<p>Sveučilište u Mostaru poziva sve zainteresirane ljubitelje umjetnosti na otvorenje najopsežnije izložbe skulptura i slika pod nazivom "Retrospektiva 1966.-2020." hrvatskog umjetnika Krune Bošnjaka koja će se održati u petak, 21. travnja, u 19 sati u Sveučilišnoj galeriji u kampusu Rodoč.<br></p><p>Nazvana "Retrospektiva 1965.-2020.", izložba će pokazati 64 skulpture i 38 slika i crteža te dati cjeloviti pregled Bošnjakovog stvaralaštva tijekom 55 godina.</p><p>Kustos izložbe bit će Vladimir Filipović, dok je autor predgovora voditelj Sveučilišne galerije i povjesničar umjetnosti Marin Ivanović koji je u katalogu izložbe zapisao: "Zajednička osobina većine njegovih djela je neposrednost; planirane i studiozno izvedene skulpture djeluju kao da su nastale u dahu. Njihova masa ostavlja dojam da je nikla na najprirodniji način, samosvojno, bez napora i da ne postoji nijedan drugi oblik kojega treba zauzeti od onoga koji im je dao njihov tvorac. Bošnjakovi portreti poznati su po svojim izražajnim kvalitetama koje hvataju bit osobnosti i emocija njegovih subjekata. Njegova portretna skulptura cijeni emocionalni i psihološki izraz više od fizičke točnosti i nastoji prenijeti unutarnja iskustva i emocije subjekta na instinktivan i izravan način".</p><p>Kruno Bošnjak je rođen 4. listopada 1936. godine u Lovreću, malom mjestu smještenom u zapadnom dijelu Imotske krajine. Izvanredan crtački dar kojega je Kruno Bošnjak pokazao već u najranijoj mladosti, usmjerio ga je na daljnje školovanje u zagrebačkoj Školi primijenjene umjetnosti. Nastavio je na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je diplomirao na kiparskom odjelu u klasi profesora Frane Kršinića 1964. godine. Na Akademiji koju je i sam pohađao djeluje od 1969. godine.</p><p>Autor je više od dvadeset javnih spomenika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Godine 1998. godine nagrađen je trećom nagradom za studiju spomenika Marku Maruliću, a brončano poprsje ovog tvorca prvog hrvatskog epa, kojeg je Bošnjak izveo krajem devedesetih godina, postavljeno je 2005. godine u Hrvatskoj osnovnoj školi u Budimpešti. Iste godine, u selu Bošnjaci kraj Županje, otkriven je spomenik Stjepanu Radiću, a brojne pohvale i treću nagradu osvojio je 2006. godine natječajnim radom za spomenik Zrinskima u Čakovcu.</p>

Kustos izložbe bit će Vladimir Filipović, dok je autor predgovora voditelj Sveučilišne galerije i povjesničar umjetnosti Marin Ivanović

Otvorenje izložbe 'Retrospektiva 1966.-2020.' kipara Krune Bošnjaka

<p>U Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine otvorena je  izložba "Između strahova i nade", belgijskog fotografa Fabricea Dekoninka (Dekoninck), koja prati postratni život ljudi u Bosni i Hercegovini i priča priče o Prijedoru, Srebrenici i Sarajevu. Ovo je treća izložba iz programa Modul memorije.<br></p><p>- Njegov pogled nam pomaže sagledati stvari iz drugačije perspektive i mislim da odavno nismo imali priliku predstaviti rad nekoga ko se sa tolikom posvećenošću bavi našom nedavnom prošlošću. Njegov fokus je na Srebrenici, Prijedoru, Kozarcu i Sarajevu. Izložba Fabricea Dekoninka prilika je da vidimo rad čovjeka koji je ozbiljno vrijeme, energiju i emocije angažirao na temi sjećanja, te utjecajem tih sjećanja na naše društvo danas - rekao je Nihad Kreševljaković, direktor festivala Mess</p>

Izložba prati postratni život ljudi u Bosni i Hercegovini i priča priče o Prijedoru, Srebrenici i Sarajevu

"Avaz" na licu mjesta: Otvorena izložba "Između strahova i nade"

<p>Pjevati sevdalinku u njenom izvornom obliku, autentično, bez instrumentalne pratnje, samo uz žičani instrument saz, mogu jedino interpretatori čistog glasa, perfektnih ukrasa, apsolutnog sluha i osjećaja za ritam i dikciju, a takvih je vrlo malo. Emina Zečaj je bila jedina bosanskohercegovačka interpretatorica sevdalinki koja je to hrabro i s velikim uspjehom činila. </p><p>Prema prvobitnom pravilu o pjevanju sevdalinki: „jedan glas, jedan saz“, kojeg se Emina strogo pridržavala, besprijekorno i veoma emotivno je svojim melizmatičnim glasom dočaravala „dert“, a oni koji su je slušali nisu mogli zaustaviti suze. Po tom izuzetnom daru i specifičnom pjevanju ovu neponovljivu doajenu sevdaha, koja nas je napustila prije tri godine, 19. aprila 2020., pamtit će i diviti joj se mnoge generacije i ljubitelji sevdaha. Do zadnjeg daha pjevala je pjesme koje su je održavale vitalnom svih 89 godina života.&nbsp;&nbsp;</p>

<h2>Porodica prioritet</h2><p>Hadžinica Emina odgojena je i živjela u skladu s bosanskohercegovačkom islamskom tradicijom, dajući prioritet porodici i prenoseći na svoju djecu, kćerku Jasminu i sina Senada, sve ljudske vrijednosti kojima su i nju učili njeni roditelji Melča i Avdija Ahmedhodžić.</p><p>Rođena je 17. marta 1931. godine u Sarajevu. Po završetku srednje škole, na nagovor prijateljice i pjevačice Slavke Petrovske, položila je audiciju na Radio Sarajevu. </p><p>- Pjevala sam iz hobija. Prijateljice su me nagovarale da se oprobam na audiciji: "Hajde, Emina, divno pjevaš", a ja sam se nećkala. Osmjelim se jednog dana, odem na audiciju i odmah me prime – govorila je Emina, sjećajući se 60-ih godina i početka svoje muzičke karijere. </p><h2>Uspješna karijera</h2><p>Kao i svi interpretatori sevdalinki čuvene zlatne generacije poput Zaima Imamovića, Bebe Selimović, Safeta Isovića, Zehre Deović... i Emina je počela pjevati uz Narodni orkestar RTV Sarajevo, koji je predvodio harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo. Kako ju je krasio čist i specifičan glas, ponuđeno joj je da pjeva uz saz i takvoj interpretaciji je ostala vjerna do kraja života. </p><p>Učestvovala je na brojnim koncertima u bivšoj Jugoslaviji i inozemstvu, pobjeđivala na mnogim festivalima tradicionalnih narodnih pjesama, a nakon agresije na BiH '92.-'95., uz sazliju Mehmeda Gribajčevića, nastupala je na festivalima etnomuzike u Ljubljani, Inzbruku, Beču, Oslu i mnogim drugim gradovima širom svijeta, dostojanstveno predstavljajući i promovirajući svoju Bosnu i Hercegovinu i njenu kulturnu baštinu.</p>

