Stravična nesreća u centru Sarajeva, u kojoj je tramvaj iskočio iz šina kod Zemaljskog muzeja, odnijela je jedan život i povrijedila više osoba. Grad je na nekoliko sati bio paraliziran. Sirene hitne pomoći, policije i vatrogasaca odzvanjale su glavnom saobraćajnicom, dok su zbunjeni građani pokušavali shvatiti šta se, zapravo, dogodilo.Ljekari su reagirali brzo. Dispečerski centar primio je više poziva, ekipe su upućene na teren, izvršena je trijaža, povrijeđeni su transportovani u bolnice. Prva linija sistema – ona koja se uvijek prva suočava s posljedicama – uradila je svoj posao profesionalno i bez kalkulacija.Ali tamo gdje počinje politička odgovornost, nastupila je tišina.U trenutku kada se desi nesreća sa smrtnim ishodom u javnom prevozu, u gradu koji godinama kuburi sa zastarjelom infrastrukturom, održavanjem i upravljanjem javnim preduzećima, građani imaju pravo na jasne i brze informacije. Imaju pravo znati šta se desilo, ko je nadležan, šta se poduzima i da li je sistem pod kontrolom.Umjesto toga, informacije su stizale fragmentirano. Mediji su bili blokirani od pristupa informacijama, kao što je bio blokiran i grad. Iz GRAS-a su poručili da nemaju više podataka od onih objavljenih u medijima. Uzrok nesreće – nepoznat. Direktor nedostupan. Politički predstavnici – nevidljivi.U ozbiljnim gradovima, u ovakvim situacijama, prvi ljudi grada na čelu s gradonačelnikom izlaze na teren ili pred kamere istog dana. Ne da bi sakupljali političke poene, nego da bi pokazali da institucije imaju lice i odgovornost. Transparentnost u kriznim situacijama nije luksuz niti PR alat – to je minimum političke kulture.Od domaćih funkcionera, međutim, ni traga ni glasa nije bilo.Jer Sarajevo funkcioniše po drugom obrascu u odnosu na druge gradove. Kada se presijeca vrpca ili pušta nova linija, političari su prvi u kadru. Kada se desi tragedija, javnost dobije šutnju i čekanje „da se utvrde okolnosti“.Naravno, istraga mora utvrditi tačan uzrok. Ali politička odgovornost ne počinje tek nakon vještačenja. Ona počinje u prvom satu krize – jasnim obraćanjem, dostupnošću i preuzimanjem institucionalne odgovornosti.Tog elementarnog osjećaja kod naših rukovodilaca nema. Valjda misle da ako ignorišu ljudske leševe, neće odgovornost doći po njih. A hoće i to vrlo brzo.

Nakon stravične nesreće tramvaja u centru Sarajeva, građani su dobili brzu reakciju hitnih službi, ali ne i jasno obraćanje nadležnih

Kad sistem šuti

Norveški skijaš Johanes Hesflot Klebo (Johannes) još jednom je oduševio sportski svijet spektakularnim nastupom na Zimskim olimpijskim igrama u Milanu i Kortini. U muškom sprintu klasikom 29-godišnji Norvežanin osvojio je zlatnu medalju, drugu na ovim ZOI nakon trijumfa u skiathlonu.Klebo je do pobjede stigao impresivnim usponom tempom nalik “sub-six-minute mile”, ostavivši iza sebe sunarodnjaka Oskara Vikea i Amerikanca Bena Ogdena.Prema dostupnim podacima, tokom ključnog dijela utrke kretao se brzinom od gotovo 17 kilometara na sat uz nagib od sedam posto, što dodatno svjedoči o njegovoj izuzetnoj fizičkoj spremi. Ovom pobjedom produžio je niz neporaženosti u sprintu na deset uzastopnih trijumfa i osvojio treću uzastopnu olimpijsku titulu u toj disciplini.Njegov nastup izazvao je veliku pažnju na društvenim mrežama, gdje se snimci njegove utrke masovno dijele. Klebina kombinacija snage, tehnike i izdržljivosti učvrstila je njegov status jednog od najvećih sprintera u historiji nordijskog skijanja.Norvežanin je još jednom pokazao zašto se smatra simbolom dominacije u zimskim sportovima. Njegov nastup u Italiji već se ubraja među najupečatljivije trenutke ovogodišnjih Igara.

