U Umjetničkoj galeriji “Kristijan Kreković” u Franjevačkom samostanu u Tuzli sinoć je otvorena izložba umjetničkog fotografa i pisca svjetskog glasa Zorana Filipovića pod nazivom “1993”. Organizatori izložbe su HKD Napredak Glavna podružnica Tuzla i Franjevački samostan u Tuzli.Izložbom fotografija pod nazivom “1993.”, umjetnik svjetskog glasa Zoran Filipović najavljuje i istoimenu monografiju od 288 stranica.<h2>Nastavak monografske knjige</h2>U postavu izložbe je 88 fotografija snimljenih isključivo na teritoriju Bosne i Hercegovine. Mnogi od snimaka o srpskoj agresiji, ratnim strahotama u BiH i opsadi Sarajeva mogu se prvi put vidjeti na ovoj izložbi.U biti ova izložba je nastavak Filipovićeve monografske knjige “1991.” kojima je dokumentirao agresiju na Hrvatsku.Umjetnik Filipović ističe da je najveći dio fotografija nastao je 1993., ali dio tih fotografija nastao je u 11. i 12. mjesecu 1992. godine, kad se od Mostara odlučio probiti do Brčkog, na slobodne brčanske prostore.Mostar, Čapljina, Stolac, onda “cestom spasa” preko Gradačca, Tuzle, do rodnog Brčkog. Najveći se dio izložbe ipak odnosi na Sarajevo. Pred sami Božić 1992. uspio je ući u Sarajevo i u opkoljenom Sarajevu provesti šest mjeseci, dijeleći svoj život sa životom Sarajlija.<h2>Objavili najveći mediji</h2>Filipovićeve snimke ratnih stradanja iz BiH, Hrvatske i Kosova objavili su najveći svjetski mediji zahvaljujući pariskoj fotoagenciji Magnum za koju je radio pod pseudonimom Zoro.Inače, Zoran Filipović profesionalni je ratni fotograf i pisac, rođen u Brčkom 1959. godine. Od 1978. živi u Zagrebu gdje se posljednjih godina sve više bavi grafičkim i produkt dizajnom.Član je HKD Napredak te je još od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća sudjelovao s Napretkom u različitim projektima koji su obilježili neke od najvažnijih događaja vezanih za hrvatski narod i stvaranje hrvatske države.

Izložbom fotografija pod nazivom “1993.”, umjetnik svjetskog glasa Zoran Filipović najavljuje i istoimenu monografiju od 288 stranica

Otvorena izložba "1993" autora Zorana Filipovića

Federalno ministarstvo rada i socijalne politike u saradnji sa JU Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine "Pazarić", povodom 6. aprila - Dana grada Sarajeva, u okviru tradicionalne manifestacije pod nazivom “Sarajevo ljubavi moja”, organiziralo je inkluzivnu izložbu štićenika Zavoda i akademskog slikara Sulejmana Haljevca u galeriji “Roman Petrović”.<h2>Gradonačelnica se zahvalila</h2>Gradonačalenica Sarajeva Benajmina Karić se zahvalila se pozivu na izložbu.

- Sretan sam i zahvalana što sam pozvana na izložbu. Vjerujem da će se tradicija nastaviti i narednih godina - kazala je Karić.<h2>Hvala Memi</h2>Izložbu je večeras zavnično otvorio Nihad Uk, premijer Vlade Kantona Sarajevo.- Hvala Memi što me je pozvao i mogu reći samo da mom prijatelju zavidim na ovolikoj količini energije. Ovo je je još jedan način da se obilježi Dan Sarajeva- poručio je Uk.

Izložba je povodom Dana grada Sarajeva postavljena u  galeriji “Roman Petrović”

Otvorena izložba štićenika Zavoda "Pazarić" i slikara Sulejmana Haljevca 

Prva džamija u Bosni i Hercegovini izgrađena je u Ustikolini 1448-1449. godine, prije 575 godina. Džamija se nalazi u središtu Ustikoline, gradića 25 kilometara udaljenog od Goražda, u kome su se hiljadama godina susretale i ukrštale najrazličitije kulture, civilizacije i religije. Prema narodnom predanju, zadužbina je Turhan Emin-bega, vojskovođe sultana Murata II. Ovu džamiju spomenuo je u svom putopisu čuveni turski putopisac Evlija Čelebi, koji je boravio u našim krajevima 1664. godine. Čelebi u svom putopisu, između ostalog, o Ustikolini navodi: „ ...kasaba na obali rijeke ima 176 kamenom pokrivenih kuća, jednu džamiju, jedan mesdžid, jedan hamam, jednu tekiju, jedan han, desetak dućana i mnoštvo vinograda“. <h2>Bila spaljena</h2>Početkom Drugog svjetskog rata, 1941. godine, Turhan Emin-begova džamija bila je spaljena, a kako je riječ o historijski važnom objektu, nakon rata uvrštena je na spisak prioriteta za rekonstrukciju Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu. Obnovljena je 1956. godine, s gotovo svim vjerodostojnim osobinama, te stavljena pod zaštitu države.

U aprilu 1992. godine džamiju su srušile srpske snage, ali je ponovo je obnovljena, te otvorena za vjernike u julu 2007. godine. Povodom obilježavanja 570. godišnjice Turhan Emin-begove džamije, 2018. godine, BH Pošta izdala je poštansku markicu sa slikom džamije. Sada je ova džamija poznata i po najvišoj munari na Balkanu, visokoj gotovo 60 metara. <h2>Najstarije muslimansko mezarje u BiH</h2>Mezarje u Presjeci, mjestu udaljenom pet kilometara od Ustikoline, prema historijskim podacima, najstarije je muslimansko mezarje u Bosni i Hercegovini, datira iz polovine 15. vijeka, odnosno desetak ili 20 godina prije dolaska sultana Mehmeda II Fatiha u Bosnu. Prema narodnom predanju, upravo se u Presjeci dogodila bitka za Bosnu između sultanove i vojske bosanskog hercega Stjepana Kosače. Vojske su se "presjekle" te je tako, najvjerovatnije, mjesto dobilo naziv Presjeka. Pretpostavlja se, također, da je i u Presjeci bila džamija čijih tragova više nema.Na mezarju u Presjeci ukopan je Turhan Emin-beg, a na njegovom turbetu je natpis na arapskom jeziku u prozi ispisan sulus-pismom, koji u prevodu glasi: Preselio je pokojni T(urhan …be)g sin… hercegovački sandžak-beg. Neka bog (oprosti grijehe) njemu, njegovim roditeljima i svim vjernicima, (devet stotina) šezdeset i devete.