<h2>Sakupljačica narodnog blaga</h2><p>Osim što je maestralno interpretirala naše autohtone lirske pjesme,  Emina Zečaj ih je i sakupljala, zapisujući ih, kako je sama isticala, „od starih nana u selima oko Foče i Višegrada, u Crnoj Gori, Hercegovini...“. Njen doprinos u očuvanju tog našeg narodnoga blaga je ogroman. Donosila ih je i pohranjivala u arhiv Radio Sarajeva, pa je zahvaljujući njoj više od 600 sevdalinki sačuvano od zaborava.</p><p>- Mnogi od kojih sam pjesme zapisivala znali su da ih ja pjevam. Nana stara 90 godina kaže mi: "Hajde, molim te, pjevaj pjesmu od mog babe. Ja znam malo melodiju". I ja je polako snimim – opisivala je Emina kako je dolazila do pjesama koje do tada nisu bile poznate, a sačuvane su u našem narodu.  </p><h2>Nikad nije zapjevala u kafani</h2><p>Brojne televizijske i radijske emisije te reportaže snimljene su o Emini, čak je i Bugarska radio-televizija snimila dokumentarni film naziva “Bosanska sevdalinka s Eminom Zečaj”, jer ih je plijenio njen glas i oduševljavala specifična interpretacija uz saz. Ta Eminina interpretacija i način izvođenja sevdalinki su građa i predmet proučavanja mnogih bosanskohercegovačkih i stranih kritičara i etnomuzikologa.</p><p>Snimila je više stotina sevdalinki za arhiv Radio Sarajeva, objavila pet singl-ploča, četiri LP albuma i četiri CD-a. Međutim, uprkos brojnim ponudama da snima i novokomponirane narodne pjesme, koje su bile komercijalnije od sevdalinki, kao i da pjeva u nekim ugostiteljskim objektima, Emina nije odstupala od svoje tradicije, odbijajući ih sve redom.  </p><p>- Nikad nisam zapjevala u kafani. Čitav život sam se borila za sevdah i jedina sam sačuvala kapric da pjevam samo sevdalinku. Mnogi menadžeri su mi nudili velike pare da snimim te nove pjesme, ali meni nije žao što nisam „poletjela“ za novcem. Imam, hvala Bogu, dovoljno. Uvijek sam govorila: "Daj mi, Bože, koliko mi treba i koliko mogu podijeliti" – ponosno je kazivala Emina.</p>

<h2>Pjevala dušom</h2><p>Nije bila oduševljena modernim načinom izvođenja sevdalinke i to je jasno stavljala do znanja:</p><p>- Meni se to ne sviđa, jer nema duše u njihovom pjevanju. Kao da su rekli: "Sad ćemo malo modernije". Sevdalinka ne može doći do izražaja i potaknuti emocije ako je ne zapjevaš iz duše.</p><p>Snimila je pjesme za filmove “Gori vatra” režisera Pjera Žalice i “Remake” režisera Dine Mustafića, za šta je dobila veliki broj priznanja i pohvala. Američki časopis „Billboard“, 2004. godine, Eminu Zečaj je nazvao “ikonom tradicionalne bosanske muzike”.</p><h2>Rekli su o Emini</h2><p>•	Eminin glas je bio očaravajući, kao da grli dušu svojih slušalaca. Bila je naša diva, naša autentična interpretatorka sevdalinke, "naša Mahalia Jackson". (Dino Mustafić)</p><p>•	Mnoge prelijepe, dugo zaboravljene pjesme naučio sam od rahmetli Emine. Svuda u svijetu bi zbog toga bila izuzetno poštovana, njeno znanje uvažavano i nagrađivano. Institucije u BiH nisu to znale vrednovati. (Enver Šadinlija)</p><p>•	Kad slušamo Eminu Zečaj i zatvorimo oči, njen glas i njena pjesma odvedu nas u sretniju i ljepšu Bosnu, onu od prije sto godina. (Damir Galijašević)</p><p>•	Sklad njenog glasa i saza, teksta i melodije davao je Emininoj izvedbi muzejsku vrijednost i estetsku mjeru vremena nastajanja sevdalinke. (prof. dr. Esad Bajtal)</p>

Do zadnjeg daha pjevala je pjesme koje su je održavale vitalnom svih 89 godina života

Emina Zečaj: 3. godišnjica smrti interpretatorice autentične sevdalinke

<p>U Sarajevu je otvorena izložba temeljnih organizacija kulture naroda Bosne i Hercegovine u sklopu projekta "U dobroj volji – Slavimo zajedno" u organizaciji JKPHD "La Benevolencija" sa partnerstvom i pod pokroviteljstvom CRS-a (Catholic Relief Services), a u saradnji sa HKD "Napredak", BZK "Preporod" i SKPD "Prosvjeta".<br></p><h2>Ideja projekta</h2><p>Izložba je otvorena u galeriji Novi hram.</p><p>Na izložbi je prikazan razvoj temeljnih organizacija kultura BiH i njihovo djelovanje danas, kroz prikaze arhivskih isječaka: fotografija, zapisa, isječaka iz novina i raznovrsnih dokumenata. Ideja projekta "U dobroj volji – Slavimo zajedno" je da članovima temeljnih organizacija kultura BiH i građanima Sarajeva približi i objedini raznoliku kulturu naroda sa naših prostora. Svojim aktivnostima, projektima, kulturnim djelovanjem, humanitarizmom, donacijama, stipendijama, ova četiri društva nastoje da, u skladu sa svojim mogućnostima, unapređuju društvenu koheziju nasuprot veoma složenom društvenom narativu.</p><h2>Ispreplitanje kulture</h2><p>April 2023. godine je prepoznat kao savršena prilika za realizaciju projekta, kako je bogat blagdanima abrahamskih religija: Pesah, Uskrs, Vaskrs i ramazanski Bajram.</p><p>Želja organizatora  je da ispreplitanje kulture ova četiri naroda prikažu u pravom svjetlu: kao bogatstvo koje se treba njegovati, cijeniti i održavati. Izložba će biti otvorena do ponedjeljka 24. aprila 2023. godine.</p>

Izložba će biti otvorena do ponedjeljka 24. aprila 2023. godine

Otvorena izložba "U dobroj volji - Slavimo zajedno"

<p>Zemlja priteže, nebo visoko. O da sam ptica, da sam soko - govori „kameni spavač“ Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika, kojem su stećci bili najveća inspiracija. </p><p>I ne samo književnicima, stećci, ta kamena čuda naše historije, bili su inspiracija brojnim umjetnicima, među kojima treba istaknuti i vajara Adisa Fejzića, prvog našeg doktora vajarstva, čija je skulptura, odnosno savremena interpretacija bosanskohercegovačkog stećka, postavljena ispred zgrade Parlamenta Australije u Canberri, 2013. godine.</p><h2>Kamen koji stoji</h2><p>Stećci su autohtoni bosanskohercegovački monolitni kameni nadgrobni spomenici koji su se pojavili u prvoj polovini 12., a postepeno se prestali proizvoditi sredinom 16. vijeka. U narodu su nazivani kami, biljezi i mramorje, a riječ stećak nastala je od riječi stojećak - nešto što stoji, kamen koji stoji. </p><p>U širem smislu naziv stećak obuhvata ležeće kamenje, blokove, sljemenjake (u obliku kuće s krovom), koji su slični po obradi i obilježjima, a pravljeni su kao predslika vječne kuće u kojoj duša čeka spas. Ovi unikatni i jedinstveni spomenici, najvjerniji su svjedoci bosanskohercegovačkog srednjovjekovlja, koji se svojim oblicima, epitafima, dimenzijama, ukrasima i brojnošću izdvajaju iz svega sličnog što je nastalo u periodu srednjeg vijeka u evropskim, ali i svjetskim državama. Zbog toga su uvršteni na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.</p>