Jedan od najvećih sprintera u historiji nordijskog skijanja

Johanes Hesflot Klebo: Sprint fenomen

Svjedočimo dramatičnom rastu javnih budžeta u posljednjih deset godina. To građanima Bosne i Hercegovine nije donijelo bolje zdravstvo, školstvo, puteve ili životni standard. Vlast budžete i dalje dominantno troši na sve skuplju administraciju i luksuzne limuzine, umjesto na razvoj i investicije.Zbog jednostavnosti računice uzet ćemo za primjer samo budžete državnog nivoa, dva entiteta, te najbogatijeg Kantona Sarajevo. Zanemarit ćemo ostale, jer princip je isti. Građanini su 2017. godine za ove četiri javne kase izdvojili 7,7 milijardi KM. Ove godine 17,4 milijardi KM, ili gotovo 2,3 puta više.Građani sve više izdvajaju za organizovanje javnih usluga i radova. Nameti su sve veći, inspekcije sve oštrije, a fiskalizacija je stigla i do kućnih pragova. Rastom budžeta se vlasti nerijetko pohvale.Rast je impresivan čak i kada oduzmemo inflaciju od 38 posto, odnosno gubitak vrijednosti novca. Međutim, finansijski udar na građane u posljednjoj deceniji je mnogo veći od 38 posto inflacije, zbog rasta cijena namirnica.Prije deset godina je građanin BiH s prosječnom platom od 840 KM mogao kupiti 838 vekni hljeba. Danas su to 752 vekne za jednu prosječnu platu ( 1.580 KM). Životne namirnice su u ovom periodu poskupjele za 60 do 100 posto, dok su energija i ogrjev poskupjeli od 50 do 80 posto.I dok je rast cijena značajno osiromašio građane, napunio je budžete, upozoravaju ekonomisti. Poskupljenje životnih namirnica je direktno izvlačenje novca iz džepova građana i trpanje tog novca u javnu kasu. Rastom cijena raste i iznos ubranog poreza na dodatnu vrijednost (PDV).Kada hljeb poskupi sa 1 KM na 2 KM, država ne uradi ništa, a ubere duplo više novca od poreza. Tako građani gube kupovnu moć rastom cijena, dok budžeti istovremeno rastu do historijskih rekorda. Državna kasa je tako najviše profitirala od rasta cijena, koji je osiromašio građane uprkos rastu plata.Neohodno je jačati poljoprivredu i druge privredne grane, ako se želimo izliječiti od opasne ovisnosti o uvoznoj hrani, piću i drugim proizvodima. Tako bismo mogli lakše kontrolisati cijene i postati stabilnije i bogatije društvo.Umjesto toga, vlasti se hvale rastom budžeta. Po onoj narodnoj, budala se ponosi stvarima kojih se pametan stidi.&nbsp; &nbsp;

Javni budžeti profitiraju od rasta cijena – vlast se time hvali

U cijeloj priči trošak hrane je najveća stavka u kućnim budžetima

Budžeti udvostručeni – građani siromašniji

Neradna nedjelja za trgovce u FBiH predstavljena je kao mjera zaštite radničkih prava i porodičnih vrijednosti, ali se u praksi pokazala kao još jedan loše osmišljen politički eksperiment. Umjesto sistemskog unapređenja položaja radnika, vlast je posegnula za zabranama koje proizvode ekonomske, socijalne i pravne apsurde.Odluka je dodatno problematična jer se primjenjuje samo u polovini države. Dok su trgovine u Federaciji zatvorene, u Republici Srpskoj rade bez ograničenja, pa se svake nedjelje formiraju kolone građana koji potrošnju nose van entiteta. Vladajuće stranke u Federaciji u tome ne vide problem, iako podaci ukazuju na pad prometa i smanjenje broja zaposlenih u sektoru trgovine.Umjesto ozbiljne analize ekonomskih posljedica i pokušaja korekcije, problem se banalizira. Federalni ministar trgovine iz redova Trojke poručuje da je uredu što novac odlazi u drugi entitet, jer bi, navodno, nekoliko posto “sklopljenih prijateljstava” moglo imati pozitivan efekt. Drugim riječima, umjesto da kupujemo – trebali bismo se družiti.Istovremeno, sistem je pun nelogičnosti: možete kupiti hljeb, ali ne i meso; lijekove, ali ne i pelene; možete se kladiti, ali ne i obaviti osnovnu kupovinu. Time vlast jasno poručuje da su neki radnici “dostojniji” nedjeljnog odmora od drugih.Pored ekonomskih i socijalnih nelogičnosti, ostaje i ozbiljno pravno pitanje: da li je zabrana rada nedjeljom uopće ustavno održiva? Crna Gora je neradnu nedjelju ukinula nakon odluke Ustavnog suda, dok Hrvatska godinama bezuspješno pokušava pronaći zakonito i održivo rješenje. Ustav većine evropskih zemalja garantuje pravo na rad, a Bosna i Hercegovina, barem deklarativno, i dalje insistira na svom evropskom putu.Lista apsurda koje je ova odluka proizvela daleko je duža, ali je možda najpreciznije stanje opisao upravo federalni ministar trgovine kada je kazao: „Nije problem što nedjeljom nemaš gdje da izađeš, nego što nemaš gdje da uđeš“. Problem je, međutim, mnogo dublji – jer država koja zatvara vrata vlastite ekonomije, a to naziva brigom za radnike, rizikuje da ostane i bez jednih i bez drugih.