Ovu džamiju spomenuo je u svom putopisu čuveni turski putopisac Evlija Čelebi

Turhan Emin-begova džamija u Ustikolini: Prva džamija u BiH

Dušan Toholj, dugogodišnji uposlenik Nacionalne univerzitetske biblioteke Univerziteta u Sarajevu i direktor za vrijeme rata u BiH, preminuo je 91. godini u Sarajevu. Pisao je za više časopisa, a poznat je i po tome što je, ne razmišljajući o opasnosti, spašavao knjige i literaturu iz zapaljene sarajevske Vijećnice.- Biblioteka je moj život - rekao je tada Toholj.<h2>Radio kao kustos botaničar</h2>Toholj je rođen 9.5.1932. godine u Čapljini. diplomirani je biolog i bibliotekar. U Sarajevo se preselio kada je imao četiri godine gdje je završio osnovnu školu i Učiteljsku školu, a potom i Prirodno-matematički fakultet UNSA, Odsjek biologije kada je osnovan.U Narodnoj biblioteci Sarajevo radio je od 1952. godine. Obrazovao se uz rad.Radio je i u Zemaljskom muzeju BiH kao kustos botaničar, ali se ponovo vratio u NUBBiH gdje je radio do penzije 1996. godine.Bio je član, a kasnije i predsjednik Komisije za nabavku. Osniva arhivski fond kao poseban odjel za smještaj bh. knjiga i periodike. Vodio je odjeljenje za informacije i smještaj publikacija.Neposredni pred rat, osnovao je i Odjeljenje za fizičku zaštitu publikacija. Predavao je bibliotekarstvo u gimnaziji. Učestvovao je u raznim komisijama republičkog i saveznog značaja.<h2>Odlikovan Ordenom rada sa Srebrenim vijencem</h2>Bio je glavna osoba za spas knjiga i literature iz sarajevske Vijećnice koja je zapaljena u ratu. Spašene publikacije je smjestio na nekoliko lokacija u gradu, a poslije rata je organizovao njihovo prikupljanje i omogućio rad Biblioteke.Pomagao je i drugim bibliotekama u zemljama regije koje su doživjele prirodne nepogode.Bio je aktivan u Međunarodnom centru za Mir, Festivaliu Sarajevska zima i udruženjima izdavača i knjižara BiH. Objavljivao je tekstove u raznim stručnim časopisima.Odlikovan je Ordenom rada sa Srebrenim vijencem.Ukop i sahrana će biti danas na gradskom groblju Bare u 13:45 sati.

Biblioteka je moj život, rekao je tada Toholj

Preminuo Dušan Toholj: Bibliotekar koji je spasio knjige iz zapaljene Vijećnice

Sarajevska filharmonija obilježava tokom cijele 2023. stoti rođendan. Povodom toga, direktor Vedran Tuce, sa svojim timom, isplanirao je da cijela ova sezona bude slavljeničkog karaktera. Od početka godine publika je uživala u nekoliko koncerata, a posebno se može izdvojiti gostovanje Stefana Milenkovića, koji je do sada bio vrhunac sezone. <h2>Kruna sezone</h2>- Naš slavljenički koncert najesen, kako je već i najavljeno, diriguje maestro Rikardo Muti (Riccardo) i na programu će biti dvije veličanstvene simfonije kao kruna ove jubilarne sezone, a do tada nas očekuje nekoliko vrhunskih događaja s fokusom na klavir koji smo kupili za svoj stoti rođendan. U aprilu će nastupiti pijanisti Ruben i Arsen Dalibaltajan (Dalibaltayan), u maju, u okviru SVEM-a, Simon Trpčevski i klarinetist Andreas Otensamer, a u junu naša violinistica Violeta Smailovoć-Huart. Većinu naših koncerata dirigovat će šef dirigent za ovu godinu Slaven Kulenović, ali s nama, kao gosti, nastupaju i dirigenti Ivo Lipanović, Ivan Leksis Krist (Evan Alexis Crist) i mnogi drugi - istakao je Tuce u razgovoru za „Avaz“, koji je govorio i o tome je li zadovoljan koliko država podržava razvoj kulture, odzivom publike te da li ove godine filharmonija planira i neka gostovanja.Koje ste sebi ciljeve zadali da biste privukli mladu publiku?- Posebno smo ponosni na naše programe za mladu i najmlađu publiku. Svake sezone imamo neke nove programe za naše najmlađe i trudimo se biti u samom vrhu svjetskih trendova. Ove godine izveli smo i premijeru velikog planetarnog hita „Wild Symphony“ Den Brauna (Dan Brown), ali konstantno izvodimo i još neke projekte za mlade i za učenike osnovnih i srednjih škola.Jeste li zadovoljni odzivom publike i ko je danas Vaša publika?- Živimo u vremenima izuzetno brze komunikacije i stalno ponavljam da ćemo imati publiku ukoliko budemo sve naše koncerte izvodili na umjetnički zadovoljavajućem nivou. Danas je vrlo lako zaviriti na internet i čuti najbolje na svijetu, sigurno da nam je to veliki izazov jer moramo pratiti svjetske trendove kad je u pitanju kvalitet izvedenog programa. Mi ćemo se truditi da na svakom koncertu dajemo svoj maksimum i siguran sam da će to publika cijeniti. Pokušavamo prilagoditi program ukusima i mlađe publike da bismo uspjeli osigurati kontinuitet i konstantno dovoditi novu publiku.Šta je, prema Vašem mišljenju, generalno zadatak kulture, a samim tim i Filharmonije?- Zadatak kulture u svakom društvu veoma je jasan, bez kulture nema opstanka društva i nema identiteta. Mislim da je Sarajevska filharmonija jedan od osnovnih stubova kulture u BiH. Napominjem da Sarajevska filharmonija opslužuje i Operu i Balet Narodnog pozorišta u Sarajevu, što nas čini mnogostruko važnim na našoj sceni.Bilo je interesantnih projekata koji su izazvali i veliki publicitet. To su tzv. off programi – „Sarajevo, ljubavi moja“, „Red Bull Symphonic“ i koncertno izvođenje mjuzikla „Kosa“. Da li će biti još nekih iznenađenja?- Moglo bi biti, ali, ako vam kažem, onda ne bi bilo iznenađenje. Programi koje ste naveli su, prema očekivanjima, dobro odjeknuli u našoj javnosti i za te koncerte tražila se uvijek karta više. To je jedan od načina na koji pokušavamo približiti Filharmoniju najširoj mogućoj publici i tako pokazati sve ono što ovakav jedan orkestar može da radi. Nastavit ćemo s tim tzv. off programima, ali maksimalno izbalansirano, jer ipak zna se šta je naša osnovna zadaća.Jeste li zadovoljni koliko država podržava razvoj kulture?- U kulturi sam skoro 30 godina i mogu reći da odnos vlasti prema kulturi nikad nije bio bolji nego u ove posljednje dvije godine. Kultura je konačno našla prave prijatelje u Edinu Forti, Samiru Avdiću, Srđanu Mandiću i Benjamini Karić, u federalnim ministarstvima, ali i ministarstvima na državnom nivou. Posebno ističem Federalno ministarstvo kulture i sporta i Ministarstvo civilnih poslova BiH. Ovi ljudi su, u vrlo kratkom periodu, uradili za kulturu mnogo više nego svi njihovi prethodnici od samostalnosti BiH. Digli su ljestvicu visoko i nadam se da će odsad kultura biti važna vlastima upravo onoliko koliko i zaslužuje. Neka nove vlasti, na svim nivoima, samo nastave dalje jer uvijek može bolje.&nbsp;

<h2>Nepopunjen kadar</h2>Planirate li neka gostovanja u drugim državama?- Planiramo gostovanja u zemljama regije, ali to je još u fazi dogovaranja. Imamo veliku želju da svake godine napravimo jednu turneju po našim gradovima koji imaju prostor da prime ovakav sastav. To mi je jedan od prioriteta i mislim da za takvim gostovanjima vlada veliki interes u gradovima BiH.Da li ste popunjeni na svim pozicijama/instrumentima?- Nažalost, ne. Sarajevska filharmonija još nije kadrovski popunjena i ne može samostalno, bez angažmana vanjskih saradnika, odsvirati nijedan koncert ili izvesti operu i balet. Nemamo još kompletiran ni najmanji sastav simfonijskog orkestra, tzv. a due sastav, ali čini se da će se i to uskoro promijeniti. S bivšim premijerom KS Edinom Fortom počeli smo raditi na projektu zapošljavanja novih kadrova, a novi premijer KS nedavno je, u svom ekspozeu, obećao da ćemo dovršiti taj posao i osigurati da Sarajevska filharmonija dočeka svoj stoti rođendan s kompletiranim „a due“ sastavom. Napominjem da bismo ovim korakom došli tek na pola potrebnog kadra koji jedna filharmonija treba imati u konačnici, ali, kako rekoh, neka nove vlasti nastave tamo gdje se stalo jer uvijek može bolje.<h2>Status zaposlenika</h2>- Treba napomenuti da smo završili sistematizaciju radnih mjesta koja je čekala skoro 15 godina i tako popravili status naših zaposlenika. Osigurali smo sredstva da možemo, barem povremeno, rotirati solističke pozicije, uveli praksu šefa dirigenta sezone, koncert-majstora sezone, razvili sistem produkcije i propagande na svim društvenim mrežama, osavremenili komunikaciju s publikom, konačno osigurali našoj publici mogućnost online kupovine karata za sve naše koncerte, aktivirali sve pozicije šefova dionica i omogućili im da izvršavaju svoje zadatke, uveli poseban oblik druženja s publikom u toku pauza na koncertima, napravili poseban pristup medijima i značajno podigli vizibilnost filharmonije.Jedini smo profesionalni orkestar u zemlji i smatram da moramo imati posebnu pažnju svih nivoa vlasti kako bismo uspjeli ispuniti svoju zadaću.