<h2>Ne postoje dva istovjetna</h2><p>Najstarije zapise o stećcima nalazimo u „Putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju“ Slovenca Benedikta Kuripešića, iz 1530. godine, u kojem su opisani stećci iz sela Lađevine kod Rogatice. Prvo sistemsko istraživanje stećaka u Bosni i Hercegovini počelo je u vrijeme austrugarske vladavine s fokusom na izučavanje epitafa, i tada su stećci povezani sa srednjovjekovnom Crkvom bosanskom i Bošnjanima. </p><p>Veliki doprinos proučavanju stećaka dao je Ćiro Truhelka, prvi kustos (1886.) i kasnije direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koji ih je nazvao “starobosanskim mramorovima”. </p><p>Svi dosadašnji istraživači stećaka saglasni su u jednom, da su u evropskoj i svjetskoj kulturi oni jedinstveni, originalni, da nemaju uzora niti su kopija bilo kakvih drugih, pa ni antičkih spomenika. A još jedna specifičnost stećaka je što ne postoje dva istovjetna, svaki je unikatan.</p><h2>Duša zarobljena u grešnom tijelu</h2><p>Najintrigantniji istraživačima stećaka je i danas odgovor na pitanje zašto su srednjovjekovni Bošnjani na svoje grobove postavljali tako masivne nadgrobne spomenike. Jedni pretpostavljaju da je to bila moda tog vremena i ne pripisuju im poseban vjerski značaj, a drugi da je razlog njihove izrade u toj veličini isključivo u dogmama Crkve bosanske. </p><p>Bogumili su, naime, vjerovali da čovjekovo tijelo i materijalni svijet nije stvorio Bog nego Sotona, a da je ljudska duša „djelo Gospodnje“, zarobljena u grešnom tijelu da se pati. Poslije smrti čovjeka Bog ljudske duše, nakon 40 dana čekanja, šalje u Raj ili ih po kazni vraća natrag u tijela i Pakao (na Zemlju). </p><p>Nastojeći na svaki način spriječiti da se njihova duša poslije smrti vrati u grešno tijelo, bogumili su izrađivali ogromne nadgrobne spomenike, da teški blokovi dobro pritisnu tijelo pokojnika, kako se njegova duša ne bi u njega mogla vratiti da se ponovo pati na Zemlji. Bogumilima je smrt bila radostan čin, oslobođenje duše od tjelesne patnje, zbog čega su na stećcima klesali vesele motive iz života i prirode.</p>

<h2>Ukrasni motivi</h2><p>Prema oblicima stećaka i njihovoj masivnosti ogleda se položaj pokojnika na društvenoj ljestvici, njegov imovinski status, a dijelimo ih na ploče, sanduke, sljemenjake, krstače i stupove. Najčešće je ispod stećaka ukopavana jedna osoba, ali su arheološka istraživanja otkrila da su ispod jednog stećka nekad ukopavane po dvije, tri ili čak četiri osobe.</p><p>Ukrasni motivi su najizražajnija i umjetnički najbogatija karakteristika stećaka, mada ih većina nije ukrašena. Pronađeno je otprilike 6000 stećaka s ukrasima koji imaju različite motive: kolo, lov, životinje, mač, ljudske figure, koje uglavnom ilustriraju određene scene ili zanimanje iz pokojnikovog života ili religijsku poruku.</p><h2>Evidentirano 400 epitafa</h2><p>Epitafi ili natpisi na stećcima su posebno zanimljivi, jer su priče o životu, te tako „kameni spavači“ izlaze iz anonimnosti i dobijaju svoj identitet. Do danas je evidentirano približno 400 epitafa na stećcima, koji su pisani specifičnim bosanskim ćiriličnim pismom - bosančicom. </p><p>Najviše je onih kratkih, koji sadrže samo osnovne informacije o pokojniku te ponekad o tome ko je podigao spomenik, ko ga je klesao, ko upisao natpis, a neki su duži i predstavljaju malu biografiju pokojnika, u kojima se često navode i značajnije historijske ličnosti, te poruke prolazniku. </p><p>Mnogi epitafi u sebi sadrže filozofsko-religijsko-moralnu poruku: „Ja sam bio kako vi jeste, a vi ćete biti kako jesam ja“.</p><h2>Najbrojniji u Evropi</h2><p>Prema posljednjem zvaničnom popisu, iz 1970- ih godina, stećaka u Bosni i Hercegovini je bilo malo više od 70.000, a prema savremenim terenskim istraživanjima pretpostavlja se da ih je otprilike 100.000. </p><p>Brojnost stećaka u BiH je, također, jedna od fascinantnih specifičnosti stećaka, jer nigdje drugdje u Evropi nema toliko sačuvanih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Najviše stećaka se nalazi u Konjicu i Nevesinju, više od 3000, a veliki broj ih je i na lokalitetima u Rogatici, Livnu, Trebinju, Stocu, Gacku, Sokocu, Kalinoviku i Bileći.</p>

<h2>Zakopano blago</h2><p>Još za vrijeme Osmanskog carstva u BiH počelo je otvaranje i pljačkanje grobova ispod stećaka, te razbijanje spomenika, koje je nastavljeno i u vrijeme Austro-Ugarske, a u nekim područjima, nažalost, traje i danas. Razlog leži u narodnoj predaji o zlatu u grobovima i stećcima. </p><p>Ovakva sudbina zadesila je najljepši i najpoznatiji stećak – Zgošćanski sljemenjak, pronađen u okolici Kaknja. Prema zabilježenoj predaji, razbili su ga željeznim klinovima neki ljudi iz Vareša, jer je „zvečao“ pa su mislili da u njemu ima zlata. Istina je da je zanimljivih i vrijednih nalaza u grobovima ispod stećaka bivalo, ali su bili rijetki. </p><h2>Mitovi</h2><p>Rasprostranjeno je vjerovanje da su stećci ljekoviti i za ljude i za životinje. Tako su prah sa stećaka u nekim bosanskim selima žene koje nisu mogle roditi mutile i pile u vodi koja bi im trebala pomoći da rode. </p><p>U nekim selima oko Kupresa i Zenice stoka se u tačno određenom periodu godine vodala oko određenih stećaka, kako bi bila zdrava i debela. </p><p>Vjerovano je i da će pomjeranje stećaka izazvati velike prirodne nepogode ili da će im se zbog toga ukućani ili stoka razboljeti ili umrijeti, pa je strogo izbjegavano pomjeranje ili razbijanje mramorja.&nbsp;</p>

Bogumilima je smrt bila radostan čin, oslobođenje duše od tjelesne patnje, zbog čega su na stećcima klesali vesele motive iz života i prirode

