Za 31-godišnjeg istražitelja Odjeljenja kriminalističke policije u Gračanici Naila Kahvedžića nije bilo dileme kako reagovati u vrijeme potjere za trojicom opasnih i naoružanih kriminalaca.&nbsp;Iako tog dana nije bio na dužnosti, kada je na regionalnom putu Gračanica - Srnice ugledao nepoznatog muškarca kako bježi s pištojem u ruci, sustigao ga je i naredio mu da baci oružje. Saznanje da je kriminalac spreman na sve, pa i pucati, Kahvedžiću nije bilo prepreka. Dok je bjegunac ispalio hitac u njegovom pravcu, Kahvedžić, koji, nasreću, nije bio ranjen, nije odustao te mu je oteo pištolj i savladao ga.Sve se odvijalo fimskom brzinom, naišla je policijska patrola, jednog pljačkaša pod kontrolu su stavili zaštitari marketa, dok je jedan u bjekstvu i za njim je raspisana operativna potraga. Za primjer svima, ovaj pravi profesionalac sa završenom visokom školom menadžmenta bezbjednosti i sa šestogodišnjim iskustvom, spasio je brojne prolaznike da ne stradaju i svoj život stavio na kocku. Na pitanje, da li bi sutra uradio isto, bez dvoumljenja je odgovorio potvrdno.Nail Kahvedžić svojom hrabrošću i primjerom pokazao je da u policijskim redovima ima časnih profesionalaca koji su za sigurnost građana spremni dati život i time nakon ružnih slučajeva u kojim je su neki policajci hapšeni zbog podvođenja maloljetnica, droge i drugog kriminala, vraća vjeru u sve ostale koji svakog dana izlaze na ulice i svijetla obraza idu na dužnost.

Za 31-godišnjeg istražitelja Odjeljenja kriminalističke policije u Gračanici Naila Kahvedžića nije bilo dileme kako reagovati u vrijeme potjere

Kahvedžić: Rizikovao život da spasi druge

Nail Kahvedžić: Hrabri policajac iz Gračanice

I najvećim optimistima je već odavno jasno da vlasti Bosne i Hercegovine nemaju volju da nas priključe Evropskoj uniji (EU). Nije pomoglo ni više od milijardu i kusur miliona eura, koje EU nudi u Planu rasta za Zapadni Balkan, od čega su polovina bespovratni razvojni grantovi.Odbijaju domaće vlasti da donesu zakon po kojem bi sudije i tužioci mogli postati samo pošteni i nezavisni profesionalci, koji će periodično i detaljno izvijestiti građane o svojoj imovini i njenom porijeklu. Nespremnost za donošenje takvog, evropskog zakona, zaustavilo nas je na putu ka EU.Jasno vidi vlast kuda to vodi, na primjeru Albanije. Tamo je posljednjih godina više od 60 posto sudija i tužilaca smijenjeno ili podnijelo ostavke, da izbjegnu provjeru. Formiran je albanski FBI (SPAK), koji je u zatvor ili u bijeg preko granice natjerao plejadu bivših i aktuelnih ministara, gradonačelnika, pa i bivšeg premijera.Albanija se tako slobodila korupcije i postala regionalni lider na EU putu. Sad najbrže povlači stotine miliona iz EU fonda, dok mi čvrsto držimo začelje regiona. Izgubili smo već 10 posto od obećane milijarde i kusur eura, a izvjesno je da ćemo od preostalih 976 miliona vidjeti malo ili ništa.Uz to, izborna je godina, pa nosioci vlasti imaju druge prioritete. Tako Ministarstvo finansija i trezora BiH, koji drži Dodikov SNSD, mjesecima odgađa potpisivanje čak i dva tipska sporazuma s EU. Oni treba tek da pravno regulišu prenos novca iz EU fonda. Potpisale su ga sve zapadno-balkanske zemlje osim nas.Zvaničnog objašnjenja nema, ali je jasno da vlastima ne trebaju stotine miliona iz EU, dok imaju neograničen pristup domaćim budžetima, bez nadzora i suda. Ne trebaju im, jer su uslovljeni uvođenjem vladavine prava u državu stranačkih klanova, rodbinskih veza i pokradenih milijardi.I dok evropski voz, pun eura i propuštenih prilika, odlazi bez nas, čeka nas nova izborna godina i pregršt starih, neispunjenih obećanja.&nbsp;&nbsp;

Zašto propuštamo EU voz, krcat eurima?

Vlasti BiH ne žele u EU

Bosanskohercegovački napadač Edin Džeko još jednom je potvrdio klasu koja ne blijedi s godinama. U spektakularnoj pobjedi Šalkea (Schalke 04) nad Magdeburgom (1. FC Magdeburg) rezultatom 5:3, iskusni golgeter upisao je pogodak i asistenciju, predvodeći svoj tim do povratka na vrh 2. Bundeslige.Dolaskom u klub iz Gelzenkirhena Džeko je brzo postao ključna figura ekipe. Na četiri gola i tri asistencije u kratkom periodu nadovezao je lidersku ulogu na terenu i van njega, pokazujući da vrhunski profesionalizam i fudbalska inteligencija nemaju rok trajanja.Iako će za manje od mjesec proslaviti 40. rođendan (17. marta), bh. reprezentativac igra u izvanrednoj formi, dominira u napadu i nosi epitet prve zvijezde kluba, ali i cijele lige. Njegova partija protiv Magdeburga još je jedna potvrda da iskustvo, znanje i karakter mogu biti presudni u borbi za vrh.Džeko ne prestaje pomjerati granice i ostaje primjer kako se vrhunska karijera gradi predanim radom, disciplinom i ljubavlju prema igri. Upravo zato, s pravom nosi titulu ličnosti dana.