Na svakom koncertu davat ćemo svoj maksimum i siguran sam da će to publika cijeniti

Vedran Tuce, direktor Sarajevske filharmonije, za "Avaz": Bez kulture nema opstanka

Svjestan prolaznosti života, čovjek je oduvijek pokušavao pronaći recept za besmrtnost. Da li je i kako moguće vječno živjeti? Fizički, naravno, nije moguće, ali jeste u djelima koja činimo i ostavljamo na ovome svijetu, koja svjedoče o našem bivstvovanju. Najplemenitija su umjetnička i graditeljska djela, među kojima su najfascinantniji vitki kameni ljepotani koji, spajajući obale rijeka, spajaju razdvojene svjetove. Iako im je primarna graditeljska namjena spajanje obala i prelazak preko rijeka, mnogi mostovi su, ustvari, umjetnička djela svojih neimara koja simboliziraju vječnost. Ono čemu ljudi teže, mostovi ispunjavaju i nadahnjuju prolaznike, ne samo simbolikom nego i svojom ljepotom, a umjetnicima su velika inspiracija. Između ostalih, naš književnik, nobelovac i velikan Ivo Andrić bio je posebno inspiriran i očaran ljepotom i gracioznošću ovih kamenih lukova, zbog čega su bili česta tema u njegovim djelima. „Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, opštiji od hramova“, rekao je naš nobelovac, koji je upravo za roman o Višegradskom mostu „Na Drini ćuprija“ dobio nagradu Nobelovog komiteta Švedske akademije, 10. decembra 1961. godine, koju mu je u Štokholmu uručio švedski kralj Gustav VI uz zvuke jedne od najljepših bh. sevdalinki „Kad ja pođoh na Bembašu“. <h2>Izgradio ga Mimar Sinan</h2>- On je, tamo u Bosni, blještao na suncu i sjao na mjesečini, i prebacivao preko sebe ljude i stoku... Gledan sa strane, njegov bijeli i smjelo izvijeni luk je izgledao uvijek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, zalutala i uhvaćena u kršu i divljini. (roman „Na Drini ćuprija“).Ćuprija na Drini, odnosno Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, remek-djelo je mostogradnje, jedno od najimpozantnijih djela osmanske arhitekture, a građen je od 1571. do 1577. godine. Veliki vezir Osmanskog carstva Mehmed-paša Sokolović ovaj most je sagradio kao zadužbinu rodnom kraju, jer je rođen 1505. godine u selu Sokolovići kod Rudog, u Višegradskom kadiluku. Za vladavine trojice sultana: Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566), Selima II (1566-1574) i Murata III (1574-1595), Mehmed-paša je bio veliki vezir, a tu titulu je zaslužio svojom hrabrošću i uspjesima kao vojskovođa u ratovima Osmanlija protiv Ugarske i Austrije (1526-1533). Godine 1562., oženio se sultanijom Esmahan, kćerkom sultana Selima II. Gradnju Višegradskog mosta Mehmed-paša je povjerio čuvenom i najboljem dvorskom arhitekti Kodža Mimar Sinanu, koji je za života izgradio 360 različitih građevina, a najznačajnije su Sulejmanija džamija (1550.) u Istanbulu i Selimija džamija (1557.) u Edirneu.<h2>Na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine</h2>Most Mehmed-paše Sokolovića povezivao je Bosnu s Carigradom, kao dio poznate Carigradske džade pa je zbog tog položaja bio spoj različitih historijskih kulturnih utjecaja između Balkana, Osmanskog carstva i Mediterana, između hrišćanstva i islama. Još jedna specifičnost ovog veličanstvenog mosta jeste u njegovom obliku – jedanaest lukova koji premošćuju Drinu, oivičenih kamenom ogradom, a iznad šestog stuba je s obje strane proširenje. S desne strane je kameno platno u čijoj niši su dvije ploče s tarih natpisima, a na sredini mosta stajala je drvena kula, koja je predstavljala stražarnicu ispod koje je bio prolaz koji se zatvarao jakim hrastovim vratima s obje strane. Iako je Višegradski most popravljan više puta, jer su ga pokušali uništiti gubitnici ratova koji su vođeni na ovim prostorima, ali im nikad nije uspjelo da ga sruše, zadržao je svoj prvobitni izgled i danas. Upisan je u UNESCO-ovu Listu svjetske baštine 2007. godine.

Pokušali su ga uništiti gubitnici ratova koji su vođeni na ovim prostorima, ali im nikad nije uspjelo da ga sruše