Stećci: Mramorje dobrih Bošnjana

<p>Tradicionalni Prosvjetin "Vaskršnji koncert" bit će upriličen u četvrtak, 20. aprila, u Domu Oružanih snaga BiH u Sarajevu.</p><p>Na koncertu će nastupiti Kamerni hor Muzičke akademije iz Istočnog Sarajeva, kojim će dirigovati Rade Radović.</p><p>Predsjednik SPKD "Prosvjeta" Nedeljko Masleša istaknuo je na današnjoj konferenciji za medije da će koncert na svoj način doprinijeti tradiciji uzajamnog razumijevanja i poštovanja.</p><h2>Proslava praznika</h2><p>Masleša je također istaknuo kako su se u ovom mjesecu proslavili Pesah, Uskrs, Vaskrs te da će se ovih dana proslaviti i Ramazanski bajram.</p><p>- "Prosvjeta Sarajevo" se ovim svojim koncertom na prigodan način pridružuje obilježavanju ovog velikog hrišćanskog praznika. Međutim, naša je želja da ovaj kulturni događaj na svoj način doprinese njegovanju i čuvanju tradicije uzajamnog razumijevanja i poštovanja, što je oduvijek krasilo način života na ovom prostoru - kazao je Masleša.</p><h2>Duhovna muzika</h2><p>Predsjednik Upravnog odbora SPKD "Prosvjeta" Dejan Garić naveo je da je Kamerni hor Muzičke akademije Univerziteta u Istočnom  Sarajevu (Kamerni hor smjera za crkvenu muziku i pojanje Muzičke akademije) najbolji u izvođenju duhovne muzike u BiH.</p><p>Garić je istaknuo da ovaj hor izvodi većinom duhovnu muziku, ali i druge žanrove.</p><p>Ulaz na koncert koji počinje u 20 sati je slobodan.</p>

Na koncertu će nastupiti Kamerni hor Muzičke akademije iz Istočnog Sarajeva, kojim će dirigovati Rade Radović

Prosvjetin "Vaskršnji koncert" u četvrtak u Domu Oružanih snaga BiH

<p>Na ovogodišnjem 34. Međunarodnom Sajmu knjige na kojem učestvuje preko 120 izlagače, promovirana je i knjiga prof. dr. Bisere Boškailo „Putovanje kroz Bosnu 1530“, u izdanju "Bosanske riječi" iz Tuzle. Knjiga je, nema sumnje jedna od najznačajnijih knjiga koja će biti predstavljena na Sajmu, pogotovo kada je bosansko-hercegovačka historija u pitanju.<br></p><p>- Kao germanistu zanimala me je, pored Gota u Bosni i historija Bosne iz vremena Osmanskog osvajanja Bosne i Evrope. I upravo najstariji putopis Bosne napisan je na staronjemačkom jeziku i opisuje Bosnu iz tog vremena. Istražujući mnoge knjige i arhive, uvidjela sam mnoga falcifikovanja prevodilaca i drugih naučnika i ovog djela. Morala sam iskrivljene činjenice koje su nametane Bosni i bosanskom narodu, te pogrešnu historijsku logiku, na osnovu koje su i velike sile gradile odnos prema Bosni i njenim narodima pokušati ovdje ispraviti- rekla je autorica i dodala:</p><p>- Prevela sam, objasnila, analizirala tu staru knjigu, čiji faksimil iz 1531 se nalazi ovdje, da svi mogu i sami vidjeti istinu. Želja mi je bila pokazati čitalačkoj publici taj biser svjetske literature koji je ujedno i jedan veoma važan dokument za Bosnu i uopšte ua istinu. U kakvom je stanju zatekao i vidio putopisac Benedikt Kuripešić Bosnu, u vrijeme vladavine Husrefbega- paše i Osmanskog osvajanja Evrope je veoma interesantno štivo. Ko su narodi i koje vjere on tada zatiče, kako živi taj narod pod tuđom čizmom - rekla je Boškailo.&nbsp; &nbsp; &nbsp;&nbsp;</p>

<p>Inače, suizdavač ovog izdanja je Institut za historiju, demografiju i antropologiju Sandžaka: akademik Šerbo Rastoder.&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;</p>

Autorica Bisera Boškailo se predstavila na Sajmu knjige 

U Sarajevu promovirana knjiga "Putovanje kroz Bosnu 1530" 

<p>Izvor rijeke Bune ispod stijene visoke 200 metara u Blagaju, jedan je od najvećih i najljepših izvora u Bosni i Hercegovini, ali i Evropi. Ovaj dragulj Hercegovine nalazi se nedaleko od Mostara i jedno je od najatraktivnijih bosanskohercegovačkih izletišta i centara vjerskog turizma, jer najveću pažnju privlači tekija koja je izgrađena u podnožju stijene, na mjestu starijeg bogumilskog svetišta o kojem historija nije sačuvala preciznih podataka.</p><p>Tekija na vrelu Bune sagrađena je najkasnije 1520. godine i pripadala je raznim derviškim redovima, najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama. Danas je predvođena vekilom (zamjenikom šejha) nakšibendijskog reda.</p><h2>Više puta obnavljana</h2><p>Prvi zapis koji govori o ovoj tekiji datira iz 1664. godine, kada je u svom „Putopisu“ spominje osmanski putopisac Evlija Čelebi.  </p><p>- Na litici na samom izvoru Bune podignuta je tekija, a uz nju i musafirhana s turbetom. Unutar tekije nalazi se velika postorija (semahana) u kojoj derviši obavljaju svoj obred. Unutar semahane nalazi se mihrab. U sklopu tekije nalazi se i stan za šejha i čuvara tekije – zapisao je Čelebi. </p><p>Mušir (maršal) Osmanskog carstva Omer-paša Latas, 1851. godine, naredio je prvu obnovu Tekije u Blagaju. Trideset godina nakon te prve obnove obrušila se stijena koja je srušila Tekiju, a tek 1952. godine Tekija je drugi put obnovljena. Posljednji put ova tekija je obnovljena 2011. godine, a godinu kasnije obnovljena je i musafirhana na njenom ulazu.</p><h2>Legende o Tekiji</h2><p>Brojne su legende o Blagajskoj tekiji, a jednu od interesantnijih zabilježio je u svojoj knjizi „Mostar“ austrijski književnik Robert Michel, koji je cijeli svoj književni opus posvetio bosanskohercegovačkoj tematici. </p><p>- U pećini vrela Bune gazdovao je u stara vremena jedan strahoviti zmaj, kome je narod svake godine morao izručiti kao dar jednu mladu djevojku za žrtvu. Red je došao i na lijepu Milicu, kćer hercega Stjepana. Iz grada je vodio jedan podzemni hodnik sve do jedne stjenovite izbočine, usred strmene stijene. Tamo je Milica izložena nemilosti zmaja. </p><p>U Blagaj je upravo bio došao iz Sirije pobožni derviš Salih, plavi. Pri pogledu hercegove kćeri vatrena ljubav upali mu srce i dade mu takvu nadljudsku snagu i smionost da je zmaju uzmogao istrgnuti dragocjeni plijen.</p><p>Zmaj se silovito borio sa Salihom i svojim repom je odvaljivao teške blokove strmene stijene, dok najzad pod udarcima Salihovim nije ognjenu dušu ispustio. Iz zahvalnosti dade herceg hrabrom dervišu svoju kćer za ženu i sagradi mu tekiju na mjestu gdje je zmaja pobijedio.</p><p>Narod ga je poštovao kao sveca. Živio je kao šejh s Milicom u tekiji sve do svog blaženog kraja - zapisao je Robert.</p><h2>Nacionalni spomenik BiH</h2><p>Prema drugoj legendi, „pred mrak je projahao kroz blagajsku čaršiju starac s bijelom bradom, na bijelu konju, u zelenoj odori sa sarukom (platno oko kape). Otišao je prema vrelu. Ljudi su klanjali akšam-namaz, a starac se nije vraćao. Očekivali su da će odsjesti u musafirhani begova Velagića.</p><p>Buna je nadošla tako da nije mogao preći, a na ovoj strani je tolika strmina da je nemoguće, na konju, obnoć proći. Tražili su ga, ali uzalud. Onda zaključiše da je dobri i da se gajb učinio (misteriozno iščezao), te mu podigoše turbe i tekiju“.</p><p>Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, 2003. godine, proglasila je Tekiju u Blagaju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Kako je navedeno u odluci Komisije, „Nacionalni spomenik čine turbe i musafirhana sa ostacima tekije i mlinicama na rijeci Buni, sa prirodnim okruženjem i izvorom Bune i liticama“.</p>

