dramske predstave "Osramoćeni"

Predstavljena knjiga "Rimski most na rijeci Šujici" don Ante Markovića

Kultura

"Što na podu spavaš" najbolja predstava na festivalu "Novi tvrđava teatar" u Čortanovcima

50 godina kulture Austrije u inozemstvu: Putovanje kreće iz Sarajeva

Zaim Imamović: 103. godišnjica rođenja virtuoza sevdalinke

Abdulah Sidran za „Avaz“: Svi plačemo za Markom, ne može nam to stati u glavu

Hasan Kikić: 118. godišnjica rođenja bh. književnika i patriote

Šesta godišnjica smrti bh. književnice Melike Salihbeg Bosnawi

Aida Begić: Nemojte nas braniti od SFF-a, molim vas!

Enver Čolaković: 47. godišnjica smrti bh. lirika epskoga srca

U SARTR-u Počele pripreme za predstavu "Alice u krevetu" prema tekstu Suzan Sontag

Festival "Žena s knjigom" u Mostaru od 22. do 27. avgusta

Marko Kalajanović, prvak opere NPS, za "Avaz": Srce mi je bilo kao planina kad su mi rekli da mogu dobiti pasoš BiH

Poznati interpretatori i vrhunske izvedbe na 1. festivalu sevdalinke "Sarajevo Sevdah Soiree"

Međunarodni dan mladih obilježen u Sarajevu: Oni su budućnost Bosne i Hercegovine

Mostarci uživali u književnoj večeri sa Ruždijom Adžovićem

Sarajevska publika uživala u koncertu "Kad sevdah govori" i izvedbi dramske predstave "Osramoćeni"

Predstavljena knjiga "Rimski most na rijeci Šujici" don Ante Markovića