Na Drini ćuprija: Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu

Višeminutnim ovacijama i aplauzom bard bh. glumišta Josip Pejaković prošle sedmice ispraćen je sa scene Narodnog pozorišta Sarajevo (NPS), gdje je, u okviru obilježavanja 55 godina umjetničkog rada, izveo svoju monodramu „Oj, živote“. Bila je to noć za pamćenje, u kojoj su se mnogi podsjetili na brojne uloge koje je Pejaković tokom karijere iznio. Izložene su bile i fotografije koje svjedoče o njegovoj bogatoj karijeri, a puštena je i posebna projekcija.<h2>Majstor ili ne</h2>- Bio je to istinski, pravi događaj. Ali, po pravilu, nepopraćen s dužnom pažnjom kao što se prate diletantske stvari. To je nevjerovatan jubilej s nevjerovatnim rezultatom. Pokazan je gotovo sav moj umjetnički život u tom filmu, a što je najveća atrakcija, odigrao sam najbolju monodramu svih vremena na ovim prostorima u cijelosti. To je za publiku bio poseban događaj. Svi su na kraju bili na nogama, ovacije... Ali, kako to već biva u Sarajevu... Trebao bih sve to sada ponoviti u Beogradu pa da me onda dočekuju kao nekog bitnog čovjeka - rekao je u razgovoru za „Avaz“ jedan od najboljih bh. glumaca Pejaković.Ipak, dodaje, nema potrebu da bude nezadovoljan, jer je ostvario ono što je i želio.- Nisam želio da se ta proslava pretvori u „In memoriam“, kao što to obično biva kada čovjek „nagura“ toliko godina rada. Jednostavno sam želio pokazati da ja imam još mnogo štošta da kažem i da to bude istom snagom i s emocijom koju sam imao i prije 50 godina. Interesantno je to da će se predstava uvrstiti u redovni repertoar NPS-a – otkrio nam je Pejaković.Na pitanje kako gleda na proteklih 55 godina, glumac govori kako je imao višeslojan način djelovanja u pozorištu.<h2>Neukroćeni rokenrol u meni</h2>- Želio sam uvijek više. Moj odlazak u taj samostalni nastup bio je upravo zbog nezadovoljstva u kolektivu, jer nisam imao mogućnost da sve iskažem, mada sam igrao glavne uloge. Ali jednostavno sam ostajao s puno energije, koju nisam mogao plasirati dijelom i zbog neukroćenog rokenrola u meni, jer sam došao kao roker u glumu. A tamo se troši ogromna energija. Tu sam bio u strašnoj prednosti nad ostalima, jer sam bio muzički obrazovan, svirao sam nekoliko instrumenata, pravio muziku za predstave, učestvovao u svim žanrovima. I u svim sam bio, manje-više, uspješan - istakao je Pejaković.Smatra sebe glumcem po zanatu, kako se i zove njegova monografija, jer, ističe, zanat je umijeće, isto kao i automehaničar. Dodao je i da posla u institucijama kulture u BiH nema.- Nema nikakve razlike. Ili si majstor ili nisi, bez obzira na sve završene škole. Zanat se stalno vježba, usavršava, prate se nove tehnologije, načini komunikacije. I fudbaler mora trenirati svaki dan da bi jednom u sedmici dao rezultate, a ne sjediti po bifeu i ispijati kafe, tezgariti, pa slučajno zalutati u pozorište i odigrati neku predstavu – istakao je Pejaković.Bard bh. glumišta nedavno je priznao da je osigurao grobno mjesto, i to putem kompenzacije.<h2>Crnjak, ali istina</h2>- To je crnjak, ali je istina. Ja sam grobno mjesto stvarno dobio u kompenzaciji, nisu mogli da plate, pa su mi dali kompenzaciju u toj visini koju smo dogovorili u novcu, dali su mi dva grobna mjesta, i to zaslužna. Jer, naravno, da mi se to, ne daj Bože desilo, od države ne bih dobio. Morao bih da platim, kao što sam morao platiti i liječenje i sve ostalo. Jer taj termin (zaslužan, op. a.) oni ne daju ljudima koji su zaslužni, nego skorojevićima koji su okićeni raznim priznanjima, neuglednima koji sjede po parlamentima i misle da, ako obuku odijelo i kravatu, time su sve riješili, a ne znaju prostoproširenu rečenicu sastaviti. E, oni su zaslužni danas u našem društvu - kazao je Pejaković.Na našu konstataciju da ljudi, odnosno građani BiH ne misle tako, Pejaković odgovara da „države svakako nema“. - U ovim okolnostima, na ovom prostoru, raspadom Jugoslavije, znalo se da će BiH biti najveća kolaterala. Ona je samo mogla djelovati kao dio nečega većeg, a to nije EU, jer antagonizmi koje ćemo mi unijeti u Evropu razvalit će i Evropu - naglasio je Pejaković.<h2>Bosanac je iluzija</h2>Smatra da, kako reče Derviš Sušić, „Bosanac mora biti daleko najbolji da bi mu priznali prosječnost“.- Nosimo taj biljeg. Najveća kolaterala u cijeloj priči je Bosanac, koji postoji kao neka iluzija, kao što je postojao i Jugoslaven. A svi su oni u toj Jugoslaviji pomalo srbovali, hrvatovali, bošnjakovali... Tražili neku svoju priliku da se otcijepe i naprave ovih šest, kako ih ja nazivam, septičkih jama. I sadržaj iz tih jama se stalno prelijeva iz jedne u drugu. Jer to su danas bijedne zemlje. Nikakvog selameta nema u odnosu na jednu pravu zemlju koja se zvala Jugoslavija, koja je imala svoj puni smisao. Samo što je teško danas omladini to objašnjavati, jer njihovi očevi su indoktrinirani džamijskim, crkvenim i onim drugim ideologijama, da je u toj zemlji bilo sve zabranjeno. Nema Evrope bez rokenrola. I to je jedino vezivno tkivo u Evropi. Sve ostalo je neka pobuda lokalna – zaključio je Pejaković.<h2>Nema nikoga da svjedoči</h2>Pejaković nam je rekao i kako je, i pored pisanja i igranja monodrama, ranije makar jednom tokom sezone znao odigrati po jednu veliku ulogu, koja bi bila nagrađena na festivalima u Jugoslaviji.- Nagrade nisam dobivao, već osvajao. To je išlo jedno za drugim i nisam imao vremena da se bavim ni drugima ni drugim stvarima, nego isključivo i samo dokazujući ono što je prava umjetnost, a to sam i stavio u knjigu koja se zove „Glumac po zanatu“. To je monografija o meni, koju sam ja pisao, jer ovi što su trebali, svi su pomrli. Tako da nema niko da svjedoči o mojoj ogromnoj karijeri - kazao je Pejaković.<h2>Gotovo je, otrovani su</h2>Glumac je rekao i to da se ovako kako se radi u BiH država ne može napraviti.- Ali to je gotovo, otrovani su. I na površinu je izašao jedini zajednički program koji oni imaju - mržnja. Međusobna mržnja i nepodnošenje. Prije je postojao zakon koji je najviše kažnjavao upravo te pojave koje se danas nagrađuju, a to je ta nacionalistička, klerikalistička ideologija i filozofija koja egzistira na ovom tlu. To u Titovo doba nije moglo ni pod razno. I zato su bili po zatvorima, da su, bogdo, ostali. Imali bismo državu i bili bismo u Evropi. Ali oni su pušteni i donijeli su nam ovo. Sada smo svi mi normalni u zatvoru, a oni rade šta hoće - naglasio je Pejaković.

Nisu imali da mi plate pa su mi dali dva grobna mjesta, rekao nam je, između ostalog, Pejaković

Bard bh. glumišta Josip Pejaković za "Avaz": Ovdje nikakvog selameta nema

Omar Halilović, 13-godišnji pijanist i učenik osmog razreda Maarif škola u Sarajevu (Maarif Schools of Sarajevo), istinski je zaljubljenik u klavir i već je osvajao prva mjesta na mnogim takmičenjima, javlja Anadolija. Mladi pijanist u razgovoru za Anadoliju istakao je da je s pet godina počeo gledati emisije o klasičnoj muzici.“Svidjelo mi se to što sam čuo i svaki dan sam sve više slušao i istraživao o klasičnoj muzici, a pogotovo o klaviru“, kazao je Omar na početku razgovora.Njegova razrednica Esma Adilović - Halilović ističe da Omar osjeća posebnu ljubav prema klaviru.“Omar je, rekla bih, bio te sreće da ga je život još od malih nogu usmjerio ka njegovom cilju, ka onome za šta je on predodređen. Klavir za Omara nije samo talenat, to je ljubav, to je strast koju on živi cijelom svojim bićem“, kazala je.<h2>Klavir dobio sa šest godina</h2>Omar ističe da je svojim roditeljima kazao da bi volio probati svirati klavir.“Moji roditelji su mi za šesti rođendan kupili klavir. Bio sam presretan. Odmah sam počeo vježbati, slušao sam kompozicije i po sluhu pokušavao da ponovim to što sam čuo. Nisam znao note, naravno, ali sam pokušavao da ponovim to što čujem i tako sam naučio svirati par kompozicija“, kazao je talentovani dječak te nastavio:“Kada sam prvi put dotakao klavir i počeo proizvoditi neke zvukove, osjetio sam kao da imam neku posebnu moć. Kada sam imao osam godina otišli smo na prijemni ispit u Muzičku školu.“Profesor klavira Amsal Ganović ističe da je Omar izvanredan učenik i dječak.“Jednom u karijeri profesor možda doživi ovakvog učenika kao što je on. Od samog starta, od prijemnog, kada je imao osam godina na kojem sam i ja bio, tu se vidjela njegova izvanrednost“, kazao je profesor.<h2>Strast i ljubav</h2>Omar je već dosad na mnogim takmičenjima osvojio prva mjesta.“Ono što bih izdvojio je prvo mjesto na internacionalnom takmičenju ’Suzanne Culley’, moj nastup na pobjedničkom koncertu u Carnegie Hallu u New Yorku i moj solistički koncert u Domu Armije u Sarajevu“, kazao je mladi pijanist i na kraju zaključio:“Klavir je moja strast i moja ljubav. Ja uvijek sviram. Čak i kada fizički nisam u blizini klavira. Ja sviram na bilo čemu. U učionici sviram na klupi, kada sam u autu sviram na koljenima, klavir je dio mene, dio mog života i uvijek će to biti."