Pripadala je raznim derviškim redovima, najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama

Tekija u Blagaju

<p>U Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru u srijedu, 19. aprila, i u četvrtak, 20. aprila, u 20 sati&nbsp; je na rasporedu predstava "Noć s Aleksom".</p><p>Predstava je nastala prema tekstu Marka Tomaša, a režiju potpisuje renomirani kazališni redatelj Ivica Buljan, saopćeno je iz HNK Mostar.</p><p>Dodaje se kako je riječ o dinamičnoj i energetski jakoj predstavi, sa sjajnom muzikom, intenzivnim scenskim pokretima i dojmljivim glumačkim bravurama i dijalozima.</p><p>Glumice i glumci uvode publiku u intimni prostor pjesničkog života, društvenih normi i odnosa, a sve to na jedan promišljeno zabavan i pristupačan način.</p><p>U predstavi igraju Mario Knezović, Vladimir Mićković, Ivo Krešić, Jelena Kordić Kuret, Miro Barnjak, Robert Pehar, Filip Lukenda, Ana Franjčević, Damir Čobo, Mirela Mijačank Kordić, Nikolina Marić i Tea Pandža.</p><p>Redovna cijena ulaznice je 10 maraka, dok za studente, učenike, nezaposlene i umirovljenike iznosi pet maraka.</p><p>Također, studenti te nastavnici i djelatnici Sveučilišta u Mostaru mogu koristiti besplatne vaučere/ulaznice, odnosno godišnje karte.</p>

Glumice i glumci uvode publiku u intimni prostor pjesničkog života

Dvije izvedbe predstave "Noć s Aleksom" u HNK Mostar

<p>Večeras je u sarajevskoj Vijećnici upriličeno otvorenje izložbe "Hands Full of Happiness" bosanskohercegovačkog umjetnika Amira Kurtagića.</p><p>Kako je ranije najavljeno, postavka "Hands Full of Happiness" obuhvata 12 radova, nastalih u periodu između 2019. i 2021. godine. Broj slika nije slučajnost, jer kroz ovu zbirku umjetnik oslikava autobiografsku refleksiju života kroz 12 mjeseci.</p><p>Slikama velikih formata dominiraju detalji, boje, dinamika te svaka slika vodi posmatrača u drugu odnosno novu dimenziju.</p><p>Zanimljivo je da je Kurtagić magistar mašinstva koji živi u Minhenu, ali nikad nije zaboravio svoju ljubav prema slikanju koja je rezultirala njegovom prvom samostalnom izložbom "Krovovi Sarajeva".</p>

Broj slika nije slučajnost, jer kroz ovu zbirku umjetnik oslikava autobiografsku refleksiju života kroz 12 mjeseci

U sarajevskoj Vijećnici otvorena izložba Amira Kurtagića

<p>Najpoznatiji, najljepši, najposjećeniji i najčuveniji most u Bosni i Hercegovini je nesumnjivo Stari most u Mostaru. Ovo kameno remek-djelo, simbol Mostara, koji je, kao i kompletan Stari grad, pod zaštitom UNESCO-a, često navode i jednim od najljepših mostova na svijetu. </p><p>Izgradio ga je Mimar Hajrudin 1566. godine, po naredbi osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog, koji je htio zamijeniti stari nesigurni drveni most. U doba kada je Stari most izgrađen bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu i jedno od najvećih arhitektonskih dostignuća. </p><h2>Predstavlja život</h2><p>Njegovom graditelju Hajrudinu, koji je bio učenik velikog turskog arhitekte Mimara Sinana, navodno, bilo je prijećeno smrću u slučaju da ne uspije izgraditi ovaj most. Prema legendi, Hajrudin se spremao za svoj pogreb na dan skidanja drvene konstrukcije.</p><p>I oblik mosta ima svoju priču, prema kojoj on predstavlja život: most je jedna polovinu kruga, njegov odraz u vodi druga polovina, a cjelokupna slika, odnosno krug, predstavlja život. </p><p>Nažalost, 427 godina nakon izgradnje, srušen je u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 9. novembra 1993., ali je obnovljen 2004. godine. </p><h2>Skokovi sa Starog mosta </h2><p>Mostarski mladići su tradicionalno skokom u Neretvu vijekovima dokazivali svoju hrabrost u svojevrsnom ispitu zrelosti. Ta tradicija skokova sa Starog mosta prerasla je u najatraktivniju godišnju manifestaciju u našoj zemlji, koja se održava svake godine krajem jula. Skokovi datiraju još iz vremena izgradnje Mosta, ali je prvi zabilježen 1664., a takmičenje je formalno ustanovljeno 1668. godine.</p><p>- I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice, praveći svaki od njih neku posebnu vrstu akrobacije. Jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći alaturka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah sretno izlaze na obalu, uspinjući se uz stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka – zapisao je 1664. godine čuveni putopisac Evlija Čelebi.</p>

Izgradio ga je Mimar Hajrudin 1566. godine, po naredbi osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog

Stari most u Mostaru

<p>Miroljub Mijatović, direktor Bosanskog narodnog pozorišta (BNP) Zenica, ovih dana ima pune ruke posla. Ovo je period kada se intenzivno radi na pripremi novih pozorišnih predstava i organizaciji 22. festivala bosanskohercegovačke drame Zenica 2023.<br></p><h2>Nesigurno i degradirano</h2><p>- BNP Zenica, nakon pandemije koja nas je sve u prethodnim godinama bitno poremetila u planovima, vratilo se svojim redovnim aktivnostima, a to su pripreme novih predstava za odrasle, te za djecu i mlade, kao i repriznim igranjima produkcija koje su već na našem repertoaru. Tako na našim scenama redovno igramo petnaest predstava za odrasle koje repriziramo i desetak predstava za djecu i mlade koje izvodimo u terminima koji se unaprijed dogovaraju sa školama i vrtićima - kaže Mijatović za „Avaz“.</p><p><b>Pripremate li nove projekte? </b></p><p>- Nermin Hamzagić režira tekst Ivora Matanića “Drama o Mirjani i ovima oko nje” s našim ansamblom, dok rediteljica Ajla Bešić počinje s radom na predstavi “Sve to je iz kuće”, prema predlošku Emine Omerović. Dakle, i velika i mala scena “Žarko Mijatović”, kao i probne sale BNP-a su ovih dana zauzete i pune teatarskog stvaralačkog života. Rediteljica Tanja Miletić-Oručević je selektorica ovogodišnjeg Festivala bosanskohercegovačke drame i posao selektiranja predstava koje će se ove godine izvesti na našem festivalu privela je kraju.</p><p><br></p>