Dijamant sjaji nadomak ulaska u petu deceniju

Edin Džeko: Kao vino

Jedna od manjih planina koje se uzdižu oko Sarajeva je Igman. Smješten je jugozapadno od grada, a najviši vrh mu doseže nadmorsku visinu od 1502 metra. Njegov prekrasni pejzaž čini prostrani plato na kojem su smješteni Veliko i Malo polje.Prema predajama, ime Igman je nastalo prije više od 14 vijekova, i to po igumanu. Iguman je vođa, odnosno starješina pravoslavnog manastira. Naime, na oborinama ovog platoa nekada je bio manastir. Njegov posljednji iguman bio je mudar i znan čovjek, za koga se u našoj kotlini pročulo. Njegovi učenici bili su mu odani i vjerni, a nakon njegove smrti su se masovno odselili s ovih prostora.<h2>Igmanski marš</h2>Ovo je jedina planina oko Sarajeva koja nije bila intenzivno naseljena, pa zato i ne čudi što je odabrana kao idealno mjesto za samostan. Udaljenost od svijeta i osama su oduvijek pozitivno utjecali i duhovno jačali ljude. Tako je Igman s razlogom dobio epitet "čiste planine". Trend njegove nenaseljenosti trajao je vijekovima. Široki plato na Igmanu oduvijek je služio ovdašnjem stanovništvu kao veliki rezervoar vode, nadaleko poznate po kvalitetu. Naime, u njegovom podnožju izbija vrelo rijeke Bosne.Na ovoj sarajevskoj planini, davne 1942. odvila se jedna veoma značajna epizoda Narodnooslobodilačkog rata. Naime, Prva proleterska brigada je pretrpjela velike gubitke u sukobu s nacističkim snagama, te je dobila naređenje od Vrhovnog štaba da se kreće prema Jahorini i dalje prema oslobođenoj Foči. Jedini mogući put je bio preko Sarajeva, tačnije planine Igman. U hladnoj noći 27. na 28. januar, u jeku zemherija i najljuće zime, pritisnuti aktivnostima Druge neprijateljske ofanzive, partizani izvedoše Igmanski marš. Bio je to najteži poduhvat ove vrste u toku Narodnooslobodilačkog rata, i jedan od najdužih marševa u Drugom svjetskom ratu. Marširalo se 19 sati bez prekida, kroz duboki snijeg i po temperaturi od -38 stepeni Celzijusa.Po oslobođenju, ova lijepa planina i ovaj događaj će ući u časove historije diljem Jugoslavije.<h2>ZOI '84</h2>Trend nenaseljenosti i tajanstvenosti Igmana trajao je sve do Zimske olimpijade u Sarajevu 1984. godine, kada će njene ljepote biti otkrivene cijelom svijetu, zahvaljujući takmičenju iz oblasti nordijskih disciplina.Naime, od svih planina oko Sarajeva, do tada je samo na Jahorini bilo napravljeno skijalište. Trebević je bio turistički centar, Bjelašnica planinarski, dok je Igman bio znan samo po Igmanskom maršu iz 1942. godine. Želja autora olimpijskog projekta bila je da oživi planinu Igman, kako bi se sportski duh širio, i kako bi se iskoristile blagodati ogromne koncentracije ozona. Igman planina je među ostalim izabrana za izgradnju olimpijskih skakaonica. Prelijepi prirodni amfiteatar Malog polja na najbolji mogući način iskoristio je projektant slovenskog porijekla Janez Gorišek, i to gotovo bez ikakvog narušavanja prirodnog ambijenta. Gorišek je bio iskusni skakač i poznavalac ovog sporta, a svoju vještinu dokazao je i projektovanjem jedne od svjetskih najpoznatijih skakaonica, čuvene slovenske "Planice" čiji su letovi preko 200 metara. On je tragao za idealnom lokacijom za izgradnju olimpijskih skakaonica te je u Malom polju na Igmanu našao mjesto na kom će pokazati kako je moguća potpuna sinteza betonskih konstrukcija (zaletišta skakaonica) s mikroreljefom planine. Skakaonice su se idealno uklopile u ambijent te postale popularne u cijelom svijetu. Uz skakaonice napravljeni su i prateći sadržaji: sudijski tornjevi, male tribine za gledaoce, komore za pravljenje vještačkog snijega, mali motel s restoranom, kao i žičara koja je služila i za uspon skakača i skijaša na novu obližnju stazu.<h2>Skakački centar</h2>Ovaj jedinstveni sportski kompleks postao je razvojni centar sportskog i rekreativnog duha, čime se nekada nenaseljena planina Igman u potpunosti otvorila u punom sjaju građanima Sarajeva. Podizanjem olimpijskog kompleksa, Igman zvanično ulazi u kalendare svjetskih kupova i velikih takmičenja. Samim tim Sarajevo postaje skakački centar, jer su hrabre Sarajlije rado prihvatile ovaj izazovni sport. Skakaonica je zbog velikog interesovanja imala i noćno osvjetljenje a uoči samog rata na nju je postavljena plastična trava, kako bi se moglo trenirati i u ljetnom periodu.Svakako takva gradnja i sportske aktivnosti zahtijevali su i otvaranje ugostiteljskih objekata pa su se tada na Igmanu izgradili i hoteli.