Omar je s pet godina počeo gledati emisije o klasičnoj muzici

Omar Halilović, pijanist iz Sarajeva, osvaja prva mjesta na takmičenjima

Jednu od najromantičnijih partitura iz pera Feliksa Mendelsona (Felix Mendelssohn), "San ljetne noći" op. 61, Sarajevska filharmonija izvela je večeras uz goste iz Zagreba. Uz orkestar Sarajevske filharmonije, koji je predvodila Jasenka Ostojić, dirigentica i redovna profesorica na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, u ovaj čarobni svijet nas je uvela sopranistica Josipa Lončar i mezzosopranistica Emilia Rukavina, te ženski horovi Muzičkih akademija iz Zagreba i Sarajeva.Publika je apluazima i ovacijama nagradila dirigenticu i orkestar.Ovo djelo, inspirisano istoimenom komedijom engleskog književnika Vilijama Šekspira, ubraja se u jedno od najpoznatijih djela njemačkog kompozitora F. Mendelsona. Uz vokalne dijelove uključuje i čisto orkestarske, od kojih se svakako ističe svjetski poznati "Svadbeni marš". Osnovna tema je mašta, iluzija, odsanjani san svih likova koji su ušli u vilinsku šumu krećući se u nadnaravnom svijetu vilinskih sila, atmosferi čudesne, mirisne i mjesečinom obasjane ljetne noći.

Publika je apluazima i ovacijama nagradila dirigenticu i orkestar

"San ljetne noći" uz goste iz Zagreba

U Narodnom pozorištu Sarajevo (NPS) u srijedu je publiku oduševila premijerna izvedba baleta "Romeo i Julija", kompozitora Sergeja Prokofjeva, za koji je koreografiju uradio Davide Bombana.<h2>Veliki svjetski koreograf</h2>U publici je uživala u i bh. baletna legenda Edina Papo.- Ansambl i solisti Baleta NPS, koji su učestvovali i u premijernoj podjeli i u drugoj podjeli, zaista su iznijeli veliki posao na svojim baletnim nogam. Predstava je nešto što treba pogledati, zaista je savremena. Volim da kažem miriše na Zapad, i naravno tu je gospodin Davide Bombana, veliki svjetski koreograf koji je drugi put došao u Sarajevo.&nbsp;

Prvi put je na moj poziv došao kad smo radili predstavu "Mare Nostrum" - kaže Papo za portal "Avaza".<h2>Teška vremena za kulturu</h2>Ona također i dodaje:- Voljela bih da ljudi koji vole kulturu, umjetnost plesa i uopće takvu vrstu izražavanja dođu i pogledaju ovu savremenu predstavu. Vrlo sam zadovoljna i izvedbom, i kvalitetom i naravno velikim trudom naših igrača u ovim teškim vremenima za kulturu.

Ansambl i solisti Baleta NPS iznijeli veliki posao na svojim baletnim nogam

Edina Papo za "Avaz" o "Romeu i Juliji": Balet koji miriše na Zapad

Fondacija “Ekipa” iz Sarajeva, ove godine objavila je svoje prvo izdanje u okviru nedavno pokrenute izdavačke djelatnosti. Izdanje o kojem se radi je knjiga “Sarajevo, tih dana… (Dnevnik 1991.-1993.)” autora Dušana Sabe – dnevnik kojeg je vodio tokom prve godine života u opkoljenom Sarajevu. Promocija knjige upriličena je večeras u Bosanskom kulturnom centru. <h2>Rukopis dnevnika</h2>O knjizi su govorili Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke galerije BiH, Matija Bošnjak, asistent na Odsjeku za komparativnu književnost i informacijske nauke Filozofskog Fakulteta i urednik izdanja, te autor knjige, Dušan Sabo.Knjiga ”Sarajevo, tih dana…” objavljeni je rukopis dnevnika kojeg je autor, Dušan Sabo, vodio u periodu između kraja 1991. i sredine 1993. godine, boraveći i preživljavajući u opkoljenom Sarajevu.&nbsp;Trideset godina od događaja u njemu opisanih, ovaj dnevnik predstavlja vrijedan egzistencijalistički dokument o životu jednog pojedinca u vremenu obilježenom ideologijama kolektiviteta, istim onim koje i dan-danas uvjetuju politički život u zemljama zapadnog Balkana, krojeći sudbinu svih koji na ovom podneblju pokušavaju živjeti.<h2>Iskustvo u opsadi</h2>- Što se pak tiče opisa iskustva u opsadi mislim da nam je svima u većini bilo isto, tj. u varijacijama slično. Život ogoljen na osnovne potrebe, dovijanje pod sveprisutnom sjenkom smrti. Utoliko moj dnevnik nije pisan da zapamtimo što nam je svima zajednički bilo strahovito, koliko predstavlja napor da se sudbina i njen smisao shvate usred sudbonosnog poremećaja - rekao je Sabo.

Dnevnik je autor vodio u periodu između kraja 1991. i sredine 1993. godine boraveći i preživljavajući u opkoljenom Sarajevu

Dušan Sabo predstavio knjigu "Sarajevo, tih dana..."

Uz lijevu obalu rijeke Neretve nadomak Čapljine, smjestio se jedan od najljepših srednjovjekovnih bosanskohercegovačkih gradova Počitelj, koji je proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine i uvršten na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine. Ljepota ovog, kako ga je naš književnik Ivo Andrić nazvao, „Grada od kamena“ nijednog prolaznika, bilo da ide prema moru ili nekoj drugoj južnoj destinaciji, ne ostavlja ravnodušnim, pa vrlo često i ako nije planirao, svrati u obilazak i na kaficu u ovaj živopisni gradić, u kojem svaka građevina, ali i porodica ima svoju priču. O porijeklu imena Počitelj postoje različita mišljenja i stručnjaka i javnosti, pa ni danas sa sigurnošću ne možemo reći koje je tačno. Dok jedni smatraju da je ime Počitelj izvedeno od glagola počivati, drugi tvrde da su ga uslovili učeni ljudi „poštovana gospoda“, treći pak da se porijeklo imena treba tražiti u mađarskom „čitelj“ ili italijanskom „cittadela“ izrazu za grad, odnosno utvrđenje, a četvrti da je od glagola „čitati“. Svaka od navedenih tvrdnji ima smisla, ali polemike o imenu ovog bajkovitog gradića vode se i danas, a vjerovatno će i u budućnosti biti izazov za mnoge historičare.&nbsp;