<p><b>&nbsp;Kako se BNP održava u životu u ovim teškim vremenima?</b></p><p>- Što se tiče samog statusa BNP-a Zenica, on je kompliciran. Naš osnivač je Grad Zenica. Dio sredstava namijenjen za plate i materijalne troškove isplaćuje Zeničko-dobojski kanton, a Grad Zenica finansira produkciju, sredstva za rad i održavanje prostornih i tehničkih kapaciteta, kao i troškove koji se tiču grijanja.&nbsp;BNP Zenica je jedina profesionalna teatarska kuća u ZDK i Srednjobosanskom kantonu.</p><p>Ovakva situacija, u kojoj nisu potpuno jasno definisane obaveze osnivača i Kantona, otvara mogućnost da se zaposlenici osjećaju vrlo nesigurno i degradirano, jer su im primanja mnogo manja u odnosu na zaposlenike u teatarskim kućama u drugim bh. gradovima.</p><h2>Problemi eskalirali</h2><p><b>&nbsp;Zgrada BNP-a u Zenici je jedna od najljepših na ovim prostorima, međutim, zub vremena je odradio svoje. Zgrada polako propada, postoji li rješenje?</b></p><p>- Ova, nova zgrada BNP-a Zenica zvanično je otvorena 7. maja 1978. Još malo pa pola stoljeća. Od tada pa do danas povremeno su vršena manja infrastrukturna ulaganja te su sanirana neka oštećenja. Tokom godina BNP je sam vršio manje popravke u obimu koji su nam dozvoljavala ograničena materijalna sredstva. Ravni krov je, prema nekim izvještajima, počeo prokišnjavati prije dvadesetak godina. Problemi su eskalirali prošlog proljeća, kada je, usljed velikih količina padavina, voda s krova, koji je oštećen, počela prodirati u zgradu. Tako su se, najednom, pokazala sva višegodišnja oštećenja u hidroizolaciji. Plafoni su bili mokri, vlaga se osjetila svuda.</p><p>Zahvaljujući Gradu Zenici i Gradskoj upravi, uspjeli smo u proteklom periodu izraditi energijski audit BNP-a, koji propisuje mjere koje se trebaju ispuniti da bi zgrada bila energijski učinkovita, kao i glavni projekt, predmjer i predračun za sanaciju i rekonstrukciju ravnog krova. Prikupljanjem potrebne dokumentacije ispunjeni su preduvjeti da se stavka koja podrazumijeva sanaciju krova BNP-a pojavi u budžetu Grada. Ovih dana očekujemo da Grad, u saradnji sa ZDK, raspiše procedure i da se tokom ljeta i početkom jeseni riješi taj problem. Nakon toga slijede unutrašnji radovi i ostale popravke.</p><h2>Krovna organizacija</h2><p><b>Kakva je saradnja između pozorišnih kuća u Bosni i Hercegovini?</b></p><p>- Pozorišne kuće u BiH imaju prilično dobru saradnju, ako pri tome mislimo na povremene razmjene teatarskih predstava. Time pozorišta dobivaju mogućnost da sa svojim predstavama gostuju u drugim gradovima, a i stalna pozorišna publika da pogleda ostvarenja različitih teatarskih kuća na scenama u svom gradu. Ono što, možda, nedostaje su veći broj zajedničkih pozorišnih projekata, veća saradnja i koordinacija u planiranju repertoara. Bila bi poželjna i neka krovna organizacija, koja bi povremeno okupljala ljude koji vode pozorišta, gdje bi razgovarali, razmjenjivali ideje ili dogovarali koprodukcijske projekte.</p><h2>Bogat repertoar</h2><p><b>Gdje je mjesto bh. teatarskoj sceni u regionu?</b></p><p>- BiH ima dosta velikih teatarskih stvaralaca. Predstave koje nastaju u našim teatrima redovno su selektirane i izvođene na značajnim teatarskim festivalima u regionu, te se nerijetko vraćaju s tih festivala s pregršt nagrada. Glumice i glumci iz naših teatarskih kuća redovno su angažovani i u filmskoj industriji, i regionalnoj i svjetskoj, a svi smo svjedoci kako su, gotovo u pravilu, nagrađivani. Repertoari bh. teatara bogati su kako klasičnim tako i savremenim dramskim tekstovima. Domaće dramsko pismo čini izvjestan procent repertoara u našim teatrima i svakako da on može i treba biti veći. Ovo govorim iz perspektive direktora Festivala bh. drame, čiji je cilj poticanje domaćeg dramskog stvaralaštva i afirmiranje domaćih dramskih pisaca.</p><p><br></p><p><br></p>

Plaće naših zaposlenika niže su nego u drugim teatarskim kućama

Direktor BNP Zenica Miroljub Mijatović za "Avaz": Naš status je kompliciran 

<p>Izložbe "Sloboda" Rona Haviva i "Moja Bosna" Miloša Cvetkovića  otvorene su Historijskom muzeju BiH. Ovaj događaj organizirao je Internacionalni teatarski festival MESS u saradnji s Forumom ZFD Srbija.</p><p>Izložba "Sloboda" ratnog fotoreportera Rona Haviva tematizira logore u Bosni I Hercegovini, otvorene u periodu agresije. Izložba Miloša Cvetkovića "Moja Bosna" je priča o ratu u Bosni i Hercegovini, tj. onim njegovim dijelovima koje je Miloš Cvetković svojim fotografskim hodočašćima uspio obuhvatiti.</p><p>Njegove fotografije pokrivaju razdoblje od 1992. do 1995. i to prije svega istočnu, zapadnu i centralnu Bosnu, ali u knjizi se nalazi i nekoliko fotografija iz Crne Gore i Hrvatske, gdje je dio ljudi iz Bosne i Hercegovine završio kao izbjeglice, kao i Srbije, gdje su završili kao zarobljenici.</p><p>Ovo je samo jedan pogled na ratna dešavanja iz ugla fotografa.</p>

Ovo je samo jedan pogled na ratna dešavanja iz ugla fotografa

Historijski muzej BiH: Otvorene izložbe "Sloboda" Rona Haviva i "Moja Bosna" Miloša Cvetkovića

<p>Prije četiri godine, 13. aprila 2019., napustio je ovaj svijet bosanskohercegovački akademik, književnik, putopisac i scenarista Tvrtko Kulenović. Prva književna djela počeo je pisati sedamdesetih godina prošlog vijeka, u periodu koji nazivamo postmodernizmom. Otvorenost prema drugome bila je njegova životna, ali i definicija književnosti, u koju ga je, kako je sam kazivao, uveo strip koji je kao dječak čitao u novinama u rodnom Šapcu.</p><p>- U djetinjstvu mi je strip bio opsesija. Strip mi je bio temelj svega. Na dan kad je počeo Drugi svjetski rat, čega se, naravno, sjećam, čitao sam „Politikin zabavnik“. Brik Bredford (Brick Bradford), junak istoimenog avanturističkog stripa, spuštao se u neki bunar, potjera je bila neka, a moj tata dolazi i kaže: „Počeo je rat, bombardovali su Beograd“ – govorio je Tvrtko.</p><h2>Uzor generacijama</h2><p>Kao autor više od 300 naučnih i stručnih radova, među kojima su romani, eseji iz oblasti teatrologije i književne teorije i kritike, putopisi, pripovijetke, radiodrame, profesor Tvrtko Kulenović  uzor je mnogim generacijama svojih studenata, ali i svih onih kojima je književnost i ljubav i zanimanje.</p><p>- Veoma mi je drago kad vidim da moji studentu uspijevaju u onome u čemu sam i ja želio da uspijem, najviše u oblasti književnosti, ali i u teatru. To mi je velika satisfakcija, saznanje da sam bar malo učestvovao u oblikovanju nečega što će oni postati – ponosio se svojim studentima profesor Kulenović.</p>