Mati Nikenen (Matti Nykanen), najveća svjetska ikona skijaških skokova, dao je Igmanu međunarodnu težinu i vidljivost. Njegovo pobjeda na Olimpijskim igrama 1984. godine i osvojeno zlato na velikoj skakaonici, učinilo je Igman znatno popularnijim i prestižnijim.Prostor Igmana s izdašnim ozonom postao je i jedna od poznatih destinacija fudbalskih timova za visinske pripreme. Pored ostalih, redovan gost je bila beogradska Crvena zvezda, a na pripreme je dolazio čak i Bajern iz Minhena. Infrastruktura ostavljena nakon Olimpijade, te stadioni, hoteli i drugi prateći objekti, učinili su Igman poznatim izletištem širom Jugoslavije.Ž4 = Obnova skakaonicaNažalost, tokom agresije na RBiH nastala su velika oštećenja, a usljed neodržavanja upitna je obnova skakaonice. Tako je austrijski arhitekt Gernot Rider (Rieder), specijalist za projektovanje skakaonica, prezentirao novi projekt skakaonica s pratećim sadržajima. Nove skakaonice zadovoljavale bi olimpijske standarde, a Igman bi ponovo postao sportski i turistički centar.Prema stručnoj analizi Ridera, potrebno je napraviti nove skakaonice jer su postojeće previše oštećene da bi bile rekonstruisane. S projektom obnove skakaonica Sarajevo će, nadamo se, postati kandidat za neke buduće olimpijske igre.Svakako treba istaći da su tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu svi objekti stradali, a teritorija Igmana je sačuvana nadljudskim naporima boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine.Čuvena Igmanska bitka iz 1993. godine danas se tradicionalno obilježava u neposrednoj blizini Igmanske džamije, specifične po tome što su je vojnici izgradili za vlastite potrebe tokom agresije. Interesantno je da se do danas u njoj redovno obavlja molitva, odnosno namaz.

Malo polje je za vrijeme ZOI '84 pokazalo kako je moguća potpuna sinteza betonskih konstrukcija (zaletišta skakaonica) s mikroreljefom planine

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Igman i skakaonice

Iako se prošlog ramazana oprostio od topa s kojim je punih 28 godina vjernicima najavljivao kraj posta i radost iftara, Smail Krivić je i ove godine prvog ramazanskog akšama došao na Žutu tabiju. Narušenog zdravlja i pomalo zabrinut zbog načina organizacije ovakvog događaja u posljednje vrijeme, ali snagu mu još daje mnoštvo uspomena i jakih emocija koje ga vežu za akšame u ramazanu i tradiciju koju je brižno čuvao i posvetio joj više od trećine svog životnog vijeka. Čovjek koji je postao simbol ramazanskog duha u Sarajevu očekivano je privukao pažnju posjetilaca i novinara, koji bilježe atmosferu i utiske na Žutoj tabiji, iako je dužnost tobdžije preuzeo Adil Babić.Smail Krivić rođen je 1953. godine u Ključu, a u Sarajevo je došao kao šesnaestogodišnjak. Rat je proveo u Sarajevu, gdje se kasnije i zaposlio, a penzioniran je 2017. godine. U 28 godina, koliko je bio zadužen za sigurne i blagovremene pucnje iz topa, samo je jednom, tokom pandemije koronavirusa, bio spriječen da obavi svoju dužnost.