<h2>200 godina bio pogranični centar</h2>Pretpostavlja se da je Počitelj izgradio bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić 1383. godine, a prvi put je spomenut u povelji kralja Alfonsa V Aragonskog za hercega Stjepana Vukčića Kosaču 1444. (Posichell, Vdobranah castello con lo contato) kao sjedište župe Dubrava.Prije dolaska Osmanlija, s ciljem odbrane grada, ugarsko-hrvatski kralj Matijaš Korvin, zajedno s lokalnim plemstvom, utvrdio je Počitelj uz novčanu podršku Dubrovačke republike. Uprkos tome, Osmanlije, predvođene Hamza-begom Obrenovićem, osvajaju Počitelj 1471. godine, koji tada postaje sjedište Kapetanije, a od 1475. gradom upravlja dizdar. Godine 1694., kada Mletačka republika osvaja Gabelu koja je do tada bila pogranični centar, ulogu novog pograničnog centra preuzima Počitelj i zadržava je do 19. vijeka.Danas u Počitelju žive uglavnom stariji stanovnici, koji su većinom potomci prvih stanovnika ovog srednjovjekovnog grada, a među njima su i potomci porodice Dizdar koja je prije pet vijekova zasnovana unutar njegovih zidina, čiji su preci bili zapovjednici grada. <h2>Fascinantne građevine</h2>Iznad ovog historijskog naselja dominira Počiteljska tvrđava, odnosno Gavrankapetanova kula, koja je štitila ulaz u dolinu donje Neretve na putu iz Drijeva prema Bišću. Tvrđavu čine najstarije srednjovjekovno jezgro, odnosno toranj s malim unutrašnjim dvorištem – donjonom, izgrađen krajem 14. vijeka, bedemi, te okolni dodaci i pojačanja građeni do druge polovine 15. vijeka.Hadži Alijina džamija je još jedan dominantan počiteljski objekt, a predstavlja jedno od najuspješnijih ostvarenja klasičnog osmanskog stila jednoprostornih potkupolnih džamija. Izgrađena je 1562. godine, a na natpisu iznad ulaza u džamiju stoji da ju je podigao Hadži Alija. Džamiju je 1664. godine popravio Šišman Ibrahim-paša, te je od tada ova džamija u narodu poznata i po imenu Šišman Ibrahim-pašina. Uz džamiju su tada izgrađeni i mnogi objekti koji su bili veoma značajni za društveni razvoj grada, poput Šišman Ibrahin-pašine medrese, odnosno vjerske škole, koju i danas krase originalne bakarne kupole. Hamam je izgrađen prije 1664., a Šišman Ibrahim-pašin han 1665. godine. Sahat-kula, izgrađena također tih godina, tipična je hercegovačka sahat-kula nastala pod utjecajem mediteransko-dalmatinske arhitekture.Gavrankapetanovića kuća je također počiteljski objekt vrijedan spomena. Sagrađena je između 16. i 17. vijeka, a 1964. godine pretvorena u umjetničku koloniju, pa je jedna od prvih likovnih kolonija na prostoru jugoistočne Evrope. U Počitelju se svake godine, prvog vikenda u junu, održava manifestacija „Trešnjeva nedjelja“, koju organizira Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine.

Izgradio ga je bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić 1383. godine, a prvi put je spomenut u povelji za hercega Stjepana Vukčića Kosaču 1444. 

Počitelj: Najljepši srednjovjekovni grad u BiH

Sinoć je, u velikoj sali Radničkog kulturno-umjetničkog društva „Proleter“, Ansambl mladih violinista upriličio veličanstven koncert popularne klasične muzike. Umjetnički rukovodilac ovog perspektivnog ansambla je profesorica na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu dr. Emina Smolović, koja je Ansambl osnovala 2021. godine.- S obzirom na narasle umjetničko-edukacijske i razvojne potrebe grada Sarajeva, s posebnim osvrtom na učenike i studente, u ovom slučaju violine, uočila sam potrebu i za ovim vidom bavljenja i promocije muzike u svom gradu, koji je i kulturno sjedište Bosne i Hercegovine. RKUD „Proleter“ je podržao moju ideju formiranja ovog ansambla i rezultati su već vidljivi – kazala je za „Avaz“ profesorica Smolović.&nbsp;

Članovi Ansambla mladih violinista su studenti Muzičke akademije i srednjih i nižih muzičkih škola u Sarajevu, a na sinoćnjem koncertu su ih na klaviru pratili umjetnički saradnici Fuad Šetić MA i Bakir Samardžić.Publika, koja je „Proleterovu“ salu ispunila do posljednjeg mjesta, uživala je u izvedbama numera popularne klasične muzike, a svoje oduševljenje iskazala je ogromnim aplauzom, kojim su na kraju koncerta pozvali violiniste na bis, odnosno da izvedu još jednu numeru.U publici je bila i dr. Valeri Peri (Valery Perry), viša saradnica Vijeća za demokratizaciju politike za Balkan, te profesori Sarajevske muzičke akademije.Prema riječima predsjednika RKUD-a „Proleter“ mr. Sahudina Kačara, koncert je bio priprema za svečani koncert koji RKUD „Proleter“ priprema 6. aprila, u povodu obilježavanja Dana grada Sarajeva.&nbsp;

Publika, koja je „Proleterovu“ salu ispunila do posljednjeg mjesta, uživala je u izvedbama numera popularne klasične muzike

RKUD „Proleter“: Mladi violinisti upriličili veličanstven koncert

U Narodnom pozorištu Sarajevu vas naredne sedmice očekuje nekoliko zanimljivih predstava.Dramska predstava "Umjetnik u gladovanju", rađena prema motivima i fragmentima iz života, djela, pisama i dnevnika Franza Kafke, a u režijskoj postavci Alena Šimića, bit će izvedena na velikoj sceni NPS, u ponedjeljak, 3. aprila u 19:30 sati."Sve što nas okružuje je prelijepo i u svemu se može pronaći značenje i smisao. Razgovor, istinski razgovor sagovornika koji su prisutni da slušaju jedni druge, predstavlja jedan od temelja na kojima počiva zdravo postojanje. Prvu probu smo počeli sa ovim stavom, predstavu smo završili drugačiji, promijenjeni. Kao kolektiv istražili smo vezu između nas, naših privatnih života, opažanja koja imamo o poslu kojim se bavimo i okruženju u kojem bivamo, sa enigmatičnim, turobnim i zatvorenim Kafkom. Polazište je bila pripovijetka Umjetnik u gladovanju, a razvilo se u nešto šire", napisali su o predstavi Alen Šimić i Benjamin Hasić.U predstavi igraju: Ida Keškić, Tamara Miličević-Stilić, Ivona Baković, Dino Sarija, Dino Bajrović i Domagoj Nišić. Dramaturgiju i dramatizaciju potpisuje Benjamin Hasić, scenski pokret Ena Kurtalić, muziku Mirza Rahmanović-Indigo, dok je scenografska i kostimografska rješenja uradila Sabina Trnka.<h2>Predstava "Idiot"</h2>Dramska predstava "Idiot", rađena prema romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, u režiji Selme Spahić, bit će izvedena na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo u utorak, 4. aprila s početkom u 19:30 sati.U naslovnim ulogama pojavit će se Dino Sarija koji će igrat lik Lava Nikolajeviča Miškina, Vanja Đugum Matović kao Nastasja Filipovna Baraškova, Igor Skvarica u liku Parfjona Semjonoviča Rogožina, te Sara Seksan u ulozi Aglaje Ivanovne Jepančin. Ostatak podjele čine: Ejla Bavčić Tarakčija, Mirvad Kurić, Aeksandar Seksan, Mona Muratović, Slaven Vidak, Mak Čengić, Helena Vuković, Vedran Đekić, Riad Ljutović, Ivona Baković, Hana Zrno, Damir Čobo, Pavle Novaković, Senad Milanović, Faruk Hajdarević, Elma Fetić i Vedad Čano.Adaptaciju teksta potpisuju Emina Omerović, Benjamin Konjicija i Selma Spahić, dramaturgiju Emina Omerović i Benjamin Konjicija, kostimografska rješenja uradila je Sanja Džeba, scenografkinja je Monika Močević, saradnica za scenski pokret Ena Kurtalić, kompozitor muzike je Draško Adžić dok muzički aranžman potpisuje Mirza Rahmanović-Indigo. Sarajevska publika moći će uživati u još jednom izvođenju dramske predstave "Idiot", koje je na repertoaru u ponedjeljak, 17. aprila s početkom u 19:30 sati.