Nedjeljom u Federaciji možete kupiti hljeb, jer pekare rade, ali ne možete kupiti meso, jer su mesnice zatvorene

Apsurdi nedjeljom

Rektorka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru uspjela je unaprijediti i akademski ugled Univerziteta i kvalitet studentskog života, upravo ono što nedostaje mnogim akademskim institucijama u BiH. Prof. dr. Alena Huseinbegović, rektorica Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, u godini obilježavanja 49 godina rada ove institucije ostvarila je niz značajnih rezultata. Posebno se ističe uvođenje čak devet novih studijskih programa na sva tri ciklusa studija, među kojima i savremeni studij Umjetne inteligencije u poslovanju, kao odgovor na potrebe modernog tržišta rada.Univerzitet je dodatno ojačao međunarodnu prepoznatljivost kroz učešće u evropskim projektima i alijansama, koje studentima omogućavaju mobilnost, zajedničke diplome i studiranje na partnerskim univerzitetima u Evropskoj uniji. Paralelno s akademskim razvojem, unaprijeđen je i studentski standard kroz otvaranje Studentskog doma „Antalija“, modernizaciju kampusa, izgradnju sportskih terena te uređenje prostora za učenje i odmor.Prof. dr. Alena Huseinbegović, inače redovna profesorica Pravnog fakulteta, izabrana je za rektorku Univerziteta 2022. godine i zahvaljujući viziji i predanom radu Univerzitet „Džemal Bijedić“ danas se pozicionira kao moderna, otvorena i perspektivna visokoškolska ustanova.

Rektorka Univerziteta „Džemal Bijedić“ uspjela podići ljestvicu obrazovanja

Alena Huseinbegović: Akademski uspjesi

Bosanskohercegovačka skijašica Elvedina Muzaferija ispisala je novu stranicu historije bh. sporta nastupom u spustu na Zimskim olimpijskim igrama u Kortini i Milanu.&nbsp;Kroz cilj je prošla s vremenom 1:38.81 i zauzela 20. mjesto, što je najbolji rezultat bh. skijanja u povijesti Zimskih olimpijskih igara. Iako je za pobjednicom, Amerikankom Brizi Džonson (Breezy Johnson), zaostala 2.71 sekundu, Muzaferija je pokazala da Bosna i Hercegovina ima predstavnicu sposobnu nositi se s najboljim svjetskim skijašicama.Ovim plasmanom Muzaferija je nadmašila dosadašnje najbolje olimpijske rezultate bh. skijanja, koje je Enis Bećirbegović ostvario na ZOI u Naganu 1998. godine, kada je bio 22. u Super-G disciplini i 21. u spustu. U izuzetno zahtjevnoj disciplini, poznatoj po velikim brzinama i minimalnoj toleranciji na greške, Elvedina je vozila hrabro, stabilno i tehnički zrelo.Rezultat u Kortini još je jedan dokaz njenog kontinuiranog napretka i posvećenosti, ali i snažna poruka da bh. sport, uprkos skromnim uslovima, može imati vrhunske predstavnike na najvećoj svjetskoj sceni. Elvedina Muzaferija danas nije samo uspješna sportašica — ona je simbol upornosti, ambicije i nade za buduće generacije bh. skijaša.

Najbolja bh. skijašica ostvarila historijski rezultat

Elvedina Muzaferija: Ledena lavica

Kad se postepeno slegnu emocije i kad prestanu obraćanja glava iza govornica, slavlje i pjesma pobjednika i ogorčenje poraženih, jedna osoba se izdvaja kao lice koje je obilježilo ponovljene prijevremene izbore za predsjednika RS.&nbsp;Pa i sve naše izbore do sada.Ona nije kandidat, niti stranački funkcioner, nije ni posmatrač, niti član biračkog odbora.&nbsp;Ona je građanin koji nakon cijele šarade, u kojoj odrasli ljudi grozničavo promoviraju, mole, gone, prijete, pozivaju da se glasa, prate redoslijed imena na biračkom spisku i priliv glasova u kutije, ima sasvim jednostavno i nakon svega racionalno i logično pitanje: “Gdje je mojih 100 maraka?!”. Gledala je Gospana Knežević iz Bakinaca kako se glasovi kupuju od ranog jutra, pa je u kameru BN televizije, sve lupajući rukom od sto, ispričala da je od članova izborne komisije zatražila da joj se isplati 100 KM jer je i njena komšinica dobila isti iznos. I nije gospođa Gospana puno pogriješila, osim što se obratila za pogrešan sto, jer izbori u BiH nikada nisu ni služili da na njima narod nekog pošteno izabere, već su u velikoj mjeri zavisili i od stranačkih mašinerija i njihove spretnosti da što više glasača “ubijede” u kvalitet njihovih kandidata. Medijski i izvještaji nevladinih organizacija s terena i ovaj put su bili puni informacija o izbornim nepravilnostima, kako se odmilja naziva kriminal u izbornom danu. Prije desetak godina su se u BiH mogle čuti inicijative da se izmjenama zakona izlazak na izbore učini obaveznim, a da svaki birač dobije nadoknadu troškova u izbornom danu od 100 KM. Skupa, ali zanimljiva ideja koja bi značajno povećala procent izlaznosti na izbore, pa bi o budućnosti ove zemlje barem odlučivala većina. Novčanice s likovima Nikole Šopa ili Petra Kočića tako bi se našle u rukama svakog birača, pa komšijske ljubomore ne bi bilo, dok bi stranački mešetari morali razmisliti i o cijenama, i o opravdanosti takvih “investicija”.Izbori kod nas nisu praznik demokratije, već neka vrsta vanrednog stanja u kojem se ne biraju sredstva, s pravom primjećuje pravni ekspert Vehid Šehić. Zato instaliranje uređaja za biometrijsku identifikaciju birača i skenera za glasačke listiće prije oktobra, postaje jedan od vrhunskih prioriteta. Da se spriječe krađe na glasačkim mjestima, a izvan njih – neka svako nosi teret odgovornosti za svoju i budućnost svoje djece.&nbsp;