Smail Krivić je i ove godine prvog ramazanskog akšama došao na Žutu tabiju

Tobdžija Smail Krivić: Simbol sarajevskih ramazana

U Bosni i Hercegovini politika odavno više nije prostor ideja, nego prostor pripadnosti. U tom prostoru, najdosljedniji politički subjekt nije ideolog ni reformator, nego stranački bot – politički navijač koji ne traži istinu, nego mjesto. Njegova lojalnost nije ideološka, nego egzistencijalna. On ne brani stranku zato što vjeruje da je u pravu, nego zato što se nada da će ga ta stranka jednog dana nagraditi.Stranački bot je prije svega navijač. Politiku ne vidi kao upravljanje javnim poslovima, nego kao utakmicu između “naših” i “njihovih”. Njegov tim nikada ne griješi, a ako i griješi, krivica se uvijek relativizira. Protivnički tim, s druge strane, nikada nije u pravu. Taj obrazac je univerzalan: SDA bot vidi kritičare kao izdajnike, NiP bot kao plaćenike SDA, a SDP bot kao nostalgičare prošlosti. Suština je ista – bot ne traži istinu, nego pripadnost.U društvu u kojem su institucije slabe, a meritokratija gotovo nepostojeća, stranka postaje zamjena za sistem. Ona nudi identitet, zaštitu i potencijalnu egzistenciju. Bot brani stranku jer brani vlastitu odluku da joj pripada. Priznati njenu grešku značilo bi priznati i vlastitu zabludu. Zato njegova odanost postaje fanatična. Fanatizam nije proizvod uvjerenja, nego očekivanja.Njegova nada je uhljebljenje. Možda ne danas, ali jednog dana. Posao, pozicija, ugovor. Bot ulaže svoje vrijeme i integritet kao investiciju u buduću nagradu. Zato ne postavlja pitanje je li nešto dobro za društvo, nego je li dobro za njegov tim.Stranački bot je proizvod sistema koji ne nagrađuje kompetenciju, nego poslušnost. On nije građanin koji misli, nego funkcija strukture koja reagira. Njegovo mišljenje je delegirano, njegov stav unaprijed određen.Najopasnija posljedica nije u tome što bot brani loše politike, nego što uništava samu mogućnost racionalne rasprave. Kada istina postane pitanje pripadnosti, politika prestaje biti sukob ideja i postaje sukob plemena. U tom prostoru, botovi različitih stranaka nisu stvarni protivnici – oni su saveznici u održavanju sistema koji opstaje zahvaljujući njihovoj bezuslovnoj lojalnosti.

Stranački bot ne brani ideju, nego vlastitu nadu u nagradu

Epizoda iz života bota

Vječite istrage u toku, beskrajna vještačenja i hronični nedostatak dokaza su smrtna presuda koju je impotentno i korumpirano pravosuđe izreklo Erdoanu Morankiću i drugim žrtvama sistema, s duge, bolne liste.Sjetimo se 19 stanovnika Donje Jablanice, pet žrtava rudarske nesreće u Raspotočju 2014. godine, Džene Gadžun, Dženana Memića, Davida Dragičevića, te desetina žrtava obijesne jurnjave sarajevskim ulicama.Živimo utabanu matricu nekažnjavanja. „Krivosuđe“ nas ubija jer štiti šačicu moćnika umjesto da traži krivicu, kaznu i pravdu. Tužioci troše više resursa na progon porodica žrtava i građana koji ih podržavaju na protestima, nego na potragu za ubicama.Tužioci ne odgovaraju nikome ni kada ignorišu dokaze, ni kada ih izmisle. Primjer je Džemal Karić, u čijem je sefu prilikom hapšenja pronađeno 340.000 maraka. Sabotirao je niz predmeta, uključujući sistemsko uništavanje GRAS-a, a pravosuđe mu je „pedagoški“ odbilo 20 posto od plate.Tužioci nisu vidjeli dokaze ni kada je direktor sistemski uništenog GRAS-a Ibrahim Jusufranić kupio nekretnine za 7,5 miliona KM. Ni kada su ministri donosili budžete bez marke za sigurnost rudara, ni kada su općinski vijećnici Jablanice proglasili kamenolom nad glavama mještana javnim interesom.Nisu jer pravosuđe ovdje služi za upravljanje haosom, kako bi političke i finansijske elite ostale netaknute. Služi da pripremi teren za sljedeću tragediju, čiji će počinioci ponovo ostati nekažnjeni.Stoga ne čudi da djeca i mladi danima na ulici traže pravdu. A kad se pravda počne tražiti na ulici, to je najopasnija faza propadanja društva, i znak da šejtan dolazi po svoje.A za popravak potpuno trulog sistema potrebno je mnogo više od par ostavki.

Tužioci ne odgovaraju nikome ni kada ignorišu dokaze, ni kada ih izmisle

Sjetimo se Donje Jablanice, Džene Gadžun, Dženana Memića

Pravosuđe nezavisno od morala, etike i odgovornosti

Fudbalska scena Bosne i Hercegovine dobila je novo ime o kojem se sve glasnije govori. Mladi napadač FK Borac Banja Luka, šesnaestogodišnji Matej Deket, ispisao je historiju domaćeg prvenstva i nagovijestio početak velike karijere.U ubjedljivoj pobjedi Borca protiv HŠK Zrinjski rezultatom 3:0, Deket je u sudijskoj nadoknadi postigao svoj prvi seniorski pogodak i time postao drugi najmlađi strijelac u historiji WWin liga BiH. U trenutku pogotka imao je svega 16 godina, četiri mjeseca i tri dana.Iako rekord najmlađeg strijelca i dalje drži nekadašnji fudbaler FK Željezničar Haris Bešlija, Deketov uspjeh već sada ima posebnu težinu. Ne samo zbog godina, već zbog zrelosti koju pokazuje na terenu — brzine, osjećaja za prostor i izuzetne mirnoće u završnici akcija.U omladinskom pogonu Borca o njemu se govori kao o jednom od najtalentovanijih igrača svoje generacije, a seniorski debi sa 16 godina samo je potvrdio očekivanja struke. Njegov razvoj pažljivo se prati, a klub u njemu vidi napadača koji bi u budućnosti mogao nositi igru ekipe.Ako nastavi istim putem, bh. fudbal bi uskoro mogao dobiti novu zvijezdu, a koristi bi mogla imati i reprezentacija Bosne i Hercegovine od koje će se uskoro oprostiti Edin Džeko.