<h2>Sin slikara</h2><p>Tvrtko Kulenović rođen je u Šapcu, 9. aprila 1935. godine, gdje je završio osnovnu školu i prvi razred gimnazije. Njegov otac Hakija Kulenović bio je poznati bosanskohercegovački slikar porijeklom iz stare krajiške bošnjačke porodice, a majka mu je bila nastavnica geografije, Beograđanka, čija je majka, Tvrtkova baka, bila učiteljica. </p><p>- Jedna od rijetkih očevih slika koje imam, zapravo jedino ulje, jeste portret mene kao šesnaestogodišnjaka, a specifična je po tome što je slikana kada sam imao trideset šest godina. Otac mi je kazao: “Sjedni da te slikam.” Sjeo sam jednom-dvaput, i onda mi je rekao da više ne poziram, da me najbolje zna iz doba kada sam imao šesnaest godina, te me takvog i naslikao – govorio je Tvrtko o najupečatljivijem sjećanju na svoga oca.</p><p>Srednjoškolsko obrazovanje Kulenović je stekao u Drugoj muškoj gimnaziji u Sarajevu, a diplomu profesora jugoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nakon diplomiranja, prvi posao, poslije služenja u to vrijeme obaveznog vojnog roka, dobio je u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu.</p><h2>Komedija del arte</h2><p>Od 1965. do 1967. Kulenović je boravio na Univerzitetu Osmania u Hajderabadu, u Indiji, gdje je studirao klasičnu indijsku i azijsku estetiku. Interes za Indiju probudila mu je knjiga „Umjetnost Indije“, mađarskog autora, koja je bila puna fascinantnih ilustracija indijskih skulptura. </p><p>- Kad sam vidio tu indijsku skulpturu, bio sam pogođen. Bila je potpuno drugačija od svega tradicionalnog, sva izvijugana, ljudsko tijelo je u vijugama. Ta skulptura je, zapravo, počivala na plesu, jer se u Indiji sva umjetnost izvodi iz umjetnosti plesa, tako da su to figure koje su uhvaćene u jednom vrlo čudnom stanju, u plesnom pokretu, što me je oduševilo – govorio je Kulenović o svojoj očaranosti indijskom umjetnošću i razlogu odlaska u Indiju.</p><p>Od januara do juna 1971. na Institutu del Teatro Univerziteta u Rimu izučavao je komediju del arte i njene veze s azijskim pozorištem. Nakon povratka u Sarajevo, krajem 1971., izabran je za asistenta na novootvorenom Odsjeku za komparativnu književnost, teatrologiju i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta. </p><p>U novembru 1974. Kulenović je doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, te je 1975. izabran u zvanje docenta, potom, 1980., postaje vanredni profesor, a 1983. redovni profesor na Odsjeku za opću književnost i bibliotekarstvo.</p>

<h2>Brojne nagrade</h2><p>Osim na Filozofskom fakultetu, Tvrtko je predavao i na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a 1981. i 1987. boravio je i predavao kao gostujući profesor u okviru Fulbrightove fondacije u SAD, na univerzitetima u Rutgersu, Floridi i Ilinoisu. </p><p>Kulenović je bio prvi predsjednik P.E.N. centra Bosne i Hercegovine, osnovanog 30. oktobra 1992., a od 1999. do 2003. bio je na funkciji direktora Narodnog pozorišta Sarajevo. Također je bio redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te saradnik časopisa „Sarajevske sveske“.</p><p>Dobitnik je Šestoaprilske nagrade Sarajeva (1975), Nagrade Udruženja književnika BiH (1983), Dvadesetsedmojulske nagrade BiH (1989), Nagrade Društva pisaca BiH (1994), te nagrade Fonda Otvoreno društvo za najbolji roman 2000. godine.</p><h2>Autorefleksija</h2><p>Početak Tvrtkovog književnog rada bili su stihovi, ali je ubrzo uvidio da mu više odgovara proza, te je njegovo prvo objavljeno djelo bio putopis „Odanost jugu“ (1970). Četiri godine nakon njega objavio je prozno djelo „Putovanja“, koje je književna kritika označila i kao putopis i kao roman. </p><p>- Napisao sam pjesama za pola zbirke. Prva pjesma mi je objavljena u listu „Mladi borac“ 1945. godine, zvala se „Palim borcima Jugoslavenske narodne armije“, ali sam ubrzo shvatio da nemam ono što bih trebao imati za poeziju pa sam počeo pisati priče – izjavio je Kulenović, prisjećajući svojih prvih spisateljskih poduhvata. </p><p>Romane je počeo pisati 1987. godine, kada je objavio „Kasino“, potom slijede „Čovjekova porodica“, „Istorija bolesti“ i „Jesenja violina“. Ujedno je objavljivao književnu kritiku i eseje, od kojih su zapažene „Lektire“ I, II i III, te „Rezime“, u kojem je i čuvena „Autorefleksija“. </p><p>Kulenović je napisao i putopise “Pejsaži zrelog doba” i “Majka voda”, pripovijetke “Trag crne žuči” i “Karavan”, radio-drame “Poetika odustajanja”, “San o staklu ”i “Orenbuška stepa“, te scenarij za poetsko-dokumentarni film “Smrt u Sarajevu”. </p><p>- Svako pisanje o sebi, i u „životu“ i u književnosti je pisanje drugima, svaki dnevnik je pošta, pisac uvijek nudi svoj život drugima ljudima, a drugim piscima nudi i svoj književni život – napisao je Kulenović, između ostalog, u svojoj „Autorefleksiji“.</p><h2>Porodični život</h2><p>Početkom agresije na BiH '92.-'95. prvo umire Kulenovićeva majka, a zatim i prva supruga. Nakon rata umire i njegov brat Zoran (Zeko), kojeg spominje u svoja dva romana. </p><p>S drugom suprugom, psihijatricom Almom Đubur Kulenović, rođenom Zagrepčankom, porijeklom iz Hercegovine, oženio se nakon samo tri dana zabavljanja, a slučajno su se sreli i upoznali 1995. godine u Zagrebu.</p><p>S Almom je Tvrtko dobio kćerku Hanu, svoje prvo i jedino dijete. </p><p>- Najveća međuljudska blizina koja se uopšte može ostvariti ostvaruje se u porodici. Ona blizina koju ostvaruju u sportu, u ratu, u profesiji, u vjeri, pa čak i u samoj ljubavi koja joj je najbliža, ali podrazumijeva samo dvoje, ne može se s njom ni porediti. Ako postoji sreća, onda je to ta blizina koja je i meni darovana – opisao je Kulenović na svoj poseban način porodičnu sreću.</p><p>Osim ogromnog književnog opusa i brojnih nagrada, Tvrtko Kulenović je 2015. godine bio kandidat za Nobelovu nagradu, što je i svjetska potvrda vrijednosti njegovih djela. Posthumno mu je, 20. novembra 2019. godine, dodijeljena i nagrada za životno djelo „25. novembar“. </p><p>O svom pisanju u ratu Kulenović je kazivao:</p><p>- Prije svega, razlika je u brzini pisanja. Pisao sam noću i u mraku. Događaji su me pritiskivali. Sve što se meni događalo jako me pritiskivalo. To je veliki bol. Onda detalji, koje kao dijete nisam mogao ni da vidim, niti sam učestvovao. Jer ovo što je bilo u Sarajevu, to nikad nigdje nije bilo. Sve me je pritiskalo, ali najviše ono što je bilo lično: smrt supruge i smrt majke. I smrt brata po završetku rata. To je ono o čemu ja uvijek govorim: umjetnosti bez emocije nema.</p>