Ona nije kandidat, niti stranački funkcioner, nije ni posmatrač, niti član biračkog odbora

"Gdje je mojih 100 KM?"

Postoje igrači koji postižu golove i postoje oni koji nose ekipu. Edin Džeko protiv Dinama iz Drezdena bio je oboje, kao i mnogo puta u karijeri. U večeri kada je Šalke (Schalke) tražio sigurnost, kapiten Bosne i Hercegovine ponudio je klasu, smirenost i ono najteže u fudbalu – odgovornost u pravom trenutku.Prvo je volejom zapalio tribine i otvorio put ka pobjedi, a zatim udarcem van kaznenog prostora podsjetio da vrhunski napadači ne trebaju mnogo prostora ni vremena. Dva gola, potezi koji mijenjaju tok utakmice i prisustvo koje ulijeva vjeru saigračima.Iako je Šalke na kraju ispustio pobjedu (2:2), učinak Dijamanta ostaje simbol onoga što donosi gdje god igra – liderstvo bez buke, kvalitet bez dileme i borbu bez zadrške. Tek nekoliko nastupa bilo je dovoljno da postane centralna figura ofanzive i igrač oko kojeg se gradi nada.U vremenu kada se bodovi broje, ali karakter pamti, Džeko je još jednom pokazao zašto traje. Ne samo kao strijelac, nego kao vođa koji podiže tim i kad rezultat ne ide na ruku.Osim svega toga, Dijamant je oborio novi rekord. Postao je najstariji igrač u historiji Bundeslige, Druge Bundeslige i Kupa Njemačke koji je na jednom meču postigao dva gola. Džeko je u tom trenutku imao 39 godina i 327 dana.

Dijamant postigao nova dva gola i oborio još jedan rekord

Džeko: Tri gola na tri nastupa za Šalke

Edin Džeko: Nezaustavljivi golgeter

Potez premijera Kantona Sarajevo Nihada Uka (Naša stranka) da jednu noć provede u studentskom domu na Bjelavama možda je na prvu djelovao kao simpatičan pokušaj približavanja studentima, ali suštinski je riječ o jeftinom populizmu koji više liči na performans nego na ozbiljan politički rad.A imao je od koga i naučiti, kada je nedavno dok je Sarajevo bilo zatrpano snijegom, predsjednica njegove stranke Sabina Ćudić s nekolicinom poslušnika tramvajska stajališta posipala s kilom tuzlanske soli. Problemi studentskog standarda nisu scenografija za jednokratne izlete i fotografije, nego duboko ukorijenjena pitanja koja traže sistemska rješenja, planiranje i odgovornost.Prespavati jednu noć u domu ne znači razumjeti stvarnost studenata. Ne osjeti se tako višegodišnja nebriga za infrastrukturu, nedovoljna ulaganja, administrativne prepreke, niti svakodnevni izazovi s kojima se mladi suočavaju tokom čitave akademske godine. Takav potez ne može proizvesti stvarnu promjenu. A politika koja se oslanja na simboliku umjesto na rezultate teško može izbjeći žestoke kritike.Od premijera se ne očekuje da glumi studenta, nego da radi svoj posao. To nije spavanje po studentskim domovima, to nije posipanje trotoara, njegovo je da osigura sredstva, pokrene projekte i garantira poboljšanje uvjeta života i obrazovanja. Ako su problemi u domu postojali, a evidentno je da jesu, onda se postavlja pitanje zašto se rješavaju tek kroz PR poteze, a ne kroz konkretne odluke i dugoročne strategije? Upravljanje kantonom nije predstava za javnost, nego odgovornost prema građanima i institucijama.Na kraju, studenti ne trebaju noćne posjete, pogotovo ne “političara”. Nego kvalitetne uvjete, funkcionalne domove i osjećaj da su prioritet, a ne kulisa za populističke poruke. Upravo zato ovaj potez ostavlja gorak utisak, više kao pokušaj sakupljanja političkih poena nego iskrene namjere da se suštinski razumiju i riješe problemi. A kada politika sklizne u simboliku bez sadržaja, građani se moraju latiti olovke i to pod hitno mijenjati.&nbsp;