Tinejdžer iz Borca počeo da opravdava očekivanja

Deket: Drugi najmlađi strijelac u historiji prvenstva BiH

Matej Deket: Nadolazeća zvijezda

Ministrica za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminović našla se u središtu javnosti nakon tragedije koja je potresla Sarajevo i izazvala višednevne proteste učenika i studenata. Ministarstvo kojim rukovodi objavilo je saopćenje u kojem izražava saučešće porodici stradalog mladića, podršku povrijeđenoj učenici i razumijevanje za proteste mladih, poručujući da je njihova građanska hrabrost dokaz empatije i odgovornosti.U saopćenju se navodi da Ministarstvo nikada nije izdalo instrukcije o kažnjavanju učenika zbog učešća na protestima, te da škole moraju ostati prostor slobode, a ne prisile. Također je istaknuto da će Ministarstvo sarađivati s učenicima, nastavnicima i stručnjacima, kako bi se unaprijedila sigurnost i odgovorilo na njihove zahtjeve.Međutim, ono što je izazvalo posebnu pažnju javnosti jeste činjenica da saopćenje nije potpisala ministrica lično, već je objavljeno u ime Ministarstva. U političkoj praksi, lični potpis nosi simboličku i stvarnu težinu odgovornosti, posebno u trenucima krize, kada javnost očekuje jasne i lične stavove onih koji vode institucije.Istovremeno, upravo je Hota-Muminović među političkim zvaničnicima čiju ostavku traže demonstranti. Mladi koji danima izlaze na ulice zahtijevaju odgovornost sistema i konkretne promjene, a ministrica se našla pod direktnim političkim pritiskom nakon što su desetine učenika svjedočile pritiscima od školskih ustanova da ih spriječi da izlaze na proteste.Pa kome treba vjerovati – desetinama svjedoka koji tvrde da Ministarstvo školama šalje upute da uguši proteste ili Hota-Muminović koja se nije potpisala?Ovo nije prvi put da se njen mandat dovodi u vezu s kontroverzama. Naime, Hota-Muminović nesumnjivo je rekorder po broju afera u Vladi KS. Od uvođenja „SAFER učenja“, preko kritike o političkom utjecaju na imenovanja direktora škola, nezadovoljstva roditelja zbog problema i netransparentnosti EMIS sistema pri upisima djece, zamjerke zbog sporog i nejasnog reagovanja Ministarstva tokom dojava o bombama u školama, kritika stručne javnosti na račun reformi obrazovanja i kurikuluma do masovnih protesta nastavnika krajem prošle godine zbog skandaloznog konkursa za prijem radnika.

Mladi skandaloznoj ministrici jasno poručili: „Odlazi“

Hota-Muminović: Koliko je još moramo trpjeti?

Naida Hota-Muminović, ministrica srednjeg i osnovnog obrazovanja: Mala od skandala

Sve što je urađeno nakon tramvajske tragedije koja je ugasila jedan mladi život, sudeći prema dosad viđenom, jeste samo jedna improvizacija s ciljem umirenja javnosti.Prvo smo svjedočili hapšenju vozača tramvaja na kojeg se bez dovoljno dokaza pokušalo sve svaliti, a onda svjedočimo samo potezima Vlade KS koji su jedan za drugim pogrešni, katastrofalni i jeftin pokušaj PR-a bez ikakvih naznaka da neko stvarno osjeća moralnu odgovornost za svoje poteze.Premijer KS u tehničkom mandatu Nihad Uk (Naša stranka) podnio je ostavku samo kako bi napravio predstavu za javnost po naredbi predsjednice stranke Sabine Ćudić, a sudeći prema izjavi ministra saobraćaja Adnana Štete (SDP BiH), koju niko nije demantovao, svega nekoliko dana prije Uk ga je odgovorao od toga da podnese ostavku, govoreći da se to ne radi u teškom trenutku.Sve izjave nakon toga idu u smjeru da se nova vlada neće ni birati do izbora. Uk se ograđuje stupidnim objašnjenjem da je to posao za Skupštinu KS, iako i politički laik zna da bez prethodnog političkog dogovora neće se zakazati sjednica gdje će se birati vlada.Političkog dogovora, očigledno, neće ni biti, jer je Adnan Šteta već izjavio da će o novoj vladi odlučivati nova većina, što očito znači da neće pristati biti dio političke igre oko koje ih partneri nisu ni konsultovali. Uostalom, niko nije ni budala da preuzme ovu poziciju u osjetljivom trenutku i bude izložen „gelerima“ u jeku predizborne kampanje.Na to sve se dešava i ministrica za odgoj i obrazovanje Naida Hota-Muminović, koja, prema svjedočenju brojnih roditelja i učenika, daje instrukcije za postupanje s učenicima koji prisustvuju protestima, pa čak i da se ograničava njihova sloboda kretanja na odmorima kako ne bi otišli na demonstracije. Na to sve, Hota-Muminović, skrivajući se iza saopćenja Ministarstva, imala je samo sramotno objašnjenje da oni lažu ili ako hoćete da ljepše zvuči „govore neistine“.Sve samo da bi se prikupio neki poen i popravio ugled u javnosti pred oktobar i izbore. Jadno i bijedno.