<h2>Predstava "Hasanaginice"</h2>U srijedu, 5. aprila u 19:30 sati na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo bit će izvedena dramska predstava "Hasanaginice" autora i režisera Danila Marunovića.Autorica teksta i dramaturginja je Ksenija Popović. Scenografiju potpisuje Marijela Hašimbegović, kostimografska rješanja uradila je Vanja Ciraj-Džudža, autor muzike je Ivan Marović.U predstavi igraju: Mediha Musliović, Ermin Sijamija, Jasna Diklić, Mak Čengić, Milan Pavlović, Belma Salkunić, Sanela Krsmanović Bistrivoda, Mona Muratović i Nerman Mahmutović.<h2>Predstava "Sve se nekako preživi, osim smrti"</h2>Na dan grada Sarajeva u četvrtak, 6. aprila s početkom u 19:30 sati na sceni Narodnog pozorišta bit će izvedena višestruko nagrađivana predstava "Sve se nekako preživi, osim smrti" rađena po tekstu Ljubice Ostojić, a u režiji Dine Mustafića.U predstavi igraju: Ejla Bavčić, Izudin Bajrović, Kaća Dorić, Aleksandar Seksan, Emina Muftić, Amila Terzimehić, Dina Mušanović, Vedran Đekić, Danijel Žontar, članovi baletnog ansambla Hariz Šabanović i Jasenko Matković te članovi hora Opere NPS.Dramaturgiju je uradila Ljubica Ostojić, scenografkinja je Mirna Ler, kostimografiju potpisuje Lejla Hodžić, koreografiju je uradio Gjergji Prevazi, dok je kompozitor Damir Imamović.<h2>Predstava "Let iznad kukavičjeg gnijezda"</h2>U petak, 7. i subotu 8. aprila s početkom u 19:30 sati na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo bit će izvedena predstava Beogradskog dramskog pozorišta "Let iznad kukavičjeg gnijezda" autora Kena Keseya i Dalea Wassermana, a u režiji Žanka Tomića.U predstavi igraju: Dragan Bjelogrlić, Predrag Bjelac, Milan Čučilović, Daniel Sič, Milutin Mima Karadžić, Andrej Šepetkovski, Jovo Maksić, Savo Radović, Vladan Milić, Milica Zarić, Jana Milosavljević, Uroš Janković, Miloš Lazarov, Zoran Đorđević, Anka Gaćeša Kostić / Anja Alač i Nada Macanković / Maja Ranđić.Prijevod je uradio Đorđe Krivokapić, scenografiju Zoran Ristić, kostimografkinja je Jelisaveta Tatić Čuturilo, kompozitor Aleksandar Simić, scenske borbe potpisuje Aleksandar Tasković, a specijalne efekte Tomislav Magi.Rezervaciju ulanzice možete izvršiti na web stranici.Radno vrijeme blagajne:Na dan izvođenja predstave u dva termina: od 9 do 11:30 i od 15:30 od 19:30 sati. Ostalim radnim danima blagajna je otvorena od 9 do 15 sati.

Dramska predstava "Idiot", rađena prema romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog

Predstava "Sve se nekako preživi, osim smrti"

Koje predstave su na repertoaru u prvoj sedmici aprila

U petak u 20 sati na sceni SARTR-a bit će izvedena predstava “Bullying Collection".<h2>Sveprisutni problem</h2>Predstava je nastala prema tekstovima grupe autora - Nejra Babić, Aleš Kurt, Sam Guzman, Ian Mc Wethy.- S obzirom na to da se na vršnjačko nasilje najviše pažnje obraća kada ono eskalira do te mjere da dovodi do ubistva/samoubistva. "Bullying Collection" želi ukazati na sveprisutni problem.

Na osnovu statističkih podataka, nažalost, ustanovljeno je da je svako treće dijete u Bosni iHercegovini žrtva nasilja. Pozorište i ova predstava žele omogućiti onima koji su najčešće samo brojevi u statistici da progovore.&nbsp;<h2>Zločin u kojem svi oni učestvuju</h2>Jer je važno i neophodno. "Bullying Collection" je predstava sačinjena od niza scena koje temu vršnjačkog nasilja tretiraju iz različitih perspektiva. Bullying nije problem učitelja, roditelja, psihologa, druge djece, grada, zemlje, sistema. Bulying je zločin u kojem svi oni učestvuju - poručuju iz SARTR-a.Režiju predstave potpisuje Aleš Kurt, a u predstavi igraju Selma Alispahić, Maja Salkić, Ana Mia Karić, Sead Pandur, Jasenko Pašić, Davor Sabo, Adnan Kreso i Vanja Matović.

Reditelj predstave je Aleš Kurt

“Bullying Collection" u SARTR-u: Vršnjačko nasilje iz različitih perspektiva

Na današnji dan prije 111 godina napustio je ovaj svijet jedan od najboljih pjesnika koje je Bosna i Hercegovina izrodila, književnik, dramatičar, urednik, ali i politički aktivist Osman Đikić. Iako je živio kratko, samo 33 godine, ostavio je dubok i neizbrisiv trag u našoj kulturno-književnoj historiji, doprinijevši njenom preporodu. Divio mu se i njegov savremenik, komšija i prijatelj, također pjesnik Aleksa Šantić. Đikićeve pjesme ne zavrjeđuju ništa manje pažnje od Šantićevih, ali su ostale u sjenci, jer je više govoreno i pisano o njegovoj ljubavnoj priči i braku s beogradskom glumicom Zorom Topalović. Osman Đikić rodio se 7. januara 1879. u Mostaru, gdje je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije, tokom koje je ušao u krug pisaca časopisa „Zora“, predvođenih Aleksom Šantićem i Svetozarom Ćorovićem. Osim stihova, Osman tada u „Zori“ objavljuje i svoje nacionalne i prosvjetiteljske stavove u kojima „ustaje protiv ugnjetača“, a kako je bio najmlađi i „najraspjevaniji“, biva obilježen kao najopasniji i izbačen iz gimnazije. <h2>Politički aktivist</h2>Nakon izbacivanja iz Mostarske gimnazije Đikić odlazi u Istanbul, gdje nastavlja školovanje, a potom u Beograd i Beč, gdje završava Trgovačku akademiju. Po sticanju diplome zapošljava se kao bankovni činovnik u Zagrebu, zatim u Brčkom i Mostaru, gdje je od 1907. uređivao časopis „Musavat“ i objavljivao tekstove u „Bosansko-hercegovačkom glasniku“.Godine 1909., Osman se seli u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara Muslimanskog kulturnog društva “Gajret”, te za urednika lista “Gajret”. U vrijeme prvih izbora za Sabor Bosne i Hercegovine, 1910. godine, Đikić se uključuje aktivno u politiku i postaje saborski kandidat Socijaldemokratske stranke za treću kuriju. U to vrijeme je, prema Izbornom redu (zakonu), stanovništvo bilo podijeljeno u tri kurije. Prvoj kuriji pripadali su muslimanski zemljoposjednici begovi i age, bogati trgovci i industrijalci, te vojna lica. Drugu kuriju činilo je gradsko stanovništvo onih mjesta koja imaju gradski statut ili se upravljaju po Zakonu od 21. marta 1907. godine, a trećoj kuriji pripadalo je seosko stanovništvo. Osman tada pokreće i politički list “Samouprava”.