Od premijera se ne očekuje da glumi studenta, nego da radi svoj posao

Ukovo spavanje

Tačno prije 42 godine, u februaru, Sarajevo je bilo domaćin XIV Zimskih olimpijskih igara – prve zimske olimpijade održane u jednoj socijalističkoj zemlji. Zahvaljujući tom događaju, grad je izrastao u olimpijski i svjetski centar zimskih sportova, nadmašivši sva očekivanja i potvrdivši potencijal svojih planina i prirodnih ljepota.Korijeni ove priče sežu još u 1937. godinu, kada je u Sarajevu organizovan smučarski slet, nakon kojeg su tadašnji mediji predvidjeli da bi grad mogao postati jedan od vodećih zimskih centara Jugoslavije. Te prognoze ostvarene su 1984. godine, kada je Sarajevo privuklo pažnju cijelog svijeta.<h2>Najbolje do tada</h2>Olimpijada je Sarajevu dodijeljena u februaru 1977. godine u Atini, na opće iznenađenje jugoslavenske i svjetske javnosti, posebno zbog snažne konkurencije japanskog Sappora i švedskog Goteborga. Iza svega je stajala vizija sportskih radnika koji su vjerovali u potencijal sarajevskih planina. Među idejnim tvorcima bio je i Ahmed Karabegović, dugogodišnji sportski radnik i zaljubljenik u skijanje, koji je tokom priprema obavljao funkciju sekretara Organizacionog odbora Igara.

Zimske olimpijske igre održane su od 8. do 19. februara 1984. i ostale upamćene kao do tada najbolje organizovane, s rekordnim brojem takmičara i zemalja učesnica. Sarajevo je uvelo i novine koje su kasnije postale standard na zimskim olimpijadama, posebno kada je riječ o ceremoniji otvaranja. Na rekonstruisanom stadionu Koševo 8. februara zapaljen je olimpijski plamen, nakon što je baklja u štafeti prenesena kroz sve republike tadašnje Jugoslavije. Više od 1.600 nosilaca učestvovalo je u njenom prenošenju kroz desetine gradova. Posljednja je baklju donijela i zapalila umjetnička klizačica Sanda Dubravčić, uz pomoć skijaša Ive Čarmana.<h2>„Lijepo je bilo u Sarajevu“</h2>Zatvaranje Igara u Zetri proteklo je u svečanoj, ali nešto skromnijoj atmosferi, uz pjesmu „Lijepo je bilo u Sarajevu“, koja je simbolično dočarala duh zajedništva i optimizma koji je vladao tokom olimpijskih dana. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Huan Antonio Samaran (Juan Samaranch) tada je Igre u Sarajevu proglasio najboljima do tada, oprostivši se riječima: „Doviđenja, drago Sarajevo.“Jedna od posebnosti bila je i dodjela medalja na platou Skenderije, koji su građani prozvali Olimpijskim trgom. Svake večeri Sarajlije su se okupljale kako bi aplauzima i slušanjem himni odale priznanje sportistima. Skenderija je ujedno bila i glavni pres-centar, srce medijskog izvještavanja, gdje su stotine novinara, fotografa i televizijskih ekipa iz cijelog svijeta pratile dešavanja.Posebnu euforiju izazvalo je osvajanje prve zimske olimpijske medalje za Jugoslaviju – srebra slovenskog skijaša Jure Franka u veleslalomu. Desetine hiljada ljudi izašlo je na ulice kako bi proslavilo taj historijski uspjeh.<h2>Idilična zimska slika</h2>Organizacija Igara koštala je blizu 150 miliona dolara. Iako je uoči početka februara bilo malo snijega, organizatori su uspjeli pripremiti borilišta. Dan prije otvaranja, strani novinari pitali su sarajevskog muzičara Huseina Vlahovića kako može biti siguran da će snijeg pasti. Njegov odgovor: „Mi dajemo sve od sebe, a Allah će učiniti ostatak“ postao je simbol optimizma, koji se i danas prepričava. Snijeg je na kraju stigao, uljepšao grad i stvorio gotovo idiličnu zimsku sliku, iako je zahtijevao ogromne napore hiljada ljudi koji su čistili ulice i pripremali terene.U pripremama za Olimpijadu ključnu ulogu imali su tadašnji gradonačelnici Ante Sučić i Emerik Blum, koji, nažalost, nisu dočekali početak Igara. Blum, kao direktor “Energoinvesta”, ostavio je neizbrisiv trag jer je ta kompanija često finansijski podržavala projekte kada je nedostajalo sredstava. Troškove organizacije garantovala je država – trećinu je osigurao grad, trećinu republika, a trećinu Savezna vlada Jugoslavije.<h2>Dubok trag</h2>Važan doprinos dali su i politički lideri predvođeni Brankom Mikulićem, predsjednikom Organizacionog komiteta, dok je Igre otvorio predsjednik Predsjedništva Jugoslavije Mika Špiljak. Građani su tada, u duhu sarajevskog humora, smislili i krilaticu: „Krojač nam skroji snijeg.“Olimpijada je trajno promijenila Sarajevo – ostavila je dubok trag u infrastrukturi i arhitekturi te postavila temelje razvoja grada kao značajnog turističkog centra. Na tim naslijeđenim vrijednostima i danas stoje olimpijske planine Bjelašnica, Igman, Jahorina i Trebević, kao podsjetnik na vrijeme kada je Sarajevo bilo centar svijeta.