Uk govori da je izbor nove vlade posao za Skupštinu, iako svaki laik zna da toga nema bez ranijeg političkog dogovora

Jadno i bijedno

Hiljade odlučnih, pametnih i hrabrih mladih ljudi danima je na ulicama Sarajeva, gdje traži promjenu sistema u kojem ljudske živote svakodnevno gubimo, neobjašnjivo lako ih zaboravljamo dok odgovornost za nesreće s tragičnim posljedicama po pravilu izostaje.U fokusu su konačno nova lica, do sada potisnuta u drugi plan, na kojima vidimo bol, ogorčenje i zabrinutost, ali i odlučnost da se ova država konačno počne mijenjati. Jedan od njih je i Samir Hrnjica, neumorni mladić koji s megafonom u rukama usmjerava spontane proteste građana, u njihovo ime emotivno govori o kapima koje su prelile čašu, ali i pazi da protesti prođu mirno i dostojanstveno.U medijskim istupima opravdano se upitao koja je svrha ulaganja desetina miliona maraka, ako su na šinama tramvaji stari 50 godina, te izrazio nadu da će se sarajevskoj mladosti na ulicama pridružiti i stariji.Bez obzira koja i kakva politička opcija bila u vlasti ili opoziciji, ova zemlja je predugo trpjela, a stariji imaju priliku da isprave nepravdu koju su, svojom šutnjom, nanijeli mladima.

Neumorni mladić emotivno govori o kapima koje su prelile čašu, ali i pazi da protesti prođu mirno i dostojanstveno

Samir Hrnjica: Simbol hrabre mladosti

Sarajevo plače, ali više ne šuti, poruka je s jednog od rukom ispisanih transparenata u rukama djeteta, podignutih tokom spontanih protesta na ulicama glavnog grada BiH. Tuga, bespomoćnost, nevjerica, bijes, ogorčenje, očaj, koji su iz ove zemlje otjerali stotine hiljada ljudi, eruptirali su nakon nesreće u kojoj je ugašen jedan mladi život, a drugi trajno obilježen. Godinama akumulirana bol u narodu, koji i u miru broji vlastite žrtve, pretočena je u dostojanstvene skupove, glasne i poruke s transparenata u rukama djece. „Koliko još života da se probudite?“, piše na jednom od njih.Pred tako jasnim i konkretnim porukama i pitanjima sarajevske mladosti, stariji trebaju gledati u asfalt, jer njihova nemoć i šutnja u značajnoj mjeri je i proizvela neodgovornost, nerad i bahatost vlasti. Zbog toga smo u poziciji da, nakon izgubljenih života, čujemo pohvale zbog ostavki, koje su u demokratskim društvima posljedica u toku radnog vremena popijene čaše vina ili kupovine čokolade novcem sa službene bankovne kartice.Ginemo u saobraćajnim nesrećama, poplavama, klizištima, odronima, umirali smo u snijegom zametenim selima, sumnjivim ljekarskim ordinacijama, gorjeli u staračkim domovima ... Ubijali su nas obijesni nekažnjeni vozači na cestama, kamenje iz divljih kamenoloma, stabla iz neodržavanih drvoreda, sada i stari tramvaji. U nizu tragedija, kojima je doprinijela ljudska ruka, odgovornosti nikada nije bilo. Najčešće je isparavala u populističkim porukama ili dugotrajnim istragama ili sudskim procesima. Ljudski život bio je manje vrijedan od slobode stranačkih kadrova i dobro plaćenih pozicija. „Ako nas sve poubijate, od koga ćete krasti“ – još jedno je od iskrenih i adekvatnih pitanja mladih.Ako se ne zaustavi podvalama iz političkih kuhinja, sarajevska mladost ovoj zemlji nudi šansu za istinske promjene i vraćanje odgovornosti u institucije. Ako ne pokleknu pod pritiscima starijih, ti mladi i obrazovani ljudi započinju reforme, iskrenije i izvjesnije od svih reformskih agendi i sličnih „šarenih laža“. Ako im stariji ne budu smetali, protesti sarajevske mladosti će trajati, uz podršku dobronamjernih biti masovniji i izaći iz okvira Sarajeva, a ostavke poput onih u Vladi KS neće biti posljednje.&nbsp;