Čovjek je čovjek ne samo po onome što hoće da kaže, nego i po onome što neće, i po onome što ne zna da je rekao: na isti način je i pisac pisac

Tvrtko Kulenović: 4. godišnjica smrti bh. akademika

<p>Među najznačajnije džamije i sakralne objekte u Bosni i Hercegovini svrstana je Gazi Husrev-begova džamija, u narodu poznatija kao Begova. Izgradio ju je 1530. godine mimar Ajem Esir Ali, Perzijanac iz Tabrisa, koji je tada bio glavni arhitekt Osmanskog carstva.</p><p>U doba kada je izgrađena, Begova džamija je predstavljala objekat od izuzetne važnosti za urbani razvoj Sarajeva i jedan je od najznačajnijih objekata iz bogate ostavštine njenog vakifa Gazi Husrev-bega, koji je bio bosanski sandžak-beg od 1521. do 1541. godine. Cijeli svoj život posvetio je izgradnji i urbanizaciji Sarajeva, te je, osim džamije, izgradio i brojne druge sarajevske objekte.&nbsp;</p>

<h2>Šadrvan od mramora s Brača</h2><p>U haremu Begove džamije je turbe u kojem je 1541. sahranjen Gazi Husrev-beg, a u manjem turbetu do njegovog sahranjen je njegov saradnik, Šibenčanin Murad-beg Tardić, kliški i požeški sandžak-beg, koji je bio prvi mutevelija (upravnik) Begove džamije.</p><p>U dvorištu ove veleljepne džamije je šadrvan, koji je izgrađen 1530. godine od domaćeg kamena, bosanske miljevine, međutim, s vremenom se gotovo urušio pa je temeljito obnovljen 1772. godine po uzoru na originalnu izvedbu. Krajem 19. vijeka, zbog jakih sarajevskih zima i čestih zamrzavanja, šadrvan je ponovo bio gotovo potpuno oštećen, pa je na mjestu starog, 1893. godine izgrađen novi od mramora donesenog s otoka Brača, a prilikom ove posljednje rekonstrukcije šadrvan je priključen na tada novouspostavljeni moderni gradski vodovod.</p><h2>Prva u svijetu dobila struju</h2><p>Nedaleko od Begove džamije je sahat-kula koja pokazuje vrijeme po lunarnom računanju, što znači da se dan završava u momentu astronomskog zalaska sunca. U sahat-kuli su četiri satna brojčanika koji gledaju na sve četiri strane svijeta. Današnji satni mehanizam nabavljen je 1875. godine u Londonu. </p><p>U blizini džamije je i Gazi Husrev-begova medresa, koja je osnovana 8. januara 1537. godine, a jedina je škola u Bosni i Hercegovini koja kontinuirano radi duže od 486 godina. </p><p> </p><p>Gazi Husrev-begova džamija je prva džamija u svijetu koja je dobila električno osvjetljenje, 1898. godine, a 2004. je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.</p>

U haremu Begove džamije je turbe u kojem je 1541. sahranjen Gazi Husrev-beg 

Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu

<p>U dvorani "Mirza Delibašić" u Centru Skenderija danas je svečano otvoren 34. internacionalni sarajevski sajam knjiga, na kojem učestvuje više od 120 izdavača iz Bosne i Hercegovine, regiona i šire.<br></p><p>Sajma knjiga se ove godine održava od 12. do 17. pod motom "Autorska prava i slobode".</p><h2>Glavna destinacija</h2><p>Sarajevo svakog aprila postaje glavna destinacija pisaca i izdavačkih kuća iz BiH i svijeta. Važno obilježje i ovogodišnjeg Sajma knjiga su brojne promocije, prezentacije, predavanja, okrugli stolovi i izložbe.&nbsp;</p>

<p>Učesnici će se predstaviti kroz niz tema važnih za književnost, izdavaštvo i kulturu, te će biti upriličen bogat prateći program.</p><h2>Raznolik sadržaj</h2><p>Sajam knjiga obilježit će brojni događaji i susreti pisaca, izdavača iz BiH i svijeta i nastup kulturnih centara koji djeluju u našoj zemlji.</p><p>Sajam je ove godine stavio u funkciju 33 posto više prostora u odnosu na prošlu godinu i više od 120 izdavača na 110 štandova imaju na raspolaganju ukupno 4.500 metara kvadratnih u dvorani Mirza Delibašić.</p><p>Posjetioci će imati priliku da kupe knjige različitih autora s različitim tematikama. Tako da će moći pronaći knjige vjerskog, naučnog sadržaja, ali i knjige velikih književnih imena poput Ive Andrića, Derviša Sušića i mnogih drugi. </p><p>Osim toga, posjetioci će imati priliku da upoznaju mnoge autore knjiga na njihovim štandovima.</p>

Otvorenje izložbe 'Retrospektiva 1966.-2020.' kipara Krune Bošnjaka

"Avaz" na licu mjesta: Otvorena izložba "Između strahova i nade"

Emina Zečaj: 3. godišnjica smrti interpretatorice autentične sevdalinke

Otvorena izložba "U dobroj volji - Slavimo zajedno"

Stećci: Mramorje dobrih Bošnjana

Prosvjetin "Vaskršnji koncert" u četvrtak u Domu Oružanih snaga BiH

U Sarajevu promovirana knjiga "Putovanje kroz Bosnu 1530"

Tekija u Blagaju

Dvije izvedbe predstave "Noć s Aleksom" u HNK Mostar

U sarajevskoj Vijećnici otvorena izložba Amira Kurtagića

Stari most u Mostaru

Direktor BNP Zenica Miroljub Mijatović za "Avaz": Naš status je kompliciran

Historijski muzej BiH: Otvorene izložbe "Sloboda" Rona Haviva i "Moja Bosna" Miloša Cvetkovića

Tvrtko Kulenović: 4. godišnjica smrti bh. akademika

Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu

Otvoren 34. sajam knjiga u Sarajevu: Više od 120 izdavača

Kultura

Otvorenje izložbe 'Retrospektiva 1966.-2020.' kipara Krune Bošnjaka

"Avaz" na licu mjesta: Otvorena izložba "Između strahova i nade"

Emina Zečaj: 3. godišnjica smrti interpretatorice autentične sevdalinke

Otvorena izložba "U dobroj volji - Slavimo zajedno"

Stećci: Mramorje dobrih Bošnjana

Prosvjetin "Vaskršnji koncert" u četvrtak u Domu Oružanih snaga BiH

U Sarajevu promovirana knjiga "Putovanje kroz Bosnu 1530"

Tekija u Blagaju

Dvije izvedbe predstave "Noć s Aleksom" u HNK Mostar

U sarajevskoj Vijećnici otvorena izložba Amira Kurtagića

Stari most u Mostaru

Direktor BNP Zenica Miroljub Mijatović za "Avaz": Naš status je kompliciran

Historijski muzej BiH: Otvorene izložbe "Sloboda" Rona Haviva i "Moja Bosna" Miloša Cvetkovića

Tvrtko Kulenović: 4. godišnjica smrti bh. akademika

Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu

Otvoren 34. sajam knjiga u Sarajevu: Više od 120 izdavača