Održane su od 8. do 19. februara 1984. i ostale upamćene kao do tada najbolje organizovane, s rekordnim brojem takmičara i zemalja učesnica

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Prije 42 godine održane ZOI '84 u glavnom gradu BiH

Fudbaleri PSV Ajndhovena (PSV Eindhoven) prije dva dana su uvjerljivo savladali Herenven (Heerenveen) s 4:1 i plasirali se u polufinale Kupa Nizozemske, a apsolutni junak utakmice bio je Esmir Bajraktarević. Mladi bh. reprezentativac zablistao je s dva postignuta gola i još jednom potvrdio da se radi o igraču koji iz sedmice u sedmicu skreće pažnju na sebe.Bajraktarević je pokazao zrelost, smirenost u završnici i izuzetnu energiju u ofanzivi, a publika na stadionu u Ajndhovenu nagradila ga je ovacijama. Njegovi pogoci praktično su prelomili utakmicu i trasirali put PSV-u ka sigurnoj pobjedi, dok je stručni štab domaćih dobio još jednu potvrdu da u svojim redovima ima igrača za velika djela.Posebno raduje činjenica da se Bajraktarević sve bolje uklapa u zahtjevan sistem PSV-a, kluba koji je poznat po razvoju mladih talenata. Njegove partije ne prolaze nezapaženo ni van granica Nizozemske, a svaki novi nastup dodatno jača njegov status u konkurenciji za mjesto u početnih 11 u reprezentaciji Bosne i Hercegovine.Večer protiv Herenvena bila je još jedna stepenica u usponu karijere Esmira Bajraktarevića. Ako nastavi ovim putem, dilema više neće biti da li je budućnost pred njim, već koliko visoko može stići.

Bosanski Zmaj postigao dva gola za PSV i odveo tim u polufinale Kupa Nizozemske

Bajraktarević: Velika karijera je pred njim

Esmir Bajraktarević: Heroj Ajndhovena

„Koksara“ Lukavac, osnovana davne 1952. godine, sasvim izvjesno ulazi u fazu gašenja. To nije prirodna posljedica tržišta niti neminovna sudbina zastarjele industrije – to je direktan rezultat decenijskog nemara, loših odluka i potpunog izostanka odgovornosti. Nestanak „Koksare“ ne smije ostati samo vijest ni crtica u rubrici „ekonomija“. Ovo je društveni lom koji se događa pred našim očima, tiho, administrativno, gotovo birokratski, s posljedicama koje su sve samo ne uredne – i za koje neko mora snositi odgovornost.Industrijski gigant koji je više od sedam decenija hranio generacije radnika i njihovih porodica, sada više od 500 radnika ostavlja bez posla, bez jasnog plana šta dalje i bez odgovora na pitanja o prekvalifikacijama.Kada su ulazili u proces stečaja, uvjeravani su, kažu radnici, da gašenje neće biti opcija. Ulaskom u stečaj 200 radnika je odmah ostalo bez posla, bez ikakvih prethodnih najava, dogovora, planova za dalje i bez ikakve odgovornosti. Među njima su bile trudnice, onkološki pacijenti i ljudi kojima je nakon višedecenijskog rada u koksnoj bateriji dijagnosticirana profesionalna bolest. Jedan od njih bio je i Dževad, radnik koji je u januaru izvršio samoubistvo u 32. godini. U međuvremenu još 50 radnika je dalo otkaz zbog konstantne neizvjesnosti i psihičkog pritiska.Proces privatizacije počeo je 2001., a 2019. pokrenut je stečaj. Te godine između obilježile su prodaje dionica, neispoštovani ugovori, propale investicije, otpuštanje radnika, hipoteke, dugovi, gubitak imovine, a potom i perspektive.Nadležne vlasti i dalje se nadaju da do gašenja neće doći. U šta se ta nada konkretno pretače, koje mjere se poduzimaju i ko ih provodi, javnosti nije poznato. I upravo tu leži suština problema. Pitanje više nije samo ko je kriv za propast „Koksare“ Lukavac. Pitanje je ko će preuzeti odgovornost za ono što tek dolazi sutra – za stotine porodica, za cijeli grad i za još jedan dokaz da se industrija u ovoj zemlji ne gasi slučajno, nego političkom odlukom i sistemskim nemarom.