Sarajevska mladost ovoj zemlji nudi šansu za istinske promjene

Sarajevo više ne šuti

Protesti građana nakon stravične tramvajske nesreće u Sarajevu rezultirali su ostavkama premijera Nihada Uka, ministra saobraćaja Adnana Štete i padom kompletne Vlade Kantona Sarajevo. Iako je to trebao uraditi prije svih, ostavku za sada ne spominje direktor GRAS-a Senad Mujagić, koji se nije oglašavao ni nakon što je postalo izvjesno da će KS dobiti novu vladu i da su i oni koji su ga imenovali odlučili odstupiti. Upravo izostanak moralne i svake druge odgovornosti doveo je do kulminacije nezadovoljstva građana, zabrinutih i uplašenih za vlastitu i sigurnost njihove djece. Tokom protesta i blokada saobraćaja u posljednja dva dana oni su i insistirali na ostavkama. Nakon stradanja stanovnika Donje Jablanice ili stanara Doma penzionera u Tuzli, niza tragedija u kojima se pokazalo da ljudski život u ovoj zemlji ne vrijedi mnogo, pa sve do pogibije studenta Erdoana Morankića i teških povreda 17-godišnjakinje na tramvajskom stajalištu, kap je očigledno prelila čašu.Pokušaj da se odgovornost za nesreću, koja je zgrozila region, prebaci na vozača tramvaja, po svemu sudeći, neće proći, jer osim kolega čak su i demonstranti stali u njegovu zaštitu, a Sud je odbacio zahtjev o određivanju jednomjesečnog pritvora. Iako predstavnici sindikata upozoravaju da su se tragičnog dana desila dva slična događaja na šinama, za sada nema informacija da je direktor GRAS-a saslušan o stanju tramvaja starih decenijama.Bez obzira na dalji tok istrage i utvrđivanja krivične odgovornosti, osjećaj srama trebao bi biti dovoljan za odlazak s pozicije. Inače, Mujagić je u informacijama iz MUP-a KS spomenut nakon što je 12. februara pokušao ući u prostorije za zadržavanje osoba lišenih slobode u Novom Sarajevu, gdje se u tim trenucima nalazio uhapšeni vozač tramvaja. Nakon što je u tome onemogućen, napustio je objekt, pa bi bilo zanimljivo čuti i šta je tamo uopće i tražio.

Osjećaj srama trebao bi biti dovoljan za odlazak s pozicije

Direktor GRAS-a Senad Mujagić: Odgovornost i ostavka

Prvog dana nakon tramvajske nesreće u Sarajevu napisao sam da ne treba žuriti s optužbama, ni prema političkim strankama, a posebno ne prema vozaču, jer u tom trenutku nisu bile poznate sve okolnosti niti se mogla utvrditi odgovornost. U ozbiljnim društvima, odgovornost je rezultat činjenica, a ne političke potrebe ili medijskog pritiska.Međutim, reakcija vlasti u Kantonu Sarajevo pokazala je nešto zabrinjavajuće. Umjesto smirenosti, transparentnosti i spremnosti da se utvrde činjenice, javnost je svjedočila pokušaju da se krivica promptno svali na vozača, čovjeka koji se preko noći našao u ulozi žrtvenog jarca sistema. Takav refleks nije izraz odgovornosti, nego slabosti - pokušaj da se zaštiti sistem i zatvori slučaj prije nego što je istina uopće utvrđena.Građani su to prepoznali. Nisu prihvatili unaprijed napisani narativ niti su povjerovali u pojednostavljene konstrukcije. Još poraznija bila je reakcija vlasti na spontano okupljanje mladih ljudi koji su izašli na ulice, tražeći odgovornost i odgovore. Umjesto dijaloga, dobili su diskreditaciju. Pokušaj da se autentičan građanski revolt predstavi kao stranački projekt pokazuje duboko nerazumijevanje same prirode demokratije.U svijesti dijela političke elite očigledno i dalje postoji uvjerenje da građani ne postoje kao slobodni pojedinci, nego kao produžena ruka političkih struktura. Takav pogled negira samu ideju građanstva i svodi društvo na prostor stalne političke manipulacije.Zato je ostavka premijera Kantona Sarajevo, Nihada Uka, prvi i jedini ispravan politički potez koji smo vidjeli u ovom slučaju. Ostavka nije čin slabosti, nego priznanje osnovnog principa svake odgovorne vlasti - da funkcija nije privatno vlasništvo, nego javno povjerenje.Ovaj slučaj mora biti podsjetnik svima koji vrše vlast: nijedna funkcija nije trajna, nijedna pozicija nije zagarantovana, i nijedna vlast nije iznad građana. Jer u svakoj demokratiji postoji samo jedan stvarni nosilac suvereniteta - građanin.

Pokušaj da se krivica prebaci na vozača i diskredituju građani razotkrio je politički mentalitet koji vlast vidi kao pravo, a ne kao odgovornost