<h2>Rodoljub i ašiklija</h2>Još u gimnazijskim danima Đikić je počeo pisati poeziju, a pjesme je objavljivao uglavnom u časopisima ”Bosanska vila”, ”Zora” i ”Behar”. Za svog kratkog života uspio je napisati i objaviti tri zbirke pjesama: rodoljubive ”Pobratimstvo” (zajedno s Avdom S. Karabegovićem i Omer-begom Sulejmanpašićem) i ”Muslimanskoj mladeži”, te ljubavne ”Ašiklije”. Napisao je i tri folklorne drame: ”Zlatija”, koja je često izvođena na zabavama MKD ”Gajret”, potom ”Stana“ i ”Muhadžir”.Danas je malo poznato da je Osman Đikić autor i nekoliko narodnih pjesama napisanih u duhu sevdalinki, koje su dobile i melodiju, a najpoznatije su: ”Đaurko mila”, ”Ašik ostah na te oči” i ”Đela Fato, đela zlato”. Osim toga, Đikić se bavio i sakupljanjem narodnih umotvorina.- On se rađa odmah nakon prelaska iz „otomanskog“ na „zapad“, umire 1912., dakle prije rata (Prvog svjetskog, o.a.), a poslije okupacije i jedan je od rijetkih ljudi čiji čitav život spada u taj kratki period. Kratko je živio, ali je pisao kao oni stari romantičari, kao pisci koji se javljaju sto godina ranije, pa zato njegove pjesme djeluju sto godina starije i staromodnije – napisao je o Đikićevim pjesmama književnik i novinar Muharem Bazdulj.<h2>Đaurko mila</h2>- Kakvi smo pjesnici – drugi će reći. A ja tebi da kažem: hrabriji si čovjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i čaršiju. Ti svoju ljubav oženi, a ja?… Malo je Osmana Đikića, malo… Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao čovjeka i volim i poštujem… - ovim riječima je pjesnik Aleksa Šantić svom prijatelju Đikiću odao priznanje za hrabrost da se oženi ženom druge vjere, što je u vrijeme kada su oni živjeli bilo zabranjivano od porodice i osuđivano od društva. Naime, Šantić je bio zaljubljen u katolkinju Anku, ali nije mogao da se suprotstavi svojoj pravoslavnoj porodici i oženi se svojom ljubavi za kojom je patio cijeli život. Dok je radio kao bankarski službenik u Brčkom, 1904. godine, Đikić je upoznao beogradsku glumicu Zoru Topalović, koja je tada gostovala u Bečkom pozorištu, i među njima se rodila ljubav na prvi pogled. Zaprosio je svoju Zorku, kako joj je tepao, na posebno romantičan način, pjesmom “Đaurko mila”, koju je za nju napisao: Đaurko milaTuga me moriZa oči tvojeŠto suze roneUstašca tvojaPrepuna rajaHaj, dođi, dođiSred' zagrljajaČuj kako srceUmilno tepaHaj, ljubim te, ljubimĐaurko lijepaUprkos velikom protivljenju Osmanove ugledne mostarske porodice, ali i Zorine beogradske, njih dvoje su se vjenčali 1905. godine u Beču. Njihova romantična ljubavna priča postala je legenda koja se prepričava i danas.<h2>Predstava o&nbsp;velikoj ljubavi&nbsp;</h2>- Ta ljubav između Osmana i Zorke je oličenje Mostara koji pamtimo po dobru. U dvije sobe u velikoj Avdaginoj kući, odvojeno od Osmana ležala je Zorka (oboje oboljeli od u to vrijeme neizlječive tuberkuloze). Avdaga (Osmanov otac, o.a.) nije dozvolio da Zorka sazna kad je umro Osman, jer je htio da je sačuva što duže u životu – kazao je još jedan od poznatih mostarskih pjesnika Pero Zubac.Narodno pozorište Mostar je, krajem 2019. godine, u svoj repertoar uvrstilo poetsku dramu naslova „Đaurko moja“ autorice Selme Dizdar-Cerović, u režiji Kaće Dorić, koja govori o velikoj ljubavi mostarskog pjesnika Đikića i njegove Zorke, ljubavi koja prevazilazi sve prepreke.Osman Đikić umro je od tuberkuloze u trideset četvrtoj godini života, 30. marta 1912. godine, a njegova supruga Zora umrla je od iste bolesti nekoliko mjeseci kasnije, 14. septembra 1912. godine. Oboje su sahranjeni u Mostaru, Zora na pravoslavnom groblju Bjelušine, a Osman u Velikom carinskom haremu ispred Karađoz-begove džamije.Egida1: U vrijeme prvih izbora za Sabor Bosne i Hercegovine, 1910. godine, Đikić je bio saborski kandidat Socijaldemokratske stranke za treću kuriju. <h2>Turbe na Đikićevom mezaru dva puta rušeno</h2>U periodu između dva svjetska rata, tačnije 1936. godine, na mezaru Osmana Đikića podignuto je spomen-turbe prema projektu čuvenog beogradskog arhitekte i historičara umjetnosti Aleksandra Deroka. Osim što je najviše turbe u Velikom carinskom haremu ispred mostarske Karađoz-begove džamije, Đikićevo turbe se izdvaja i po tome što su mu ime i prezime ispisani ćirilicom.Još je jedna specifičnost u vezi s Osmanovim turbetom. Naime, dva puta je rušeno, prvi put 1941., zatim je obnovljeno nakon Drugog svjetskog rata, pa opet srušeno 1992., te ponovo obnovljeno 1998. godine.

Otvorena izložba "1993" autora Zorana Filipovića

Otvorena izložba štićenika Zavoda "Pazarić" i slikara Sulejmana Haljevca

Turhan Emin-begova džamija u Ustikolini: Prva džamija u BiH

Preminuo Dušan Toholj: Bibliotekar koji je spasio knjige iz zapaljene Vijećnice

Vedran Tuce, direktor Sarajevske filharmonije, za "Avaz": Bez kulture nema opstanka

Na Drini ćuprija: Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu

Bard bh. glumišta Josip Pejaković za "Avaz": Ovdje nikakvog selameta nema

Omar Halilović, pijanist iz Sarajeva, osvaja prva mjesta na takmičenjima

"San ljetne noći" uz goste iz Zagreba

Edina Papo za "Avaz" o "Romeu i Juliji": Balet koji miriše na Zapad

Dušan Sabo predstavio knjigu "Sarajevo, tih dana..."

Počitelj: Najljepši srednjovjekovni grad u BiH

RKUD „Proleter“: Mladi violinisti upriličili veličanstven koncert

Koje predstave su na repertoaru u prvoj sedmici aprila

“Bullying Collection" u SARTR-u: Vršnjačko nasilje iz različitih perspektiva

Osman Đikić: 111. godišnjica smrti bh. pjesnika i političara

Kultura

Otvorena izložba "1993" autora Zorana Filipovića

Otvorena izložba štićenika Zavoda "Pazarić" i slikara Sulejmana Haljevca

Turhan Emin-begova džamija u Ustikolini: Prva džamija u BiH

Preminuo Dušan Toholj: Bibliotekar koji je spasio knjige iz zapaljene Vijećnice

Vedran Tuce, direktor Sarajevske filharmonije, za "Avaz": Bez kulture nema opstanka

Na Drini ćuprija: Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu

Bard bh. glumišta Josip Pejaković za "Avaz": Ovdje nikakvog selameta nema

Omar Halilović, pijanist iz Sarajeva, osvaja prva mjesta na takmičenjima

"San ljetne noći" uz goste iz Zagreba

Edina Papo za "Avaz" o "Romeu i Juliji": Balet koji miriše na Zapad

Dušan Sabo predstavio knjigu "Sarajevo, tih dana..."

Počitelj: Najljepši srednjovjekovni grad u BiH

RKUD „Proleter“: Mladi violinisti upriličili veličanstven koncert

Koje predstave su na repertoaru u prvoj sedmici aprila

“Bullying Collection" u SARTR-u: Vršnjačko nasilje iz različitih perspektiva

Osman Đikić: 111. godišnjica smrti bh. pjesnika i političara