Pad „Koksare“ je direktan rezultat decenijskog nemara, loših odluka i potpunog izostanka odgovornosti vlasti

Društveni lom

Ako ove godine poslodavac u Federaciji Bosne i Hercegovine (FBiH) odluči nagraditi svog zaposlenika dodatkom na platu do 300 KM mjesečno, neće na taj iznos platiti porez. To je obećala Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) kroz Uredbu o isplati pomoći radnicima od poslodavca.Ovakve uredbe o isplati pomoći radnicima Vlada FBiH već duže od dvije godine periodično nudi kao privremeno rješenje s mršavim utjecajem na standard radnika, umjesto obećanog rasta plata kroz rasterećenje privrede i donošenje „revolucionarnog seta fiskalnih zakona“.To je aktuelni saziv Vlade postavio kao svoj „apsolutni prioritet“ odmah po formiranju vlasti u maju 2023. godine. Obećana minimalna plata od 1.000 KM i drastično smanjenje doprinosa na plate trebali su stupiti na snagu već 1. januara 2024. godine, ali zakoni nisu upućeni u proceduru.Zatim je uslijedila kupovina vremena, te dimne bombe, jer su umjesto zakona počele stizati novogodišnje uredbe o pomoći radnicima. Na konkretnije pomake se čekalo do 2025. godine, kada je minimalna plata podignuta na 1.000 KM, a stopa doprinosa smanjena za skromnih pet posto.Prijedlog Zakona o fiskalizaciji transakcija usvojen je tek 23. januara ove godine, kao "uslov svih uslova" za obećano spuštanje stope doprinosa i rasta plata, ali u obećanja Vlade malo ko još vjeruje.Do tada su radnici ostavljeni da čekaju dobru volju poslodavca da uopšte isplati pomoć iz Vladine „sadaka uredbe“. To je prošle godine uradilo samo 15 posto poslodavaca, navode sindikati.Tih 15 posto radnika je dobilo pomoć koja im je dobro došla da preguraju mjesec na minimalcu od 1.000 KM. Ali ova pomoć ne ulazi u osnovicu za penziju, a banke je tretiraju kao naknadu a ne platu. Stoga ne rastu ni penzija, a ni kreditna sposobnost čak ni radnicima koji su među 15 posto „sretnih“.Zato ova pomoć nije ništa više od kupovine vremena i bacanja dimne bombe koja treba prikriti nerad Vlade FBiH i iznevjerena obećanja o usvajanju „revolucionarnog seta fiskalnih zakona“ i smanjenja stope doprinosa na oko 30 posto.

Umjesto rasta plata Vlada FBiH radnicima nudi „sadaka uredbe“

Gladnom je i mrvica 'zauhar', ali...

Sve informacije govore da lukavačka “Koksara” broji svoje posljednje dane, ali njeni radnici, na čelu s predsjednikom Sindikalne organizacije Erminom Halilovićem, nastoje je spasiti. Nakon što je kompanija H&amp;P iz Zvornika, kao dio grupacije „Pavgord“, najavila povlačenje 22. februara, kompanija u stečaju objavila je javni poziv za preuzimanje njenih pojedinačnih dijelova. Ako zainteresiranih ne bude do 10. februara, lukavačku tvornicu očekuje početak postepenog gašenja njene koksne baterije.S druge strane, Halilović upozorava da gašenje “Koksare” ne smije biti opcija, jer bi se s njenim postrojenjem ugasilo i gotovo 500 radnih mjesta, a lančana reakcija u pitanje bi dovela i hiljade drugih u „Željezari“ Zenica i čitavom industrijskom lancu u BiH. Vapaj institucijama da osiguraju finansijsku podršku od 1 do 1,5 miliona KM mjesečno u narednih pola godine, posljednji je pokušaj da se spasi nekada veliki bh. izvoznik. Zvaničnici na svim nivoima vlasti zbog njenog kraja ne izgledaju pretjerano zabrinuti, zbog ekoloških problema kojima je kumovala za njom ne žali ni veći broj građana, pa će dio radnika, predvođenih mladim sindikalistom Halilovićem, očigledno posljednji napustiti brod koji tone u dugovima izazvanim višegodišnjim lošim upravljanjem i kriminalom.