Vlast nije babovina

Dvanaest sati.Toliko je trebalo ministru saobraćaja Adnan Šteta i načelnici Benjamina Karić da se pojave na mjestu tramvajske tragedije u kojoj je izgubljen jedan mladi život, a jednoj djevojci amputirana noga. Ne sat vremena. Ne dva. Nego dvanaest. I to – kada više nije bilo građana.Kada su svijeće već dogorijevale, kada su roditelji i prijatelji u tišini oplakivali, kada je javni bijes već prerastao u ogorčenu šutnju. Došli su noću. U pratnji stručnog nadzora. U kadru bez mase. U prostoru bez pitanja.Slike su noćne. Fotografije su hladne. Nema građana. Nema spontanih reakcija. Nema neugodnih pitanja. To nije puka slučajnost. To je njihova namjerna politička kalkulacija.<h2>Kada odgovornost postane tišina</h2>Vlada Kantona Sarajevo poručuje da je „prioritet istraga“. Poziva medije da se suzdrže od nagađanja. Naglašava osjetljivost procesa.Ali istovremeno – javnost ne dobija nijednu konkretnu informaciju o stanju voznog parka, o sigurnosti starih tramvaja, o internim procedurama u KJKP GRAS, niti o eventualnoj odgovornosti uprave i resornog ministarstva.Uhapšen je vozač. Standardna procedura. Ali sistem – i dalje šuti. A šutnja, kada je javna sigurnost u pitanju, nije neutralna. Ona proizvodi nepovjerenje. Ona stvara špekulacije. Ona rađa gnjev.<h2>Politička hrabrost ili politički kukavičluk?</h2>Sjećamo se kako Benjamina Karić voliti biti među građanima, dijeliti baklave slikati se s djecom, obilaziti radove, pozirati u urbanim kadrovima. Na dan, kada se grad suočava s neviđenom tragedijom i gubitkom – dolazi noću.Ministar Šteta, koji godinama gradi imidž na modernizaciji tramvajskog sistema, dolazi tek kada je kamera sigurna, a javnost odsutna.To nije empatija. To je upravljanje štetom.Političari se najlakše mjere u trenucima krize. U trenucima kada grad traži lice, glas, odgovornost. U ovom slučaju dobili smo – kontrolisanu pojavu i institucionalnu tišinu.<h2>Grad koji zaslužuje više</h2>Sarajevo je izgubilo mladi život. Jedna porodica je uništena. Jedna djevojka je zauvijek obilježena. Građani ne traže spektakl. Ne traže unaprijed presuđene krivce. Traže transparentnost. Traže odgovornost sistema. Traže da se neko pojavi pred njima – ne u mraku, nego na svjetlu dana. Jer politička funkcija nije Instagram promocija, a javna odgovornost ne treba da se preuzima samo kad se baklave dijele. Ne morate dolaziti kada se narod raziđe da izbjegnete susret s njim. To se ne zove odgovornost. To se zove kukavičluk.

To se ne zove odgovornost. To se zove kukavičluk.

Dvanaest, punih dvanaest sati nakon tragedije: Došli su tek kad su građani otišli

Povodom Međunarodnog dana žena i djevojaka u nauci, Univerzitet u Sarajevu dodijelio je Nagradu za izuzetna postignuća dr. Emini Dervišević, višoj asistentici na Medicinskom fakultetu. Odluka je donesena nakon objavljivanja naučnih radova u časopisima indeksiranim u naučnoj bazi Web of Science, čime se Dervišević pozicionirala kao najuspješnija naučnica među 168 nagrađenih istraživača, kojima su dodijeljene nagrade za naučni i umjetnički doprinos u 2024. godini.Dobitnici je posebno važna zato što joj je dodijeljena povodom Međunarodnog dana žena i djevojaka u nauci, koji je ustanovljen odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 2015. godine.Višestruko nagrađivana naučnica Emina Dervišević rođena je 4. novembra 1988. godine u Doboju. Na Medicinskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je 2014., a 2021. godine izabrana je u zvanje višeg asistenta na Katedri za Sudsku medicinu. U maju 2021. stekla je titulu doktora medicinskih nauka. Autor je i koautor 55 naučnih radova i tri sudsko-medicinske knjige. Aktivni je član Udruženja sudske medicine u Bosni i Hercegovini.

Nail Kahvedžić: Hrabri policajac iz Gračanice

Vlasti BiH ne žele u EU

Edin Džeko: Kao vino

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Igman i skakaonice

Tobdžija Smail Krivić: Simbol sarajevskih ramazana

Epizoda iz života bota

Pravosuđe nezavisno od morala, etike i odgovornosti

Matej Deket: Nadolazeća zvijezda

Naida Hota-Muminović, ministrica srednjeg i osnovnog obrazovanja: Mala od skandala

Jadno i bijedno

Samir Hrnjica: Simbol hrabre mladosti

Sarajevo više ne šuti

Direktor GRAS-a Senad Mujagić: Odgovornost i ostavka

Vlast nije babovina

Dvanaest, punih dvanaest sati nakon tragedije: Došli su tek kad su građani otišli

Profesorica Emina Dervišević: Izuzetna postignuća

Kolumne

Nail Kahvedžić: Hrabri policajac iz Gračanice

Vlasti BiH ne žele u EU

Edin Džeko: Kao vino

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Igman i skakaonice

Tobdžija Smail Krivić: Simbol sarajevskih ramazana

Epizoda iz života bota

Pravosuđe nezavisno od morala, etike i odgovornosti

Matej Deket: Nadolazeća zvijezda

Naida Hota-Muminović, ministrica srednjeg i osnovnog obrazovanja: Mala od skandala

Jadno i bijedno

Samir Hrnjica: Simbol hrabre mladosti

Sarajevo više ne šuti

Direktor GRAS-a Senad Mujagić: Odgovornost i ostavka

Vlast nije babovina

Dvanaest, punih dvanaest sati nakon tragedije: Došli su tek kad su građani otišli

Profesorica Emina Dervišević: Izuzetna postignuća