Ermin Halilović grčevito se bori za prava radnika “Koksare”

Ermin Halilović: Odlučujuća bitka

Mujo Rešidović iz Srebrenika primjer je čovjeka koji je svojim radom dao vrijedan doprinos očuvanju tradicionalnih vrijednosti Bosne i Hercegovine. Ovaj sedamdesettrogodišnji penzionisani rudar i pčelar, nakon dugogodišnjeg rada u rudnicima, u penzionerskim danima odlučio je da se posveti izradi saza, drevnog instrumenta koji ima posebno mjesto u sevdahu i narodnoj muzici.Radni vijek započeo je u jami u Mramoru, a iskustvo je sticao i u rudnicima u Labinu i Velenju, gdje je bio prepoznat kao odgovoran i sposoban organizator posla. Po povratku u Bosnu, profesionalnu karijeru završio je u Rudniku „Kreka“, odakle je u penziju otišao prije dvadeset godina.U želji da sačuva tradiciju svoga kraja, Mujo se samostalno upustio u izradu saza, oslanjajući se na vlastito znanje, osjećaj i dugogodišnje iskustvo u radu s materijalima. Njegovi instrumenti danas služe brojnim sazlijama i doprinose očuvanju sevdaha, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i van njenih granica.I u sedamdeset trećoj godini života Mujo je vrijedan i aktivan, posvećen radu, porodici i pčelarstvu, pokazujući da se ljubav prema tradiciji i radu može njegovati cijelog života.

Rudar u penziji iz Srebrenika čiji instrumenti žive

Mujo Rešidović: Čuvar tradicije saza i sevdaha

Edin Forto, ministar saobraćaja i komunikacija BiH, u vrijeme kada su blokade granica postale svakodnevica, djeluje kao nijemi posmatrač.Dok prevoznici, privrednici i građani trpe ogromne gubitke, iz njegovog resora nema konkretnih poteza. Bh. mediji danima izvještavaju o kilometrima kolona i kamionima zarobljenim na prelazima, ali reakcije ministra nema. Umjesto hitnih mjera, javnost dobija tek šture izjave i prebacivanje odgovornosti. Forto kao da zaboravlja da je saobraćaj krvotok ekonomije jedne zemlje. Blokade granica direktno ugrožavaju izvoz, turizam i osnovno snabdijevanje. Privrednici upozoravaju na milionske gubitke, ali ih nadležni ne čuju. Ministarstvo saobraćaja bi trebalo biti prva adresa za rješavanje ovog problema, a ne institucija koja šuti. Mediji podsjećaju da se slične krize ponavljaju godinama, bez ikakvog sistemskog rješenja. Forto nije ponudio plan, rokove niti konkretne pregovore. Veseli Forto je otišao, provozao se kamionom, a ostat će upamćen njegov stupidni pokušaj šale o nadi da će u kamionskoj kabini biti "dobri posteri".Sve se svodi na čekanje da problem sam od sebe nestane. Takav pristup je luksuz koji BiH ne može sebi priuštiti. Građani imaju pravo pitati čemu služi ministar koji ne reaguje u kriznim situacijama.Saobraćajna politika ne smije se voditi iz kabineta, već na terenu. Ignorisanje problema granica pokazuje ozbiljan nedostatak odgovornosti. Bh. mediji s pravom postavljaju pitanje ko, zapravo, upravlja ovim sektorom. Blokade nisu iznenađenje, već poznat problem koji zahtijeva hitnu akciju. Ako ministar nema rješenja, dužan je to otvoreno reći. U suprotnom, njegova šutnja postaje saučesništvo u haosu. A haos na granicama BiH već predugo traje.

Kad sistem šuti

Johanes Hesflot Klebo: Sprint fenomen

Budžeti udvostručeni – građani siromašniji

Apsurdi nedjeljom

Alena Huseinbegović: Akademski uspjesi

Elvedina Muzaferija: Ledena lavica

"Gdje je mojih 100 KM?"

Edin Džeko: Nezaustavljivi golgeter

Ukovo spavanje

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Prije 42 godine održane ZOI '84 u glavnom gradu BiH

Esmir Bajraktarević: Heroj Ajndhovena

Društveni lom

Gladnom je i mrvica 'zauhar', ali...

Ermin Halilović: Odlučujuća bitka

Mujo Rešidović: Čuvar tradicije saza i sevdaha

Fortine stupide i milionski gubici

Kolumne

Kad sistem šuti

Johanes Hesflot Klebo: Sprint fenomen

Budžeti udvostručeni – građani siromašniji

Apsurdi nedjeljom

Alena Huseinbegović: Akademski uspjesi

Elvedina Muzaferija: Ledena lavica

"Gdje je mojih 100 KM?"

Edin Džeko: Nezaustavljivi golgeter

Ukovo spavanje

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Prije 42 godine održane ZOI '84 u glavnom gradu BiH

Esmir Bajraktarević: Heroj Ajndhovena

Društveni lom

Gladnom je i mrvica 'zauhar', ali...

Ermin Halilović: Odlučujuća bitka

Mujo Rešidović: Čuvar tradicije saza i sevdaha

Fortine stupide i milionski gubici